PRVO PREDAVANJE
Dornach, 2. travnja 1921.Razdoblje materijalističkog razvoja leži prvenstveno u sredini i drugoj polovici 19. stoljeća. Danas bi nas možda više zanimala teorijska strana ovog materijalističkog razvoja. No, mnogo toga što ću danas reći o ovoj teorijskoj strani, također se na isti način može reći o praktičnoj strani materijalizma. Ali, kao što sam rekao, danas ćemo to ostaviti po strani; više se želimo osvrnuti na ono, što se u cijelom civiliziranom svijetu pojavilo sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća, kao materijalistički pogled na svijet.
U tom slučaju radi se zapravo o dvostrukoj stvari. Prvo, mora nam biti jasno u kojoj mjeri se treba boriti protiv nečega poput materijalističkog pogleda na svijet, da moramo, u određenom smislu, u sebi nositi sve one koncepte i ideje, koje nas opremaju time da odbacimo materijalistički pogled na svijet kao takav. Ali osim opremljenosti potrebnim svijetom predodžbi, potrebno nam je još nešto, posebno sa stajališta znanosti duha. Mi moramo razumjeti ovaj materijalistički način razmišljanja, prvo da bismo razumjeli njegov sadržaj, ali i kao drugo, da bismo razumjeli u kojoj se mjeri ovaj ekstremni materijalistički pogled na svijet, mogao pojaviti u razvoju čovječanstva.
Moglo bi izgledati kao proturječje, da se s jedne strane zahtijeva da se mora biti sposoban boriti protiv materijalističkog pogleda na svijet, a da se s druge strane zahtijeva da ga se mora biti u stanju razumjeti. Za one koji stoje na temelju znanosti duha, ovo zapravo nije proturječje, to je samo prividno proturječje. Nego, situacija je prije ovakva. Tijekom ljudskog razvoja moraju se pojaviti trenuci koji u prvom redu, na određeni način, vuku čovječanstvo prema dolje, koji ga spuste ispod određene razine, tako da se onda može ponovno uzdići. I ne bi čovječanstvu bilo ni od kakve pomoći, ako bi se spasilo nekom božanskom uredbom, ili slično da ne mora prolaziti kroz muke egzistencije. Da bi čovječanstvo u potpunosti iskoristilo svoju moć za slobodu, apsolutno je potrebno spustiti se u dubine, kako svog pogleda na svijet tako i samog života. I opasnost zapravo ne leži u činjenici da se tako nešto dogodi u pravo vrijeme - za teorijski materijalizam to je zapravo bila sredina 19. stoljeća - već opasnost leži u činjenici, da kada se tako nešto dogodi u tijeku normalnog razvoja, te se onda toga drži, tako da se ono što je potrebno za određeni trenutak u vremenu, zatim prenosi u buduća vremena. I ako se može reći da je u određenom pogledu, materijalizam bio test za čovječanstvo sredinom 19. stoljeća, koji je trebalo izdržati, s druge strane je istina, da prianjanje uz materijalizam sada mora donijeti strašnu štetu, te da se strašne svjetske katastrofe koje proživljavamo, temelje upravo na činjenici da se čovječanstvo, u širokim krugovima, želi prikloniti tom materijalizmu.
Što zapravo znači teorijski materijalizam? To znači da je čovjek primarno opseg onoga što čini materijalne procese njegovog fizičkog tijela. Teorijski materijalizam proučavao je fizičko-osjetilne procese fizičkog tijela, pa čak i ako je ono što je postigao ovim proučavanjem više-manje na početku, on je već izvukao konačne zaključke u pogledu svjetonazora. Čovjeka je objasnio kao neku vrstu stjecišta fizičkih sila; njegovu dušu je objasnio kao nešto što nastaje samo suradnjom tih fizičkih sila. Ali također je pokrenuo istraživanje fizičke prirode čovjeka. Ovo posljednje, daljnje istraživanje fizičke prirode čovjeka, ono je što mora ostati. Ono što je 19. stoljeće povuklo kao posljedice ovog fizičkog istraživanja, ono je što mora ostati privremena pojava u razvoju čovječanstva. Ali kao takvu privremenu pojavu, prvo ga shvatimo.
Što se tu zapravo događa? Sada, ako pogledamo unatrag na razvoj čovječanstva i pogledamo prilično daleko unatrag, na temelju onoga što sam naveo u 'Osnovama tajne znanosti', onda moramo reći: ovo ljudsko biće je prošlo kroz mnogo različitih faza. - Trebamo se samo ograničiti na ono što je ljudsko biće iskusilo tijekom evolucije Zemlje, i morat ćemo si reći: ovo ljudsko biće je u evoluciji Zemlje krenulo od oblika, koji je doduše bio primitivan, u odnosu na njegov današnji oblik, zatim je u razvoju transformiralo ovaj oblik i sve se više približavalo obliku koji čovjek ima danas. Sve dok se ostaje ugrubo, unutar ljudskog oblika, neće se naći neke tako neobično velike razlike kada se povijesno prati postojanje čovjeka. Svatko tko, za vanjsku povijest raspoloživim sredstvima, želi usporediti lik starog Egipćanina ili čak starog Indijca, s likom osobe moderne europske civilizacije, naći će samo male razlike ako se drži šire perspektive svog promatranja. U odnosu na ovaj grublji aspekt promatranja, velike razlike u odnosu na primitivne oblike razvoja pretpovijesnog čovjeka, postaju očite tek u vremenima koja leže daleko iza povijesnih. Ali kada idemo u sitnije detalje, kada ulazimo u ono što je skriveno od vanjskog pogleda, kada ono što sam upravo rekao više ne vrijedi, tada svakako moramo reći: postoji velika, značajna razlika između organizma modernog civiliziranog čovjeka, i organizma starog Egipćanina ili čak starog Grka ili Rimljana. Čak i ako se transformacija u povijesnim vremenima događala na mnogo suptilniji način, ona se ipak događala u odnosu na sve finije strukture ljudskog organizma. I ono što se tamo dogodilo, dosegnulo je neku kulminaciju, neki vrhunac sredinom 19. stoljeća. Koliko god to paradoksalno zvučalo, svakako je točno da je čovjek u svom unutarnjem oblikovanju, u onome što ljudski organizam može postati, bio najsavršeniji oko sredine 19. stoljeća, i da je upravo od tog vremena opet nastupila svojevrsna dekadencija, da je ljudski organizam u procesu regresije. Stoga su sredinom 19. stoljeća najsavršenije razvijeni oni organi, koji služe kao fizički organi intelekta.
Ono što nazivamo ljudskim umom, ljudskim intelektom, zahtijeva fizičke organe. Ti su fizički organi u ranijim vremenima bili daleko manje razvijeni nego što su bili sredinom 19. stoljeća. Svakako je istina, da ono čemu se divimo kod Grka, naprimjer, čak i kod tako savršenih Grka kao što su Platon ili Aristotel, da se temelji na činjenici da ti Grci nisu imali tako savršene organe mišljenja, u čisto fizičkom smislu, kao što su ih imali ljudi 19. stoljeća. Ovisi što vam se sviđa, mogli biste reći: hvala Bogu da ljudi grčkog doba nisu imali tako savršene organe mišljenja kao ljudi 19. stoljeća! - Ali ako ste trezvena osoba iz 19. stoljeća i želite zadržati tu prisebnost, onda možete reći: Grci su bili djeca, oni još nisu imali usavršene organe mišljenja koje imaju ljudi u 19. stoljeću, pa stoga s određenim stupnjem popustljivosti gledati na ono što su Platon i Aristotel iznijeli na vidjelo. - Srednjoškolski profesori to često čine osjećajući se nevjerojatno superiornima u svojoj kritici Platona i Aristotela. Ali ono što sam upravo naznačio može se u potpunosti razumjeti, tek kada se upozna s ljudima, koji doista postoje, koji, u određenom stupnju, imaju neku vrstu moći vizije, ono što bi se moglo nazvati, u najboljem smislu riječi, nekom vrstom vidovite svijesti.
Kod ljudi koji danas imaju takvu vidovitu svijest, postojanje te vidovite svijesti - oni u publici koji bi mogli imati takvu vidovitu svijest, mogu mi oprostiti što govorim ovu istinu - može se temeljiti upravo na neadekvatnom razvoju, neadekvatnih organa intelekta. Sasvim je česta pojava da u našem modernom svijetu možemo susresti ljude s određenom vidovitom sviješću, koji zapravo imaju izuzetno malo onoga što se danas naziva znanstvenim umom. I koliko god je to istina, istina je i ono drugo, da takvi vidoviti ljudi mogu doći do toga da zapišu ili ispričaju određene stvari, koje sami doznaju svojom spoznajom, i da u tim pričama, u tim zapisima, žive misli koje su mnogo pametnije od misli onih ljudi koji, bez razvoja vidovitosti, rade s najboljim intelektualnim alatima. Može se dogoditi da, sa stajališta suvremene znanosti, glupi - oprostite na izrazu - glupi vidoviti ljudi proizvode misli koje, iako ih ne čine pametnijima, pametnije su od misli današnjih znanstvenika s najviše autoriteta. Ta činjenica postoji. A na čemu se temelji? Temelji se na činjenici da takvi vidoviti ljudi ne trebaju naprezati nijedan misaoni organ da bi došli do tih misli. Oni iz duhovnog svijeta stvaraju svoje relevantne slike, a misli su već tu, već su cjelovite, dok drugi ljudi, koji nisu vidoviti i mogu samo misliti, moraju naprezati svoje organe za
mišljenje da bi razvili misli. Shematski nacrtano, to bi bilo ovako. Pretpostavimo da takve vidovite osobe iz duhovnog svijeta iznose nešto u svim vrstama slika; ovo (vidi crtež, rot) je nešto što iz duhovnog svijeta dolazi preko takvih ljudi. Ali unutra su misli, unutra je mreža misli. Dotični ljudi to ne misle, ali oni to vide, oni to iz duhovnog svijeta donose sa sobom; nemaju potrebu naprezati svoje misaone organe.
Pogledajmo sada drugu osobu koja nije vidovita, ali koja može misliti; u njoj nema ničeg 'rot', ona to ne može iznijeti; ona također ne iznosi ovaj okvir misli (vidi crtež lijevo) iz duhovnog svijeta; ali ona napreže svoje misaone organe i zatim, kroz misaone organe, donosi ovaj okvir misli u svijet (vidi crtež desno).
Ako pogledate današnje ljude, posvuda ćete vidjeti gradacije između ove dvije krajnosti. Za nekoga tko nije uvježbao svoju moć opažanja, izuzetno je teško razlučiti je li drugi doista pametan, u smislu da misli svojim organima intelekta, ili uopće ne misli svojim organima intelekta, nego se u njegovoj svijesti nešto stvara, te se u njemu razvija samo ono slikovito, ono imaginativno, ali tako slabo da on sam to ne opaža. I tako danas ima svakakvih ljudi koji proizvode vrlo pametne misli, ali koji nužno zbog toga ne moraju biti pametni, dok drugi imaju vrlo pametne misli, ali nisu ni na koji poseban način vezani uz bilo koji duhovni svijet. Poučiti ljude ovoj razlici, jedan je od najvažnijih psiholoških zadataka našeg vremena, i pruža osnovu za važno znanje o ljudskoj prirodi u današnje vrijeme. Ako ovo uzmete kao objašnjenje, više vam neće biti tako neshvatljivo da empirijsko nadosjetilno promatranje pokazuje, da je sredinom 19. stoljeća ljudski organizam kod većine ljudi imao najsavršenije organe mišljenja. Nikad prije nije bilo toliko misli kao sredinom 19. stoljeća, a tako malo pameti kao u to vrijeme.
Ako se vratite - samo ljudi danas to ne rade - u 1820-e ili prije 1820-ih, 1800, i pročitate ono što je znanstveno proizvedeno u to vrijeme, vidjet ćete da to ima potpuno drugačiji ton; još nije bilo onog potpuno apstraktnog mišljenja kao kasnije, da ne spominjemo stvari poput onih koje su proizveli Herder ili Goethe i Schiller. Tamo još uvijek žive sjajne ideje. To što ljudi u to ne vjeruju i što današnji komentatori govore kao da nije tako, nije poanta. Jer oni koji pišu te komentare i koji misle da razumiju Goethea i Schillera i Herdera, jednostavno ih ne razumiju, ne vide ono najvažnije u njima.
Važna je činjenica da je oko sredine 19. stoljeća ljudski organizam dosegao kulminaciju, vrhunac, u pogledu svoje fizičke strukture, i da od tada opet propada, i dapače - u određenom smislu za razumno poimanje svijeta - ubrzano propada.
Međutim, ta je činjenica povezana s razvojem materijalizma sredinom 19. stoljeća. Uostalom, što je zapravo ljudski organizam? - Ovaj ljudski organizam je vjerna slika duhovno-duševnog aspekta čovjeka. Nije iznenađujuće da se ovaj organizam u svojoj strukturi, mnogim ljudima koji nisu u stanju ući u duhovno-duševne aspekte, čini kao objašnjenje cjeline ljudskog bića. To postaje posebno vidljivo kada se uzme u obzir organizacija glave, i, unutar glave, živčana organizacija.
Nedavno sam u Stuttgartu, na svojim predavanjima spomenuo jedno iskustvo koje je zaista prikladno za rasvjetljivanje ove stvari. Rekao sam: bilo je to početkom 20. stoljeća na sastanku berlinskog Društva Giordano Bruno, da je prva osoba koja je govorila bio čovjek - kojeg ja nazivam čvrstim materijalistom - vrlo obrazovan materijalist, koji je strukturu mozga poznavao jednako dobro kao što se danas poznaje ako ju se savjesno proučava; i on je bio jedan od onih ljudi koji zapravo cijelu znanost o duši vide u analizi strukture mozga, koji kažu: samo treba razumjeti kako mozak funkcionira, zatim ćete imati dušu, i zatim opisujete dušu. - Sada je bilo zanimljivo; nacrtao je te različite dijelove mozga na ploču, spojne niti i tako dalje, i dao onu prekrasnu sliku koja se dobije kada se prati struktura mozga. I vjerovao je da nam je svojim opisom strukture mozga dao nešto što je duševno. Nakon što je iznio svoje argumente, pojavio se čvrst filozof, herbartijanac. Ovaj herbartijanac je rekao: moram se, naravno, čvrsto suprotstaviti stavovima koje je iznio ovaj čovjek, to da netko već posjeduje znanje o duši ako se objasni struktura mozga; ali crtežu koji je napravio ne trebam prigovarati; ovaj se crtež sasvim dobro slaže s mojom herbarijanskim gledištem da se predodžbe povezuju jedna s drugom, da određene poveznice čisto duševne prirode teku od jedne predodžbe do druge. I dodao da je, on kao herbartijanac, mogao prilično dobro nacrtati isti crtež, ali za njega pojedinačni krugovi i tako dalje, ne predstavljaju dijelove mozga, već komplekse predodžbi. Ali crtež bi ostao potpuno isti!
Vrlo zanimljivo, vidite! Što se tiče pretakanja stvari u stvarnost, ljudi imaju potpuno suprotna stajališta; ako crtaju tu istu stvar, moraju zapravo crtati isto, a jedan je potpuno herbartijanski filozof, drugi je čvrsti materijalistički fiziolog.
Na čemu se ovo temelji? To je zato jer je zaista tako: imamo duhovno-duševnu bit čovjeka; nosimo je u sebi. A ova duhovno-duševna suštima kreator je cjelokupnog oblika našeg organizma. I ne trebamo se čuditi da tamo gdje organizam ima svoj najsavršeniji dio, u živčanom sustav mozga, slika koju duhovno-duševna suština proizvodi izgleda potpuno slično ovoj duhovno-duševnoj suštini. Zapravo je slučaj da tamo gdje je čovjek najčovječniji, da se tako izrazim, u svom živčanom sustavu, on je vjerna slika duhovno-duševnog, tako da onaj tko se zadovoljava sa slikom, koji iznad svega pred sobom želi imati nešto osjetilno, i slika ga zadovoljava, zapravo u slici vidi isto ono što se u prvom redu vidi s obzirom na čovjeka u duhovno-duševnom. A budući da nema želje za duhovno-duševnim, budući da želi samo sliku, da tako kažem, drži se strukture mozga. A budući da se ta struktura mozga oko sredine 19. stoljeća, promatraču pojavila na posebno savršen način, opet je bilo krajnje logično, s obzirom na raspoloženje čovječanstva u to vrijeme, razviti teorijski materijalizam.
Jer o čemu se zapravo radi kod ljudi? Ako se promatra čovjek kao takav - ovdje ću ga shematski nacrtati - pa onda uzmemo strukturu mozga, onda je slučaj da je čovjek u prvom redu trodijelno biće, kao što znamo: čovjek udova, ritmički čovjek i čovjek živaca-osjetila. Kada promatramo čovjeka živaca-osjetila, pred sobom imamo najsavršeniji dio čovjeka, da tako kažemo, najljudskiji dio. U ovom najviše ljudskom dijelu, ogleda se vanjski svijet (vidi crtež, 'rot'). Ovo zrcaljenje želim opisati, opisujući, naprimjer, percepciju kroz oko. Također sam mogao percepciju kroz uho, i tako dalje. Vanjski svijet se ogleda u čovjeku, tako da pred sobom imamo strukturu čovjeka, i odraz vanjskog svijeta u ovom čovjeku. Sve dok čovjeka promatramo na ovaj način, ne možemo a da ga ne tumačimo na materijalistički način, čak i ako nadilazimo, ponekad prilično grube predodžbe materijalizma. Jer s jedne strane imamo ljudsku strukturu. Ovu strukturu možemo pratiti u svim njenim finijim strukturama tkiva, i što se više približavamo organizaciji glave, to više nalazimo vjeran odraz duhovno-duševnog. I onda nastavljamo pratiti, što se u čovjeku odražava iz vanjskog svijeta. Ali to je samo slika. Imamo stvarnost čovjeka, koju možemo pratiti u njenim finijim strukturama, i imamo sliku svijeta.
Neka ovo bude prilično jasno: imamo stvarnost čovjeka u strukturi njegovih organa, i imamo ono što se odražava unutar čovjeka. To je zapravo sve što je u prvom redu dostupno vanjskom osjetilnom opažanju. Ovo vanjsko osjetilno promatranje u osnovi uključuje sljedeće: cijela ova struktura čovjeka se raspada kada čovjek umre, raspada se kao leš. Još su na raspolaganju i slike vanjskog svijeta. Ako razbijete ogledalo ništa se više ne može odraziti; kada osoba prolazi kroz smrt, također nestaju i slike. Nije li onda prirodno, pošto vanjsko osjetilno-fizičko promatranje ne predstavlja ništa drugo osim onoga što sam upravo naveo, da se mora reći: sa smrću propada fizička struktura čovjeka. - Prije je odražavala vanjski svijet. Ono što čovjek nosi u duši je zrcalna slika; ali to će proći. Tu je činjenicu materijalizam 19. stoljeća jednostavno predstavio tako. Morao ju je postaviti tako, jer ništa drugo nije znao. Sada stvari postaju drugačije, kada se malo osvrnemo na sam duhovni i duševni život. Ali ovdje već ulazimo u područje u koje fizičko-osjetilno promatranje ne može prodrijeti.
Uzmimo očiti niz činjenica o duši, jednostavan niz činjenica koje su dane okolnošću da promatramo vanjski svijet. Promatramo stvari, opažamo ih, a zatim ih sebi predočavamo. Ali također imamo pamćenje, sposobnost prisjećanja. Ono što doživljavamo u vanjskom svijetu, možemo kasnije iznijeti u slikama iz dubine našeg bića. Znamo koliki je značaj uspomena za ljude. Prvo se zadržimo na ovom nizu činjenica. Uzmite ova dva unutarnja iskustva: vanjski svijet gledate svojim očima ili ga čujete svojim ušima, inače ga percipirate svojim osjetilima. Tu ste u sadašnjoj duševnoj aktivnosti. To se pretvara u vaš život predodžbi. Što god da ste danas doživjeli, za nekoliko dana to možete ponovno iznijeti u slikama iz dubine svoje duše. Na ovaj ili onaj način, nešto uđe u vas, i onda to izvadite iz sebe. Lako je vidjeti da ono što ulazi u dušu, mora doći iz vanjskog svijeta. Ne želim ulaziti ni u što drugo, osim u očitu činjenicu da ono što se pamti na ovaj način, mora doći iz vanjskog svijeta. Jer ako ste vidjeli bilo koji crveni objekt, ponovno ćete se sjetiti crvenog objekta, a ono što se dogodilo u vama je samo slika crvenog objekta, koji se ponovno pojavljuje u vama. Dakle, to je nešto što je vanjski svijet utisnuo u vas, dublje nego da ste izravno povezani s vanjskim svijetom samo kroz predodžbu. Ali sada zamislite: prilazite nečemu, promatrate to, dakle trenutnom aktivnošću duše uključeni ste u ono promatrano. Ostavljate to; nakon nekoliko dana imate razloga iz dubine svog bića izvući slike onoga što ste promatrali, i onda su one opet tu; bljeđe su, svakako, ali su tu, tu su s osobom. Ali što se dogodilo u međuvremenu?
Sada vas molim da se držite onoga što sam vam rekao, i usporedite ovu sadašnju neobičnu igru predodžbi i sjećanja, a onim što dobro poznajete kao slike sna. Lako ćete primijetiti kako je sanjanje povezano sa sjećanjem. Ako slike snova nisu jako zbunjujuće, tada ćete vidjeti kako su povezane sa slikama iz sjećanja, kako postoji odnos između sanjanja i onoga što prelazi od živih predodžbi u sjećanje.
Ali sada razmislite o nečem drugom. Čovjek mora biti potpuno organski zdrav ako želi moći pravilno podnositi sanjarenje. Dio sanjanja je da imate potpunu organsku kontrolu nad sobom i da uvijek može doći trenutak kada znate: to je bio san. - Mora da nešto nije u redu, ako netko ne može doći do trenutka kada može potpuno prozreti: nešto je bilo san. Susreli smo ljude koji su sanjali da su im odrubljene glave. Sada razmislite, ako ti ljudi nakon toga nisu mogli razlikovati ovo sanjano odrubljivanje glave od stvarnog odrubljivanja glave, i vjerovali su da im je stvarno odrubljena glava, a ipak su morali nastaviti živjeti, zamislite samo koliko takvi ljudi malo mogu, bez zabune, spajati činjenice tako što će ih razlikovati. Morali bi stalno doživljavati: upravo sam došao s odrubljivanja glave. - A kad bi morali pretpostaviti da u to moraju vjerovati, onda bi mogli ugrubo pretpostaviti koje bi im riječi sišle s usana. Dakle, radi se o tome da čovjek uvijek ima mogućnost, imati to u svojim rukama, da u svojim predodžbama može razlikovati snove od zaglavljivanja u stvarnosti. Ali ima i ljudi koji to ne mogu. Ima ljudi koji doživljavaju razne vrste halucinacija, vizija i slično, i vjeruju da su stvarne. Ne mogu razlikovati, nemaju kontrolu čvrsto u rukama. Što to znači? To znači, da kod ovih ljudi ono što živi u njihovim snovima, ima utjecaj na njihovu organizaciju, da je njihova organizacija prilagođena slikama iz snova. Negdje u svom živčanom sustavu imaju nešto što nije potpuno razvijeno, a trebalo bi biti potpuno razvijeno; dakle san je u njima aktivan, u njima radi.
Ako netko ne može razlikovati svoje slike iz snova, od stvarnosti koju doživljava, to znači da snaga sna u njemu ima organizirajući učinak. Čim bi san zavladao cijelim naši mozgom, cijeli svijet bismo vidjeli kao san. Svatko tko takvu činjenicu može razmotriti u njenoj punoj vrijednosti, postupno će doći do stvari do kojih se naša današnja obična znanost ne želi uzdići, jer za to nema hrabrosti; shvatit će da ono što je moćno u životu snova, sadrži istu stvar koja je organizacijska sila u nama, sila rasta i vitalnosti. Samo zato što je naš organizam toliko u sebi konsolidiran, što ima tako čvrste strukture da se opire običnim snovima, samo zato snaga običnih snova nema moć da mu rastrga strukturu, i čovjek može razlikovati iskustvo sna od iskustva jave.
Ali kad je dijete malo i raste, kad postaje sve veće i veće, u njemu postoji snaga. To je ista moć koja je u snovima, samo je čovjek u snu promatra. I ako se to samo ne promatra, nego ako djeluje u tijelu, ta snaga koja je obično samo u snovima, onda kroz nju rastete. A ne treba ni ići toliko daleko da se gleda rast. Čak i ako jedete svaki dan, naprimjer, i probavljate ono što ste pojeli, šireći to cijelim organizmom, to je kroz snagu koja živi u snu. Dakle, ako nešto u organizmu nije u redu, onda je i to povezano s nepravilnim sanjanjem. To je ista sila, koja se izvana promatra u životu snova, i koja djeluje u nama, čak i do naših probavnih snaga.
Tako možemo reći: promotrimo li izbliza ljudski život, postajemo svjesni djelotvorne snage sna u našem organizmu. I u opisivanju ove djelotvorne snage sna, ja zapravo slijedim isti put koji moram slijediti kada opisujem čovjekovo etersko tijelo.
Zamislite kad bi netko mogao prozreti sve što u čovjeku raste od djetinjstva nadalje, što uzrokuje probavu u čovjeku, što u čovjeku djeluje da cijeli organizam održava aktivnim; zamislite da sam mogao uzeti cijeli ovaj sustav sila, ukloniti ga iz čovjeka i postaviti ispred njega, tada bih ispred njega postavio etersko tijelo. Ovo etersko tijelo, koje se otkriva nepravilno samo u snu, samo je po sebi bilo mnogo razvijenije prije točke u 19. stoljeću koju sam spomenuo. U svojoj strukturi je postajalo sve slabije. Zauzvrat, fizičko tijelo je u svojoj strukturi postajalo sve jače i jače. Etersko tijelo može imati predodžbe u slikama, može imati imaginacije poput snova, ali ne može misliti. I čim ovo etersko tijelo počne biti posebno aktivno u bilo kojem današnjem čovjeku, tada on postaje ono što sam prije rekao, postaje donekle vidovit; ali tada manje može misliti, jer mu je za mišljenje potrebno fizičko tijelo.
Stoga ne čudi da su ljudi u 19. stoljeću, kada su osjećali da posebno dobro mogu misliti, zapravo bili usmjereni prema materijalizmu. Ono što im je najviše pomoglo da misle na ovaj način je ovo fizičko tijelo, kazano drugačije. Ali upravo je takvo mišljenje, to fizičko mišljenje, povezano s posebno vrstom pamćenja koje se razvilo u 19. stoljeću; to je sjećanje koje možda nije baš slikovito, što može rezultirati apstrakcijama.
Takva pojava je zanimljiva. Često sam citirao kriminološkog antropologa Moriza Benedikta; danas bih želio spomenuti i jedno zanimljivo iskustvo koje on sam pripovijeda u svojim 'Memoarima'. Morao je održati govor na skupu prirodoslovaca, a sada nam kaže da se za njega pripremao dvadeset i dvije noći, ne spavajući ni danju ni noću. Proveo je dvadeset i dvije noći pripremajući govor, a zadnji dan prije govora došao je kod njega novinar koji je trebao objaviti govor. Izdiktirao mu ga je. Govor, kaže, nije zapisao, samo ga je zapamtio. Izdiktirao ga je novinaru; dakle u svojoj sobici ga je diktirao novinaru, a zatim je govor održao na skupu prirodoslovaca. Ono što je novinar ispisao nakon diktata, sada je bilo potpuno isto što je Benedikt predstavio na skupu prirodoslovaca. - Moram reći da se nevjerojatno divim nečem takvom! Zato što se uvijek divimo onome što sami nikada ne bismo mogli postići. Dakle, ovo je vrlo zanimljiv fenomen. Čovjek je dvadeset i dvije noći radio kako bi riječ po riječ onoga što je pripremio, ugradio u svoju organizaciju, tako da nikad nijednu rečenicu nije mogao izgovoriti drugim redoslijedom nego kako je sjedila u njegovom organizmu, tako je čvrsto sjedila.
Tako nešto je jedino moguće, ako se iz postupno oblikovane formulacije, apsolutno cijeli govor može utisnuti u fizički organizam. Istina je da ono što netko promisli, treba tako čvrsto biti utisnuto u fizički organizam, kao što sila prirode čvrsto izgrađuje koštani sustav. Tako da cijeli govor, poput kostura počiva u ljudskom organizmu. Sjećanje je obično vezano za etersko tijelo, ali ovdje je etersko tijelo potpuno utisnuto u fizički organizam. Cijeli fizički organizam ima nešto u sebi, baš kao što u sebi ima svoje kosti, što stoji kao kostur ovog govora. Onda možete učiniti nešto poput onoga što je učinio profesor Benedikt. A tako nešto je moguće samo ako je živčana struktura ovog fizičkog organizma toliko razvijena, da u svoju plastičnost, bez otpora, može primiti sve što se u nju unosi malo po malo, tijekom dvadeset i dva dana, ili radije dvadeset i dvije noći.
Nije iznenađujuće da netko tko se toliko oslanja na svoje fizičko tijelo, ima osjećaj da je to fizičko tijelo jedino što radi u čovjeku. - I život čovjeka postupno je postao takav da je u potpunosti radio u fizičkom tijelu, i stoga se došlo do uvjerenja da je fizičko tijelo sve u čovjekovoj organizaciji. Ne vjerujem da je bilo koje drugo doba osim onog, koje fizičkom tijelu pridaje tako veliku vrijednost, moglo doći do tako grotesknog izuma - oprostite na izrazu - kao što je stenografija. Jer, prije nego što je postojala stenografija, nije se pridavala tolika važnost bilježenju riječi i niza riječi tako bezuvjetno i tako čvrstom utiskivanju riječi, onako kako žele da budu zabilježene u stenografiji. Samo otisak u fizičkom tijelu može ostaviti tako trajan dojam. Dakle, posebna sklonost za utiskivanje u fizičko tijelo donosi i drugu sklonost, naime, da se sačuva i ova utisnuta riječ, a ne da se sačuva bilo što a što je podignuto na višu razinu. Stenografiji ne bi bilo mjesta kada bi se htjeli zabilježiti oni oblici koji su izraženi u eterskom tijelu. Da se izmisli nešto tako groteskno kao što je stenografija, bila je potrebna materijalistička tendencija.
Pa, ovo samo dodajem kao objašnjenje onoga čemu želim pridonijeti rješavanju problema: razumijevanju pojave materijalizma u 19. stoljeću. Čovječanstvo je doživjelo određeno stanje bića koje je težilo utiskivanju duhovno-duševnog u fizički organizam. Ovo što sam rekao morate shvatiti kao tumačenje, a ne kao kritiku stenografije. Ne želim danas ukinuti stenografiju. To nikada nije tendencija u pozadini takvih karakterizacija. Jer trebalo bi biti sasvim jasno: shvaćajući nešto, ne želite to baš odmah ukinuti! Mnogo je stvari na svijetu koje su potrebne za život, ali ne mogu poslužiti za sve - ne želim dalje ulaziti u ovu temu - a ipak se mora razumjeti i njihova nužnost. Ali mi živimo, moram uvijek iznova naglašavati, u dobu u kojem je prijeko potrebno malo dublje proniknuti u razvoj prirode kao i kulture, da bismo mogli reći: odakle dolazi ovaj ili onaj fenomen? - Jer nije dovoljno samo osuđivati i kritizirati; čovjek sve stvari svijeta mora istinski razumjeti.
Želio bih sažeti ono što sam danas rekao rekavši, da nam razvoj čovječanstva pokazuje da je strukturalno savršenstvo fizičkog tijela doseglo vrhunac sredinom 19. stoljeća, da sada ponovno nastupa dekadencija, i da je uspon teoretskog materijalističkog pogleda na svijet povezan s tim savršenstvom fizičkog tijela. Imat ću nešto reći o tim stvarima u sljedećih nekoliko dana, s jedne ili druge točke gledišta. Danas sam želio predstaviti ono što sam upravo sažeo.
Prijava
FAQ
Pretraživač
