I dio

Uvod

Buđenje

Do sada smo često pominjali buđenje, međutim, veoma malo smo diskutovali na temu – šta to stvarno znači - probuditi se; - tj. kako se probuditi?

Mnogi od nas koji su posvetili malo više analitičke pažnje sebi i svojoj okolini postaju već frustrirani jer primjećuju kako mnoge stvari u realnosti u kojoj živimo nisu onakve kakvim nam se one na prvi pogled čine a pogotovo kako nam ih drugi prezentiraju. Postajemo svjesni stvari koje do sada nismo bili u stanju da vidimo, mada su one uvijek bile tu, pa nam je samo to stvorilo jedan nelagodan osjećaj iz kojega proizilazi pitanje, koliko još ima takvih stvari koje su bitne a mi ih još uvijek nismo u stanju vidjeti?

Istovremeno, često nas frustrira i to što mnogi oko nas ne primjećuju ni dio onoga što je nama već odavno postalo– očigledno?!?

Šta znači biti budan? Ako govorimo o buđenju, da li to onda implicira da mi trenutno spavamo ili da živimo u nekoj vrsti transa, odnosno, hipnotičkog sna? Ono što može da se nalazi nasuprot jednom snu, to može biti samo – objektivna realnost. Radi se o – biti u stanju percipirati i doživjeti objektivnu realnost.
Znači, - akvizicija objektivne percepcije.

Kako bi objektivna realnost uopšte mogla da izgleda? U filmu Matriks, glavni junak Neo, mada je prethodno već dugo sumnjao u “koncenzus realitet” u kome je živjeo, ipak se nije mogao suzdržati da ne povrati, kada se suočio sa “objektivnom realnošću.” Šta ako objektivna stvarno realnost izgleda tako da ukoliko bi je uspjeli vidjeti a da prethodno nismo proširili svoju svijest u tolikoj mjeri da smo u stanju i da akomodiramo ono što bi vidjeli, većina nas ne samo da bi povratila, nego doživjela i neku vrstu nervnog sloma, nakon kojeg ne bi bili u stanju više “normalno” da funkcionišemo!?!

Gurdžijev kaže kako “većina ljudi cijeli svoj život provede u snu, neki se u tom svom snu bave i naukom, a neki čak pišu i knjige.” Mi, opet, i ako smo čuli za ovako nešto, imamo tendenciju da odmah pomislimo - ako je tako nešto moguće, onda se tu sigurno radi o tamo nekim drugima, a nikako o nama samima.
On takođe dodaje da neki mogu sanjati kako su se probudili; a isto tako i to da nekima pođe za rukom da se nakratko probude, međutim, u tada se sile koje ih drže u snu obrušavaju na njih desetorostrukom jačinom i vraćaju ih ponovo u san.
Koje su to “sile” koje čovjeka drže u snu, - i zašto? O tome kako neke od tih sila djeluju na čovjeka diskutovaćemo malo kasnije. U svakom slučaju, činjenica je da su “kandidati za buđenje” pod nekom vrstom specijalne prismotre i da što više napreduju, to im se na njihovom putu ispostavljaju sve bolje “zamaskirane” zamke.

Sta to znači - vidjeti. K. Kastaneda kaže da – viđenje dolazi u obliku unutarnjeg znanja. “Viđenje je naročito osjećanje da znaš, da znaš nešto bez i trunke sumnje” (Unutrašnji Oganj, str. 15). Međutim, koliko god čovjek imao oštro oko, koje je u stanju da registruje mnoge detalje, sve to nije dovoljno ukoliko on nema sa čim da objektivno interpretira ono šo njegovo oko idi. Tako se ponekad dešava i da neki slijepci, u pravom smislu riječi, vide više od ljudi koji imaju zdrave oči i dobar vid.

Razvojni stepen čovjekove svijesti je u direktoj vezi sa “širinom” njegove percepcije.
Sada se javlja problem što je čovjekova svijest u velikoj mjeri kondicionirana, odnosno programirana uz pomoć određenih vanjskih “sila” a da ovaj nije toga svjestan. Tako se čovjek poistovjećuje sa svojom ličnošću i tijelom, što sa ezoterične tačke gledišta nije daleko od onoga što podrazumjevamo pod – robotima ili mašinama.

Znači, možda bi trebalo krenuti od pretpostavke da smo na neki način ‘programirani’ i da se moramo deprogramirati?!

Tragikomično je to kako danas mnogi u tom svom transu pribjegavaju kojekavim “merkaba” meditacijama, “wicca tehnikama”, magijskim i drugim ritualima, imaginacijama kojekakvih svjetlosnih plašteva, tetraedrona, oktaedrona itd. kako bi se zaštitili od drugih ili kako bi manipulisali drugima. Mnogi od tih rituala promovišu, kako crkva, tako i većina tzv. “tajnih društava,” pa čak i gurui “new-age” pokreta. U nekima od njih dezinformacije su čak umotane i u kojekave plašteve od “svjetlosti” i “ljubavi”, kako bi privlačnije izgledale a oni koji ih promovišu često sebe nazivaju guruima, nosiocima, čuvarima ili ratnicima svjetlosti, vaskrsnutim majstorima, itd. itd. Čini se da se ta njihova tzv. “duhovna hijerahija” ne razlikuje puno od bilo kakve druge hijerarhije koju nalazimo ovdje u 3D, kao npr. u crkvama, tajnim društvima, političkom sistemu, vojsci itd. Kao što su našim političarima usta stalno puna demokratije, a istinske demokratije većinom nema ni na vidiku, tako se i ovi majstori duhovne manipulacije s ustima punim “ljubavi,” ogrču kojekavim plaštevima svjetlosti dajući nam upute šta da mislimo i šta da radimo. Mnogi od njihovih sljedbenika tvrde za same sebe kako su se probudili, dok su u suštini samo jednu iluziju zamijenili drugom. Tako, u većini slučajeva, imamo slijepce koji upražnjavaju kojekave rituale a da nemaju jasnu predstavu ni o sebi samima, niti o tim ritualima a kamoli o onome šta u stvari žele time postići.

Istovremeno, malo kome pada na pamet da bi prvo morao da spozna samog sebe i da se cijela filozofija “buđenja” i evolucije našeg bića i duše sastoji u jednom radu na samom sebi, prikupljanju istinskog znanja i proširivanju vlastite svijesti i percepcije. Znači, od rituala, čarobnih napitaka, formula i riječi, teško da može biti ikakve koristi, čak suprotno. Prečica nema, taj Posao čovjek mora sam da uradi, kad osjeti da je spreman za to.

Za tako nešto, nema ni recepta, odnosno, ne postoji ni jedna knjiga u kojoj bi mogli na jednom mjestu naći sve što nam je potrebno da bi to razumjeli i ostvarili. Razlog za to ne bi nam trebao biti nepoznat. Nisu se slučajno uništavale knjige i likvidirali ljudi tokom cijele naše istorije, koji su na ovaj ili onaj način pokušavali da dostave informacije na osnovu kojih bi mogli steći neku cjelovitiju sliku o svemu tome. Naravno, danas postoji masa knjiga sa zvučnim imenima kao što su Gnostika, Ezoterika itd., što istovremeno ne znači da je i njihov sadržaj vjerodostojan. Daleko od toga da u njima nema istine, međutim, ta istina koju unutra nailazimo mahom služi da bi nas svezala za vješto plasirane dezinformacije i tako skrenula na stranputicu.

S druge strane, povezivanjem svih elemenata koji su tu i tamo, u nekom obliku dostupni i istovremenim izbjegavanjem zamki, čovjek razvija svoj vlastiti um mnogo brže nego da mu je sve servirano na tanjiru. Istovremeno, istinske informacije kada se povežu sa rezultatima vlastitog istraživanja i ličnim iskustvima, postaju – Znanje.

Sve u svemu, situacija možda i nije toliko beznadežna. Postoje neki fragmenti određenog učenja koje vjerovatno potiće još od vremena Atlantide i koje se preko nekih grčkih i ruskih manastira prenosilo više u verbalnoj formi i kojeg su neki ruski metafizičari kao npr. Gurdžijev, Uspenski i Moravjev pokušali da skupe i protumaće a ovaj poslednji i da objedini, u svoj knjizi Gnosis; Study and Commentaries on Esoteric Teachings of Eastern Orthodoxy.
Čini se da se tu radi o fragmentima jednog učenja koje je bilo poznato i nekim drugim grupama, kao što su npr. Katari (Albinežani), Bogumili, a koje takođe nalazimo i u islamskom Sufi pokretu. Tako, možda možemo pokušati izvući srž iz tog učenja i povezati njegove fragmente koji dolaze sa više strana u jednu kakvu takvu cjelinu.

To učenje je je poznato i pod imenom - Tradicija. Ona se dijeli na tzv. “3 Kruga”, egzoterični (vanjski), mezoterični (srednji) i ezoterični (unutrašnji).

II dio

TRADICIJA

Introspekcija i “fuzija”


U svojoj knjizi Gnostika, Moravjev kaže:

Kada upitamo nekoga ko živi pod stalnim pritiskom savremenog života da okrene svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerovatno odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimnanje takvih aktivnosti... Ako se i složi s tim, u većini slučajeva on će nam reći kako ništa ne vidi: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva, posmatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju da definiše, jer se to stalno mijenja.
Ova poslednja opservacija je tačna. Unutar nas sve se, u stvari, neprestano mijenja. Jedan mali vanjski šok, s kojim se mi složili ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.

Ako pratimo ovu unutarnju opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja,” na koje smo mi toliko ponositi, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.
Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, neko nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.
Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.
To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.
Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktičan rad koji nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.

Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj posudi punoj željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen toj posudi prouzrokuje pomijeranje željeznih parčića. Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.
Čak i tom slučaju, kako ćemo vidjeti kasnije, ta besmislena i opasna situacija može da se promijeni na jedan pozitivan način. Međutim, to zahtijeva rad; jedan savjestan i neprekidan napor. Introspekcija, kad se neumorno sprovodi, dovodi do povećane unutarnje senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost nadalje intenzivira amplitudu i frekvenciju njihovog kretanja kad god se ti željezni parčići uznemire. Kao rezultat toga, udari koji prethodno nisu bili ni primjećivani, sada će uzrokovati snažne reakcije. To kretanje, zbog ove stalne amplifikacije može da prouzrokuje trenje između željeznih parčića toliko intenzivno da jednog dana možemo da osjetimo kako se unutar nas pali jedna vatra.
Ta vatra ne smije da ostane na par bezopasnih plamičaka. Niti je dovoljno da ona samo pospano tinja ispod pepela. Jedna živa i rasplamsana vatra mora stalno da se održava uz pomoć naše volje da kultivišemo senzitivnost. Ako ona nastavi da gori na takav način, naše stanje će se promijeniti: toplota tog plamena počeće da uzrokuje jedan proces fuzije unutar nas.
Nakon te tačke ona unutrašnja sadržina neće se više ponašati kao gomila željeznih parčića: ona će se pretvoriti u jedan željezni blok. Nakon toga svi dalji udari neće biti više u stanju da uzrokuju unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to prije bili. Kad čovjek dosegne tu tačku, on će dobiti jednu čvrstinu; on će ostati on, bez obzira na sve izazove koje mu život može donjeti.
Tako, sa ezoterične tačke gledišta, možemo vidjeti kako kod čovjeka ne postoji jedno jedinstveno Ja.

Znači, na samom početku, mi se moramo rješavati od svih naših iluzija o sebi samima, ma koliko nam one bile drage. Dok ne ostvarimo tu fuziju unutar sebe, naš život je pod stalnim uticajem Zakona Slučaja (ili Zakona Akcidenta,) koji upravlja našom iluzornom egzistencijom.
Da bi se oslobodio dejstva Zakona Slučaja, čovjek mora postati sam svoj gospodar.

Parabola o kočiji

Kako bi se predstavilo stanje u kome se čovjek danas nalazi, uTradiciji se on poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban da rezonuje (Ličnost) a u kociji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen gospodar (Duša).

U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem je u jednom besprekorno skladnom odnosu i on perfektno funkcioniše – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu u kom mu gospodar nalaže.

Međutim, sve bi to trebalo da bude tako ali u večini slučajeva nije. Prvo, u kočiji nedostaje gospodar. Kočijaš mora da ide da ga traži. Sama kočija se nalazi u stanju raspada, točkovi samo što nisu otpali a osovine škripe jer odavno nisu podmazane, konji iako čistokrvne rase, prljavi su i neuhranjeni; uzde i amovi su se odavno izlizali i samo što ne popucaju. Kočijaš spava ljuljajući se u sjedištu kočije, a uzde mu svakog momenta mogu ispasti iz ruku.

Kočija se i dalje kreće pravcem i na način koji mnogo ne obećava. Sada je već sletjela sa puta, pa juri niz jednu padinu. Kočijašu, koji je još uvijek u dubokom snu, prijeti opasnost da u svakom momentu ispadne iz kočije i kako se čini, sve su prilike da će ga zadesiti tužna sudbina.

Ovakva jedna slika je otprilike najbliža opisu stanja u kome se većina nas trenutno nalazi i svako od nas bi trebao da se malo dublje zamisli nad njom.

U svakom slučaju, neka vrsta spasa takođe je moguća. U blizini može da se zadesi neki drugi kočijaš, koji je budan, i koji će spaziti kočijaša koji je u nevolji i priteći mu u pomoć. On će prvo zaustaviti konje kočije koja nekontrolisano juri nizbrdo, onda će probuditi usnulog kočijaša i pokušati da ga vrati zajedno sa njegovom kočijom nazad do puta. On će mu možda dati i nešto hrane za njegove konje i posuditi mu nešto novca. Vjerovatno će on dremljivom kočijašu dati i par savjeta kako da ovaj njeguje svoje konje, dati mu adresu mjesta gdje može da popravi svoju kočiju i uputstvo kojim pravcem da se kasnije uputi sa svojom kočijom.

Na samom kočijašu je to da li će on uz pomoć svog vlastog truda izvući neku korist iz te pomoći i informacija koje je dobio. Ukoliko si on opet dozvoli da zaspe, teško da može očekivati da će mu neko opet, u poslednjem trenutku, priteći u pomoć.

~***~

Oni koji pokušaju da sprovedu jednu poštenu introspekciju, moći će da primjete kako se u njima stalno nešto mijenja, mada se mi cijelo vrijeme trudimo da to ne pokazujemo, zato što je sam život taj koji zahtjeva od nas da stalno odajemo utisak stabilnosti u svojim razmišljanjima i ponašanju.

~***~

Sada ćemo pokušati da definišemo te naše unutrašnje promjene. Šta je to što se u nama mijenja?

Kada kažemo: - Ja, istovremeno smo rekli nešto što je i jedna velika enigma. Kada kažemo – “moje tijelo” – mi o njemu govorimo u – trećem licu. Kada covjek kaže: – “moja duša” – evidentno je da se on prema njoj odnosi takođe kao prema nečemu što je - treće lice. Ko je to onda – “Ja”?
Možda zvuči paradoksalno, ali ovo podrazumjeva da to “Ja” – sigurno nije ni naša duša, niti naše tijelo.

Šta je onda to - “Ja,” s kojim se poistovjećujemo; koje osjećamo u sebi kad kažemo: - “Ja”, - i za koje se toliko trudimo da mu damo neki kredibilitet, konzistenciju i kontinuitet?
Pa, ništa drugo do oni ‘željezni parčići’ koji ispunjavaju ‘posudu’ tj. čije se stanje neprestano mijenja, a mi pod pojmom “Ja” podrazumjevamo momentalno stanje tih željeznih parčića u zdjeli, tj. odnos u kome se oni momentalno nalaze jedni prema drugima.
Znači, mi se radamo, živimo i umiremo sa jednim “Ja,” koje nikada nije stabilno.

I ne samo što to Ja nije stabilno, nego se ono sastoji od najmanje tri čovjeka, koje smo prethodno pomenuli. To “Ja” može da se sastoji i iz cijele jedne armije “malih Ja.”

Sada, ako se ponovo vratimo na pitanje – ‘Šta je to čovjek?’ sa sigurnošću možemo da odgovorimo: - to je njegova Ličnost.

Znači, većina nas ima tendenciju da se identificira sa jednim “psiho-organizmom” koji obitava u nama i koji nema u sebi ništa stabilno ili u najmanju ruku, ima vrlo malo toga što bi se moglo smatrati stabilnim.
Taj organizam se mijenja u zavisnosti sa vanjskim utiscima i uslovima kojima je izložen, bilo da se oni mogu smatrati poželjnim ili nepoželjnim; ili kao odgovor na traume fizičke prirode, koje su mu nanesene.

[* U ovom kontekstu pokušaćemo uzeti u obzir i razumjeti ono čuveno: “Ko te udari u jedan obraz, okrenu mu i drugi.” Čini se da “okrenuti i drugi obraz” može samo neko ko je preuzeo vlast nad svojim instiktivnim reakcijama (“životinjske” prirode,) odnosno, čovjek kod kojeg je došlo do “fuzije” onih “željeznih parčića”. Vrlo je vjerovatno da će se ipak ono: “Oko za oko, zub za zub,” još prilično dugo zadržati na našoj ravni postojanja, uzimajući u obzir stepen primitivizma današnjeg čovjeka. Međutim, treba uzeti u obzir da će se probuđen čovjek veoma rijetko uopšte naći u situaciji da mu neko može nauditi na bilo kakav način.]

III dio


Struktura Ličnosti

Da bi čovjek postao sam svoj gospodar, veoma je bitno proučiti samu strukturu svoje Ličnosti, jer na kraju krajeva, u znanju leži moć.

Tu ćemo se morati vratiti na onu sliku gdje treba da zamislimo kako tri čovjeka žive, odnosno, koegzistiraju, - u jednom.
Tako, u realnosti, postoje tri glavne struje koje igraju ulogu u našem mentalnom životu: intelektualna, emotivna i motorno-instiktivna. One su u određenoj vezi sa našim mislima, osjećajima, čulima i osjetilnošću, mada nisu jasno razgraničeni iz razloga kojeg ćemo pomenuti kasnije.

Može se reći da ovi tipovi našeg mentalnog života imaju i svoje gravitacione centre koji su situirani u mozgu, srcu i abdomenu, međutim, ovaj opis ne treba uzimati previše bukvalno.
Kad god neki impuls bude primljen od strane nekog od ovih centara ili potekne iz nekog od njih, druga dva centra generalno zauzimaju pasivnu ulogu, mada i oni imaju određenog udjela u tom procesu. To se događa na takav način da onaj centar koji u određenom momentu igra glavnu ulogu, govori u ime cjelokupne Ličnosti, te tako i reprezentira čovjeka kao jednu cjelinu.

Svaki od ova tri centra, koja predstavljaju tri struje od kojih se sastoji naš mentalni život, ima duplu funkciju: receptivnu i ekspresivnu (prijemnu i izražajnu).

~***~

Ljudska Ličnost, je dakle jedna stalno promjenljiva mješavina ‘željeznih parčića’ koja po samoj svojoj suštini nije dizajnirana da bude neaktivna. Mentalno tijelo je jedan organizam koji bi trebao da igra jednu predodređenu ulogu, međutim, on trenutno nije uposlen za te svrhe, najviše iz razloga što se mi prema njemu ponašamo i koristimo ga kao neki stranci, bez da smo ga upoznali, proučili a pogotovo razumjeli.

Tako za svakog onog koji se upušta u proučavanje ezoterike, prva lekcija upravo počinje na sadržaju, strukturi i funkcionisanju Ličnosti.

Mentalne funkcije ova tri centra su sljedeće:

- Intelektualni Centar - registruje, razmišlja, kalkuliše, kombinuje, istražuje itd.
- Emotivni Centar – u njegov domen spadaju osjećanja, rafinirana osjetilnost (čuvstva) i strasti
- Motorni Centar - upravlja sa naših pet čula, akumulira energiju u organizmu kroz instiktivne procese, i svojim motornim djelovanjem vlada potrošnjom te energije

Motorni centar je najorganizovaniji od ova tri centra a često i najmudriji, dok su druga dva centra često nekompletna, pa nas tako povremeno i dovode u neprilike. Oni su više anarhični po svojoj prirodi i često jedan zalazi na područje drugog, pa tako čak i na područje motornog centra, pri ćemu ga ometaju i dovode do konfuzije.

U suštini, mi nikada nemamo jednu čistu misao, niti jedno čisto osjećanje: - pa tako ni naše djelovanje ne može da bude potpuno čisto. U nama je sve izmješano i isprepleteno, često svakojakim vrstama konsideracija koje dolaze ili iz intelektualnog centra koji svojim kalkulacijama prlja naša osjećanja, ili iz emocionalnog centra, koji magli kalkulacije intelektualnog centra.

Stoga, dok se detaljno ne prouči struktura naše Ličnosti, nemoguće je stvoriti bilo kakav red u našem mentalnom životu tj. omogućiti mu da izroni iz svog stanja neprestane anarhije i duboke besmislenosti. Tako je rad na tom samoposmatranju i jedini način kako bi se ostvario taj cilj.

~***~

Znanje i Razumijevanje

Čovjeku je najteže da razumije jednostavne stvari, jer sama komplikovanost našeg uma uzrokuje to da mi sve komplikujemo. A život upravo čine jednostavne stvari.

Kakva veza postoji između znanja i razumijevanja?
Mi možemo nešto znati a da istovremeno to ne razumijemo, međutim, mi ne možemo nešto razumjeti ukoliko mi to ne znamo. Odatle proizilazi da je razumijevanje znanje, kome je nešto nedokučivo dodano.

Iz znanja prelazimo u razumijevanje u onoj mjeri u kojoj smo u stanju da asimiliramo to znanje. Međutim, kapacitet za asimilaciju ima svoje granice; a sposobnost ‘sadržavanja’ razumijevanja razlikuje se od čovjeka do čovjeka.

Taj problem je više u vezi sa čovjekovim bićem. Čovjekovo biće ima nekoliko aspekata a očituje se njegovim kapacitetom za asimilaciju.
Znanje je naširoko rasprostranjeno i ono je za nas - vanjsko, dok se razumijevanje nalazi - unutar nas.

Čovjekovo biće možemo u vezi s tim uporediti sa jednom čašom koja, kao i svaka čaša, ima ograničen kapacitet. Znači, ako u nju ulijemo vode preko jedne određene granice, ona će se preliti. To se isto događa i sa nama. Mi smo sposobni da razumijemo u okviru granica našeg kapaciteta za sadržavanje razumijevanja unutar našeg bića.

Iz toga proizilazi, da bi čovjek evoluirao u ezoteričkom smislu te riječi, on iznad svega neprestano mora da teži uzvišenju svog bića; kako bi podigao njegov nivo.

~***~

Svijest

Prema Tradiciji, postoje 4 nivoa svijesti:

- Apsolutna Svijest
- Svijest istinskog Ja
- Budna svijest
- Podsvijest

Ako krenemo odozdo, podsvijest je vrsta svijesti koju ima svako živo biće i ona ne zavisi od njegove inteligencije ili kulturnog nivoa. Podsvijest neprekidno radi i nikada ne spava. Ona reguliše sve procese koji se odigravaju u našem organizmu i bilježi sve što se zbiva s nama.

Budna svijest je svijest Ličnosti. Nju neki nazivaju i čista svijest, samo zato što se ona smatra čovjekovom operativnom sviješću, kada se on nalazi u budnom stanju. Njena dubina i širina u zavisnosti je sa kulturalnim razvojnim stepenom individue; - to je subjektivna svijest od - “Ja.”

Međutim, u ezoteričinim naukama poznate su još dvije vrste svijesti koje se nalaze iznad tzv. budne svijesti.
Prvi viši nivo svijesti je samosvjesnost ili - svijest istinskog Ja. To je svijest jednog individualnog bića ili - objektivna svijest individualnog “Ja”.
Iznad nje, nalazi se - Svijest u pravom smislu riječi. To je tzv. apsolutna svijest ili svijest Apsolutnog (Svega Što Jeste).

IV dio

Istinsko ‘Ja’

U nama postoji jedna stalna ‘tačka’, koja je skrivena iza naše promjenljive Ličnosti. Ona rijetko kada može da dođe do nekog izražaja jer je stalno gurana na stranu pod naletom bujice misli, strasti i osjećanja koji diriguju čovjekovim ponašanjem i često ga dovode u nezavidne situacije. Ta permanentna ‘tačka’ je ujedno i jedan nepristrasni Sudija koji obitava unutar nas i koji nam sudi za naše ponašanje. Glas tog Sudije je skoro nečujan usljed zaglušujuće buke koju u nama stvaraju određeni događaji i reakcije, međutim, iako slabašna i pasivna, ova istrajna svijest našeg istinskog ‘Ja,’ uvijek ostaje pravedna i objektivna. S obzirom na to da je ona uvijek prisutna u nama i da je njen glas ipak moguće čuti, čovjek se samim tim smatra i odgovornim za svoje ponašanje, odnosno greške koje eventualno počini kada se nađe u nekom iskušenju. Ta svijest našeg istinskog ‘Ja’ nas uvijek i na vrijeme upozorava na neku potencijalnu opasnost, odnosno, prije nego što smo naumili da napravimo neku glupost.

Njeno prisustvo unutar nas pruža nam jednu mogućnost da evoluiramo na ezoterični način prema (apsolutnoj) Svijesti.

~***~

U modernom životu čovjek rijetko kad uspije da ostvari kontakt sa svojim istinskim ‘Ja.’ Tako se čovjek ni ne ponaša u skladu sa sviješću istinskog ‘Ja,’ nego u skladu sa njegovom budnom sviješću koja pripada - ‘Ja’ - njegove Ličnosti.

Mi se stalno identificiramo sa malim ‘Ja,’ naše Ličnosti, ili bolje rečeno sa jednom grupom tih malih ‘Ja’, naše Ličnosti, tako da ti mali ‘Ja’, koji čine našu Ličnost odlućuju u nama nešto, a onda djeluju u skladu s tim šta su odlučili. Često se događa i da se onda jedna druga grupa tih malih ‘Ja’ u nama usprotivi onome što je odlučila i učinila prva grupa, pa nam se u momentima čini kako smo u nekim situacijama toliko pogrešno postupili, kao da to “nismo bili mi,” pogotovo ako smo “impulsivno” reagovali na “prvu loptu” i “bez razmišljanja.”
Neki onda požale, te kad je već kasno, kažu: “nisam samog sebe mogao/la prepoznati.”

Postoji jedan veliki procjep između onoga što čovjek podrazumjeva pod samim sobom, kad kaže: - Ja, i njegovog stvarnog, istinskog bića. Ostvarenje nivoa svijesti našeg istinskog ‘Ja,’ za većinu nas ostaje samo u domenu mogućnosti i nade. Tako se čovjek samo može pretvarati kako posjeduje nešto što u suštini ne posjeduje, a ukoliko bi to stvarno htjeo postići, onda bi on morao da uradi mnogo svjesnog i savjesnog posla na samom sebi.

~***~

Što je čovjek sigurniji u sebe, bez obzira na sve činjenice, što je on više zadovoljan samim sobom, toliko će on dublje i tonuti u apsurdnosti i protivriječnostima, istovremeno smatrajući svoje želje i iluzije jednom realnošću.
Da bi čovjek uopšte krenuo u potragu, on prvo mora da prođe kroz jednu seriju, kako bankrotstava njegove Ličnosti, tako i kolapsa njegovog morala. On sve to mora sam sebi da prizna i prihvati, bez pokušavanja da krpi bilo šta. Tek onda će on biti u stanju da nađe dovoljno razloga da počne s radom na samom sebi i tek tada će on steći dovoljno snage da to izvede. I to važi za sviju.

[Kroz koliko muke i patnje će čovjek proći prilikom svega ovoga, uveliko zavisi i od toga koliko je posla, u ovom smislu, napravio u nekom od svojih ‘prethodnih’ života.]

Mi smo svi manje više ‘uzurpirani.’ Čovjek ima tendenciju da samog sebe smatra važnim uprkos mnogim činjenicama koje ukazuju suprotno. Takvo jedno mišljenje o samom sebi posljedica je određenih nedostataka u našem sistemu prosuđivanja. Mi smo svi, u stvari, u jednom te istom čamcu. Iako su ljudi na prvi pogled različiti, algebarska suma njegovih vrlina i mana ista je kod svakog čovjeka. Da razbijemo odmah i svaku iluziju, tu se radi o jednoj sumi koja je veoma mala, skoro zanemarljiva, pa čak ona još ima i tendenciju da se kreće u pravcu nule, odnosno, - Smrti.

Ono što ezoterika očekuje od čovjeka koji je proučava, to je da on stvori jedno jedinstvo od tog ‘zanemarljivo malog.’


[Većina nas koji se nađemo na samom početku ovog posla s ezoteričke tačke gledišta, još uvijek se smatra - “bolesnim” ili “mrtvim.” (“Oni koji su cjelokupni, ne trebaju doktore, njih trebaju samo oni koji su bolesni.” “Pustite mrtve da sahrane mrtve.”)]

~***~

Da bi se objasnio problem čovjekovog objedinjavanja samog sebe, polazeći pritom praktično ni od čega, bitno je razjasniti pojam samog bića.
Radi se o jednoj, da se alhemičarskim riječnikom izrazimo, - transmutaciji, tj. transformaciji naše faktične egzistencija, čija vrijednost leži samo u jednom potencijalu, - u stvarnu egzistenciju. To se ostvaruje kroz realizaciju tog potencijala. Tu se radi o jednom progresivnom uzdizanju nivoa našeg bića.
Taj posao mora da se radi u nekoliko faza, prema jednom određenom programu.

Postoje četiri različita nivoa bića, što je u skladu sa četiri nivoa svijesti: jedan viši nivo bića i tri niža.

Isto kao i u slučaju svijesti, viši nivo bića počiva, odnosno, oslanja se na niže nivoe. Najniži nivoi pripadaju svakom živom biću i oni se protežu kroz jedan široki dijapazon vrijednosti. Tako neke životinje, kao npr. neki razvijeniji sisari, mogu da dosegnu do sljedećeg višeg nivoa, koji pripada ljudima.
Treći nivo bića, koji odgovara svijesti istinskog ‘Ja,’ je nivo koji pripada ezoterički razvijenom čovjeku, koji se opravdano naziva – živim. Tu se radi o ljudima koji su zadobili svoje stalno i stabilno Ja.
Na kraju, četvrti nivo odgovara perfektnom ili kompletnom čovjeku – onome koji je stigao uz pomoć svog ezoteričnog razvoja do samog vrha evolucije koji je ostvarljiv u uslovima koji vladaju na ovoj planeti.

~***~

Pitanje bića je u jednoj tijesnoj vezi sa problemom moći. Već smo indicirali to da čovjek koji nema ništa u sebi, do jedno nestalno i promjenjivo ‘Ja,’ ne može nikada imati neki kontinuitet u svom razmišljanju i ponašanju. To je i razlog zašto on nije u stanju da – djeluje (dela).

Vezu između znanja i razumijevaja, već smo prethodno razmotrili, a sada je bitno uspostaviti odnos između pojmova: znanje i - znanje s praktičnom primjenom (fr. savoir-faire)

Moramo razumjeti da ne postoji mogućnost za jedan direktan prelazak od znanja u - znanje s praktičnom primjenom. Naše promašene pokušaje da učinimo nešto mi često ‘objašnjavamo’ nedostatkom volje a to nije tačno. Ono što nama fali u takvim slučajevima nije ni volja, niti nedovoljna želja da nešto ostvarimo, nego se tu radi o jednom nedostatku bića, koje bi nam omogućilo da, kao prvo, razumijemo znanje koje smo stekli, a onda tako i zadobijemo moć koja bi nam onda omogućila pristup ka znanju s praktičnom primjenom.

Tako u jednoj pasivnoj formi imamo:

znanje – biće – razumijevanje

a u aktivnoj:

biće – razumijevanje – znanje s praktičnom primjenom

Kako smo već rekli, sticanje znanja je relativno lagana, međutim, sticanje bića je nešto što je relativno mnogo teže.

A upravo biće je ono što nas vodi ka razumijevanju, a odatle i prema – znanju s praktičnom primjenom.


Kraj 4-tog dijela


PS. Napomena: oni koji su shvatili o čemu se radi, vjerovatno su shvatili i to da - nisu oni ti koji su do sada čitali ovaj tekst, ezoterički gledajući, nego su ovaj materijal čitale njihove - Ličnosti. Te njihove Ličnosti su već u međuvremenu vjerovatno i donjele određeni sud o svemu ovome (s obzirom da Ličnosti vole da sude) i sada se postavlja pitanje – koliko jedan takav “sud” može da bude objektivan?!

Drugim riječima rečeno: da li naše istinsko biće i naša Ličnost gledaju na ovo na isti način?!?

U svakom slučaju, za pretpostaviti je možda i to da istinska bića većine ljudi koji posjećuju ovakve vebsajtove i koji su u potrazi za istinom, već imaju određenog, tj. nešto većeg upliva na njihove Ličnosti, nego što je to slučaj s drugim ljudima?!? Ko zna?


nastaviće se…

Nedavno sam procitala "U potrazi za cudom" i "Cetvrti put", Moravijeva jos nisam citala ali vidim da je on manje vise ucenja ova tri metafizicara objedinio u jedno.
Sa druge strane posto sam prije nego sto sam saznala za ove knjige citala knjige iz Gnostike i Vede , primjetila sam da su mnoge stvare preuzete iz tih ucenja i racinalizovane na nivo sadasnjeg covjeka da bi bilo jednostavno i razumljivo.
Mada ne znaci da ce covjeku u dubokom snu biti razumljivo i to sto su oni pokusali objasniti ali opet kazem lakse je shvatiti za pocetnika nego simboliku od prije 10000 godina.
Iako sam radila na svom "budjenju", mogu reci da sam se citajuci "Cetvrti put" dobro zastidjela same sebe i mnogih faza mog zivota gdje su "lazne licnosti" kako ih oni nazivaju dominirale sa mnom, mojim ponasanjem i odnosom prema ljudima.
Da ne bi komplikovali , posto je Galaksija rekao da je jednostavno , polazna tacka svega smo upravo mi, proucavajuci samog sebe otkrivaju se sva "cuda" , koja nam se nude na sve strane.
To nam se htjelo reci sa onim "Kako gore tako i dole ".
To dole smo u ovom momentu mi sami, mi koji jesmo i mi koji nismo.
Ako bi htjeli da gledamo sa vise duhovne strane rekli bi da je nasa dusa jedan okean u kome je svaka kapljica jedan elemenat koji pokusava da se ispolji a nase je da ujedinimo sve te elemente u jedno kada se dolazi do svjesnosti "apsoluta".
Ujediniti te elemente u jedno je svakako u ovom trenutku visoka ambicija ali ako krenemo tim putem sto vise elemenata ujedinimo to bolje za nas i to smo vise mi gospodari sami sebe a ne "slucajnosti".
Ja cu sad da vise prepricam neke komponente njihovog ucenja kako sam ih ja dozivjela umjesto da direktno prevodim , Galaksija ispravi me ako nesto krivo intepretiram.
Necu da pricam o nekim za sada komplikovanim teorijama Univerzuma, nivoa kreacije, vibracija, zakonitostima koje vladaju ... za sada treba poci o osnovnim stvarima, poslije dolazi sve samo od sebe.
Kao sto smo rekli prvo treba krenuti od analize samog sebe i zapitati se "Ko sam ja " .
Da li sam ja taj i taj sa tim imenom ili sam ja doktor ili sam ja muzicar ili sam ja Hriscanin ili sam ja Spanac ili sam ja osoba sa tom tezinom ili visinom ...itd..
E sad ovo sto sam gore nabrojala to su sve "lazni ja" sa kojim se mi identifikujemo nesvjesno i preuzimamo njihove uloge.
Zasto je toliko tesko doci do tog naseg JA koji jesmo ili naseg esencijalnog bica je jer smo u nekog momentu zivota obicno u ranom djetinjstvu prestali da razvijamo nase osnovno bice a preuzeli programe nametnute od nase okoline , uma koji nam je posudjen po rodjenju i formirali bezbroj laznih "ja" prema principima identifikacije i imaginacije.

Prema stepenu kulturnog i tehnoloskog razvoja odredjenog perioda i uticaju ne bas pozitivnih sila formirale su se nase lazne licnosti sa kojima se mi identifikujemo zavisno od situacije i potpuno su pokrile nase bice da smo prakticno zaboravili sami sebe.
Ako smo mi zaboravili sami sebe znaci da se sada treba da sjetimo , da bi se sjetili treba da se probudimo jer obicno covjek vrlo brzo zaboravlja stvari koje je video u snu.
Proces budjenja ja jedna vrsta demistifikacije licnosti , skidanje plasta laznog sa sebe i sjecanje svog pravog bica.

Um sam nazvala posudjenim jer ima analogiju posudjivanja auta , kad odemo i posudimo auto mi ne znamo sta je sve u njemu, da li je ispravno ili neispravno, ko ga je prije nas vozio i sta je sve ubaceno u njega, iako to moze biti nas um mi se ne sjecamo nicega od ranije i kad pozelimo da se borimo protiv negativnosti u njemu mozemo biti zaprepasteni koje se prljavstine nalaze u njemu zato se treba pripremiti.
Za neke koje su skloni religioznosti, prepoznacete u ucenjima pojedinih monaha ili svetaca , naglasavanje ciscenja Uma i stavljanja pod kontrolu "pomisli".

Ono sto se danas naziva i programiranjem ili "programima" u nasem umu su upravo te "lazne licnosti" ili kako Gurdijev kaze svako od nas ima jednu glavnu i kontrolnu osobinu , naravno negativnu, koja se prva javlja kad pozelimo izaci iz sna.
Ako neko ima svijest o nasoj laznoj licnosti znaci da preko nje moze i da upravlja jer ce znati sta su joj osobini i kako reaguje.
Time se upravo bave gospoda koja praktikuju "crnu magiju".
Znaci to je prva prepreka, poslije nje stoji njih milion u koloni koje nas cekaju , njihova je aktivacija spontana jer smo se mi toliko identifikovali sa njima da ih vise i ne smatramo stranim elementima , nego djelom nas samih.

Sta je kod nekoga glavna kontrolna osobina , zavisi od osobe do osobe , moze biti strah, agresivnost, samosazaljenje , malodusnost , iritacija, histerija ...ima ih milion i nijedna od njih nismo mi niti je njihov centar u nama vec je izazvan spolja.
Zasto je to vazno konstatovati da oni nismo MI jer je tako borba protiv njih najuspjesnija, kad god se pojave treba ih identifikovati kao spoljasnje napadace i neprijatelje naseg esencijalnog bica i ignorisati ih , tako one vremenom nece vise moci imati vlast nad nama i na kraju ce nestati.
Opet kazem ako ste svoju istinu trazili kroz neka religiozna ucenja i ovo cete naci u simbolici , gdje oni to mogu objasnjavati kao napadom zlih duhova , negativnih entiteta koji pokusavaju da se manifestuju kroz nas i sto mi zaista izvorno nismo samo smo se predali imaginaciji necega sto ne postoji i identifikovali se sa tim.
Koliko smo se puta ponasali lose prema najblizima a poslije toga smo se kajali sto smo to uradili.
Ko je se kajao ? a ko se ponasao?
Pokusajte odgovoriti na ova dva pitanja i tu dolazimo do odgovora iz kojih nivoa svijeti (gore objasnjenih od Galaksije) se osoba kajala a iz kojih nivoa svijesti se ponasala kako ne treba.
Znaci kada shvatimo koje su nase lazne licnosti i pocnemo da pokusavamo da se sjecamo onih koji jesmo a ne onih koji nismo uvidjecemo razliku.
Zasto je vazno da se otklone ili stave u kontroli negativnosti iz naseg zivota ili lazne licnosti ? Zato sto se ogromne energije trose na njih i ne ostavlja se vise nista nasem esencijalnom bicu koje je zarobljenu u ovom nasem tijelu i zatrpano gomilom laznih predstava o sebi.
Uspenski kaze da kad se covjek naljuti i prasne on izgubi energiju koju je imao sacuvanu za taj dan.
Vjerovatno ste se mnogo puta osjetili duhovno slomljeni i iscrpljeni kad ste dozvolili sebi da se iznervirate ili sukobite sa nekim.
Pored trosenja energije na negativne emotivne reakcije , ogromna se energija trosi na beznacajne aktivnosti koje nisu od nikavog znacaja za nasu licnost , pogotovo u danasnje vrijeme kad je okupacija UmA s "SARENIM LAZAMA ' dozivjela svoj vrhunac.


Poznati filozof Plotinus je zastupao teoriju da bi dozivjeki Kosmicku Svijet mi moramo da pripremimo nase bice za to ili da nase bice postane entitet u kome se moze manifestovati Kosmicka svijest a kako se moze manifestovati kosmicka svijet u bicu punom laznih identiteta i negativnih emocija i neuskladjnih kapljica u okeanu duse.

On u stvari govori o jednoj te istoj stvari i do pripremanja bica se ne dolazi nikakvim brzim receptom niti precicom , niti nekim hocus pocusom ili nekim tajnim ucenjem koje niko ne zna nego konstantnim radom na svjesnosti sto je jedan cio zivot , pun padova i uspona.
Sto budemo svjesniji ne znaci da necemo padati , samo cemo brze ustajati jer ce u nama biti sve vise i vise snage i slucajnosti ce biti bas kao sto i sama rijec kaze slucajnosti a volja ce biti gospodar.
E sad sve ovo sto sam ispricala bi trebalo na neki nacin znati prije nego sto i pocnemo da se budimo jer budjenje je sok i ako bice nije pripremljeno na njega moze dozivjeti veliki slom.
Znanje moze biti ponekad vrlo opasno u ruci nepripremljene osobe ili ce se osoba kad joj bljesne iskra znanja toliko prepasti da ce se velikom brzinom vratiti u san ili ce dozivjeti potpuni slom licnosti kad vidi sav horor koji u svojim snovima nije mogla vidjeti.
Kako ce se neko i probuditi opet zavisi od njegove individualnosti i vrlo je nezahvalno ikome bilo sta predlagati ali bi se svakako prije toga trebalo naoruzati znanjem i oprezom.
Ovo bi bilo recimo nesto osnovno...nastavicu drugi put, za pocetak neka svako sebe zapita "Ko sam JA " I ZASTO SE PONASAM KAKO SE PONASAM, ZASTO NE ZNAM NISTA VISE OD OVOGA STO ZNAM, ZASTO DANAS MISLIM JEDNO SUTRA DRUGO....zasto nemam konekciju sa visom svjesti nego se predajem trenutnim porivima i osjecanjima ....

Pozdrav!

P.S

Galaksija nadam se da ja nisam u kategoriji ovih ratnika svjetlosti sto ih pominjes gore , nik je naravno ironican:)))

Warrior,

Vidim da se dobro razumiješ u ovu tematiku i da si shvatila suštinu.
U vezi «ratnika svjetlosti», naravno, mislio sam na one iz «new-age» pokreta.

Pozdrav!

Ako neko ima prilike da nabavi knjige od ovih metafizicara bilo bi dobro da ih procita i da donese svoj sopstveni sud ,mozda nece razumijeti ili se sloziti sa njihovim teorijama kreacije ali u svakom slucaju dobro su opisali put od covjeka "masine" do svjesnog covjeka iako se moze razlicito shvatiti zavisno od stepena predznanja koje osoba ima.
Ali recimo da nikada nismo nista od ovoga procitali i da nemamo ni jednu od ovih informacija koje trenutno imamo zar ne bi kad bi ozbiljno porazgovarali sami sa sobom se zapitali :
Zasto jedna civilizacija ili individue u toj civilizacije se nikada nisu ozbiljno zapitale ili potrudile da posvete vise vremena uzroku kreacije, zasto smo ovdje , kuda idemo , sta su sve ove zvijezde oko nas ?
Zasto ucimo u skoli sve moguce gluposti a ne ucimo misteriju covjeka, odakle potice ono sto se osjeca, odakle se ljuti, zasto je ljubomoran, zasto je pohlepan , zasto ratovi , moze li se drugacije ?
Kome je odgovaralo da to sve ne znamo i zasto ?
Mislim da je vecina ljudi bar jednom u zivotu osjecala neku melanhonliju u sebi da joj nedostaje prava kuca , ne shvatajuci koja je to prava kuca i kad bi dosao taj nemir onda je posezala za prvom zabavom koja joj je bila pri ruci da zaboravi taj osjecaj.
Ko je kreirao sve te zabave da bi covjek zaboravio sebe , da li je problem samo u materiji ili je problem i u nama.
Prema nekim duhovnim ucenjima kaze se da covjek moze da osjeti dusu kad dodje u stanje potpune tisine sa samim sobom.
Kako ce covjek da dodje do tisine kad ne moze ni za momenat da smiri svoje misli nego one konstantno kreiraju jednu za drugom imaginacijom.
Ko je onda taj sto kreira imaginaciju ako one ne dolaze od unutrasnjeg bica ?
Eto bezbroj neodgovorenih pitanja , dovoljno da bi shvatili da nista ne znamo a mislili smo da mnogo znamo jer smo u nekim momentima memorisali lekciju napisanu od tog i tog naucnika.
Ova sam sva pitanja gore napisala jer nekako se nije ni moguce probuditi dok ne pocnemo sebi postavljati pitanja ili biti malo vise radoznali o pravoj sustini naseg postojanja.
Recimo kad bi trebali iskreno priznati koliko nam je radoznalost isla u pravcu sta rade komsije, sta rade filmske i muzicke zvijeze a koliko sta je u nasoj unutrasnjosti, pretpostavljam da bi se vecinom zastidjeli svoje pogresne radoznalosti.
Kad covjek postane malo vise radoznao o samom sebi onda moze shvatiti i da spava i da je pod nekom vrstom hipnoze neizainteresovanosti o pravoj sustini svog bica.
Recimo u Pravoslavlju se kaze da treba da ocistimo srce da bi primili "Sveti Duh" sto covjek masina moze shvatiti na vise nacina a jedino svjestan covjek razumijeti da ciscenje srca podrazumijeva skidanje sa sebe svih onih "laznih licnosti" pa ce zapovijesti kao sto su "Voli bliznjega svoga kao samog sebe " biti normalno stanje svijesti a ne bezgranican napor masine.
Jer kako neko moze voljeti nekoga kao samog sebe kad ne zna sta je to "samog sebe".
I sta je "Sveti Duh" nego usadjivanje Bozije vise svijesti u bice covjeka , tako da teorija budjenja je manje vise ista svuda iako covjek masina ponekad misli da ce brze doci do nekih "rezultata" ako odradi neki obred mehanicki ne shvatajuci sta je bila svrha toga ili ce pod hipnozom uzeti iz nekog ucenja ono sto ce ga jos vise staviti u hipnozu.
Ako ne krenemo putem otkrivanja prostora pokrivenog debelim slojem laznih predstava o samom sebi nikada necemo znati sta se krije u tom prostoru i ko smo to "mi" i koje su nam mogucnosti i odakel smo istinski potekli.
Mislim da su znakovi uvijek bili pored puta jer na neki nacin u Univerzumu postoji zakonitost da se istina ne moze unistiti potpuno zato su simboli ostavljeni za one koji zele da ih prepoznaju.
Evo recimo sta su rekli oni koji su znali sta su pricali a sta je covjek izokrenuo na kraju koristeci razna organizovana dogmaticka ucenja i institucije manje vise zaduzene da se ljudskoj rasi sto vise zamazu oci jer su prakticno "mrtvi ljudi" bili na celu tih ucenja koji namjerno ili slucajno nisu shvatali da su u zabludi:

New Testament:
"The Kingdom of God is WITHIN you."(Bozije Carstvo je unutar tebe -da bi se ljudi na kraju molili nekom Bogu izvan a nikada ne trazili onog iznutra
Bhagavad Gita:
"The Supreme Reality exists WITHIN." (Ista Poruka kao ova iznad)
Robert Browning:
"Truth is WITHIN ourselves." (Istina je unutar nas)
Bhagavad Gita:
"I am the Self, seated in the Hearts of all creatures." (U srcu svih nas je vrhovna svijest i sam Bog)
New Testament:
"Know that you are God's Temple and that God's Spirit lives IN you." (Znaj da si ti Bozija crkva a i da Bozija dusa zivi u tebi- znamo dobro kako je ovo poslije izmanipulisano da bi se gradile mrtve gradjevine i stvarale imaginacije a covjek zaboravio da u sebi trazi istinu)
Swami Muktananda:
"There is a sublime place INSIDE us where love dwells."
Roy Eugene Davis:
"At the deepest level of your being, behind the screen of mind and personality, is the pure, immortal, true SELF you are."
(U najdubljem nivou tvog Bica, iza zavjese Uma i licnosti je cisti, besmrtni . onaj istiniti ti ---ovdje je izrecena sva istina u jednoj jednostavnoj poruci )

Isto tako se na mnogim mjestima govori bicu da se probudi, imalo je razloga zasto ...Hrist je rekao "Ne spavaj , nego radi, dok je dan jer kad noc dodje vise nece biti vremena "

Zasto je on rekao da ne spavamo ? Znaci li to da je smatrao da spavamo .
Dan je ovdje reprezentovan kao zivot a noc kao smrt , jer ako za ovog zivota se ne probudimo i ne sastavimo se kako treba , kad umremo idemo ponovo iz pocetka.
Znaci u manje vise svim porukama od bica koja su imala visu svjesnost je ista sustina , samo je to izokrenuto naopako i na pogresnu stranu.
Sa druge strane bice tek kad postane svjesno moze da shvati sustinu ovih poruka, moglo je naravno i da pocne da vjeruje duboko u ove poruke u pravom smislu njihovih znacenja i da uz srecu postane svjesno.
Ne osporavam da je to moguce.
Sljedeci put cu da nastavim o Gnostici i odredjenim konceptima koji su
zastupali pomenuti metafizicari, ovaj put sam htjela da naglasim da su poruke svuda, jedne te iste poruke, pokrivene prasinom lazi a opet vidljive onom ko je izostrio cula da ih vidi , kao i sto je nase bice pokrivene prasinom laznih licnosti pa kako istinu treba traziti ispod prasine lazi tako i nase bice treba traziti ispod svega onoga sto nismo a u iluziji materijalne percepcije i umne hipnoze mislimo da jesmo.
Isto tako se stvarala neka misterija oko puta totalnog prosvjetljenja kao jedino moguca nekim specijalnim zivotom i odricanja u hramovima a nedostupna obicnom covjeku koji zivi zivot medju ostalim svijetom pa su neki koji su negdje u dubini duse zeljeli da pronadju sebe zbog konflikta da ne mogu da prihvate ovu teoriju zalutali na pogresno mijesto.


Pozdrav !

Oni koji su malo bolje shvatili stvar, razumjeće i to da je veoma teško prenositi neko ezoterično učenje a da se ono usput ne izmijeni, iz razloga što to u većini slučajeva takođe čine Ličnosti a ne ljudi koji su ostvarili jednu trajnu i stabilnu vezu sa svojim istinskim ‘Ja’. S druge strane, tu takođe nisu uputne nikakve “varijacije na temu,” s obzirom da čovjek time dovodi u opasnost samu srž učenja. Uostalom, ništa lakše nego pogrešnim interpretacijama izvitoperiti neko ezoterično učenje. Jedni su to radili i još uvijek rade namjerno, a drugi nenamjerno. Znači, postoji određena vjerovatnoća da je ono što sada prenosimo već na neki način kontaminirano prije nego što je stiglo do nas. Isto tako, mnoge bitne riječi gube orginalno značenje kada se bukvalno ili pogrešno prevedu s jednog jezika na drugi - a u ezoterici je svaka riječ bitna.
Stoga, u svemu ovome, lična razboritost je - najvažnija.


V dio

Ličnost

Između našeg tijela i naše duše nalazi se Ličnost, međutim, ona je više vezana za tijelo, nego što je za dušu. Ono “Ja,” – kojeg svakodnevno pominjemo, odgovara našoj Ličnosti, koja je takođe poznata i po određenom tj. našem imenu.

Moderan čovjek vodi više računa o svom izgledu nego o svom biću jer, kako smo već rekli, on sebe poistovjećuje sa svojom Ličnošću koja je više vezana za njegovo tijelo, dok svog bića, u većini slučajeva, on nije ni svjestan.

Sada se postavlja pitanje - kako mi uopšte možemo postati svjesni te svoje Ličnosti, odnosno, spoznati je? Ono što je sigurno, mi nju osjećamo u sebi a svjesni smo i njenih želja, stavova, akcija itd. ali ipak je nismo u stanju potpuno predstaviti samima sebi.
Kada razmišljamo o sebi kao o pametnim, ponosnim, šarmantnim, mi pri tome formiramo u sebi jednu sliku našeg lica i tijela, obučenog ovako ili onako,…ali to su, opet, samo reflekcije naše Ličnosti, ali ne i ona sama. Međutim, ako stvarno želimo da upoznamo svoju ličnost, onda moramo zaroniti malo dublje u same sebe.
Introspekcija je jedina metoda pomoću koje možemo otkriti istinsko lice naše ličnosti.

Uz pomoć introspekcije otkrićemo kako unutar nas postoji nešto kao jedna mala ‘nebula’ (rus. - ‘klobuk’). Evidentno je da taj klobuk ima sposobnost za doživljavanje, osjećanje, razmišljanje i djelovanje. Uz pomoć jedne stalne unutrašnje opservacije, primjetićemo i to kako je ta ‘nebula’ pokretljiva, te je tako ponekad možemo naći u predjelu glave, a nekada u solarnom pleksusu, kao i u predjelu srca. U slučajevima velikog straha, ona može da siđe i u donji dio nogu; a nakon što se taj strah povuće, ona se obično vraća u područje gornjeg dijela glave, te onda za čovjeka, u takvim slučajevima, kažemo kako je on “došao sebi”.

Naša Ličnost je vezana za naše tijelo mnogo više nego što mi to sami sebi želimo priznati. Tako je dovoljno samo da nas nešto zaboli, pa da se ostavimo svih naših uzvišenih osjećanja ljubavi ili ideja o rješavanju svjetskih problema.

Postoji i jedna određena mentalna vježba uz pomoć koje čovjek može ‘baciti pogled’ na svoju Ličnost. Da bi se tome pristupilo, bitno je biti u stanju zauzeti pravilnu pozu, koja je poznata u ezoterici i kao ‘poza mudraca.’ Radi se o tome da čovjek treba sjesti na neku tvrdu podlogu visine 25 - 35cm, prekrstiti noge (desnu preko lijeve), staviti ruke na koljena (sa dlanovima prema dolje), ramena prirodno poviti prema nazad a glavu, vrat i kičmu dovesti u ravnu liniju, koja mora biti vertikalna. Ponekad može potrajati i par mjeseci dok čovjek ne uspije da zauzme pravilnu pozu. Po pravilu, trebalo bi početi sa nekih 2 - 3 minute vježbe svako jutro, prije doručka a onda to vrijeme postepeno produžavati. Indikacija da je čovjek uspio da zauzme pravilnu pozu je da kada provede u njoj 15 minuta, osjeća se odmornim kao da je neprekidno spavao nekoliko sati, bilo u koje doba dana da je ta vježba izvedena.
Oči u početku treba držati zatvorene a disanje uskladiti harmonično u jednom ritmu, tako da udisaj traje u toku od 4 otkucaja srca, zatim se dah zadrži u toku 4 otkucaja srca a onda se zrak izdiše, takođe tokom 4 otkucaja srca.
(Ove vježbe se ne preporučuju ukoliko čovjek pati od prehlade ili neke druge bolesti)

Prvi osjećaj te ‘nebule’ dolazi za vrijeme treće faze, odnosno, izdisanja, gdje se ona osjeti kako prelazi preko grkljana i onda na dole, preko grudne žljezde. Nakon toga čovjek bi trebao biti u stanju da je osjeti od glave pa do srca, i iza njega. Osjetiti tu nebulu unutar sebe ujedno predstavlja i prvi korak.

Na mentalnom planu, ova nebula neprestano razmišlja, osjeća djeluje i stalno se mijenja. Prvi utisak koji stićemo o njoj, to je da ona izgleda kao jedna amorfna masa slična oblaku, međutim, taj utisak je lažan. Ličnost je jedan organizam koji kao takav ima svoju građu, koju mi ne možemo da vidimo jer smo u svakodnevnom životu zaokupljeni vanjskim događanjima i reakcijama koje ta događanja prouzrokuju u nama.

Već prije smo naglasili da uz pomoć introspekcije možemo utvrditi kako se u nama nalaze tri tačke mentalnog života koje su predstavljene sa tri centra, koji ne predstavljaju nikakve organe u našem tijelu, nego samo centre gravitacije te tri struje, koje vladaju našim mentalnim životom.
Tako npr. motorni centar aktivno učestvuje u svakom fizičkom ili mentalnom kretanju, odnosno, procesu. Kada naše misli prouzrokuju određeno kretanje unutar nas, motorni centar je taj koji je tu prisutan i koji reguliše tu aktivnost. Tako npr. ukoliko je naš intelektualni centar nešto otkrio, to se odmah prenosi do motornog centra, aktivnostima motornog centra, a odatle onda do emocionalnog centra, gdje to prouzrokuje određene reakcije. Prenos ovih impulsa može da se odvija i nekim drugim redoslijedom.
Znači: misao – emocija – kretanje (akcija)
Ovo nam pokazuje kako tri mentalna centra koji obrazuju njenu strukturu i regulišu i izražavaju život naše Ličnosti, ni u kom slučaju nisu autonomni.

Daljom introspekcijom ustanovićemo kako je svaki od ova tri centra podijeljen na dva dijela: pozitivni i negativni. Oni normalno stalno zajednički učestvuju u svakoj akciji, jer se tu radi samo o jednoj različitoj polarizaciji koja je slična onoj koju nalazimo kod parnih organa ili ekstremiteta, koji dupliciraju istu funkciju ili učestvuju u istom poslu i u isto vrijeme, kao npr. ruke ili noge.

Ova podjela tih centara na dva polariteta omogućava da se ostvare uslovi za poređenje: kako bi se mogle uzeti u obzir obe strane određenog problema koji im je prezentiran. Tako, bukvalno rečeno, pozitivni dio svakog od ovih centara gleda u ‘glavu’ određenog problema a negativni u ‘rep’. Onda taj centar, kao jedna cjelina, iz tih impresija stvara jednu određenu sintezu i izvlači zaključke, koji su posljedica konstatacija donesenih od strane obadva dijela.

To se, recimo, događa kod svake kritičke analize. To znači, da sami pojmovi pozitivno-negativno u ovom slučaju nemaju nikakvu konotaciju u smislu dobro-loše, tj. oni ne označavaju vrijednosti, nego samo predstavljaju dva različita naboja, kao što ih nalazimo i kod svih elementarnih čestica.

Ako uzmemo za primjer motorni centar, tu možemo vidjeti kako su ovi dijelovi nedjeljivi jedan od drugog, kako po svojoj strukturi tako i po svom djelovanju. Sa određenom rezervom, moglo bi se reći da pozitivna strana motornog centra odgovara jednom skupu svih instinktivnih aktivnosti psiho-fizičkog organizma čovjeka, dok negativni dio odgovara njegovim motornim funkcijama. Drugim riječima rečeno, motorni centar je glavni upravitelj našeg tijela, u pravom smislu te riječi. On ekvilibrira energije koje skuplja uz pomoć svog pozitivnog dijela sa onima koje se troše od strane njegovog negativnog dijela.
Istu ovakvu simetriju – ove polaritete – nalazimo i kod druga dva centra.

Konstruktivne i kreativne ideje rađaju se u pozitivnom dijelu intelektualnog centra, a njegov negativni dio je onaj koji te ideje evaluira ili koji im “uzima mjeru,” da se tako izrazimo. Na osnovu tog svog funkcionalnog polariteta, intelektualni centar, kao jedna cjelina, u stanju je da - prosuđuje.

Isto tako je i sa emocionalnim centrom. Djelovanje njegovog negativnog dijela suprotstavljeno je djelovanju njegovog pozitivnog dijela što ga istovremeno upotpunjuje, odnosno, što tom centru omogućava da razlikuje ono što je prihvatljivo od onoga što nije.

Znači, svaki od ova tri centra podijeljen je na dva dijela, na pozitivni i negativni dio. Njihova podjela se nastavlja dalje u smislu da je i svaki od ovih dijelova dalje podijeljen na još tri sektora.

(*Napomena: Ovaj materijal će biti kasnije objavljen na vebsajtu kao jedna cjelina gdje ce biti uključeni i dijagrami na kojima će ovo biti grafički prikazano, kako bi se lakše stekla jedna slika. Do tada, treba zamisliti samo jedan krug, koji predstavlja jedan centar, onda se taj krug može podijeliti na dva ista dijela jednom linijom po njegovoj sredini, koji predstavljaju njegove polaritete, a onda svaki od njih na još tri, povlačeći linije iz centra kruga.)

Tako u svakoj polovini ova tri centra nalazimo po jedan sektor koji posjeduje sve karakteristike tog centra u njegovom čistom stanju. U intelektualnom centru nalaze se sektori koji su čisto intelektualni – pozitivni i negativni; u emocionalnom centru sektori koji su čisto emocionalni – pozitivni i negativni; u motornom centru sektori koji su čisto motorni – pozitivni i negativni.

Osim ovih čistih sektora, tu nalazimo i sektore koji su predstavnici drugih centara. Tako, na kraju, imamo sljedeće ustrojstvo:

Intelektualni Centar (pozitivni dio)

1. čisti intelektualni
2. emocionalno-intelektualni
3. motorno-intelektualni

Intelektualni Centar (negativni dio)

1. čisti intelektualni
2. emocionalno-intelektualni
3. motorno-intelektualni


Emocionalni Centar (pozitivni dio)

1. čisti emocionalni
2. emocionalno-intelektualni
3. emocionalno-motorni

Emocionalni Centar (negativni dio)

1. čisti emocionalni
2. emocionalno intelektualni
3. emocionalno-motorni

Motorni Centar (pozitivni dio)

1. čisti instiktivni
2. instiktivno-intelektualni
3. instiktivno-emocionalni

Motorni Centar (negativni dio)

1. čisti motorni
2. motorno-intelektualni
3. motorno-emocioanalni


Tako strukturu naše Ličnosti formira ukupno 18 sektora. Zahvaljujući jednom ovakvom ustrojstvu, ni jedan od ovih centara ne može da djeluje na jedan potpuno autonoman način (naravno, ukoliko izuzmemo patološke slučajeve.)
Tako, uz pomoć ovih sektora koji predstavljaju druge centre, cijeli sistem radi kao jedna skladna cjelina. Ovaj sistem možda izgleda prilično kompleksno, međutim, on kao takav zadovoljava naše potrebe i omogućava nam da percipiramo sve psiho-fizičke elemente ovog univerzuma, da reagujemo na impulse koje smo primili i da izvodimo određene kompleksne operacije.

~***~

Tako na osnovu ove studije građe ljudske Ličnosti, i ljude takođe možemo podijeliti na tri glavna tipa:

- čovjek 1 – je onaj čiji mentalni gravitacioni centar obitava u motornom centru
- čovjek 2 – je onaj čiji je gravitacioni centar situiran u emocionalnom centru
- čovjek 3 – je onaj čiji se gravitacioni centar nalazi u intelektualnom centru

Ovo su tri fundamnetalna tipa čovjeka koji važe za cijelo čovječanstvo na ovoj planeti, bez izuzetka. Većina ljudi se rađa i umire kao jedan od ova tri tipa čovjeka.

Postoje i vrste čovjeka koje su superiornije u odnosu na ove tri vrste, međutim, one se ne stiću samim rođenjem. Da bi čovjek dostigao jedan viši nivo, on mora da ulaže jedan veliki i stalni trud, u skladu sa pravilima koja su u ezoterici već milenijumima zacrtana.

[Ovdje se aludira na ono šta je Isus mislio kada je rekao - “čovjek se mora ponovo roditi” tj. osvajanje tog višeg nivoa bića analogno je “ponovnom rođenju.”]


Kraj petog dijela

VI dio


Vanjski čovjek ima tri ‘Ja,’ a to su: ‘Ja’ tijela (fizičko), ‘Ja’ Ličnosti (mentalno) i potencijalno istinsko ‘Ja’ (duhovno).

Teoretski, istinsko Ja bi trebalo preuzeti odgovornost za upravljanjem cijelim sistemom (sjetimo se one “kočije” !!)

Međutim, još od “Adamovog izgnanstva iz raja,” istinsko ‘Ja’ je odgurnuto u pozadinu svijesti, kojom sada dominira mentalno ‘Ja’ Ličnosti. Kako smo već prije rekli, to ‘Ja’ Ličnosti nema integriteta, stalno se mijenja a stoga se i eratično ponaša. Tako se često događa i to da ‘Ja’ tijela nameće svoje prohtjeve mentalnom ‘Ja’ Ličnosti, kojem bi se normalno ono trebalo povinovati. Jedan od najčešćih primjera šta se onda događa je taj, kada jedan partner vara drugog, upuštajući se u razne seksualne veze, koje u sebi ne sadrže nikakve duhovne komponente.

[u vezi pozadine “Adamovog izgnanstva” pogledaj tekstove Matriks i Šta Ako, na metafizičkoj strani vebsajta]

~***~

Kada smo ‘budni’, koristimo se sa ‘Ja’ naše Ličnosti. Kada zaspemo, mi prestajemo biti svesni toga ‘Ja’; tada ‘Ja’ tijela preuzima njegovu funkciju.
Motorni centar se može smatrati ‘organom’ za manifestaciju ‘Ja’ tijela, dok se ‘Ja’ Ličnosti normalno izražava preko emocionalnog i intelektualnog centra.
U većini slučajeva ‘Ja’ Ličnosti se koristi ovim centrima na pogrešan način a često pokušava da utiće i na funkcionisanje motornog centra, što onda rezultira u nelogičnosti našeg mentalnog života zbog jednog stalnog suparništva ili konkurencije koja vlada između ‘Ja’ tijela i ‘Ja’ Ličnosti. Tako, kod čovjeka nema nekog logičkog kontinuiteta u njegovim idejama ili u djelima, pa on tako provodi cijeli svoj život klateći se izmedu akcije i reakcije ili reakcije i akcije.
U Tradiciji se to interpretira kao 3 čovjeka u jednom, od kojih jedan razmišlja, drugi osjeća a treći radi. Naravno, pri svemu tome između njih često dolazi i do konflikta, jer se istovremeno svaki od njih trudi da preuzme kontrolu nad ostalom dvojicom.

~***~

“Ja’ ličnosti sastoji se od jednog značajnog broja malih ‘Ja’, koji često obrazuju razne grupe koje se povremeno mijenjaju u upravljanju našim razmišljanjem i ponašanjem. U svemu tome ostavlja se utisak i određenog kontinuiteta. Taj kontinuitet je više baziran na tri elementa:

- naše ime
- iskustvo, onakvo kako je ono fiksirano pamćenjem
- sposobnost laganja, kako samih sebe, tako i drugih

Ime koje nosimo pripada našoj Ličnosti, tj. onoj ‘mješavini željeznih parčića,’ bez obzira u kakvom se odnosu jedni prema drugima oni trenutno nalazili. Nakon perioda adolescencije, čovjekovo ime takođe predstavlja sliku koju on ima o sebi samom, kada je budan. On na to mjesto, u nekim slučajevima, kači jednu idealnu sliku samog sebe, kao onakvog kakav bi on želio da bude ili postane. Zbog toga se čovjek toliko čvrsto drži svog imena, kao pijan plota. Sve što postoji ima svoje ime; bez imena, čovjek nije u stanju zamisliti bilo bilo šta, bilo kakvo postojanje nečega, fizičko ili mentalno, istinsko ili vještačko.
U slučaju čovjeka, njegovo ime (zajedno sa njegovim hrišćanskim imenom, ukoliko ga ima) pokriva jedno ustrojstvo koje bi mogli definisati kao njegov vlastiti univerzum – kako sa svojim materialnim, tako i imaginarnim elementima. On ovo poslednje često smatra istinskim.

Memorija je direktna funkcija bića jedne individue. Što je viši nivo bića, memorija je bolja, kao i kapacitet za njeno sadržavanje. Ukoliko čovjek zaboravi kako se zove, on time gubi vezu i sa univerzumom kojeg je prikačio za svoje ime; to onda pretvara normalnog čovjeka u ludog, te tako on gubi i svaki kontinuitet.

Sposobnost laganja je treći elemenat našeg lažnog života. Ona ima veoma važnu ulogu jer nam pomaže kod odavanja privida da on ima nekog kontinuiteta. Mi veoma lako možemo spoznati stepen važnosti te naše sposobnosti laganja, jednostavno tako što samo treba da zamislimo - kako bi živjeli kad ne bi imali tu osobinu. Život bi nam postao nemoguć zbog svih trauma i sukoba s kojima bi se tada morali suočiti. Na taj način, laži nam služe kao neki puferi za ublažavanje udaraca, slično kao oni na željezničkim vagonima. Moramo se takođe podsjetiti i na to, da mi sami sebi volimo da dajemo i neke osobine koje u suštini ne posjedujemo – mi se pretvaramo da smo iskreni zato što govorenje istine i življenje istinskog života spada u mogućnosti koje mogu postati ostvarljive; što je na kraju krajeva i tačno - ali tek nakon jednog dugog i mukotrpnog rada na samima sebi. U međuvremenu, mi smo osuđeni na laganje. Ko god ovo negira, samo potvrđuje koliko nam je teško prihvatiti istinu.

~***~

Laganje

Pitanje našeg laganja je od velike važnosti. Sposobnost laganja je odraz naše imaginacije, koja sama po sebi spada u kreativne vrline. Prije nego što bilo šta stvorimo, mi prvo moramo zamisliti ono što želimo da napravimo. To je vrlina koja pripada samo ljudima, jer je životinje ne posjeduju. Tako, mi tu sposobnost laganja imamo zahvaljujući našoj vrlini imaginacije, jednom daru koji ima božansku prirodu. Mi lažemo iz različitih razloga, mahom da bi ublažili neku situaciju ili eventualne posljedice našeg ponašanja koje bi nam bilo prilično teško prihvatiti. Tako te laži omogućavaju rad jednog mehanizma za racionalizaciju i opravdavanja, koji su ujedno i vidovi ‘zakrpljivanja’ stvari.

Zbog svega toga, stav ezoteričke Doktrine (Tradicije) prema laganju je jasan i realističan.
Tu se od čovjeka se ne traži da naglo, odmah na početku, prestane da laže, zbog toga što je malo ko u stanju da ostvari tako nešto. Ono što se od čovjeka traži , to je da on prvo prestane da laže samog sebe. Čovjek ne može da prestane da laže druge, ukoliko laže samog sebe. Prestanak laganja samog sebe je preduslov da bi on uopšte mogao da počne sa ezoteričkim radom na samom sebi, tako da tu nema nikakvog popuštanja.
To je zbog toga što je sam cilj ezoteričnog rada jedan pohod ka Svijesti, što znači, ka – Istini.
Tako bi se našli u velikoj kontradikciji kada bi se pokušali približiti Istini, a da istovremeno nastavimo sa laganjem ili vjerovanjem u naše vlastite laži. To znači da mi moramo eliminisati svaki pokušaj laganja samih sebe, i tu nema nikakvog kompromisa koji bi se mogao tolerisati ili opravdanja koje bi se moglo prihvatiti.

Međutim, dok se nalazimo u stanju u kakvom jesmo, gdje nismo u stanju da živimo bez laganja drugih, mi moramo bar da - budemo svjesni - tih naših laži.

Mada, postoji još jedan savjet kojeg bi mogli dati u ovom domenu. Moramo se uvježbati da budemo u stanju da u cijeloj gomili laži koje prezentiramo drugima, odredimo koje su od tih laži stvarno neizbježne, koje su od njih stvarno korisne, a koje su beskorisne. Doktrina nalaže onima koji je proučavaju da se energično bore protiv beskorisnih laži.
Samo uz pomoć vježbi ovog tipa, mi možemo postepeno steći kontrolu nad tendencijom da lažemo, koja je duboko ukorijenjena u nama. Stoga se preporučuje da čovjek ne žuri sa svim tim iz nekih “uzvišenih pobuda,” jer će mu svaki pokušaj odmah na početku propasti.
Mi živimo u jednom svijetu koji je baziran na lažima i koji se održava uz pomoć laži.

~***~

Vrlo je bitno biti na stalnom oprezu kad se radi o pokušaju laganja samih sebe. To je jedna od naših osobina koje smo stekli još u ranom djetinjstvu i protiv čega se moramo boriti svim sredstvima. Tako postoji jedan naš odnos prema nekim stvarima, koji na prvi pogled može da izgleda nedužno, ili čak da ima pozitivnu prirodu kada se upotrebljava u kojekavim raspravama a njegov nastup se prepoznaje po frazi: ‘da ali…’.
Međutim, ukoliko čovjek to primjenjuje na samog sebe, za svoje vlastito dobro, s ciljem kako bi ublažio neki udarac ili pronašao unutrašnji mir nakon što je zgriješio, odnosno, pokušao da opravda svoje ponašanje i greške, ovaj idiom se tokom vremena kristalizira u nama da bi na kraju stvorio jedan istinski mehanizam za auto-trankvilizaciju (samo-smirenje). Tu se radi o jednom istinskom mehanizmu mentalne anestezije koji je baziran na prefinjenim, rafiniranim i zamaskiranim lažima. On u čovjeku sije hipokriziju prema njemu samom. Taj se auto-trankvilajzer, kao i svi drugi moralni puferi, mora uništiti.

~***~

Da se sada vratimo na našu Ličnost i one male ‘Ja,’ koji je sačinjavaju. Već nam je poznato da se ona sastoji od 3 mentalna centra, od koji je svaki podijeljen na 6 sektora. To znači da svaka Ličnost ima 18 različitih ‘organa’ svijesti. Tako, kada kažemo – “Ja,” to se, u stvari, odnosi na jednu mješavinu određenog broja malih ‘Ja’. U Ličnosti, svako malo ‘Ja’ ili neka grupa sačinjena od tih malih ‘Ja,’ povremeno stupa na scenu u skladu sa datim okolnostima. Svako malo ‘Ja’ nije ništa drugo do frakcija svijesti Ličnosti. Tako, prostom računicom između broja centara i sektora, dolazimo do podatka da tu postoji 987 različitih mogućih kombinacija. Sve dok čovjek u sebi ne postigne jednu fuziju tih ‘željeznih parčića,’ ovih 987 mogućih kombinacija centara i njihovih sektora stvaraće isti toliki broj parcijalnih stanja svijesti kod određene Ličnosti a svako od njih će podrazumjevati samog sebe kao jedno kompletno ‘Ja’.

Ta smjesa malih ‘Ja,’ kao željezni parčići u jednoj zdjeli, nalazi se pod stalnom dominacijom vanjskih sila i događanja, te se tako pod tim vanjskim uticajima neprestano i modifikuje na jedan relativno anarhičan način, tako da je teško u stanju da unaprijed odredi neki stabilan i dugoročan plan ili da zamisli i ostvari neki cilj.
To neprestano trenje između željeznih parčića, koje se svakodnevno odvija tokom našeg života, nije dovoljno intenzivno kako bi bilo u stanju da prouzrokuje jednu vatru, koja bi onda dovela do transfiguarcije cjelokupnog bića, - što bi mu onda omogućilo i da nadvlada smrt.
[alhemija i “retorte”!]
Ono što je posljedica cijelog fenomena ovog trenja, to je neprestano iscrpljivanje čovjeka, koje ga tako troši i vodi u smrt. Sa ezoterične tačke gledišta, - smrt je bankrotstvo.

[Ovo bi značilo da čovjek mora zapaliti tu unutrašnju vatru dok ima vremena i dok ima s čim, jer jedino uz pomoć te vatre on može ostvariti unutrašnju fuziju]


Kraj VI dijela


nastaviće se…

http://www.geocities.com/budizam/


http://www.ramana.co.yu

Upravo sam završio i treći dio materijala na ovu temu:


http://www.galaksija.com/gnostika3.htm


Pozdrav!

Evo jedan blog na engleskom, gdje su prilično dobro predstavljeni osnovni principi ezoteričnog razvoja čovjeka:

http://perfectinfidel.blogspot.com/

Pozdrav!

Četvrti dio teksta Gnostika možete naći ovdje:


http://www.galaksija.com/gnostika4.htm


Pozdrav!

evo nešto malo na temu problematike prilaska Putu ezoteričkog razvoja. Bitno je obratiti pažnju na pojmove: “Staza” – “Prilazni put – “Put”

Put

Pojam – Put – podrazumijeva skup radnji koje će, ukoliko se pravilno izvode prema načelima ezoteričke nauke, omogućiti čovjeku da evoluira.

Ezoterička nauka počinje iza područja koje se normalno proučava od strane tzv. pozitivnih nauka. Između ove dvije grane znanja nalazi se jedna zona iluzije, koja se označava pojmom void. Taj void predstavlja jednu veliku prepreku koja se može prebroditi samo uz pomoć ogromnog truda. Međutim, on istovremeno djeluje i selektivno u smislu da će se jačina napora i količina uloženog truda u savladavanju ove prepreke razlikovati od čovjeka do čovjeka. To će ovisiti o prirodi i stepenu mentalne deformacije svakog vanjskog čovjeka, kao i njegove karmičke pozadine. Znači, ipak se radi o faktorima koji su individualni. Da bi se ovaj void prešao, od vanjskog čovjeka se zahtjeva da poduzme duboko teoretsko izučavanje, zajedno sa jednim planskim i praktičnim radom.

Vec prethodno smo uporedili čovjeka sa jednom ćelijom organskog života na zemlji i naglasili da se on, samim tim što pripada tom organizmu, nalazi pod kontrolom Generalnog Zakona a tek kada uspije da pobjegne od njega, on se moze izdići do jednog višeg nivoa gdje će biti pod uticajem Zakona Izuzetka.

Mi u suštini nismo svjesni stepena u kome smo podvrgnuti kontroli od strane Generalnog Zakona. Djelujući na nas isto kao i na naše ćelije, taj zakon nas stalno sputava težeći da nas vrati na naše mjesto. Njegovo dejstvo ostavlja nam veoma malo prostora za djelovanje i ograničava nas na različite načine.

Slobodno se može reći da ukoliko čovjek živi ‘kao i svi ostali’, tj. ukoliko ne silazi sa “utabane staze,” moguće je da on nikada ni ne primjeti dejstvo ovog zakona na samom sebi, jer će ga u tom slučaju taj zakon vjerovatno ignorisati. Međutim, ako čovjek počne poduzimati određene radnje koje nisu uobičajene, pogotovo ako se počne baviti ezoterikom, onda ova sila počinje da djeluje na njega tako što će ga izložiti svakoj vrsti poteskoća i prepreka, kao bi ga vratila na onu tačku na kojoj on, prema Generanom Zakonu, mora da bude. Mnogi od nas intuitivno znaju da ovaj zakon postoji i da on može biti obučen u različita odijela, čak iako ga nisu direktno upoznali.

Ukoliko ta konzervativna sila, koja je u službi Generalnog Zakona, ne može da nas zaustavi djelujući direktno na nas, onda će ona u mnogim slučajevima pokušati da djeluje na nas indirektno, preko ljudi koji se nalaze u našoj blizini. [ I neprijatelji čovjeku postaće domašnji njegovi – (Mateja X, 36). Nema proroka bez časti, osim na postojbini svojoj i u domu svojemu; (Mateja XIII 57, Marko VI 4, Luka IV 24, Jovan IV, 44)]

U ezoterici, sila koja nas drži u iluziji simbolično se predstavlja zmijom. Zmija personifikuje iluziju, tačnije – moć iluzije koja je implantirana u čovjekov organizam, kao i moć koju ona ima na raspolaganju. Bitno je napomenuti da ova sila koja nas često dovodi u opasnost, ima i jednu svoju pozitivnu stranu, a to je - stvaralačka mašta.

Tom silom iluzije moguće je ovladati i integralno je usmjeriti u pozitivnom pravcu, međutim, takvo jedno njeno preobraćanje mogu ostvariti samo oni koji se kreću prema ezoteričnom Putu ili se već nalaze na njemu. Kod vanjskog čovjeka ta sila izaziva negativne posljedice, koje su rezultat jedne serije iluzija koje ona proizvodi. U Tradiciji, ova sila se označava pojmom – mala zmija, zbog toga što, kada se ona probudi i uputi u konstruktivnom pravcu, samo njeno djelovanje čovjeku odaje utisak jednog valovitog kretanja.

Jedino stupanjem na ezoterički Put, za čovjeka je moguće da se otrgne od iluzije i tako ispravi grešku koju su načinili naši zajednički pretci. Sve dok se njome ne ovlada, sila iluzije drzaće svakoga od nas na svom mjestu i tjerati nas da neprestano ponavljamo jednu te istu grešku, navodeći nas da često prihvatamo laži kao istinu. Tako čovjek uronjen u lažnoj realnosti umjesto da napreduje, čini jedan korak naprijed, pa dva nazad, dva naprijed, pa jedan nazad, i tako stalno. Na kraju ga obuzima jedna opšta isrpljenost, koja ga onda vodi u smrt.
U ovom vjestaškom životu koji se nalazi pod direktnom upravom Iluzije, mi svakodnevno moramo sami sebi da potvrdujemo svoje vrijednosti, ukoliko ne želimo da upadnemo i u neku drugu zamku. Ponekad smo u stanju da vidimo kako ta iluzija djeluje na druge ali ne i kako ona djeluje na nas. Tako nastavljamo da iz dana u dan živimo na isti način, dok one sile koje označavamo pojmom đavola, trijumfuju. Kako god to da nazovemo, ono ostaje stalno prisutno. Mi živimo u jednom iluzornom svijetu. Sila iluzije koja nas drži okovane u njenim lancima, ispoljava svoje dejstvo na svakoga od nas na individualom, isto kao i na kolektivnom nivou. Svaki ljudski um je falsifikovan na jedan zaseban način.
Šta dobro može proisteći iz jedne ovakve situacije? Ako se tiho držimo svog mjesta, i podalje od voida, može se desiti da dobijemo priliku da napravimo nekakvu karijeru; da imamo sretan ili nesretan život; da proputujemo; stvorimo porodicu; možda se bavimo nekim istraživanjem; slikamo ili pišemo. Onda dolazi kraj.
Naše rezonovanje postaje mnogo racionalnije kada počnemo razmišljati o tom kraju. U životu nam se mnoge stvari mogu dogoditi ili ne dogoditi, možemo da ispunimo neke svoje težnje, ili da ih ne ispunimo, ali ono što je sigurno, to je – kraj, odnosno, smrt. Ovo je ujedno i činjenica od koje se mora početi, prilikom izučavanja ezoterike.

Sada, naravno, dolazimo i do onog čuvenog pitanja kojeg si ljudi od pamtivijeka postavljaju: da li je smrt stvarno neminovna? Zar ne postoji neka druga alternativa? Kako možemo prihvatiti činjenicu da se uzalud rađamo, razvijamo, učimo, radimo…? Da li naše srce može prihvatiti jednu ovakvu sudbinu bez ikakve odbojnosti?

~***~

Ukoliko se vratimo na ono što je Pavle rekao: “Evo vam kazujem tajnu: jer svi nećemo pomrijeti, i svi ćemo se pretvoriti…” (Korinćanima XV 51), šta bi moglo da podrazumijeva ono “svi ćemo se pretvoriti…? Prije ili kasnije, svako od nas će napustiti svoje fizičko tijelo, tako da ćemo se svi mi “pretvoriti” (promijeniti).

Šta je on onda mislio pod onim: “svi nećemo pomrijeti…?” Za vanjskog čovjeka destrukcija fizičkog tijela koje predstavlja matericu za njegov astralni fetus, odnosno, Ličnost, podrazumjeva i uništenje ovog drugog. U jeziku Tradicije, raspad Personaliteta ili ličnog Ja, naziva se – druga Smrt.

Uz pomoć drugog Rođenja, kada se rodi astralno tijelo sa svojom kompletnom fuzijom i kada je ono integrisano sa Istinskim Ja, formirajući tako Individualnost, mi dosežemo nivo planetarnog života i tako izbjegavamo drugu Smrt. Do te druge Smrti će jednom ipak doći, ali ne nakon 40 dana od smrti fizičkog tijela, nego nakon 80 astralnih godina, što podrazumijeva 2 miliona i 400 hiljada zemaljskih godina. Za čovjeka br. 4, kada pređe prag unutrašnjeg ezotericizma, smrt fizičkog tijela biće istovijetna napuštanju jednog zastarjelog i izlizanog odijela. On će si onda uzeti drugo, ukoliko mu to bude potrebno. Tako da to onda ne predstavlja nikakvu katastrofu, a ovo je ujedno i istinsko značenje Pavlovih riječi.

Postoje i određeni uslovi koji se moraju ispuniti, kako bi se stiglo do cilja koji se u ezoteričinom učenju naziva Put. Tu se podrazumijeva poduzimanje određenih istraživanja; opservacija određenih principa; poštovanje određenih pravila; i obavljanje određenog posla; sve ovo se mora činiti u duhu discipline i preciznosti, koja je karakteristična i za tzv. pozitivne nauke. Čak možda i više nego tamo, jer ovdje čovjek mora neprestano vježbati, razvijati i oštriti svoj kritički duh. Sve ovo je potrebno jer u našem unutrašnjem svijetu ne postoje precizno određene granice. Iako se uz pomoć logike mogu formulisati određene jasne definicije na intelektualnom planu, moramo imati na umu da je rad inteligencije kontrolisan od strane Iluzije, koja u mnogim situacijama iskrivljava našu percepciju, kao i sposobnost prosuđivanja.

Na emocionalnom planu, situacija je još maglovitija jer nam je vrlo teško da se tu orjentišemo u smislu razlikovanja onoga što proistiće iz nas samih, od onoga što je rezultat vanjskih uticaja; drugim riječima, tu je teško razlikovati šta je Ja, a šta nije Ja.

Razlikovanje između objekta i subjekta često nije lako ni na fizičkom planu, intelektualnom pogotovo, a kamoli na emocionalnom, međutim, emocionalni život je upravo ono što je primarni objekat ezoteričkog rada. To je i razlog zašto u ezoteričkom učenju pridajemo toliko veliku važnost razvitku jednog kritičkog duha koji je usmjeren ka nama samima, tj. prema fenomenima našeg unutrašnjeg života.

~***~

Kao ćelija organskog života na zemlji, čovjek igra jednu određenu ulogu u razvoju Zraka Stvaranja. Jedan aspekt tog razvoja je i održavanje u životu “Mjeseca”, što zahtijeva ogromnu količinu energije koja uglavnom potiće iz onog dijela organskog života na zemlji kojeg čini čovjek. To je ujedno i razlog zašto je čovjeku nametnuta Iluzija, koja čini veći dio njegove budne svijesti, jer u protivnom on ne bi mogao da se pomiri s ovom svojom ulogom.

Kad postanemo svjesni ove situacije, moraćemo zamisliti i stvoriti jednu vrstu zastora koji će nas štititi od razornog dejstva “Mjeseca”. Istovremeno se moramo čuvati da ne padnemo ponovo u iluziju, što se može činiti uz pomoć jednog lažnog zastora, jer bi u protivnom došli u situaciju da trošimo tu našu enegiju na nepotrebne stvari, umjesto da se ekonomski ponašamo kad je ona u pitanju. Tako, naš prvi imperativ postaje da zaustavimo nepotrebno oticanje te energije, što podrazumijeva zatvaranje svih slavina i ventila, koji joj to omogućavaju: sterilne emocije; nekontrolisana mentalna gimnastika; fantazije koje proistiću iz nekontrolisanog maštanja; ogovaranja i prazne konverzacije.
Tako se moramo cijelo vrijeme ponašati kao jedan mudri finansijski ministar, a da pri tome ne zakidamo kada se radi o ulaganjima u naše obrazovanje, tj. razvoj lične inteligencije i na polju radnih aktivnosti.

Istovremeno moramo da uskladištimo što više te energije, kako bi stvorili znatne rezerve koje će nam kasnije biti potrebne.


*[S obzirom da se nalazimo u periodu kada se više nema mnogo vremena za simboliku i okolišanje, bitno je za razumjeti da se pod pojmom “mjeseca” u istočnoj ezoterici podrazumjeva jedna ‘sfera postojanja’ koja crpi ljudsku energiju, što podrazumjeva da smo mi, kao ljudska rasa, jedna vrsta ‘baterije’. Da bi uspješno igrali tu svoju ulogu, određene sile koje mahom potiću iz iste te “sfere” drže nas u nekoj vrsti mentalne iluzije, koju mi podrazumjevamo pod realnošću. Tako, nakon što čovjek postane svjestan situacije u kojoj se nalazi, prvi korak ka slobodi predstavlja konzerviranje vlastite energije, odnosno, sprečavanje njenog oticanja, kako bi mogli da je skupimo u količini koja će biti dovoljna da se odupremo tim “vanjskim” uticajima. (U vezi one “sfere” nešto više se može saznati iz nekih prethodno objavljenih materijala na ovom vebsajtu.)]

~***~

U prošlom dijelu, u par navrata smo pomenuli pojam – void, koji se često u Tradiciji označava i kao - prag. Sada ćemo pokušati predstaviti ovaj pojam uz pomoć sljedeće parabole:

Zagubljen u šumi punoj divljih zvijeri, podstaknut nekim zbunjujućim, neodređenim i dubokim osjećajem, jedan unezvijeren čovjek tumara u potrazi za putem. Na kraju, iscrpljen nakon što je prebrodio bezbrojne opasnosti, stigao je do ruba šume.
Prizor koji se pružao ispred njega ispunjavao ga je istovremeno jednom mješavinom ushićenosti i strahopoštovanja. S druge strane na brežuljku, vidjeo se divan dvorac od kojeg ga je dijelilo korito jedne modre rijeke. Iza dvorca rasprostirala se jedna divna dolina obasjana poslednjim zrakama zalazećeg sunca. Sa lijeve strane, tamno crveni horizon upozoravao je na skorašnji dolazak oluje.
Zadivljen a istovremeno i obuzet neodoljivom željom da stigne do dvorca, čovjek je odmah zaboravio na svoj zamor kao i sve one opasnosti kroz koje je do tada prošao.
“Kako da dođem do tamo?” pitao se.
Odjednom, začuo je jedan tihi Glas koji se javio negdje iz dubine njegovog srca. “Ova rijeka se jedino može preći plivajući”, rekao je Glas…” matica je snažna i brza a voda je ledeno hladna.”
Uprkos svemu tome, čovjek osjeća kako se u njemu naglo gomila neka nova snaga. Odlučno se baca u rijeku i počinje da pliva. Hladnoća ga je toliko paralizovala da skoro nije mogao da diše, međutim, uz pomoć nadljudske volje on uspijeva da se uz pomoć nekoliko snažnih zamaha domogne njene druge strane, gdje se uspinje na prvu stepenicu koja vodi ka dvorcu. Iznad njega su sada stajale još tri granitne stepenice, koje su mu se činile ogromnim. One su vodile do jednog ogromnog polukružnog pročelja kojeg su sa strane štitila dva tornja. Tu su bila i dvoja zatvorena vrata koja su vodila do njih.
Odjednom, iza čovjekovih leđa začulo se zaglušujuće zavijanje. Okrenuo se i ugledao kako se na proplanku, na kome je maloprije bio, pojavljuje čopor vukova. Mrak je bio skoro vec pao, međutim još uvijek su se mogle vidjeti njihove svjetlucave izgladnjele oči.
Čovjek je u sebi ponovo začuo onaj Glas: “Sve u svemu, nisi ni rizikovao bogznakoliko, da si odbio da plivaš, sada bi te oni vukovi raskomadali.”
Užasnut pomišlju kako je u poslednji čas izbjegao zlu sudbinu, čovjek počinje da procjenjuje kako da napravi svoj sljedeći korak i samo što se uspravio, nebo kao da se prolomilo i na njega se obrušio snažan pljusak. Kamen ispod njega postao je sklizak što mu je onemogućilo da napreduje, međutim, ipak je na kraju uspjeo da se održi na nogama. Oluja je polako utihnula. Bio je sav mokar, voda mu se cijedila sa glave i odijela na kamenu stepenicu, na kojoj je stajao.
“Nije to toliko bitno,” rekao mu je onaj Glas, “pa ionako si se već smočio kad si preplivavao rijeku.”
Noć je već bila pala a mladi mjesec se pojavio s njegove desne strane, tamo gdje je sunce već bilo zašlo.
“Dobar znak” – čuo je negdje iz dubine svog bića.
Čovjek se nasmijao. Sada je već zakoračio na treću stepenicu. Noge i ruke su mu već bile prilično izranjavane i samo što je uspio tu da se ispravi, osjetio je strahovit udar hladnog, polarnog vjetra, koji skoro da ga je bacio unazad. Međutim, on se uhvati čvrsto za tlo, te za zid koji je ujedno bio dio četvrte stepenice, a onda je u njemu pronašao jedan procjep koji mu je poslužio kao zaklon od oluje.
“Nije to sve,” reče mu onaj Glas, “nemoj gubiti vrijeme skrivajući se tu, ta stepenica može u svakom momentu da pukne, pa će te onda zemlja progutati.”
Sav onaj otpor kojeg je pružio oluji, nije nimalo izmorio ovog čovjeka, čak kao da se njegova snaga sada udvostručila, tako da se on sada bez poteškoća penje na vrh četvrtog stepenika.
Kada se uspravio na noge, čuo je jednu trubu koja kao da svira na uzbunu. Iznenada mu je neki užaren vjetar udario u lice i kada je jedva nekako uspio da podigne pogled, imao je priliku da vidi kako u mraku ispred njega stoji neka svjetlucava figura. To je bio Gardijan, čuvar dvorca, obučen u oklop koji je blještao u mraku i sa isukanim mačem u svojoj desnoj ruci, čiji je vrh bio usmjeren prema došljaku.
“Ko si ti hodočasniče?” pitao je. “Iz kog razloga i u čije ime si prebrodio sve ove prepreke i uspeo se stepenicama raja?”
Obuzet osjećajem neizmjerne sreće, čovjek je polako ponovio svaku od riječi koje su stizale iz dubine njegovog srca. On osjeća kao da su te riječi postale sada njegove vlastite, te tako hrabro odgovara Gardijanu:
“Ja sam Duša u potrazi za božanskom srećom; jedna čestica koja želi da se ujedini sa Stvaralačkim Principom!”
“Tvoj odgovor je ispravan” – odgovara Gardijan. Vrata na tornju s desne strane se otvaraju. Gardijan vraća mač u korice, uzima čovjeka za ruku i prevodi ga preko praga otvorenih vrata…

~***~

Ova prethodna prica dočarava neke aspekte problematike prilaska Putu. Veoma bitno za razumjeti je sljedeće: put je jednosmjerna ulica. To podrazumjeva da kada se jednom krene Putem, svaki povratak nazad je zabranjen. Ovdje se ne radi ni o kakvoj naredbi ili principu koji dolazi iz vana, nego jednostavno o tome što svaki korak naprijed, koji se napravi na Putu, neopozivo mijenja unutrašnji sadržaj onoga koji je krenuo njime. Odatle proistiće da će ta osoba postajati iz dana u dan sve čudnija i čudnija za svoju okolinu; a istovremeno će sve više i više gubiti interes za vanjski život, u kome je možda sve do juče ‘aktivno’ učestvovala. U očima čovjeka koji je krenuo putem, izgled stvari a pogotovo drugih bića, iz dana u dan će se mijenjati. Tako se on jednoga dana može zaprepastiti kad iz fasade nekih osoba, koje je sve do juče smatrao lijepim, počne da primjećuje određene životinjske crte. Kod sviju – ne, ali kod mnogih, - da.
(- “Šta vidiš?” reče Nikolaj Gogolj u jednom momentu mentalne bistrine. – “maglu… i njuške svinja…”)
Sto više čovjek napreduje Putem, utoliko se više pojačava i njegov osjećaj da postaje stranac. Tako se on može drugima učiniti dosadnim, nepodnošljivim, pa i odbojnim. (Nema proroka bez časti, osim na postojbini svojoj i u domu svojemu).
Stoga oni koji žele da poduzmu ezoteričko istraživanje, prethodno moraju dobro da razmisle, tj. da odvažu sve faktore, prije nego što požure sa prelaskom praga ili modre rijeke.
Međutim, nije sve toliko crno. Nakon određenog perioda, čovjek će takođe primjetiti da neka lica, koja su mu se prije činila sasvim običnim, sada sijaju u njegovim očima nekim novim sjajem i ljepotom, jer njegov vid postaje izoštren i u stanju da vidi ono štose nalazi ispod ljudske fasade. Počinju nova i interesantna druženja s onima koji su takođe krenuli u istom pravcu, jer oni koji su krenuli ka istini vremenom postaju sve bliži i bliži jedni dugima.

~***~

Do sada smo pričali o Putu, kao da se on nalazi ispred naših vrata, a ono što mi trebamo da učinimo da bi se našli na njemu, to je samo da zakoračimo na njega. Međutim, to nije baš toliko jednostavno.

Nama prvo treba da postane jasno da je vanjski život jedna istinska divljina, u kojoj vladaju tzv. ‘A’ uticaji; ali da tu takođe postoji i jedan Put koji je označen ‘B’ uticajima. Takođe, bi trebali razumjeti da je taj Put poseban i da ne postoji put izvan tog puta. Ono što bi trebali shvatiti je i to da ovakvi kakvi smo sada, ne možemo se tek tako naći na tom Putu. Da bi dospjeli do Puta, mi moramo prvo da pronađemo a onda da pratimo, - Prilazni put. To podrazumjeva da se mi trenutno ne nalazimo čak ni na tom Prilaznom putu, nego usred jedne – Divljine. Ono što sada možemo imati u ruci je samo jedna jedina karta – a to je nasa želja da se domognemo Puta.
Ukoliko je ta naša želja stvarno iskrena, onda ćemo jednostavno lako uspjeti da pronađemo jednu stazu koja vodi do Prilaznog puta uz pomoć koga ćemo, na kraju, da stignemo do Puta.

~***~

Kada čovjek krene u potragu za Putem, to obično znači da se u njemu samom nešto srušilo ili prelomilo. Zajedno sa tim ide i jedna duboka analiza svih svojih dosadašnjih ubjeđenja i moralnih vrijednosti, koje u očima tragaoca gube onu vrijednost koje im je on prije davao. To preispitivanje obično je isprovocirano nizom manje više nasilnih šokova ili trauma koje su dovele i do stvaranja negativnih emocija.

Tradicija ostavlja mogućnost da ne moraju svi da prođu kroz ovu tzv. fazu “bankrota” Ličnosti. Ovoga su poštedeni samo oni ljudi koji se mogu nazvati bezgrešnicima, tj. koje život do tog momenta nije nimalo isprljao i koji se usljed pozitivnih životnih iskustava i emocija odlučuju na ezoterički rad , međutim, takvih osoba je danas veoma malo.
Za večinu drugih ljudi, uspjeh i radost, umjesto da ih probude, čine im upravo suprotno, bacaju ih u jedan duboki mentalni san. Sa ezoteričke tačke gledišta, nesretne okolnosti i traume, predstavljaju bolji temelj za ezoterički rad, nego sretne okolnosti. U svemu ovome, Tradicija od čovjeka traži da bude nadasve skroman, jer ta skromnost upravo predstavlja zaklon koji će ga štititi od svih štetnih uticaja koji bi mogli usljediti kao rezultat njegovih uspjeha na unutrašnjem ili vanjskom planu. Međutim, u svom pokušavanju da bude ponizan ili skroman, čovjek mora da izbjegava sve ekstremnosti. Sve ima svoju mjeru. [Čak i ljepota izvan svake mjere, može da izgleda izdeformisano. (Filokalija; Isak Sirijski, I p.)]

Taj kolaps, kojeg čovjek doživi ima i svoju pozitivnu stranu. On tada počinje da gleda na stvari u drugačijem svjetlu. To može imati dvije dijametrično oprečne posljedice. Ukoliko je čovjek dovoljno jak i nepristrastan, onda on neće pognuti svoj pogled pred neumoljivom realnošću. On će imati dovoljno hrabrosti da se suoči sa stvarima onakvim kakve one jesu i prihvatiti sve konstatacije koje mu se odatle nameću, bez obzira koliko teško one bile prihvatljive. To bi takođe značilo da je on u tom momentu stupio na stazu, koja vodi prema Prilaznom putu.
U suprotnom slučaju, ukoliko je čovjek slab, onda će ga jedno takvo iskustvo učiniti jos slabijim.

Ukoliko čovjek ne prihvati situaciju u kojoj se nalazi, pogotovo svoje unutrašnje stanje, upravo onako kako mu se ono čini, zahvaljujući kratkotrajnoj iluminaciji od strane svijesti istinskog ‘Ja’, - ukoliko on uprkos svim dokazima, ostane tvrdoglav, pokušavajući da opravda svoju Ličnost štiteći je izvan svake logike i bez ikakvog istinskog opravdanja, onda se on okreće leđima Prilaznom putu, i tako baca samog sebe u još dublju divljinu.

Ponavljamo: niko, osim onih koji su bezgrešni, ne može prići Prilaznom putu, koji vodi do pravog Puta, ukoliko prethodno ne prođe kroz jedan unutrašnji bankrot, ili moralni kolaps.

Nastaviće se…

~***~

Pozdrav!

Za one koje interesuje ova tema, ovo iznad zajedno sa nastavkom, upravo sam objavio pod naslovom Gnostika V dio:


http://www.galaksija.com/gnostika5.htm


Pozdrav!

Dva nova teksta:


http://www.galaksija.com/gnostika6.htm


http://www.galaksija.com/metafizika/znanje.htm


Pozdrav!

Evo i 7-mi dio ovog materijala gdje se govori nešto više o Putu:


http://www.galaksija.com/gnostika7.htm


Pozdrav!

Prije par sedmica posjetio me je jedan prijatelj koji se već podugo praktično bavi gnostikom. On je imao priliku da pročita većinu tekstova sa ovog vebsajta, mada se još uvijek nije prebacio na kompjuter i povezao na internet (“stara škola”, - papir, olovka i gumica.) Tako mi je on ostavio desetak stranica materijala kojeg napisao na ovu temu na osnovu svojih vlastitih iskustava a obećao je da će poslati još. Ja sam to u međuvremenu ‘otkucao’ i šaljem to na ovaj forum, jer vjerujem da ovdje ima dosta onih koje ova tematika interesuje.


Praktična gnostika

(autor teksta: Toni B.)


Prihvatimo pojam gnostičara kao čovjeka koji je svoju svijest bar djelomično uspio dovesti na nivo koji odgovara kriterijumima gnostike. Gnostička svijest se razlikuje od naše uobičajene svijesti koja je formirana na civilizacijskim osnovama kroz jezik, pismo, moralne, kulturne, socijalne, religiozne i druge norme.

Zato bi bilo korisno uvesti i pojam civilizacijske svijesti. Naša civilizacijska svijest funkcioniše na jasno definisanim pojmovima i čvrstim zaključcima. Gnostička svijest je operativna na bazi relativnih pojmova i zaključaka.

Da bi neko mišljenje ili neki stav unutar civilizacijske svijesti bio prihvaćen od onoga kome je upućen, on mora imati osim sadržaja stava ili mišljenja i vrlo jasne dokaze koji potvrđuju ispravnost tog mišljenja ili stava. Civilizacijska svijest je kroz isključivost u razmišljanju i kroz jasno definisane osnove i iz njih izvedene pojmove, onemogućila stvaranje bilo kakve predstave o drugim načinima razmišljanja. Iz tog razloga, opisivanje gnostičke svijesti sa pozicija gnostičke logike je nemoguće jer civilizacijska svijest pojedinca, bez obzira na kojem se intelektualnom, moralnom, religioznom itd. nivou nalazila, ne može prihvatiti pojmove gnostičke svijesti, jer ih ne razumije.
Zato se ti pojmovi najčešće izražavaju kroz alegorijska poređenja, zatim primjerima unutar civilizacijske svijesti, proizvođenjem konkretnih asocijacija unutar civilizacijske svijesti itd.

Najednostavnija predstava gnostičke svijesti se može dobiti kroz opisivanje životnih sadržaja gnostičara pod uslovom da njegov razgovor bude sa obostranim povjerenjem, iskren i otvoren. Gnostičar gnostičko iskustvo i znanje smatra intimnom stranom svoga bića i ne ispoljava ga. Time on skriva veliki dio svog identiteta.

Kada na osnovu čulne percepcije i logičkim zaključivanjem ili samo logičkim zaključivanjem donesemo odgovarajući zaključak ili bolje rečeno sud, mi kažemo da smo odredili istinitost. To je jedna činjenica u koju više ne sumnjamo. Za gnostičara je ta istinitost relativan pojam. Kako on tu istinitost doživljava unutar svog bića teško je razumjeti ali kad god on zaključivanju priđe kroz elemente civilizacijske svijesti on je uvijek suzdržan i neodređen. Sve mogućnosti koje bi normalno trebale navesti gnostičara na određeni zaključak, on drži potpuno otvorenim. On takav odnos objašnjava kao stvaranje mogućnosti za vančulnu percepciju. On zna da civilizacijski slijed razmišljanja zatvara ljudsku svijest i onemogućava vančulno osjećanje. Ovome moramo dodati i to da on logički zaključak na osnovu čulne percepcije ili samo određeni logički zaključak kroz intelektualnu aktivnost smatra nedovršenim i privremenim a samim tim i nepouzdanim. Teoretski, gnostika to povezuje sa uticajim pojedinačnih ‘Ja’.
Kao što se vidi, gnostičar može doživjeti isti sadržaj kojeg opisuje teoretska gnostika na drugačiji način. Kao rezultat načina prihvatanja istinitosti, gnostičar ne dolazi u poziciju rasprave, polemike ili diskusije jer nema svoje stavove koje će prezentirati. Mora se napomenuti da se pojam diskusije ili rasprave odnosi na sadržaje koji za gnostičara imaju određenu vrijednost. U slučaju da se nađe u situaciji da prisustvuje raspravama koje za njega nemaju vrijednost, on tom prilikom svoju misaonu energiju sa područja gnostičke svijesti troši na daleko važnije aktivnosti.

Istinitost je objektivno gledajući i sa gledišta civilizacijske svijesti relativan pojam jer čovjek istu percepiranu stvarnost može prihvatiti na različite načine, prihvatajući je kao različito “Ja”. Istinitost jednog događaja kod istog bića će biti drugačija kada on tu analizu vrši nenaspavan, ili kada ima zubobolju, ili kada je zadovoljan nekim urađenim poslom itd.

Identitet gnostičara je zatvoren prema vanjskoj stvarnosti. Samo poneki koji su se eksponirali iz njima poznatih razloga bili su predmet posmatranja socijalne sredine.
U svom procesu učenja gnostičar zna da je ljudsko biće, da je za održavanje tjelesnih funkcija potrebna energija; zna da se do te energije dolazi kroz civilizacijske norme i on u okviru gnostičkog rasuđivanja pronalazi načine da to ostvari. Teorijska gnostika objašnjava to odbacivanjem određenih zakona i prihvatanjem drugih. Pošto gnostički način rasuđivanja teži ka pojednostavljivanju životnih procesa jasno je da gnostičar sredstva za život ostvaruje uz minimalni utrošak psihofizičke energije.

Proces razvoja gnostičara se reflektuje na stanje u socijalnom smislu. Promjene koje se dešavaju ispočetka imaju negativne sadržaje koji postepeno prelaze u jedno harmonično stanje. Obzirom da gnostička svijest u razvoju uzurpira civilizacijsku svijest, operativni ostatak civilizacijske svijesti nije dovoljan da ublaži uticaje ‘A’, koje nameće socijalna sredina. Tada gnostičar prihvata te uticaje nastojeći da oni ne ostave bilo kakav emocionalni trag u njemu. Rezultat takvog angažovanja dovodi gnostičara u poziciju, metaforično rečeno, glumca koji proces ponašanja u odnosu na te uticaje doživljava kao pozorišnu predstavu. Takvo ponašanje čini gnostičara neupadljivim ili bolje rečeno nevidljivim u smislu ezoteričkog znanja i iskustva. Takvo ponašanje može biti protkano kroz neki proces realizacije neke ideje vezane za materijalnu stvarnost, koja se kao šansa pojavila pred gnostičarom.

Civilizacijske norme su nemilosrdne i ne dozvoljavaju odstupanje od njih, tako da gnostičar nema mnogo izbora u ponašanju. Zna se da onaj koji ne poštuje ta pravila može da završi u zatvoru, ludnici ili na groblju. Dalje, civilizacijske norme su kroz svoju komplikovanost konstruisane tako da maksimalno iscrpljuju čovjeka fizički, emocionalno i intelektualno. Gnostičar izbjegava te procese koristeći pukotine između tih normi. Posebno je značajno balansiranje između moralnih normi. Pošto su zakonske norme dio verifikovanih moralnih normi, gnostičar zavisno od svog intelektualnog nivoa djeluje i radi uz sam spoljašnji rub tih zakonskih normi. Cijelo to vrijeme, on svoje “poštenje” ili jednostavnije, svoju “normalnost”, pokriva “kontrolisanom ludošću”. Ponašanje kojim gnostičar prikriva identitet i svoje gnostičko znanje i iskustvo, Kastaneda je nazivao – kontrolisana ludost. To ponašanje nije u upotrebi planski, sa već unaprijed pripremljenim programom. Ono dolazi spontano kao posljedica navika koje su stečene kroz uticaj viših centara. Ono nema namjeru da izrugava našu životnu sredinu i njene norme, već jednostavno služi kao oslonac egzistencije gnostičara kao socijalnog bića.

Sa gledišta civilizacijske svijesti može se pomisliti da je to sve opterečujuće za psihu jednog gnostičara. Ako uzmemo u obzir da gnostičar ne preživljava ovozemaljsku stvarnost kroz civilizacijske norme, jasno je da on uopšte nema ovozemaljskih, civilizacijski proizvedenih problema. Može se reći da on sve društvene procese posmatra kao predmete, kao što neki običan čovjek posmatra šumu kroz koju prolazi. Vijećanje skupštinskog parlamenta on doživljava kao što običan čovjek posmatra pijetlove na ogradi kako kukuriću. Čovjek ponekad kao bljesak stvori u sebi takvo ili slično osjećanje ali je ono ipak samo kratkotrajno. Iz toga nije tesko zaključiti zašto je ezoteričko učenje stalno predmet vrlo vjesto upakovanih napada i dezinformacija.

Ovakav gnostički način posmatranja civilizacijske stvarnosti ima korjene u posebnoj vrsti logičkog zaključivanja. To je odvajanje bitnog od nebitnog. Takav mentalni proces dovodi do zaključka da je najveći dio civilizacijske svijesti uzurpiran od misaonih aktivnosti koje prezentiraju prošlost. Logičan gnostički zaključak je da operativna svijest može da funkcioniše jedino ako je misaona aktivnost skoncentrisana na sadašnjost. Drugim riječima, to znači da je ljudsko biće u svakom trenutku svjesno šta se s njim i oko njega dešava. Na takav način su čula ‘otvorena’, a istovremeno, introspekcija je maksimalna. Takvo percepiranje omogućava analizu unutrašnjih misaonih procesa koji se u tom trenutku dešavaju. Tim procesom se raspoznaju oni uticaji koji štetno djeluju na mentalnu konstrukciju. Tu se pojavljuje spoznaja da sjećanje na određene doživljene neprijatnosti iz neposredne prošlosti stvaraju u čovjeku uznemirujuće psihološko stanje.

Tome moramo dodati jedno pravilo kojeg svako ko ulazi u ovladavanje gnostičke svijesti mora biti svjestan a to je neprekidna briga o svom zdravlju. Učenik u takvom procesu razmišljanja drugačije doživljava dejstvo alkohola, potrebu za pušenjem, neredovno spavanje, prekomjerno uzimanje hrane, upotrebu poštapalica u govoru itd. Ako se tome doda posmatranje sopstvenog bića i drugim metodama, onda se slika o samom sebi približava objektivnosti. Učenik koji se bori da ovlada takvim načinom razmišljanja ima direktnu podršku istinskog ‘Ja’, sa jedne strane, i nevjerovatan otpor lažne ličnosti, s druge strane. Ako je učenik uporan u praćenju svog psihološkog stanja na naprijed navedeni način, onda odvikavanje od loših navika dolazi SAMO OD SEBE bez apstiniranja. Sa pozicije civilizacijske svijesti je izgrađen stav da je za odvikavanje od loših navika potrebna jaka volja. Paradoks između opisa načina odvikavanja od loših navika iz ugla gnostičke nauke i ugla civilizacijske svijesti zahtijeva da se pojam volje malo bolje objasni. Značenje te riječi može da bude: volja je sposobnost da se neko slobodno odluči na izvjesno djelovanje. Drugim riječima, to znači: Svako namjerno djelo nekoga je proizvod njegove volje.

Tim pojmom se naša civilizacija aktivno počela baviti pojavom mesmerizma početkom prošlog vijeka. Na žalost, taj pojam nije bio nikada jasno definisan od strane zastupnika tog pravca. Pojavili su se opisi jake i slabe volje. Na osnovu opisa slabe volje, moglo se zaključiti da nju čine: kolebljivost, nesigurnost, neodlučnost, strah, stidljivost, loše navike, samosažaljenje, itd. naravno, sve suprotne osobine bi se trebale pripisati opisu jake volje.

Ako se uzme u obzir da gnostičar svoje djelovanje obavlja iz viših centara i da to djelovanje ne sadrži emocionalne podražaje koji sačinjavaju elemente jake ili slabe volje, onda se može zaključiti da pojam jake i slabe volje ne postoji u gnostičkoj svijesti. Pošto se emocionalna pozadina djelovanja gnostičara ne može prevesti i objasniti pojmovima civilizacijske svijesti, onda gnostičar početniku ta pozadinska emocionalna stanja prikazuje tim civilizacijskim pojmovima jake i slabe volje. Zbog toga, pojam volje za gnostičara nema značaja. Međutim, sa aspekta civilizacijske svijesti, taj se odnos gnostičara prema svjesnom djelovanju tumači kao jaka volja. Iz ugla gnostičke logike, to je čovjek koji namjeru i izvršenjem te namjere kroz to djelovanje ne preživljava sa negativnim ili pozitivnim emocionalnim podražajima.

Tumačenjem i upotrebom vježbi za jačanje volje, mesmeristi su uspostavili proces opšteg razvoja ljudske svijesti. Time je zadržano stanje civilizacijske svijesti koje u pozadini svakog svjesnog djelovanja ima i negativne emocionalne nadražaje.
Za gnostičara je proces odvikavanja od loših navika vezan za misaonu koncentraciju a to znači svjesnost pri upražnjavanju tih loših navika i svjesnost njihovog štetnog dejstva, a taj proces pripada višim centrima. Zato je hipnoza kroz humanu upotrebu efikasno sredstvo za odvikavanje od loših navika.

Razvojem bića na štetu lažne ličnosti, kod učenika se pojavljuju određene sposobnosti koje čovjek u normalnim životnim civilizacijskim okolnostima ne može posjedovati.
Učenik nastoji da uspostavi ravnotežu u svim životnim sadržajima u kojima se on nalazi. Kao posljedica toga je pojednostavljivanje važnijih životnih psihofizičkih aktivnosti. To omogućava da se čulna percepcija razlaze na komponente i svaka komponenta je aktivna u misaonom procesu. Drugim riječima to podrazumijeva mogućnost svjesnog praćenja više događaja istovremeno. Vizuelna percepcija se povećava na prostor veći od 180ْ na horizontalnoj ravni. Brzina razmišljanja i osjećanja se nevjerovatno povećava. U djeliću sekunde takav čovjek provede analizu određene situacije i na nju reaguje na logički najadekvatniji način. Time on izbjegava skoro sve moguće neprijatne situacije. Ukoliko se one dese, onda se one podvrgavaju sasvim drugačijoj analizi od uobičajene.

Kroz dalji proces rada na sebi, učenik stiće sposobnost da sebe posmatra kao stranca. To ima zadatak da neutrališe neprijatne udare grupe “Ja”, koji su operativni u preostalom dijelu civilizacijske svijesti.
Opšta sposobnost svakog gnostičara je objektivno rasuđivanje. Njegovo se rasuđivanje zasniva na saznanju da je njegova svijest u procesu razvoja i da se trenutno nalazi na jednoj međustepenici tog razvoja. On zna da je iz tog razloga svaki zaključak subjektivan a time i nepouzdan. Dalje, on zna da bez zaključivanja civilizacijska svijest ne može da egzistira. Tada on pravi kompromis u kome privremeno prihvata samo one elemente koji mu daju mogućnost zaključivanja u određenom periodu a ponekad i u određenom trenutku. On je sposoban da se u djeliću sekunde oslobodi neke svoje misli a isto tako i stava, ako oni prave smetnju u njegovom daljem razvoju. Drugim riječima, on svjesno po vlastitom izboru privremeno prihvata pravila koja mu omogućavaju egzistenciju i djelovanje i prema unutrašnjem životu i prema vanjskoj stvarnosti. On takvim naćinom gradi odnos prema duhovno-materijalnoj stvarnosti.
Moglo bi se alegorički reći da je njegov karakter sastavljen od tih slobodno izabranih privremenih pravila. Taj način formiranja bića u gnostici se naziva – sagraditi sebi kolibu. To je mjesto u kome gnostičar obezbjeđuje sebi unutrašnji mir i harmoniju. Emocionalni potresi koje bi običan čovjek doživio kao neprijatnost za njega ne postoje.

Vančulna opažanja sa pozicija gnostičke svijesti imaju sasvim drugačije značenje. To je tema koju gnostičar drži kao duboko intimno iskustvo. Može se samo informativno kazati da je vančulna percepcija operativna kroz misaone i emocionalne procese, da se obavlja u homogenosti jednog posebnog stanja svijesti, kroz asocijacije u odnosu na materijalnu stvarnost (raspoznavanjem A, B, C, D, i E uticaja i direktnom spoznajom). Za tumačenje određenih stanja unutar takvih stanja, potrebno je obrazovanje. Ukratko rečeno, to je tema koja sa pozicija civilizacijske svijesti nema značaja.

Onaj koji odluči da krene putem ovladavanja gnostičke svijesti mora biti upozoren na moguće opasnosti i ozbiljnost te vrste obrazovanja. Uslovi za obrazovanje u tom pravcu su veoma teški. Čovjek mora da mijenja način razmišljanja a to je u odnosu na njegovu lažnu ličnost jedna od najtežih promjena svog bića. Promjena razmišljanja je veoma bolna a kao posljedica toga dolaze i promjene u navikama, ponašanju i kriterijima za važnost i prioritet. Sama promjena razmišljanja nije vezana za teoretski odnos prema teozofiji i njenim principima, već za promjene odnosa čovjeka prema svom vlastitom biću. Drugačije receno, to znači postepeno odumiranje lažne ličnosti rađanjem novog bića. Lažna ličnost se opire takvom procesu svim mogućim sredstvima tako da se taj proces mora odvijati umjereno i oprezno. Pošto je svijest početnika pod kontrolom lažne ličnosti, jasno je da su sve te patnje prisutne u njegovoj svijesti. Zato se napad na ličnost odvija kroz određene vježbe.

Ako je početnik dobio informaciju da se kroz isčekivanu koncentraciju može postići neki vančulni doživljaj, onda on može dobiti lažni impuls od lažne ličnosti u obliku autosugestije. Zbog toga početnik može biti izložen zabludama. Ako učenik radi sa učiteljem, učitelj mu može napraviti korekciju tog pogrešnog rezultata. Iz tog ugla rad sa učiteljem ima prednost. Pogrešan rezultat se može dobiti i kao posljedica jake želje za vančulnim doživljajima. To može proizvesti suprotan efekat od onog koji bi trebao da se dogodi.

U tom procesu na početku rada, dešavaju se psihičke i fizičke promjene. Te promjene mogu biti neusklađene i dovesti do određenih psihofizičkih efekata koje početnik može protumačiti kao vančulne doživljaje. Na primjer, dešava se da kao posljedica psihičkog opuštanja kroz vježbe krvni sudovi se rašire, a sistem rada srca reaguje sporije što ima za posljedicu pad krvnog pritiska i nedovoljno snabdijevanje moždanih centara kiseonikom. U takvim i sličnim okolnostima mogu se pojaviti određeni svjetlosni ili zvučni efekti koji nisu posljedica vančulne percepcije, pa ih početnik može protumačiti kao vančulnu percepciju. Takve i slične zamke su stalno prisutne u obrazovanju. Ta neusklađenost psihofizičkih funkcija može stvoriti utisak pogoršavanja zdravstvenog stanja. Taj utisak može nastati i kao posljedica prelaska brige o zdravstvenom stanju sa lažne ličnosti na biće. Sve do momenta napuštanja cjelovitosti lažne ličnosti, lažna ličnost je posjedovala informacije o zdravstvenom stanju tijela. Kada se lažna ličnost napadne, ona nije više u stanju da posjeduje informacije o zdravstvenom stanju tijela na način kojim je to do tada mogla. Može se dogoditi da početnik osjeća preko lažne ličnosti jedan oblik svog zdravstvenog stanja a da je u stvarnosti to stanje drugačije. Kada lažna ličnost nije više u mogućnosti da takvo stanje održava, dolazi do promjene koju početnik normalno i doživljava.

Početniku se mora stalno napominjati da je podizanje moralnih kvaliteta od naročitog značaja u gnostičkom razvoju. Neko može postaviti pitanje: Ako gnostičar u principu odbacuje moralne norme, zašto ih on koristi u učenju? Gnostičar ne odbacuje civilizacijske pa i moralne norme, već ih posmatra i eksploatiše na poseban način. Sam prelazak učenika sa civilizacijske svijesti na gnostički način razmišljanja je veoma spor i zahtijeva određeno vrijeme tako da je to period u kojem učenik treba pozitivne moralne stavove (posmatrane kroz civilizacijski filter) ugraditi u gnostičku strukturu svog bića.
U tom periodu se u tom smislu pojavljuje jedna praznina koja se popunjava naročitim obraćanjem pažnje na pozitivne moralne norme. To je u osnovi princip tokom cijelog procesa gnostičkog učenja. Ponekad u komplikovanim životnim situacijama gnostičar ima jedino mogućnost da reaguje usmjeravajući svoje postupke kroz moralni filter civilizacijske svijesti.
Početak učenja je propraćen neprijatnim iskustvima (pehovima). To je proces “sagorjevanja” svojih navika, postupaka, razmišljanja i osjećanja. Među tim pehovima ima i onih čiji uzročnik nije lažna ličnost tako da se time potvrđuje dejstvo Generalnog zakona. Najveći dio tih nesporazuma i neprijatnosti je posljedica načina razmišljanja i “kačenja” za nebitne životne elemente. Te neprijatnosti se stalno osjećaju kroz lažnu ličnost, kroz osjećaj subjekta da je sve okrenuto naopako i sve upereno protiv njega i njegove sudbine. Dužina trajanja tog procesa zavisi od inteziteta, dužine trajanja svake vježbe posebno i inteziteta i količine predrasuda koje cine lažnu ličnost. Za one koji se ozbiljno i temeljito drže određenih pravila razmišljanja kroz kontrolu misli, taj proces “sagorjevanja” bi trebao trajati otprilike 2 mjeseca. Taj proces omogućava objektivno sagledavanje samog sebe.
Sve do tog perioda čovjek sebe zamišlja po svim civilizacijskim, a posebno moralnim normama kao idealnu osobu. U procesu “sagorjevanja” on se susreće sa svim prljavštinama koje čine njegovu ličnost. Tada on prvi put gleda sebe u ogledalu ciju strukturu cine pravila vježbi koje on sprovodi.
Najčešće se sa dvije ili tri vježbe napada jedna negativna osobina ličnosti. Kada taj dio ličnosti kapitulira (svjesno se preda) taj “slobodan” prostor se postepeno širi napadima na susjedne dijelove lažne ličnosti. Taj proces učenik doživljava na specifičan način.

Savremena psihologija posmatra psihološka stanja: strah, mržnju, ljubomoru, depresiju, samosažaljenje, prkos, borbenost, osvetoljubivost itd. kao zasebne cjeline. Svako od tih stanja je predmet zasebnog proučavanja. Zatim, ta psihologija smatra ta stanja kao poremećaje. Osnovni pristup eliminisanju tih dominirajućih stanja je u traženju uzroka njihovom nastajanju. Ezoterična učenja su ta stanja ‘obukli’ u pojedinačno ‘Ja’. Ako ta stanja uzmemo kao osobine neke ličnosti, onda alegorijski to sagledavanje tih osobina sa pozicije civilizacijske svijesti možemo predstaviti kao ravan iz koje vire te osobine, kao zasebne cjeline.
Kastaneda je tu ravan percepcije spustio toliko nisko da su se ta stanja pokazala kao izrasline jedne jedinstvene mase. Tu jedinstvenost je Kastaneda nazvao samovažnost. Osnovni princip Kastanedinog učenja je ukidanje samovažnosti što u prevod na jezik četvrtog puta znači eliminisanje pojedinačnih ‘Ja’ kroz svjesnu kontrolu tih pojedinačnih ‘Ja’ preko svog bića. Sagledavajući ta stanja sa te Kastanedine ravni percepcije moguće je doći do zaključka da je moguća manipulacija ljudske svijesti tj. uticaj na pojedinačna stanja kroz jedan centar – samovažnost. Posmatranjem sa pozicija civilizacijske ravni to nije moguće vidjeti jer se temeljna struktura tih stanja (samovažnost) nalazi ispod ravni percepcije. Za one koji mogu postaviti pitanje kakve veze ima samovažnost sa religioznim i nacionalnim identitetom, ili patriotizmom može se dati sljedeći odgovor. Iako ti elementi svijesti nemaju dodirnih tačaka sa pojmom samovažnosti, do reakcije koja ukazuje na tu vezu dolazi ako započnete razgovor na temu religije, nacije ili države kojoj ta jedinka pripada. Ako neko pokuša takvoj osobi negirati neke elemente religije, nacije ili države u takvom čovjeku se pojavljuju stanja kao što je samosažaljenje, ponos, mržnja, agresivnost itd. koji su u stvari elementi samovažnosti. Samovažnost je energetski rezervoar (baterija) koja se planski i organizovano kroz manipulaciju preko tih isturenih dijelova ili psihičkih stanja prazni crpeći psihofizičku energiju pojedinca koji tu samovažnost posjeduje.

Gnostičar je kroz svoje iskustvo taj alegorijski opis samovažnosti prestruktuirao. On samovažnost vidi kao izrasline koje izviru iz jedne sferne površine. Skup tih izraslina čini samovažnost a površina na kojoj se nalaze te izrasline predstavlja lažnu ličnost. Istinsko ‘Ja’ se nalazi zarobljeno unutar te sfere. Izrasline na jednoj polusferi predstavljaju pozitivne elemente tih stanja a na drugoj negativne. Radom na sebi učenik uništava te isturene dijelove približavajući se sfernoj površini. U početku ‘skidanje’ tih vrhova je brzo i vidljivo ali zato i bolno. Što se ide bliže toj sfernoj površini, to se elementi samovažnosti eksponiraju u perfidnijoj formi. Osim toga, ta površina nije glatka nego čini grbavu strukturu gdje svako ispupčenje predstavlja neki nevidljivi perfidni elemenat samovažnosti kojeg čovjek i sa iskustvom u gnostičkom učenju teško može uočiti i analizirati.

Razvoj gnostičara se u tom alegorijskom prikazu vidi kao stvaranje otvora na toj sfernoj površini. Čim se one glavne ekstremne osobine samovažnosti eliminišu, početnik prelazi na otvaranje sferne površine bušeći rupu u njoj. Pošto lažna ličnost ima civilizacijsku strukturu ona se ne može uništiti jer bi tada čovjek ličio na ludaka. Smisao je da se u toj sfernoj površini napravi što više otvora kako bi se komunikacija sa istinskim ‘Ja’ mogla nesmetano odvijati. Početnik postaje učenik kad uspije načiniti prvi otvor. Tada on ugleda svijet drugačijim očima. On se onda čudi kako drugi ljudi ne vide ove ili one stvari koje se dešavaju oko njih. Osjeća neodoljivu potrebu da drugim ljudima pomogne da i oni vide izvitoperenu stvarnost sa svim njenim protivriječnostima; da i oni dožive privremena stanja unutrašnjeg mira, da i oni ne komplikuju stvarnost oko sebe, itd.

Postepeno sa razvojem učenika ta rešetkasta struktura prelazi u sitastu, zatim u oblik pare i na kraju u jednu jedva vidljivu finu tvorevinu. Ta sitasta struktura praktično znači da učenik ima na sebi garderobu, da su čarape na nogama u paru, da sjedi na stolici ako je ona civilizacijski određen predmet za sjedenje; da sa porodicom gleda televiziju, da razgovara s ljudima, da se šali itd.

Da Kastaneda nije spustio ravan percepcije koja je omogućila razgledavanje samovažnosti u njenoj cijelosti, učenici bi prema starom načinu ponašanja bili asocijalni, ekscentrični, drugim riječima, - čudni. Kastaneda je dao mogućnost da gnostičar nevidljivo egzistira u svojoj sredini. Ovaj oblik ponašanja gnostičara (ucenika) Kastaneda je nazvao kontrolisana ludost.

Postoje slučajevi kada se pojedinac obrazuje bez učitelja. U gnostičkom smislu takvom čovjeku nema ko da ukaže na specificnosti efekata odredenih vježbi. U tom smislu oni koriste gnostičku literaturu koja kroz sadržaj prezentira gnostičku logiku razmišljanja. (Primjer ovog vebsajta). Ta literatura je kroz gnostičke pojmove teško razumljiva. To ima za posljedicu gubitak energije ali je prednost što je na kraju pravilno značenje određenog pojma isključivo vlastito iskustvo, što je neuporedivo vjernije od iskustva koje je servirano od strane učitelja. Dalje, prednost samostalnog učenja je stečena neutralna subjektivnost unutar novoformiranog gnostičkog načina razmišljanja, za razliku od učenika kojem je učitelj davao znanje kroz svoju gnostičku subjektivnost. Zaključak je da je učenje sa učiteljem lakše i brže kroz subjektivnost učitelja, a samostalno obrazovanje je komplikovanije, sveobuhvatnije i relativno objektivnije. Samostalni učenik mnogo luta, mnogo griješi, ali su te greške za njega ogromno iskustvo koje mu daje veću sigurnost i bolji oslonac u daljoj izgradnji. Pošto se emocionalni doživljaji ne mogu opisivati riječima već se njihov pojam formira na osnovu ličnog iskustva tako se i samo objašnjavanje takvih i sličnih procesa kroz literaturu daje uz mnogo opisa i primjera. I opet je pitanje kakvu će asocijaciju učenik primiti. Zato je vraćanje na već pročitano od izuzetne važnosti. Često se događa da u tom procesu razumijevanje dođe u vidu misaonog bljeska direktnom spoznajom.

Učenik koji se sam obrazuje ne može biti siguran da je kao rezultat neke vježbe određeno stanje ili situacija ono što je u literaturi kao takvo naznačeno. Učitelj u stalnom kontaktu sa učenikom provjerava, prati i upozorava učenika na određene efekte u procesu rada. Tu spada i aktivnost oko uspostavljanja novog načina funkcionisanja bića kroz oslobođene prostore lažne ličnosti. To je proces rađanja novog bića. Nov način posmatranja stvarnosti zahtjeva i nov način odnosa kako prema sebi tako i prema sredini u kojoj se učenik nalazi. To na izvjestan način dolazi samo od sebe kroz istinsko ‘Ja’. Kroz vježbe se stvarnost doživljava na način koji omogućava njegovu daljnju izgradnju. Gnostičko obrazovanje je proces koji neprekidno stvara učeniku jedan prostor za daljne napredovanje. Zato se kaže da je gnostičar, bez obzira na kojem se stepenu nalazio uvijek učenik. Strukturu lažne ličnosti čine civilizacijske potrebe i norme. Sve te civilizacijske uticaje koji su najvećim dijelom A uticaji učenik nastoji doživjeti kao strane ili bolje rečeno kao svjedok a ne lično kroz lažnu ličnost. Kasnije, kada se formira težište kod učenika, proces praćenja civilizacijskih uticaja se odvija preko viših centara a to daje drugačiju ravan percepcije.

U odnosu na materijalnu stvarnost gnostičar odvajajući bitno od nebitnog, do krajnjih granica pojednostavljuje svoj odnos prema materijalnom svijetu. On ne gubi energiju u formativnoj komunikaciji. Rješavanje problema koji su neposredno oko njega drži ga što je moguće bliže sadašnjosti. To kretanje gnostičara u neposrednom prostoru oko njega ka cilju, liči na skakutanje sa kamena na kamen u nekoj plitkoj vodi. Znači, on postupa prema situacijama onakvim kakve su mu one nametnute, kroz mogućnost izbora. Jednostavno rečeno, on ne pokušava ništa što nije u mogućnosti realizacije a istovremeno svaku i najmanju šansu pokušava maksimalnim angažovanjem realizovati.

Svaki gnostičar je svjestan da svoje iskustvo treba prenositi sredini u kojoj se nalazi. On to radi kroz svoje ponašanje čuvajući svoj gnostički identitet. Sa krajnjim poštovanjem prema svakom biću on nastoji da živi u opštoj harmoniji. Proces njegovog razvoja prolazi kroz neprekidan neponovljiv slijed nepredvidljivih događaja i svaki takav događaj je za njega izazov i ispit u smislu ispravnog reagovanja.

Gnostičar sveobuhvatnost u posmatranju stvarnosti oko sebe ostvaruje izbjegavanjem zaključaka u procesu razmišljanja a naročito pri čulnoj percepciji. Tada on može primiti neuporedivo više čulnih utisaka. To suzdržavanje od zaključaka je takođe zasnovano na saznanju da su naša čula toliko ogranićena da se na osnovu njih ne može donjeti bilo kakav zaključak. Ako se tome doda proces razmišljanja koji se vezuje za lanac uzroka i posljedica na osnovu netačno utvrđenih pojmova kroz obrazovanje i vaspitanje, onda se može upotpuniti slika pogrešnog djelovanja naše svijesti. Svaki takav nedorečen ili nedovoljno argumentovan zaključak se u školi četvrtog puta naziva – laganje (samog sebe ili drugih).
Svaki zaključak je pojedinacna tačka u procesu razmišljanja. Niz takvih pojedinačnih tački blokira proces kontinuiranog razmišljanja. Ta isprekidanost misli opterećuje čulnu percepciju. Čovjek uočava neuporedivo manje detalja. Zato, suzdržavanje od zaključivanja otvara više centre za vančulnu percepciju.
Zaključivanje u formi prosuđivanja je veoma opasno za gnostičara jer se ti zaključci vežu za prošlost. Najčešće oni u pozadini imaju negativna osjećanja. Gledajući iz tog ugla, izbjegavanje zaključivanja približava gnostičara sadašnjosti koja je jedini bitan operativni elemenat u radu i životu gnostičara. Tim nacinom gnostičar čuva ogromne količine energije.

Za gnostičara civilizacijski uticaji (A uticaji) imaju određenu važnost. On iz iskustva zna da A uticaji na određen način nose u sebi i druge vrste uticaja. Najčešće se viši uticaji eksponiraju kroz više A uticaja. Tehnika prepoznavanja tih uticaja se naziva - čitanje tajnog pisma. Nađeni novčić na ulici za nekog može biti slučajnost a za drugog imati drugačije značenje kroz sagledavanje okolnosti pod kojima je novčić nađen. Kod učenika koji nemaju učitelja je način prepoznavanja uticaja značajna komponenta njegovog razvoja.
Kada gnostičar ovlada prepoznavanjem A, B, C i D uticaja, on je svjedok čestih susreta ljudi sa šansom da se riješe mnogih problema koji ih opterećuju u životu. Na žalost, on je samo svjedok (posmatrać) u tome.

Kraj

TRIJALEKTIKA OSCARA ICHAZA

Postojanje problema jedan je od ključnih razloga zbog kojeg ljudi smatraju da je život na ovoj planeti težak. To što ga čini teškim jesu ona životna zbivanja i procesi koji nam se čine neizbježnima, ali koji u nama izazivaju disharmoniju, nezadovoljstvo, otpor ili bespomoćnost. Problemska situacija za koju nismo u stanju jednostavno, trenutno i lako naći rješenje u nama može stvoriti negativne misli i emocije, a iz njih možemo kreirati negativni svjetonazor te neprirodne oblike ponašanja koji uvijek na kraju dovode do neke vrste bolesti, mentalne ili tjelesne. No, spiritualna je znanost u ovom stoljeću ipak napredovala do te mjere da danas postoje sustavi znanja kao i praktična tehnička sredstva pomoću kojih je uistinu moguće definitivno riješiti većinu problema. Svaka osoba može riješiti svoje probleme ukoliko to uistinu želi i ukoliko je spremna uložiti sebe u potpunosti, odnosno poduzeti konkretne korake vlastitim radom i zalaganjem.

ostatak teksta na : http://www.tomislavbudak.com/trijalektika.htm