Van KPZ-sistema: manifest svesne pobune
U savremenim raspravama sve češće se pojavljuju tvrdnje da je svaka pobuna mladih tek deo opšte manipulacije, da je život u Srbiji zapravo "osnovna škola manipulacije", pa čak i da umetnost i humor doprinose normalizaciji nasilja. Takve tvrdnje, potkrepljene terminologijom poput "KPZ-sistem" i dramatičnim pojmovima "Doba Zla", oslikavaju krajnje pesimističan pogled na društvo. Prema tom pogledu, živimo u svojevrsnom kazamatu iluzija, gde je svaka akcija već unapred proračunata od strane nekog skrivenog manipulatora, a svako ispoljavanje nezadovoljstva navodno samo još jedan potez u igri Parazitizma moći.
Naspram tog mračnog viđenja, ova kolektivna refleksija savremenih mislilaca nastoji da preokrene perspektivu. Preispitujemo: može li se iz metaforičkog KPZ-sistema izaći bez bunta? Da li je pasivnost zaista izraz višeg stupnja svesti, ili naprotiv čin saučesništva u nepravdi? Znači li to što se buni tek manjina da je ta manjina u krivu – ili je, možda, glas te manjine znak zdravlja u društvu koje je sistemski ugušeno? Takođe, razmatramo da li nam je demokratija danas istinski stvarna ili je tek izložena fasada iza koje se krije stara igra moći. I napokon, suprotstavljamo se ideji da su umetnost i humor izvori nasilja – umesto toga, posmatramo ih kao ogledala koja to nasilje reflektuju i razotkrivaju.
Bunt kao izlaz iz KPZ-sistema
Ako prihvatimo metaforu da je naše društvo uređeno kao "KPZ-sistem" – svojevrsni kazneno-popravni zavod pun iluzija i nevidljivih okova – postavlja se pitanje: da li se iz takvog ambijenta može izaći bez pobune? Kritičari studentskih protesta i bilo kakvog bunta često sugerišu da je svaki otpor uzaludan ili čak unapred kontrolisan od strane istog onog sistema protiv kog se buni. Međutim, logika zatvora nalaže da bez pokušaja bekstva ili promene iznutra, status quo ostaje neupitan.
Istorijski gledano, nijedan okov se nije raspao sam od sebe bez trzaja onoga ko je u okovima. Bunt je kroz istoriju bio katalizator promena – od pobuna potlačenih naroda do studentskih demonstracija koje su menjale društvenu svest. Ukoliko naše vreme neko naziva Dobom Zla, tim pre svaki čin odbijanja Zla poprima značaj. Nepravedni sistemi retko kad padaju zbog vlastite prosvetljenosti; naprotiv, obično su bili uzdrmani energijom pobunjenika koji su odbili da budu saučesnici. Bunt nije garancija pobede, ali je preduslov bilo kakve šanse da se lanac iluzija i pritisaka prekine.
Naravno, postoji opasnost da sistem pokuša da svaki bunt predstavi kao deo svoje igre – kao kontrolisanu opoziciju, još jednu iluziju za mase. Međutim, čak i takav pokušaj ukazuje na važnost bunta: vlastodršci se trude da ga ukrote ili iskrive jer osećaju njegovu moć. Pravi, iskreni bunt, utemeljen u kritičkom mišljenju i kolektivnoj savesti, ima potencijal da probije bar poneki zid KPZ-sistema. Bez tog pritiska iznutra, svaki "zatvor" ostaje siguran za svoje čuvare.
Važno je naglasiti i aspekt energetske potrošnje: u sistemu u kome dominira princip Parazitizma, naša životna energija se negde troši hteli mi to ili ne. Ako je ne ulažemo u pokušaj promene, ona se rasipa na održavanje postojećeg poretka. Pasivan pojedinac i dalje hrani sistem – svojom šutnjom, radom bez otpora, pristajanjem. Bunt je svestan čin preusmeravanja te energije: umesto da budemo dužnici u tuđem energetskom bilansu, mi tu energiju usmeravamo ka kidanju okova. Drugim rečima, trošak bunta postoji, ali trošak pokornosti je trajniji i podmukliji – to je stalno danak KPZ-kraljevstvu koje nas drži u nesvesnosti. Zato je pobuna, naročito kada je promišljena i vođena etičkim načelima, put ka raskidu tog začaranog kruga iz kojeg se drugačije ne možemo izbaviti.
Pasivnost: svest ili saučesništvo?
Zagovornici pasivnosti često vole da istaknu kako je mirno posmatranje društvenih lomova znak višeg razumevanja ili duhovne zrelosti. U stilu: "Ne ulazi u sukobe, sve su to iluzije; budi iznad, ne troši svoju energiju na bunt koji ništa ne menja." Na prvi pogled, zvuči kao savet za očuvanje unutrašnjeg mira. Ali u kontekstu Doba Zla i sistemske nepravde, takva pasivnost prerasta u prećutnu podršku postojećem stanju. Pasivnost nije neutralna – ona je zapravo tihi pristanak na ono što se dešava.
Biti svestan nepravde oko sebe, a ne reagovati, znači nositi deo te nepravde na svojoj savesti. Istinska svest nije sterilno, hladno uviđanje problema iz daljine, već i osećanje odgovornosti. Ako jasno sagledamo da živimo u društvu punom manipulacija, lažnih autoriteta i potisnutih istina, zar nas ta jasnoća ne obavezuje na neki vid akcije, ma koliko skromne? U ambijentu KPZ-sistema, gde smo svi pozvani da budemo ili saučenici ili pobunjenici, odsustvo izbora je takođe izbor – onaj koji ide na ruku tlačiteljima.
Neki će reći da pasivnost znači ne hraniti negativno – ne davati energiju sistemu kroz sukob. Ali upravo suprotno: sistem želi apatiju potlačenih mnogo više nego njihov otpor. Apatičan građanin je idealan podanik: on ne postavlja pitanja, ne remeti poredak, i samim tim drži iluziju stabilnosti na okupu. Takav građanin misli da je zadržao čistotu jer "nije učestvovao" – a zapravo je dao prećutni legitimitet svemu protiv čega se nije suprotstavio. Pasivnost u doba moralne krize postaje oblik saučesništva, koliko god neintencionalnog.
U kolektivnom smislu, milioni pasivnih čine podlogu na kojoj nekolicina aktivnih manipulatora može da pleše svoju igru moći. Svako "nečinjenje" običnih ljudi, svako odustajanje uz izgovor "tako je kako je, tu se ništa ne može", kamen je u zidu koji nas okružuje. Suprotno tome, svaki gest angažmana – bilo da je to glasno progovoriti istinu, podržati pravedan protest, ili odbiti da se učestvuje u neetičkoj praksi – vadi po jedan kamen iz tog zida. Svest koja ne preduzima ništa protiv zla postaje nalik posmatraču koji gleda požar i mudro klima glavom, ali ne poziva vatrogasce. Mudrost bez delovanja prestaje biti mudrost i postaje puka intelektualna akrobatika.
Manjinska pobuna: zabluda ili znak zdravlja društva?
Česta je pojava da se buntovnička manjina u društvu proglašava zabludelom ili obmanutom, samo zato što većina ostaje po strani. "Ako većina studenata ne protestuje, ti koji dižu bunu sigurno greše ili su izmanipulisani" – tako glasi ta logika. No, da li je zaista brojnost merilo istine i ispravnosti? U društvu koje je sistemski ugušeno, apatija većine može biti znak duboke rezignacije ili straha, dok buntovna manjina predstavlja onaj preostali živac koji još reaguje na nepravdu.
Istorija nas uči da su mnoge ispravne ideje u početku bile vlasništvo manjine, ponekad i jednog pojedinca. Etika nije plebiscitarna kategorija: ne odlučuje se glasanjem većine šta je dobro a šta ne. U vremenima najtvrđe represije, u diktaturama ili okupacijama, uvek je malena grupa hrabrih bila ta koja je pokretala promene, dok je većina ćutala. Ta manjina nije grešila upravo zato što je bila manjina – naprotiv, njen usamljen glas je bio dokaz da savest još postoji, makar tiho tinjala. U krajnje konformističkom društvu, odsustvo bilo kakve pobune značilo bi da je bolest odavno pobedila imunitet društvenog organizma. Manjinski bunt je kao simptom zdravlja: znak da organizam društva ipak pokušava da se odbrani od bolesti opšteg pristajanja.
Optužba da se buntovnici ili studenti koji protestuju ponašaju kao manipulatori često je projekcija onih koji drže poluge moći. Paradoks je očigledan: ko zaista ima veće mogućnosti i motive da manipuliše – mala grupa idealista na ulicama, ili etablirane strukture vlasti sa svim svojim resursima, medijima i propagandom? Označiti nekolicinu studenata kao "manipulatore" zato što su se drznuli da progovore, znači izvrnuti stvarnost naglavce. Mnogo je verovatnije da su ti mladi buntovnici trn u oku manipulatora, nego što su marionete u njihovim rukama. Njihov bunt, čak i kada je nesavršen i neorganizovan, unosi nepredvidljivost u inače savršeno izračunatu mašineriju kontrole. To je onaj "višak" koji rigidni sistem ne može sasvim da proguta.
Naravno, manjina koja se buni nije automatski u pravu samim tim što je manjina – potrebno je i šta se traži i kako se buni da bude moralno utemeljeno. Ali samo postojanje te manjine, spremne da rizikuje komfor i sigurnost zarad višeg cilja, govori nešto važno: da društvo nije potpuno mrtvo, da duh slobode nije ugašen. U sistemu opterećenom iluzijama, takva manjina često biva glas istine, makar isprva vapijući u pustinji. Njeno prisustvo nas podseća da konsenzus većine može biti i konsenzus zablude – a da istina nekad stanuje upravo u upornosti nekolicine koji vide dalje od onoga što je masi predstavljeno.
Demokratija kao izložena fasada
Pojam demokratije – vladavine naroda – danas se često koristi kao ukrasna etiketa na društvenom poretku. Imamo izbore, institucije, ustave, privid slobode govora; sve deluje kao demokratska struktura. Međutim, mnogo toga ukazuje da je ta struktura često šuplja iznutra, da je "demokratija" katkad samo izložena fasada iza koje vlada drugačija realnost. Da li građani zaista upravljaju svojom sudbinom, ili se ključne odluke donose daleko od očiju javnosti, u uskim krugovima moći?
U društvu opisanom terminologijom KPZ-sistema, prave uzde vlasti drže oni koji kontrolišu tokove informacija, novac i institucionalne poluge. Formalno, narod bira predstavnike, ali šta ako su sami izbori i javno mnjenje proizvod suptilnih manipulacija? Mediji oblikuju percepciju, korporativni interesi kroje zakone, partijske elite stvaraju zatvoreni krug vladanja. Tada demokratija postaje ritual, prazna forma koju ispunjavamo periodično, dok suštinska moć ostaje van dometa prosečnog čoveka. Izborni listići tada liče na karte u unapred nameštenoj igri; možemo izabrati bilo koju boju, ali špil drže drugi.
Ideja neposredne demokratije – da građani neposredno, kontinuirano odlučuju o ključnim pitanjima – gotovo da je zaboravljena ili se smatra utopijom. A upravo odsustvo takve neposrednosti pokazuje koliko smo udaljeni od pravog narodnog suvereniteta. Kada bi postojao mehanizam da se volja građana čuje neposredno (kroz česte referendume, građanske odbore, veto naroda na loše zakone), mnoge odluke koje održavaju "KPZ-kraljevstvo" ne bi mogle proći. No, vladajući slojevi nevoljno prepuštaju realnu moć. Lakše je održavati fasadu demokratije – parade izbora, skupštinske debate za kamere – dok se iza kulisa sprovodi volja onih koji nisu birani od naroda.
Ovo, naravno, ne znači da treba odbaciti koncept demokratije. Naprotiv, treba odbaciti fasadu da bismo stigli do suštine. Prvi korak je priznati da car možda jeste go – da ono što nazivamo demokratijom često nije puno više od pristajanja na igru koju je neko drugi osmislio. Tek kada to razotkrijemo, otvara se prostor da se zahteva autentičnija demokratija, bilo kroz nove vidove građanske participacije, decentralizaciju moći ili makar strožu kontrolu nad onima koji vladaju u ime naroda. Lažna demokratija održava iluzije KPZ-sistema; raskrinkavanje te laži deo je šire pobune svesti protiv opresije.
U takvom raskrinkavanju važnu ulogu opet igra manjina – pojedinci, novinari, aktivisti koji ukazuju na pukotine u fasadi. Oni su često proglašeni remetilačkim faktorom ili čak "izdajnicima", ali bez njih bi dekor ostao netaknut. Njihov glas je izraz neposredne demokratije u zametku: neposrednog zahteva da se čuje istina i volja građana, mimo posrednika koji su zatajili. Zato je kritičko preispitivanje demokratije izuzetno važno: ne da bismo odbacili ideju slobode, već da bismo je istinski ostvarili, oslobađajući je okova iluzije.
Umetnost i humor kao ogledala nasilja, a ne njegovi izvori
Među kontroverznim tezama pojavila se i tvrdnja da su umetnost i humor krivci za normalizaciju nasilja u našem društvu. Naime, prikazujući nasilje ili se šaleći na račun mračnih pojava, umetnici i komičari navodno čine da se zlo prihvati kao "normalno". Ovakav stav, međutim, previđa suštinu umetničke i satirične perspektive: one ne stvaraju realnost, već je reflektuju. Umetnost i humor su ogledala u kojima društvo može da sagleda svoje lice, ponekad iskrivljeno upravo onoliko koliko je i sama stvarnost iskrivljena.
Kroz istoriju, umetnici su prikazivali ratove, tiranije i patnju ne da bi ih veličali, već da bi njihove užase preneli do svesti publike. Kada Francisko Goja naslika crteže užasa rata, on ne normalizuje nasilje – naprotiv, on tera posmatrača da se zgrozi nad onim što bi u suprotnom možda ostalo statistika ili daleka vest. Kada moderni filmski reditelj prikaže brutalnost društva, ili pisac napiše roman o korupciji i kriminalu, njihov cilj je često da uzdrmaju uspavanu savest, da izazovu nelagodu koja prethodi osvešćenju. Umetnost tako postaje svedočanstvo, a ne propaganda nasilja. Kriviti umetnost za nasilje bilo bi poput krivljenja glasnika za loše vesti koje nosi.
Humor, naročito satiričan i crni humor, još je suptilnije ogledalo. Šala na račun diktatora ne normalizuje diktaturu; ona je čini smešnom, podriva njen autoritet. Vicevi o našoj sumornoj stvarnosti služe kao ventil potlačenima, način da se apsurd dovede do krajnosti kako bi pukao privid "normalnog". Naravno, uvek postoji plitak, nepromišljen humor koji može delovati neukusno, ali autentična satira udara tamo gde najviše boli nepravdu. Kroz smeh se često izgovore istine koje su preopasne ili preteške da bi se rekle ozbiljno. Totalitarni sistemi ovo dobro znaju – zato prvo cenzurišu i umetnost i humor, jer u njima vide opasnost, a ne zato što bi ih smatrali saučesnicima.
Reći da se nasilje normalizuje kroz umetnost znači zaboraviti da nasilje postoji od pamtiveka, davno pre moderne umetnosti i medija. Umetnost ga nije stvorila; ona ga je oslikala na pećinskim zidovima, opevala u epskim pesmama, dramatizovala na pozornici – jer je to način da se ljudsko biće suoči sa tamnom stranom sebe i svog društva. Suočavanje je prvi korak ka katarzi i promeni. Slično tome, humor suočava ljude sa glupošću zla: kad se smejemo tiraninu, oduzimamo mu auru straha kojom nas drži pokornima.
U tom smislu, umetnost i humor su saveznici svakog pokreta protiv nasilja. Oni nas podsećaju šta je nasilje zapravo, umesto da ga uviju u eufemizme kako to čine propagandisti. Oni normalizuju razgovor o nasilju, a ne samo nasilje po sebi – što je velika razlika. Jer ono što se ne sme ni prikazati ni spomenuti, ostaje negde u podsvesti kao neshvaćen i nesavladan demon. Umetničko delo ili šala izvlače tog demona na svetlo, daju mu ime i oblik, i time nam zapravo daju moć da ga sagledamo i odbacimo. Ogledalo može biti neprijatno, ali je nužno da bismo videli istinu i odlučili šta ćemo s njom.
Iz svega ovoga, iz zajedničkog promišljanja, izranja jasan protivargument mračnom fatalizmu: čak i ako živimo u ambijentu prepunom manipulacija i privida, nismo bespomoćni ni osuđeni na ulogu večitih zarobljenika. Naprotiv, svesna pobuna – bilo da se odvija na ulici, u umetničkom ateljeu ili u tišini lične odluke da se ne pristaje na laž – jeste put ka izlazu iz začaranog kruga. Pasivnost, koliko god bila zamaskirana kao mudrost, ostaje utešna iluzija koja prolongira status quo. Naspram nje, kritički duh udružen sa hrabrošću da se deluje predstavlja jedini stvarni korektiv nepravdi.
Možda ne možemo odmah promeniti ceo sistem, ali možemo sačuvati ono najvažnije: integritet svesti koja razlikuje istinu od laži, umetnost koja se ne odriče svog prosvetiteljskog zadatka, humor koji oslobađa, i hrabrost da se kaže "ne" onda kada svi drugi sležu ramenima. To je glas slobode koji odjekuje i kroz najmračnije hodnike svakog KPZ-sistema. Taj glas, ma kako tih u početku, ima snagu da postepeno razgradi i najveće iluzije. U dobu koje se možda čini kao Doba Zla, svaki čin dobra – svaki prkos manipulaciji, svaka iskra stvaralaštva i istine – čini pukotinu na zidovima te tamnice. Kolektivnim promišljanjem i delovanjem, te pukotine se šire, dok jednog dana zidovi ne popuste pred snagom osvešćenog čovečanstva.
|