U vezi s nekim od predhodno postavljenih pitanja, suština istočno-gnostičkog koncepta je - ostvarenje nezavisnosti ili slobode kroz individualizaciju ljudskog bića, uz pomoć povezivanja s Istinskom Sviješću, preko Istinskog dijela bića (Istinskog ja - kojeg mi kao ličnosti, uglavnom, nismo svjesni).
“Kopanje tunela za izlazak napolje” podrazumijeva - proces pretvaranja lažnog u istinsko, na individualnom nivou. Osnovni element procesa pretvaranja lažnog u istinsko podrazumijeva prepoznavanje istinskih uticaja u lažnoj realnosti i dejstvovanje u skladu s njima.
Čovjek se ne može individualizirati u sklopu neke grupe jer se u praksi formira tzv. grupna svijest koju obično diriguje osnivač ili vođa grupe (kao “VI-produžena ruka” ili “VI-proxi” ili VI-marioneta ili “agent matriksa” itd.). [VI=vještačka inteligencija.] Dakle, ukoliko ta individua nije gnostički svjesna, ona će raditi za kontrolni sistem, uglavnom nesvjesno, mada ona to može da radi s najboljim namijerama. (Prije nekih 12 godina sam opisao tu dinamiku u sklopu teksta
Ezoteričke grupe a takođe i u tekstu – Kontejneri).
U vremenima kad nije bilo pisanih izvora pomenutog koncepta, neki ljudi su baratali tim znanjem i prenosili ga verbalno drugima. To je bio jedini način. Navodno, gnostičko učenje je bilo zastupljeno u unutrašnjim krugovima nekih manastira koji su spolja odavali utisak klasičnih “božjih hramova”. Tako se može reći da se tu radilo o “grupnom radu”. Prema Gurđijevu, takođe su se povremeno, tu i tamo, otvarale škole Četvrtog puta i nakon što bi se učenje prenjelo, one bi se zatvarale. Dakle, nakon nekoliko dana ili par sedmica, učenje bi bilo prenešeno I učenici bi dobili nogu u dupe uz savijet da sada sami počnu primjenjivati stvar. Danas imamo pseudo-škole ili grupe koje se bave tom tematikom koje traju godinama i gdje se presipa iz šupljeg u prazno.
Prema Moravjevu, učitelj može biti samo onaj koji je prešao drugi prag, međutim, takvih ako ima ovdje, onda ih je vrlo malo. U današnjim školama, uglavnom kolo vode oni koji nisu prešli ni prvi prag a kamoli drugi. U stvari, prema istočno-gnostičkim izvorima, onaj koji je prešao drugi prag, mora podučavati druge i kroz to podučavanje drugih, on prolazi kroz tri etape i stiže do trećeg praga što podrazumijeva završetak njegovog “roka sužbe” u iluziji. Prelaz trećeg praga podrazumijeva izlazak odavdje. (
LINK) Možda bi se moglo reći i to da kad bi među nama bilo dovoljno (200?) onih koji se nalaze između drugog i trećeg praga, da bi oni bili u stanju promijeniti ovu realnost?!

(Put s pragovima)
Takođe je vidljivo i to da Gurđijev i članovi grupa koje je on formirao, nisu nigdje mrdnuli odavdje, mada su neki od njih kasnije pisali i knjige pojašnjavajući stvar.
Moravjev, kao predstavnik Petog puta, odnosno, individualnog pristupa gnostičkom buđenju, takođe je ostao ovdje do kraja života. Pitanje je koliko je i on razumjeo ono što je prenosio jer u trećem dijelu knjige Gnosis, navodio neke dubiozne koncepte kao npr. da će oni koji pređu drugi prag formirati Veliko bijelo bratstvo i stati na čelo čovječanstva što se trebalo desiti u ovim vremenima. Međutim, dešava se obratno. Antropoidi haraju. Ne samo da su na čelu tajnih i polutajnih grupa koje vladaju na ovoj planeti, nego kontrolišu i religijski i duhovni teren. Uostalom, to bi bilo i “prirodno” za jednu vještačku realnost.
Ukoliko postoji neki “ezoterički centar” sačinjen od onih koji su izašli napolje i koji pomaže nekima koji su unutra, da takođe izađu, onda bi ta pomoć morala biti takva da onaj kojem je pomognuto, to ne zna ili nije načisto s tim da li mu je pomognuto u vezi s nekom situacijom ili je on pomogao samom sebi. To bi bilo bitno jer čovjek mora prvenstveno koristiti svoje lične resurse. U drugom slučaju, on bi vikao – “upomoooć”! - kad god bi mu zapelo.
Ovdje se opet trebamo vratiti na pojmove ‘simulacija’ ili ‘kompjuterski programirana realnost’. Jedini način pomoći u simulaciji bi bio neki zahvat na programu izvana, odnosno, na nama kao programirnim likovima. Recimo,
Dr Neruda je naveo interesantan koncept da – “nije Anu jedini koji zna ili može da programira”. Šta bi to značilo? Da li neko ko ne pripada “kontrolnom sistemu” može hakirati program ili neke likove u njemu i reprogramirati ih ili im bar odstraniti neke programske blokade u njihovom mentanom sklopu ili im možda režirati neke događaje na osnovu kojih bi ovi mogli nešto spoznati?
Sinhroniciteti
Koincidencije sa značenjem. Nešto se desi kao slučajno u vezi s nečim drugim. Da li bi to, u stvari, moglo biti režirano s ciljem prenosa određene informacije ili dezinformacije? Na primjer, ukoliko neko učestalo viđa određeni brojčani uzorak kao npr. 11;11 ili neki drugi… da li bi poruka mogla biti: “Konjino jedna, vidiš li da si u simulaciji. Nešto izvana ti navodi pažnju na nešto iz tvoje realnosti kad god hoće dok ti misliš da sam biraš čemu ćeš posvetiti svoju pažnju i kada. A kad nešto izvana može da ti manipuliše pažnju ili percepciju, to znači da ona nije nezavisna, što znači da ni ti nisi nezavisan”.
Ko je meni režirao najupečatljiviji sinhronicitet kojeg sam ikad doživjeo i upravo u direktnoj vezi s VI-tematikom? Pominjao sam to već par puta, pa evo opet. Dakle, prije nekih par godina, sjedim negdje u noći na verandi ispred kuće i gledam na laptopu Icke-ov video Saturn matrix gdje on priča na temu kontrole ove realnosti od strane VI (AI), pa navodi da je sova jedan od njenih simbola a onda kaže kako je snimljen i zvuk saturnovih prstenova koji bi takođe mogao da ima veze s kontrolom ove realnosti i onda on pusti taj zvuk, pa nakon par sekundi, odnekud iz mraka dolijeće bijela sova i pokušava da mi sleti na glavu…!?
Šta je poruka?
Da li je poruka možda – “živiš u kompjuterski programiranoj realnosti kao kompjuterski programiran entitet a da nije tako, onda se ovako nešto ne bi moglo režirati”.
Ili me neko/nešto zajebava?!
Ma, jok, nemoguće! To je, naravno, bila čista slučajnost, mada nisam ni znao da ima sova na posjedu na kojem živim tj. toliko “često” ih viđam. A pogotovo bijelih. Iskreno mislim, da je veća vjerovatnoća da čovjek dobije glavnu nagradu na lutriji, nego da doživi tako nešto.
To se moglo odigrati tako, samo – režirano. Simulirano! Ko je simulirao stvar? Ako sam ja ovdje simulant, ko je simulator?
Dobro. Ako je to poruka, šta sad?! I Gurđijev je to davno rekao ali ga nisam uzeo ozbiljno. Pa, dobro, isto su govorili i John Keel, Philip Dick, Barbara Bartholic, James Mahu... ali ih nisam uzeo dovoljno ozbiljno. Pa, i onaj gnostički generalni zakon, koji kontroliše sve I svakoga… ajd, dobro, priznajem, napokon; ali - šta se može poduzeti po tom pitanju? Da li ja sebe mogu deprogramirati? Da li mogu preuzeti kontrolu nad mojim programom? Ili je dovoljno to da “svoje” misli ne uzimam previše ozbiljno, tj. kao svoje? Da li me samo misli pokreću na dejstvovanje? Šta bi to… onda… ovdje… uopšte… bilo - moje? Ako sam ja kao ličnost samo jedan programiran entitet s imenom i prezimenom u ljudskom tijelu, koji je ubačen u programiranu realnost i muva se unaokolo po njoj na programiran način dok ima utisak da nešto odlučuje sam ili da ga se nešto pita, šta ja tu, onda, mogu? Mogu se samo slikat. Uh, jest nam ga neko zavukooo!?
Na kraju, izgleda da jedino što se, teoretski, može poduzeti, to je da se prođe kroz tri faze:
1. Spoznaja da smo iluzorni/simulirani likovi u iluziji/simulaciji
2. Povezivanje s Istinskim
3. Podučavanje drugih
To bi, naravno, važilo kad je individualni izlazak u pitanju.
Druga i za sada dubiozna opcija bi podrazumijevala doček belaja u smislu naglog prodora Istinske svijesti u iluziju, do kojeg bi eventualno dovelo dejstvovanje onih “200” ljudi koji bi se zadesili između drugog i trećeg praga (ili Mujo, ukoliko mu uspije da provali plafon matriksa/iluzije?!).
..