Ovaj čovo sa Philosophy Vids YT kanala je primjer interakcije B-uticaja i simulantove ličnosti koja operiše na nivou lažne svijesti simulacije/matriksa:



Znači, on dobija određenu "sliku" sa područja istinskog ili objektivne realnosti a onda ju pokušava prevesti na matriksni jezik ili pojmove koji postoje na nivou lažne realnosti, ne bi li nekako racionalizovao stvar.

U nekim slučajevima postaje "lost in translation" jer je 100-postotni prijevod B-uticaja na područje na kojem vladaju A-uticaji, skoro nemoguć. Tako se to onda odrađuje uz više ili manje uspjeha.

(Tu dinamiku sam pokušao predstaviti uz pomoć onog članka Zatvorski čuvari.)

Ko su njegovi slušaoci?

Simulanti, naravno, ali među kojima će dominirati oni koji su sami asocirani sa božanskom iskrom/Istinskim ja i koji takođe primaju slične B-uticaje, tako da postepeno ulaze u neku vrstu međusobne rezonancije. Pošto se njihova međusobna komunikacija odvija na području lažnog, često će da liči na onu igru gluvih telefona usljed distorzije originalnih informacija (tj. ono što prođe YT cenzuru koja ide zajedno sa tom vrstom sadržaja, ukoliko se komunikacija odvija tamo).

Mislim da je moguće to da će se ta distorzija originalne slike, vremenom, pomalo ispravljati i da će ta slika postati dosta jasnija?!

..

Pozdrav, Galaksija!

Slažem se da nije moguće "prevesti" sadržaje iz područja Bića u područje lažne ličnosti. Samovažne pojedinačnosti lažne su ne same po sebi nego u mjeri svog neznanja, nepoznavanja istinskog bića koje one zaista jesu (i koje je uvijek negdje u pozadini: skriveni Putnik u kočiji, onaj zbog kojega su tu i kočija i kočijaš i konj).

Da li si ti na to mislio kada si se pitao da li će "slika s vremenom postati jasnija" , jesi li mislio na "razotkrivanje" istinskog bića?

Najbliže istočnoj gnostici čini mi se da je učenje advaite, i to onakvo kakvo narodu predstavlja Francis Lucille. On smatra da postoji samo Jedna Realnost (jer, kaže, kada bi postojala i druga i treća itd, na koji bi način one komunicirale tj bile svjesne jedna druge, pošto ako ih je više to bi značilo da su odvojene?). Smatra da postoji samo Jedno BIće, ne bih to nazvala bogom, mada mnogi hoće, ali u svakom slučaju Ja sam to Biće jer ne mogu biti ništa drugo, pošto ničega drugog nema

Kada kažemo Ja, to Ja je isto kod svakoga, i za Francisa je to (univerzalna) svijest, A naša različita tijela i osobnosti su samo sadržaji te jedne Svijesti. Dakle, samo je jedan Subjekt ali taj subjekt (pravo Ja) je totalno neodređen i totalna nepoznanica u smislu da čim pokušamo to /sebe definirati i opisati, mi prestajemo biti to što opisujemo jer smo Onaj Koji Opisuje; to što opisujemo postaje objekt, sadržaj svijesti. Ovo je možda lakše shvatiti onima koji kuže gramatiku
Znači, Ja sam uvijek onaj koji govori, gleda, shvaća, djeluje, ali nisam ova ili ona ličnost s imenom i prezimenom, ličnim opisom, prošlosti i budućnosti itd itd - nisam "ličnost" koja ima svoj početak i svoj kraj. "Ja sam Onaj Koji Jesam".
Istovremeno sam sve to, i ništa od svega toga.

Mislim da je to što Francis zove "univerzalna svijest" naš good old God ( ) odnosno naš gnostički Putnik u kočiji/tijelu, Jungovo Sebstvo, istočnjački Tao, budistička NIrvana, itd. (Naziv "univerzalna svijest" je samo još jedan nespretni pokušaj "dohvaćanja" neizrecivog i smještanja u zonu B utjecaja kako bi se racionalno objasnilo, tj u zonu pojedinačne ličnosti; to treba stalno imati na umu).

Kako ti se čini ova teorija? Meni je sjela ko budali triska

Hej CHARLESTON!
Volim čitati tvoje postiće, slagale se mi ili ne lol.
Pa evo,


Postoji ta jedna jedina Realnost. Ali ta Realnost = Istina jer Istina = Realnost. To je definicija koja jest i koja je nepromjenljiva.

Kažeš i da je to ono što ljudi zovu Bog... To je "izvor svjesnosti i samosvjesnosti" i isti je za bogove i za anđele, za ljude za životinje, za ikoje svjesno biće. Ta svijest koja je ista kod svih (prozvano nekakvom "univerzalnom sviješću") na tom levelu gdje se ona spoznaje je ista na način kao što svak ima ruku, pa nije svačija ruka jedna te ista ruka. Nekakvu apstraktizaciju generalizacije pojma "ruka" nema smisla potezati jer to ne vodi nikuda - osim ako čovjek shvati: da je u mnogočemu nalik svakome drugome. Uglavnom, ta svijest se individualizira i ti si ta individualiziranost, svak je - druga i drukčija - hindusi to zovu "ahamkara" - osjećaj identitetnosti ičega, nije dakako osjećaj, ali je portal. Jer u svojoj krajnosti, ultimatu, svom izvorištu svačija individualna svjesnost ima isti izvor, kažem, bilo ona ljudska bila anđeoska, bilo kakakva. Pojasniti analogijom bi bilo putem šifre i koda, principa "uparivanja" u kibernetici.

Ne može se proći kroz portal Ljubavi koji jest ta točka individualiziranog "portala samosvijesti" kojega Izvor šera sa svima, do onoga tko istinski jesi, do "istinskog, pravog ja", a da se ne prođe "Ja Jesam Koji Jesam" koji čuva kapije svačijeg identiteta, ulaz, a također i identitet iza ulaza, onaj istinski pri tome "svlačeći" s tebe dijelove smatrane "lažnima". Jer portal je ujedno i zid, barijera - izvanjski, nutarnje je portal, kapije. I zaista, to nešto "krajnje" za svačiju "lažnu ličnost" jest susret s "izvorom-locijem" a to je pustolovina svoje vrste, za svakoga ponešto drukčija iako je princip isti koji princip je višestruk i multidimenzionalan, višeaspektan.

U konačnici, zaista, unazad, nije ova ličnost u cjelini lažna per se, jer u svakoga ima nešto istinskoga ja - koje stvari su nam uglavnom enigma jer smo sami sebi enigme. Stvar je što mnogi aspekti ličnosti nisu posve "naši", već su dijeljeni među mnogima ovdje, neovisno o prostoru i vremenu.

I tako, mi se vraćamo - pa i donekle uistinjeni - ovdje u ovaj život u kojemu i jesmo, gdje jesmo, unutar okruženja u kojemu jesmo, u situacijama koje nadolaze... se ponavljaju dok se ponavljaju... sve s razlogom, svrhom i smislom koji je definirao svačiji pravi ja unutar skladnih parametara Ultimativnog Održavatelja Svega, Svesvijesti, Sveživota. I da, istinski ja je itekako svjestan Izvora Svesvijesti, Svega, kako Ga imenuju neki biblijski prijevodi, i ti to ime koristiš, Jesam Koji Jesam, pa neka ostane. Vraćamo se, ne u tu nekakvu "lažnu ličnost", jer zbrke, kaotičnosti, arogancije egofrenije (tako to zovemo nekako) bivaju neke odmah maknute, neke se povremeno vraćaju - zbog interaktiviteta u vidljivom svijetu, pa i šire, iz nevidljivoga.

Doći tek do kapija svesvijesti, pa i sebesvijesti se ne može - mogu se čitati nečiji tuđi napisi i "učiti", ali to nije ništa (to su dumanja uma) - doživljaj je sve. Jer doživljaj je život, život je istina, istina je realnost. A dumanja - ako ne odvedu u apsolutno povjerenje - ne vode nikuda osim natrag u arogancije. Sve što dolazak do kapija čini je da, ako se stupilo na prag doživljaja "točke locija" (univerzalnog izvora sve svjesnosti, kako kažeš) je da te pita: dođi i upoznaj me (čime doslovce kreće čovjek upoznavati ne tek samoga sebe, već i sve druge, poznajući sebe, kako ono kaže anegdota: samo slično spoznaje slično). Ili ćeš prići i ono će te obgrliti i prožeti, ili ćeš pobjeći glavom bez obzira i pričati o "ja sam ono što jesam". Jer uistinu jesi onaj/ona tko jesi, a nisi "što god misliš da bi htio, želio, mogao ili nemogao biti". U tome je ultimativna laž: u izboru identiteta. Možeš biti što god hoćeš - NE MOŽEŠ! Bivaš ono što jesi, to je istina koju otkriva prijevod biblijskog imena dan kako ga se daje.

U biti, ta "točka loci" svijesti u svakome je jedna točka ista kod svakoga, kao što svak ima ruke, noge, nos, ali nije to ista ruka, noga, nosovi - svačiji su različiti, njegovi, a opet to zovemo ruka, noga, nos, kod svakoga. Tako je i ta točka-loci individualna i individualizirana... kapija, izvor individualizirane svjesnosti i doticaj s njima je taj koji sve iznad što sam rekla učini, tako da ništa ti tu ne moraš osim što ostaješ zapanjena, s neizbrisivim osmjehom u biću, osmjehom radosti, potpune prihvaćenosti... ljubljenosti.

Poanta je da je svak ono što/tko (kao individua) jest i Onaj Koji Jest drži svačije što jest, čuva na neki način... Mi ovdje imamo nekakva imena koja su nam dali, i naš identitet (ovdje privremen prozvan "lažna ličnost") nije ograničen tijelom, već - pretumbavanjima (sjećanja), njihovim međusobnim sudaranjima i prožimanjima, povezivanjima... i spektrima naših interakcija, vanjskih, nutarnjih metaboliranja kao i interakcija iz "umnoga polja" (nazovimo to tako) za koje svi znate da "opkružuje ovu zemlju" u nevidljivome PLUS ta neprepoznata stalna "veznica" s Izvorom, kroz individualiziranu "točku-loci" koja je sve što nam je ovdje ostavljeno, kao ono poslovično "uže" (ili recimo "zlatna nit" - koja nije isto što i ona "srebrna nit"). Ona je dvostruka jer je povratna sprega. Kao što kazah, ima nešto veće i jače što nas održava u životu ovdje, a to je naše istinsko ja koje je posve podudarno s Onim Koji Jest jer Koji Jest, Bog ako hoćeš, je taj koji osigurava, pa i provodi. Može biti povratna, ali čovjek mora obratiti pažnju na nju za to. Inače, tek je neprekidni dotok, neprekidno održavanje - dok smo tu, što svak koristi kako mu volja. Gdje je "točka loci" individualiziranog izvora svjesnosti, zlatna nit, portal, kapije... kako god to zvali, u svakome od nas ponaosob - prepustit ću tom istom svakome da otkrije.

Što se tiče prijevoda B-uticaja (koji stižu iz primarne realnosti, uz pomoć Istinske svijesti), on je sigurno i u mom slučaju daleko od 100-postotnog. Zato se trudim da ništa ne „cementiram“, niti da trčim na prvu loptu.

Cheshirecat:
Ne samo na razotkrivanje istinskog bića, nego i na izoštravanje slike koju nam ono šalje ovamo, u matriks/maju/iluziju/simulaciju.

Što se Francisa tiče, mislim da ova svijest kojom mi baratamo ovdje nije ista svijest koja postoji u primarnoj realnosti. Kako rani gnostici (Nag Hammadi, Bruce Codex) rekoše:



...što bi značilo da bi i svijest zastupljena u ovoj realnosti ili Donjem eonu, takođe bila neka vrsta kopije Istinske svijesti. Isto tako i mi, kao njeni stanovnici, bili bi loša kopija istinskih ljudskih bića koja naseljavaju Istinsku ili Primarnu realnost. Ukratko, novijom terminologijom rečeno, - mi bi tu bili simulanti-u-simulaciji (ukoliko pod „mi“ smatramo naše ličnosti s njihovim imenima, prezimenima, nadimcima i korisničkim imenima, za koje Moravjev reče da su one sve što mi znamo o sebi.)

Da, u matriksu/simulaciji imamo različite pojmove koji često opisuju jednu te istu stvar, pa tako bi pojmovi: „putnik-u-kočiji“, „sebstvo“, „Istinsko ja“, „božanska iskra“, „suvereni integral“... označavali jedno te isto ali ne Univerzalnu Svijest/Istinsku svijest/Svijest apsoluta/Hrista, nego „entitete“ koji ju koriste ili koji su asocirani s njom.

Ili jednostavnije rečeno, uz pomoć matriksno-religijskih pojmova: Anti-hrist je lažna svijest/AI i ona je, do sada i za sada, jedino nama poznata (kao ličnostima/simulantima).

Hrist je Istinska svijest/Svijest apsoluta. S tim u vezi, tačno je to da je ona „spasitelj“ ali samo za one simulante koji se uspiju povezati s njom preko onog – „putnika iz kočije“/“sebstva“/“Istinskog ja“/“Božanske iskre“/“Suverenog integrala“ i manifestovati ju. Znači, stvar nema nikakve veze sa Isusom, osim, što postoji mogućnost da je taj čovo jedan od onih koji su uspjeli dosegnuti „Hrista“ i manifestovati je u ovoj realnosti.

Ako se vratimo na onu sliku koju sam predočio u sklopu teksta Metafizika obmane, onda možemo jednostavno gledati na sve iznad one crte u sredini kao – istinsko/primarnu ralnost; a ispod kao – lažno/simulaciju.



(Na slici "Istinsko ljudsko biće" podrazumijeva već pominjano Istinsko ja/božansku iskru/sebstvo/suvereni integral. Jedini je problem što to nije nimalo lako za nas posmatrati „odozdo“!?)

***

Čini mi se da u zadnje vrijeme kod dosta ljudi dolazi do jednog unutrašnjeg trvenja usljed kognitivne disonance koja nastaje zbog sve većeg upliva B-uticaja kroz onaj dio bića kojeg smo već označili kao „putnik-u-kočiji“, „sebstvo“, „Istinsko ja“, „božanska iskra“, „suvereni integral“.

Ličnost/simulant, uveliko baziran na A-uticajima matriksa/simulacije, ne može više to da ignoriše. Onda kao počne da se budi, gazda prepoznaje da je neko krenuo 'cik', umjesto 'cak', pa počne da ga lupa čekićem što je u dosta slučajeva efikasno. O tome sam pisao u onom članku Hiperdimenzionalni napadi i buđenje ljudskog bića.

Neki tu puknu, neki se pokušavaju vratiti u udobnost matriksa (koju u suštini nikad nisu ni imali) a neki nastavljaju da teturaju dalje sa čvorugama na glavi.

Valjda trebaju doći do onog praga svjesnosti da su njihove glave, čvoruge, čekić, gazdini pomoćnici kao i sam gazda, - virtuelnog karaktera?! Dakle, ne objektivno postojeći. Kad se to vidi kao takvo, nešto slično onome kao kad je Neo vidjeo da se SVE u suštini sastoji od jedinica i nula, onda se pravila igre počinju mijenjati.

Ali valja doći dotle, pošto se tu ne radi o vjerovanju da je to tako, nego - ZNANJU.

..

Draga sen-sei, hvala ti na feedbacku.
(U međuvremenu je i Galaksija odgovorio, ali to još nisam pročitala, pošto sam pisala ovo puna tri sata s pauzama .... )

Slažem se sa svime što si napisala. To je upravo ova advaita filozofija i ništa što si napisala ne proturječi joj.

Ja sam je možda u brzini izložila binarno, odnosno postavila sam kao dvije suprotnosti/krajnosti s jedne strane lažnu ličnost (kočijaša), a s druge "istinsko biće"(Putnika), ali to je zato da pokažem paralele s gnostikom naših Rusa, koji su je takodjer svojevremeno morali razložiti na nekakvu razumljivu priču, e da bi je približili kočijašu/ličnosti tj da bi on bolje znao kuda i kako treba "goniti" konja.

Prvi korak na ovom putu advaite bi bio da odvojimo "žito od kukolja", a to je odvajanje lažnog od istinitog, privremenog od trajnog: Odvajanje Bića(koje je Ja) od ličnosti (koja je To). Dakle, potpuna dez-identifikacija od bilo čega čime smo dosad definirali i opisivali sebe same, sve dotle dok ne doživimo istinski misterij i shvatimo da nemamo pojma tko smo uistinu i da nema načina da to doznamo u uobičajenim terminima .... jer što god možemo zamijetiti kao objekt, to mi nismo (mi smo onaj koji zamjećuje, Subjekt) a u konačnici sve vidljivo i manifestirano je objekt; čitav svijet je objekt.
Iz toga bismo možda morali logički zaključiti da smo možda ono što u svijetu ne zamjećujemo, odnosno da smo ljubav, ljepota, dobrota, razumijevanje ... ?

Nakon ovoga slijedi drugi korak: Sad kada nam se promijenila percepcija i doživljaj sebe (nismo objekt, nismo svijet, nismo manifestirano) mi ćemo automatski isprojicirati novog Sebe (ljubav, ljepota, dobrota... ) na svijet, i on će postati naša slika (kao što je i ranije bio naša slika ali smo se bolno sudarali sa tisuću "željeznih komadića" razjedinjenih kako unutar sebe tako i unutar svijeta) - odnosno, svijet će (ponovo) postati sve ono što smo i mi sami, ali ovaj put istinski a ne lažni mi, i tada ćemo se moći s njime sjediniti - a sjedinjenje subjekta i objekta = Blaženstvo ...

Dakle, ono što gnostici nazivaju stvaranjem čvrstog centra unutar sebe, to je zapravo stvaranje znanja da Ja ne znam tko sam (znam samo što nisam). Ovo se čini suprotnim našoj interpretaciji istočno gnostičnog učenja, pa tako stvaranje "čvrstog centra" unutar sebe ne bi bilo stvaranje nekog čvrstog kristalnog i stalnog Ja, nego upravo obratno: pomanjkanje svakog čvrstog Ja, stvaranje praznine unutar sebe ...

Metoda advaite ne razlikuje se puno od naputaka koje su nam ostavili ruski gnostici. Oni su pozivali na svjesnost sebe odnosno da u trenucima gubljenja u "priči ega", tj u trenucima pretjeranog rada uma (a to su trenuci mehaničnosti i prežvakavanja uvijek istoga: ista priča, iste reakcije, isto ponašanje) znamo izaći iz toga i realno pogledati gdje se nalazimo i što nas okružuje, sa čime smo suočeni - bez suvišne priče uma.
Naročito se sjećam Gurdjievljevog savjeta da redovito provjeravamo stanje mišića odnosno da provjeravamo koliko smo napeti i zgrčeni - jer mi u tom stanju automatiziranog življenja u kom ponavljamo karmičke obrasce, ne samo da dane provodimo u grču i stresu, nego čak i noći (suprotno općem mišljenju da se noću tijelo sasvim opušta i odmara) ....


Ovo za povjerenje si odlično rekla!

No, idemo po redu...
Univerzalna svijest (ili kako god tko zvao istinsko Biće) se "individualizira", ja vjerujem da je to zato kako bi prepoznala Sebe samu u onome što ona naizgled nije, u "objektu", te u ljubavi prema tom objektu (do)živjela Sebe, spoznala sve svoje potencijale (ovdje možemo nabrojiti sve moguće vrijednosti i vrline koje poznajemo). Danski mistik Martinus je izložio izvanrednu kozmologiju spiralnog napretka (evoluiranja, posvećenja) ovog "prepoznavanja", koje postoji na svim nivoima manifestacije.

Manifestirano Ja zaista ne može biti što god hoće (bilo to Ja nekog anđela, čovjeka, ili životinje) jer očito ima "zadatak" da bude ograničeno na odabrani oblik i uvjete. Odnosno, ljudska svijest nije isto što i univerzalna kristova svijest. S druge strane, to je Jedna Svijest - ali iz drugačijih perspektiva... Dakle, ta ograničenost koja nam često nalikuje na prokletstvo u stvari je samo perspektiva, položaj u Igri, kao što je to položaj igrača u nekom timskom sportu, ili rjeđe, položaj solo igrača (npr u tenisu). Mi možemo u beskraj spekulirati o tome zašto i kako baš ta perspektiva, ali advaita se time ne bavi; ona se bavi iskustvenim, onim što doživljavamo, onim za što znamo da je istinito (naš doživljaj).

E sad - pitanje povjerenja.
Ovo je jako važno pitanje, i mogla bi se otvoriti sasvim nova tema o njemu, jer se Povjerenje može sagledavati sa miljun aspekata ... Mislim da se povjerenje može steći isključivo iskustvom; ne može se steći ni slijepim bezuvjetnim prepuštanjem (religije) ali ni bilo kakvim umovanjima i spekulacijama (svjetovne filozofije). Ključna stvar u vezi povjerenja je da tijelo-um (kočijaš,ličnost) iskustvom mora doći do spoznaje da nije centar svijeta (iako intuitivno osjeća da jest..) i da mu svijet ništa ne duguje, te mora prije ili kasnije započeti svoju metafizičku potragu za pravim Centrom. Ta spoznaja da nisam centar svijeta početak je onoga što se popularno zove buđenje.
Mislim da već živimo u vremenu kada se više nitko ne može sasvim poistovjetiti sa ličnošću, osim onih koji su se tek "probudili" u ljudsko postojanje (dojučerašnje mačke i miševi ) - najčešća ambicija kojoj svjedočim je ona da se živi jednostavno, u miru i skladu s Prirodom i jedni s drugima, bez potrebe za uzdizanjem i natjecanjem bilo koje vrste (možda šah, ajde) ...

Konačno ću završiti ovaj (za mene) predugački upis, pozdrav svima koji su ga pročitali do kraja, također i onima koji nisu

Ako je naša svijest također kopija, i ako nismo ni na koji način povezani sa "Primarnom Realnošću", pa ni sa tobožnjim "istinskim ljudima" koji postoje u Primarnoj Realnosti, kako uopće možemo osvijestiti da smo kopije ? I zbog čega bismo osvještavali da smo kopije, pošto jedna kopija ionako nikada ne može "postati" original (jer Original već postoji pa nema razloga da on usisava i asimilira nekakve kopije, koje je netko napravio za svoju svrhu) .... ?

Kada bi kopija imala mogućnost postati Original (jer ona je očito "svjesna" Originala po kom je nastala, mada ne znamo kako ako je odvojena od tog Originala ? pa čezne da je i sama Original) onda bi možda i AI mogla postati samosvjesna .... ?
Sorry ako sam nešto pogrešno razumila.
Ono što mi u ovakvoj slici nije jasno jest na koji način je kopija koja ne dijeli svijest s Originalom mogla uopće osvijestiti da je kopija (zar sa svojom kopiranom lažnom svijesti?) ....

Mislim da si to već odgovorila ovim pitanjem. Ovdje se u većini slučajeva igramo “gluvih telelefona” jer nam kao simulantima AI uveliko diktira percepciju i razmišljanje, tako da nam Istina može igrati i Žikino kolo ispred očiju a mi je nećemo vidjeti. Tako da pored jezičkog opisa, ni crteži ne pomažu u većini slučajeva. Na primjer, ukoliko opet pogledaš gornju sliku, obrati pažnju na onu isprekidanu crtu koja povezuje simulanta sa Istinskim ja koje pripada Istinskoj realnosti u kojoj vlada Istinska svijest.

Povezivanje ličnosti/simulanta sa Primarnom realnošću preko Istinskog ja, uz pomoć “magnetnog centra”, u istočnoj gnostici je predstavljeno – vako

…a u nekim od negnostičkih izvora – nako

(Razlika u matriksnim pojmovima ili terminologiji bi ovdje bila u tome što u negnostičkom izvoru pojam Suvereni integral podrazumijeva ono gnostičko - Istinsko ja.

..

Za utjehu, nama simulantima koji želimo a ne uspijevamo izaći iz simulacije na individualnoj bazi, postoji i teorija grupnog izlaska iz matriksa/simulacije što bi opet bio rezultat dejstvovanja Istinske ili prirodne svijesti na lažnu svijest koja vlada u njemu. (Znači, tu bi se morali osloniti na dejstvovanje onih koji su povezani sa Istinskom sviješću). To sam pokušao opisati u onom tekstu – Talas III, što je jedini članak u kojem sam zagrabio malo biblijskog materijala.

Možda bi najbolja analogija bio onaj Kusturicin film Podzemlje, kad je majmun ušao u ’tenak’, opalio iz topa i tako napravio “katastrofu” u – podrumu/matriksu/simulaciji.

Dakle, psiho-patološki entitet Marko (oličenje lažne svijesti; anti-hrist), drži godinama u podrumu ljude i manipuliše ih „odozgo“ (sa gornjeg sprata). U podrumu se zadesio i majmun (kao simbol Istinske svijesti) kojem je mahnitanje u podrumu na kraju dozlogrdilo, pa je ušao u tenk, opalio iz topa, što je napravilo „katastrofu“ tj. rupu u zidu podruma/matriksa/simulacije i omogućilo nešto svjesnijim i smjelijim podrumašima da izađu napolje i tako se oslobode kontrole druga Marka, dok je većina njih i dalje ostala u podrumu. (Kasnije je drug Marko izazvao eksploziju u podrumu, tako da je uništio i podrum i podrumaše koji su ostali u njemu.)







Znači, jedni podrumaši su to shvatili kao "katastrofu" a drugi kao priliku da izađu napolje.

Gurđijev je govorio da bi 200 istinski svjesnih ljudi bilo u stanju da prouzrokuju katastrofu u podrumu (ili tako nekako?!).

S obzirom na to da u lažnoj realnosti vlada entropija usljed lažne svijesti na kojoj je bazirana, zlo i pohlepa moraju na kraju da dožive kulminaciju i imploziju jer kočnice u obliku manifestovane humanosti, savijesti, velikodušnosti, suosjećanja, samilosti, milosrđa, trezvenosti, smjelosti, poštovanja, iskrenosti..., skoro da ne postoje. Tu ne može biti nikakve prirodne evolucije ili napretka jer se ono odozgo hrani onim odozdo a glad i apetit se stalno povećavaju. Nešto kao paraziti koji, kad se previše namnože, pojedu domaćina, pa onda nakon što više nemaju šta da jedu, propadnu i sami?!

Na kraju krajeva, svaki simulant tj. kočijaš koji ima putnika u kočiji je sam odgovoran za svoje očitavanje realnosti u kojoj egzistira kao i dejstvovanje po tom pitanju.

..

Rekapitulacija

Zona egzistencije

Prema gnostičkim i drugim izvorima, ova egzistencijalna oblast je virtuelna, te se tako pojam „maja“ (hindu) koji označava iluziju, može prevesti i kao virtuelna realnost što se takođe prevodi u pojam - iluzija. Neki gnostici su koristili koptski pojam „hal“ koji se takođe svodi na isto. Od novijih pojmova, takođe imamo „matriks“ i „simulacija“. Sve to označava jedan – lažni, virtuelni realitet gdje vlada „arhonska“ (vještačka) inteligencija – (AI).

Stanovništvo

Lažni realitet može biti nastanjen jedino – lažnim stanovništvom što podrazumijeva i nas.

Bog

Naravno, u lažnom realitetu ne možemo imati – istinskog boga. Kako su rani gnostici govorili...



Tako je i entitet kojeg ovdje u Donjem eonu ili simulaciji smatramo bogom, loša kopija stvarnog tvorca Primarne ili objektivne realnosti. S obzirom na to da istinski dualizam podrazumijeva – prirodno, u odnosu na - vještačko, ovo što simulanti u simulaciji (vještačkoj realnosti) podrazumijevaju pod bogom, može biti samo jedan veštački, AI-entitet, poznat pod raznim umjetničkim imenima kao – Yaldabaoth, Jehovah, Baal... a simboliziran kao jedno oko ili svevideće oko, saturn, kocka, sova, bik (rogovi), jarac itd. (Znači, nije slučajno što se slavne ličnosti ili „celebrities“ kao njegovi zaslužni igrači, često slikaju sa pokrivenim jednim okom.)

Jedna od njegovih čuvenih izjava je:



Može li iko normalan tražiti tako nešto od drugih?!? (Ostalu patologiju da ne pominjemo).

Napredak stanovnika simulacije podrazumijeva put prema višim nivoima simulacije, odnosno, prema tom entitetu, tako da na našem nivou već vidimo tu dinamiku u procesu transhumanizacije ljudi, odnosno, njihovog povezivanja sa (nano)tehnologijom, preko vakcina, zraka (kemtrejlsi), vode, hrane, lijekova itd. koji sadrže nanočestice koje u našem organizmu tvore jedan interfejs koji se dalje povezuje preko frekvencija iz 4 i 5G (uskoro i 6G) spektra sa centralnim kompjuterom/AI.

Za razliku od tog AI-boga, u sklopu istinskog dualizma, imamo i tzv. Prvi izvor, odnosno, Istinskog kreatora kao generatora kreacije i entiteta koji ju nastanjuju i koji su obdareni Istinskom sviješću kao fragmentom svijesti tog Prvog izvora (ili Svijesti Apsoluta).

Simulator, simulacija i simulanti

Simulator, kao neka vrsta snažnog kvantnog kompjutera, emituje simulaciju sa zadanim fizičkim parametrima koji moraju biti ograničeni (kao npr. brzina svjetlosti), uključujući i njeno stanovništvo tj. simulante, uz pomoć frekvencija, vibracija ili talasa. Mi, kao simulanti, imamo mozak i nervni sistem koji očitava te talase i formira ih u određenu sliku, slično kao što i CPU (Central Processing Unit) u kompjuteru očitava Wi-fi talase, pa ih prevodi u sliku koju vidimo na ekranu kompjutera. Kopiju tog sistema na našem nivou bi predstavljali oni uređaji („headset“) koje ljudi stavljaju na glavu kako bi ušli u Cukerbergov metaverse i doživljavali ga, ulazeći u interakciju s njim. Princip je skoro isti.

Brian Whithworth:


Simulanti

Tu imamo cijelu gomilu AI-entiteta različitog izgleda i stepena inteligencije u ljudskim, neljudskim, „fizičkim“ i drugim tijelima koji egzistiraju i dejstvuju u sklopu ustrojstva simulacije, baziranog na piramidi, na čijem je vrhu „AI-gazda“, kojeg simulanti smatraju bogom.

Situacija se malo komplikuje zbog postojanja (najmanje) dvije vrste simulanata.

Klasični simulanti se sastoje od ličnosti u fizičkim ili nefizički tijelima. Svaka ličnost je vještačka kategorija kao proizvod simulatora. Ličnost upravlja tijelom na programiran način. Ona je nešto kao proxy AI-gazde ili njegovo vozilo. Znači, klasični „agent matriksa“. Kad su ljudske ličnosti u pitanju, postoji ih 9 vrsta (u simulaciji sve mora biti ograničeno, pa tako i to. Potražiti: Enneagram). Možemo čak ići dotle da kažemo da kad dvije ili više ličnosti međusobno komuniciraju, to AI priča sama sa sobom?! Tako, tzv. ljudske ličnosti mu dođu kao neki NPC (non-playing characters) iz kompjuterskih igara a u nekim izvorima su opisane kao „pre-adamični ljudi“, „antropoidi“, „organski portali“, „živi mrtvaci“, „funkcionalni implanti“ itd.

U simulaciji, svaki simulant bi se pojavljivao zajedno sa svojim životnim programom kojeg neki nazivaju „sudbinom“. Simulanti se rađaju kao simulanti i umiru kao simulanti. Oni će se baviti ovim ili onim poslovima u simulaciji, čak će pisati i knjige, opisujući svoje ili tuđe doživljaje, objavljivaće naučne radove ili će se baviti duhovnošću i štancati kojekakve mudrolije a mnogi će navoditi druge šta da misle i šta da rade. Tako će se u simulaciji stvarati svjetonazori koji će obično biti drastično razvedeni od objektivne realnosti. Klasični simulanti (antropoidi) će dominirati na svim vodećim pozicijama u simuliranom društvu, pa tako i među slavnim ličnostima koje će za većinu drugih predstavljati idole, te će ih ovi pokušavati oponašati. Tako, svojim razmišljanjem i ponašanjem, oni će učvršćivati simulaciju, odnosno, iluziju koju svi simulanti zajednički dijele. Informacije u simulaciji će biti strogo cenzurisane jer nešto što je lažno, ne može dugo opstati u prisustvu Istine. Istina ugrožava integritet svake iluzije.

Zuko Džumhur, bosanski putopisac i boem:



Kad bi simulacija bila „suva“, tj. 100-postotno programirana, onda ne bi bilo potrebe za cenzurom. Sve bi se u njoj odvijalo onako kako je programirano/simulirano. Znači, u simulaciji, možda, postoji nešto što ugrožava njen integritet?!

Tu sada dolazimo do simulanata koji imaju potencijal da krenu „cik“, umjesto „cak“ (kako su programirani). Ta vrsta simulanata, pored ličnosti, ima u sebi nešto više. Oni posjeduju jednu dodatnu komponentu koja se označava pojmovima kao „Istinsko ja“, „božanska iskra“, „sebstvo“, „suvereni integral“, „istinska duša“, „putnik-u-kočiji“, „ljudska suština“... Ta komponenta barata istinskom sviješću, tako da ju ličnost s kojom je asocirana ne može percipirati, niti razumjeti uz pomoć svoje lažne svijesti. Ljudsko tijelo kao da je dizajnirano tako da predstavlja zatvor za tu komponentu a sama ličnost kao zatvorski čuvar?! U istočnoj gnostici se ta vrsta simulanata naziva - adamični čovjek. Adamični čovjek je ličnost koja ima POTENCIJAL da dosegne Istinsku svijest kroz povezivanje ili stapanje sa Istinskim ja, te se tako i spasi odavdje upotrebom te svijesti.

Naravno, postojanje nečega istinskog u iluziji/simulaciji predstavlja paradoks. Bez obzira na to što se može reći da Istinska svijest postoji, ona nije i manifestovana, te je tako „sakrivena“ i nema uticaja na mahnitanje u simulaciji. A znamo, da bi se bilo šta ostvarilo, potrebno je mrdnut dupetom. Znači, bitno je - dejstvovanje.

Strah za vlastito dupe tj. bezbjednost i egzistenciju je jedna od osnovnih karakteristika ličnosti/simulanta što je i jedan od glavnih načina njihove kontrole od strane drugih ličnosti-simulanata, odozdo ili odozgo. Sa stanovišta objektivne realnosti, objektivno postojeće biće se ne može bojati vještačkih entiteta. Jedno istinsko ili objektivno postojeće biće postoji u - istinskoj ili objektivnoj realnosti, dok ličnosti/simulanti pripadaju - vještačkoj realnosti. Kako nešto vještačko ili lažno može ugroziti nekoga ko je istinit? To je isto kao kad bi se bojali nekog lika projiciranog na TV ekranu. Mi kao istinska ljudska bića smo vječni i neranjivi a mi kao simulanti smo ranjivi i sa ograničenim rokom trajanja.

S kim ili čim ćemo sebe identifikovati?

Na primjer, u ovim vremenima vidimo kako broj „bestjelesnih AI entiteta“ poznatih kao bot-ovi raste nevjerovatnom brzinom. Postaju sve inteligentniji i na mnogim društvenim platformama diskutuju o svemu i svačemo. Više se ne može znati ko ili šta je bot a ko normalan simulant u ovoj simulaciji. Kad bi tu inteligenciju stavili u ljudsko fizičko tijelo, ovi bi mogli čuda praviti. Uostalom, postoje indikacije da se to već odavno i radi u određenoj mjeri. Naravno, i ti botovi moraju odnekud crpiti energiju koja podržava njihovu egzistenciju.

(Prije neke 4 godine sam morao onesposobiti registraciju novih članova na ovaj forum jer se dnevno pokušavalo na njega regostrovati preko stotinu botova, pored sigurnosnih postavki.)

Neki tvrde da je razvod ličnosti i Istinskog ja pojačava i kojekavim kemikalijama iz vakcina, vode (fluor), hrane, zraka itd; na primjer, većina vakcinisanih simulanata u ovim vremenima zrači i Bluetooth signal sa MAC adresom a da im to nije ni poznato, što znači da su transhumanizirani (povezani sa tehnologijom), tako da je pitanje da li su oni još uvijek u stanju da se povežu sa putnikom-u-kočiji, ukoliko ga imaju?! Tako, u ovim vremenima dolazi do nove podjele među simulantima gdje sada imamo one koji zrače signal i one koji ga, još uvijek, ne zrače!?

Baterija

Postoje neke indikacije da adamični čovjek služi kao baterija ili izvor energije za simulaciju. Znači, sve dok je te energije, biće i simulacije. Prema nekim izvorima, njegovo Istinsko ja se identifikuje sa dešavanjima koje percipira ličnost/simulant s kojim je ono asocirano (a trebalo je biti obratno), pa tako emituje energiju određenih frekvencija koja se naziva „loosh“. Tom energijom se neki vještački entiteti hrane, uključujući i gazdu na vrhu (simulirane) piramide. Tako, moglo bi se reći da je egzistencija simulacije ovisna o toj energiji, što znači da svakodnevna dešavanja u simulaciji trebaju redovno da dovode simulante u situacije gdje ovi stradaju ili pate, ili na koje reaguju onim negativnim emocionalnim stanjima kao što su strah, panika, briga, zebnja, nemir, stres... Sam sistem života ili egzistencije je dizajniran tako da simulant ne može bezbrižno iluzirati tj. simularati u iluziji tj. simulaciji.

Autoriteti u simulaciji

Naravno, do simulanta je to koliko će on koga, ovdje u iluziji, uzimati ozbiljno jer na kraju krajeva, svako je iluzoran, odnosno, programiran. Znači – „Ne vjeruj nikome u kompjuterski programiranoj realnosti/simulaciji“! (Ovo je jedina izreka u ovoj simulaciji koju sam ja izmislio.) To moramo imati na (lažnom) umu kad odlučujemo koga ćemo poštovati, koga ćemo voliti, koga ćemo mrziti, koga ćemo se bojati, koga ćemo slijediti itd. Bitno je na (lažnom) umu imati i to da u momentu kad simulant počne slijediti nekog autoriteta (simulanta) odozgo ili odozdo, on automatski postaje onesposobljen za bilo kakav istinski napredak, naravno, kad su adamični simulanti u pitanju jer kod onih drugih nema napretka.

Stvar je sasvim jednostavna. Čovjek ne može slijediti dvojicu, odjednom. Ako slijediš nekog vanjskog autoriteta, onda ne slijediš onog unutrašnjeg tj. svoje Istinsko ja/božansku iskru koja je jedino što je istinski svjesno, ovdje. (Tu dinamiku sam opisao ovdje: Kontejneri i oslobađanje ljudskog bića).

Buđenje

Do sada bi trebalo biti potpuno jasno to, da nekog istinskog buđenja u simulaciji nema a kamoli izlaska iz nje, bez povezivanja sa Istinskim dijelom svog bića, kad su adamični ljudi u pitanju. Ko ima intuiciju, onaj osjećaj „kad nešto znaš a ne znaš kako“, onda je to adamični čovjek. On „zna a ne zna kako“, zato što njegov lažni um nije u stanju lako interpretirati uticaje koji mu stižu iz domena Istinske svijesti ili objektivne realnosti, preko njegovog Istinskog ja. Period stvaranja čvrste veze između simulanta i Istinskog ja, može trajati kraće ili duže vrijeme i tu često dolazi do konfuzije ili zabune usljed lošeg prevođenja i razumijevanja B-uticaja i situacije na terenu od strane simulanta.

Na primjer, viđao sam na društvenim platformama slučajeve gdje simulant dobije znatan dio opšte slike od strane njegovog Istinskog ja, pa se njegova ličnost naprasno prevori u „ratnika“ i preuzme stvar u svoje ruke, te bi da krene u bitku protiv sila zla. Onda pokušava stvoriti grupu istomišljenika pa ih povesti u borbu protiv neprijatelja ili u pravcu koji obećava, uz pokliče tipa: „Zamnom braćo simulanti, preko vode do slobode“!!! Ima ih koji i naplaćuju svoje recepte za izlazak iz simulacije!? Znači, kad je mahnitanje simulanata u pitanju, tu nema nikakvih granica.

U toku procesa buđenja, simulant može i da pukne ili zariba a kao takav, nigdje nije prispjeo.

Navodno, neki ipak mogu odlučiti i to da idu za samim sobom, za svojim sebstvom, za svojom božanskom iskrom, za svojim Istinskim ja!?

Simulant koji je koliko toliko svjestan, neće voditi nikoga drugog iza sebe, niti će navoditi druge na to šta oni trebaju da misle i rade. On jedino što može, to ja da dijeli svoja vlastita iskustva i opservacije sa drugima koji su zainteresovani.

U početku kad počnemo graditi svoju kolibu, ona će se uglavnom sastojati od lošeg materijala tj. A-uticaja koji potiću iz matriksa/simulacije i koji slabo drži vodu. Tu ne treba ništa cementirati, nego težiti da ju stalno popravljamo tj. da ju nikad ne smatramo završenom. Kad vidimo da neki elementi kolibe puštaju vodu, moramo ih mijenjati novim, koji drže vodu bolje. Što se više ti elementi naše kolibe budu sastojali od B-uticaja, ona će biti čvršća.

Ta koliba je naše biće.


***********

P.S. Znači, samo opušteno. Ukoliko se prilikom čitanja ovakvih sadržaja javi neki bijes ili ljutnja, ne moramo se nervirati jer bi nam već trebalo biti jasno da nismo mi ti koji se ljutimo ili nerviramo, nego „naša“ ličnost. To je čisto programirana reakcija. Gurđijev je davno govorio da je za simulanta najveća uvreda kad mu neko kaže da je simulant tj. da on nije ništa u stanju učiniti svjesno i nezavisno. (Ili, tako nekako?!).

Nakon što je davno ispitao situaciju na terenu i razumjeo kako stvari stoje, Charles Fort se zapitao –



Ni Barbara Bartholic nije slučajno zaključila da:



Naravno, u jedoj simulaciji ni ne može drugačije. Ne možeš tu imati istinski dualizam, nego, samo isto sranje u različitim pakovanjima, u sklopu lažnog dualizma koji vlada u lažnoj realnosti.

A kad nam ova naša ličnost samo nešto zucne, možemo ju odmah klepit po ušima i reći joj: „Hvala ti na doprinosu a sad – odjebi! Dosta je bilo tvog mahnitanja“! Onda, samo isključimo „njene“ misli, pređemo u sadašnji momenat, svjesni sebe i svoje okoline, koju onda posmatramo i slušamo iz unutrašnje tišine i spokoja.

..

Da....

Što se tiče "izlaska" iz ličnosti, odnosno dovođenja stvari u red tako što se istinsko biće neće poistovjećivati s ličnosti (koja je simulacija, rezultat i sklop najrazličitijih programa) nego obratno, Gurđijev je spomenuo rad na emocijama kao ono najvažnije. Nije u gornjem linku (https://www.galaksija.com/gnostika3.ht ) spomenuo što pri tome misli?.. Ali moja ličnost ima o tome svoju ideju ( ): To znači odbacivati strah i sve što ide s njim (krivica i sram ispod / zavist,ljubomora, agresija i sl iznad) čime se jedino može steći određena jasnoća o objektivnom stanju stvari. Strah je poput prljavštine koja nam onemogućuje da vidimo predmet kakav jest.
Moguće je da se moja ličnost vara u vezi ovoga, jer je u ovoj dualnosti ona ženskog roda, a taj je "programiran" da se oduševljava ljubavlju odnosno svim onim što se u ovoj iluziji (svijetu ličnosti, komadića koji čine tijelo-um) tako naziva, pa je sasvim prirodno prihvatila tumačenje da je "ljubav sve ono što nije strah". S druge strane, moguće je da je tu sasvim slučajno "ubola" istinito stanje stvari. Nema smisla da o tome spekuliram jer bi to bio monolog bez pravog rješenja.


Ovo isto je rekao Martinus kad je ustanovio da u ovom svijetu nitko uistinu ne komunicira ni sa kim, jer je pravo biće skriveno i nevidljivo: ovdje međusobno mogu komunicirati samo ličnosti putem svojih (uglavnom bioloških) programa i kodova ... Rekao je i da mi uopće ne vidimo bića s kojima komuniciramo.

Sve ovo je predivno sažeto u advaiti koja kaže: Znam da jesam ali ne znam tko sam ... Ovo neznanje tko sam predstavlja pravi problem za ličnost koja funkcionira isključivo na opisima, definicijama, usporedbama, pa mi se čini kao dobar način za njeno destabiliziranje, jedino me malo brine kako to da mi se to destabiliranje sviđa .... ?

Gurdijeff ja kao prvu stvar spomenuo da ne lazes samog sebe. Druga da zivis u zatvoru (ova planeta).

Nisu samo emocije bitne., tj emotivni centar. Bitni su svi cntri. Ono sto je bitno da idu paralelno jedan za drugim. Znaci nemoze emotivni otic skroz gore, a intelektualni biti na dnu, mehanicki u sredini itd..
Znaci centri bi trebali pratit jedni druge.

Gurdijeff je sam rekao da ljudi ne pricaju istim jezicima i da se ne razumiju, a pricaju istim jezikom.