Odmah da se razumijemo, i sam sam dekadentan i slusam ''R'n'R'', tj. zarazen sam istom muzikom

Ali ne bi bilo lose procitati ovaj tekst koji cu iskopirati ispod.
Inace, sto se same teme tice, napisacu misljenje u odvojenom postu.
ROCK AND ROLL
Unošenje pojma rock and roll muzike u ovaj rečnik »Smaka Sveta«
čitaocu može izgledati kao posledica usiljenosti naših razmatranja, koja tako siluju svoje predmete do oblika dokaza apriornih teza. Ipak, i po cenu izazova neverice ili podozrenja u pogledu ispravnosti naših spoznajnih usmerenja, čvrsto stojimo na stanovištu da i najkraći pregled znakova i simptoma »smaka sveta« ili iluzija Zapada mora uočiti fenomen moderne muzike, iz koga, zbog ekonomije prostora, izdvajamo samo jedan, ali veoma izražajan aspekt: rock and roll. Naše mišljenje o relevantnosti simptomatskog značaja i značenja rock and roll muzike ne počiva na ličnim otkrićima već na autoritetu duge tradicije učenja o međuzavisnosti muzike i društvenih struktura: reč je o tradiciji koja se proteže od Damona i Platona preko Boetija i Shakespearea sve do Hessea.
Ova učenja počivaju na indoevropskim tradicijama i kosmogonijama, koje jedinstveno prepoznaju u Zvuku primordijalni znak-sredstvo stvaranja svemira, a u savršenstvu muzičke harmonije — također savršeni izraz strukture kosmosa, kao »pečat« principa Reda. Otuda ideja da svako odstupanje od zakona te muzike vodi ka otuđenju čoveka ili društva od savršenstva, degradaciju ljudskog. Zato Platon u Drzavi (IV, 3—4) uči: »Dobro se treba čuvati svake promene u muzici, jer su to opasne stvari. Damon tvrdi, a ja se slažem s njim, da se načela muzike ne mogu nigde dotači a da se pri tom ne pokolebaju najviši državni zakoni... pošto nezakonitost krišom lako uđe u muziku. Ona se polagano naseljava i krišom prelazi na karakter i na sposobnosti, zatim postepeno jača i prelazi u život građana, a odande se s velikom drskošću laća zakona i ustava, o Sokrate, dok na kraju ne preokrene sav privatni i javni život.« Prepoznajući u savršenstvu muzičkih struktura eminentni izraz kosmičkih zakona, Platon preporučuje muzičko vaspitanje kao supremni nauk zakonitosti, koji će ljude »pratiti svuda, jačaće ih i ponovo će podizati u državi ono što se srušilo«. U Platonovoj državi ritmovi muzike ne smeju biti šareni i raznoliki, nego moraju odgovarati odmerenom i »muškom« životu, pošto ritmička ravnopravnost odgovara pristojnom ponašanju, a nedostatak takvog ritma odgovara nepristojnom ponašanju.
U delu De institutione musica Boetije uči da je muzika osnovana ne samo na matematici već i na etici: »Iz neskladne muzike rađaju se čak i najveća izopačenja običaja«, jer »kad se muzika stvara različito i konfuzno, ona gubi meru ozbiljnosti i vrline, te tako srozana do skaradnosti, čuva malo od one antičke lepote«. Muzika, dolazeći tako »od uva, stiže do srca«, te jedna mala, u početku gotovo neprimetna izmena načela ili mere muzike izaziva proces koji ruši red čoveka i vrednosti. Gledajući zvezdani svod, Shakespeareov Lorenzo kaže: »Čovek koji nema u sebi muziku, koji ne oseća harmoniju milih zvukova, rođen je za izdaju, prevare i krađe... Ne verujte takvom čoveku. Slušajte muziku.«
U Das Glasperlanspiel Hermann Hesse integriše izložena učenja obuhvatajući sve dimenzije univerzuma muzike, od kosmičkih principa do istorijskih posledica. Dužnost njegovih kastalijskih redovnika jeste da bdiju nad zakonima muzike, jer, »ako bi propala muzika, to bi bio siguran znak za zalaz vlade i kulture«; oni čuvaju i sećanje na »muziku propasti«, pri čijem se »grešnom davanju tona u kraljevskom dvorcu nebo odmah zamračilo, zidovi tresli i rušili, a knez i država padali«. Istina, princip muzike Hesse pomera iz uranske sfere u prostor između uranskog i htonskog principa, pa smatra da »muzika počiva na harmoniji između neba i zemije, na saglasnosti tmine i svetlosti«, ali uprkos tom negativnom odstupanju od izložene tradicije učenja (kao posledice opšteg procesa devirilizacije spiritualnosti) on razvija načelo analogija muzike i društvenih struktura: »Što je muzika bučnija, to ljudi bivaju melanholičniji, zemlja biva ugroženija, knez niže tone. Tako propada također suština muzike. Ono što su svi sveti knezovi cenili u muzici, bila je veselost. Tirani Gije i Džu Sin svirali su bučno. Oni su jake zvuke smatrali lepim i masovna dejstva interesantnim. Oni su težili novim čudnovatim dejstvima zvuka, tonovima koje još nijedno uho nije čulo ... Zato je muzika jednog dobro uređenog doba smirena i vesela, a vlada ujednačena. Muzika nemirnog doba je uzbuđena i jarosna, a njegova vlada naopaka. Muzika država u rasulu je sentimentalna i tužna, a njena vlada ugrožena.«
Što se tiče našeg predmeta ispitivanja, izložena učenja su i naš osnovni kriterijum vrednovanja, koji etički izopačujuća svojstva pedagogije rock and rolla prepoznaje već i u samom imenu te muzike, koje znači: »klati se i valjaj«. Otuda, u otporu na koji je nailazila ekspanzija rock and rolla sredinom pedesetih godina veka, treba videti i jednu nesvesnu reakciju, pokrenutu svešću o ugroženosti poslednjih etičkih načela. O krhkosti i oskudnosti tih načela svedoči i slabost otpora, te danas muzika tipa rock and rolla suvereno vlada svim audio-vizuelnim kanalima komunikacija kulture Zapada. Tim kanalima prolaze reke neprekidnih programa hiljada svetskih radio-televizijskih stanica, koje radikalno čiste mozak stotina miliona mladih ljudi, što substancijalno i esencijalno menja njihove psihosomatske strukture u pravcu čudovišnih mutacija.
Masa potrošača rock and roll muzike dobila je i nove, pseudoanatomske delove tela: reč je o jastucima-slušalicama, sa visoko ustremljenim antenama, koji odstranjuju sve druge zvukove okoline, ostvarujući totalitet rock and roll muzike i totalitarizam njenih determinacija. Tako psihosomatska struktura postaje krajnja ekstenzija mreže rock and roll komunikacija, neka vrsta kutije bez dna, u koju se izlivaju njeni sadržaji izazivajući i zadovoljavajući potrebe, prazneći i puneći psihu, iscrpljujući i prividno obnavljajući njene energije; otuda gotovo svaki član internacionale poklonika rock and rolla, na pitanje zašto sluša tu i takvu muziku, skoro redovno odgovara da mu ona »puni baterije«. Jasno je da iluzija posedovanja energije u »baterijama« traje koliko i emisija programa, dakle ne duže od vremena samog »punjenja«, te kao i svaki privid nestaje sa dolaskom tišine, sa prekidom emisije; zato poklonici rock and rolla imaju potrebu za kontinuiranim programom, a disk-džokeji, žreci te nove »druge religioznosti«, brižljivo izbegavaju pauze, pretapajući kraj jednog u početak drugog »punjenja«, prekrivajući i prikrivajući sve diskontinuitete svojim lažnofamilijarnim brbljarijama. Tako se vernici rock and roll »religioznosti« održavaju u stanju stalnog transa i pasivnosti, sa nesagledivim nizom degenerativnih posledica, koji se najočiglednije manifestuje već »površinom« fenomena, deviriliziranim i efeminiziranim ponašanjem, pri čemu duge kose kao što ima GoTzE, nisu samo izraz modnih već i suštinskih promena.
Međutim, najdublje posledice izaziva sama struktura rock and roll muzike. Svako ko ima visoko muzičko obrazovanje zna da je unošenje takvih struktura u psihu mladih ljudi pravi zločin. U pitanju je jedan metod determinacije koji je već bio isproban u Pavlovljevoj laboratoriji, na psima. Pavlov je naglim promenama ritma izazivao kod pasa neuroze. Te disharmonije i aritmije stvaraju procepe u psihi kroz koje se najlakše ubacuju željeni sadržaji. Poliritmovima rock and roll muzika unosi u psihu mladih ljudi subverzivne sadržaje, kao što je poziv na seksualni promiskuitet, drogiranje, alijenaciju i napuštanje svih etičkih normi, izrečen šiframa slenga koje, po rečima muzičkog kritičara Richarda Goldsteina, »razumeju gotovo svi klinci«. Uostalom, i sami idoli rock and roll i pop muzike svesni su ponekad ciljeva kojima služe, te tako jedan Frank Zappa otvoreno priznaje da su »prejaki zvuci i svetlosni efekti danas neophodna sredstva indoktrinacije«; on govori i o mogućnosti »modifikacije hemijske strukture ljudskog tela pravom kombinacijom frekvencija«. Svojevremeno je muzički komentator revije »Holiday« jasno izložio subverzivni smisao te rock and roll indoktrinacije: »Je li moguće da producenti ne shvataju sleng pevača, da izdaju takve ploče ne shvatajući o čemu se u tim pesmama govori? To je malo verovatno, jer svako ko je bar kratko vreme proveo u muzičkom biznisu zna koliko se marihuane tu troši. Narkomanska terminologija je dobro poznata u disko biznisu. Neki izdavači sležu ramenima i mlako se pravdaju: 'Te pesme su odraz našeg vremena.' Kao da ignorišu činjenicu da ih najviše i najozbiljnije slušaju deca mlađa od dvanaest godina. U tim pesmama se njima, koji su najpodložniji uticajima, sugeriše da je mudro i veoma šik odreći se svih odgovornosti i problema mučnog sveta odraslih, i zagnjuriti se u maglu marihuane, LSD-a i heroina.«
Rock and rollom se sprovodi pravi genocid mladih naraštaja, te zato ta muzika ulazi u niz sredstava onog samoubistva koje Tovnbee označava kao osnovni uslov propasti svih velikih kultura i civilizacija. Nije slučajno što to značenje rock and rolla njegovi idoli eksplicitno prikazuju na scenama-oltarima rituala smrti i kazne njihove »religioznosti«. »Jedini logični izlaz Cooperove filosofije — kaže za rock pevača Alice Coopera komentator BBC-a John Pill — jeste jedno lepo samoubistvo, pred hiljadama obožavalaca u ekstatičnom divljanju. To je jedini pravac u kome njegova nasilna eskalacija može da ide, jer je sve ostalo već napravio.«
Istina, mora se priznati da efikasnost tog genocida i poziva na samoubistvo čitavih generacija vitalnosti počiva i na slabosti istinskih i životnih alternativa kulture modernog Zapada, što žrecima rock and roll »religioznosti« omogućava veoma lak ulov vernika: sugestije i harange njihovih programa nailaze na bedan otpor građanskih moralija u raspadanju, te mladi, pred takvim izborom, nemaju nedoumica, kao što ih nisu imali ni velikani savremene misli, poput Eliota ili Jiingera; prvi je izjavio: »Paradoksalno, bolje je i činiti zlo nego ne činiti ništa, jer tako makar postojimo«, a drugi: »Bolje je biti i kriminalac nego buržuj.« I pri analizi tekstova rock and roll pesama veoma često se sreće ta svest o neminovnosti samoubilačke alternative, usled ispraznosti alternative građanskih moralija; tako u pesmi “James Brown - Talking Loud And Saying Nothing” čitamo sledeću ispovest ove generacije »izlapelih«: »Ja sada imam više nego triput sedam godina i dovoljno sam odrastao da mi bude jasno: vi samo galamite a ne kažete ništa. Nemojte me savetovati kako da vodim svoj život, kad ne znate šta ćete sa vašim. Prestanite da me savetujete da budem dobar dečko. Ja sam već počeo da lapim, ostavite me na miru, gledajte svoja posla, ja i sam mogu da upropastim svoj život.«
Dakle, u samom univerzumu rock and rolla često srećemo svest da je u pitanju samo izbor interesantnijeg zla između ostalih, u svetu zatvorenog horizonta drugih mogućnosti. Taj univerzum poklonika rock and rolla jeste u stanju pasivne prepuštenosti svakom diktatu koji bi ponudio nešto različito od isprazne presečenosti građanskih moralija. U tom pogledu jednu od najlucidnijih analiza te situacije bezizlaznosti pruža upravo jedan od idola novog rock and rolla, David Bowie: »Svi mi, kao i naši slavni prethodnici, govorili smo da koristimo rock and roll prvenstveno u cilju kritike i, odatle, menjanja uslova u kojima smo prinuđeni da živimo. Želeli smo da izmenimo svet uz pomoć rock and rolla. Na žalost, ispostavilo se da smo zajedno sa publikom išli u krug, po kanalima koje su nam unapred pripremili i dobro podmazali. Danas je izvesno da je rock and roll mrtav, bar u razmerima njegove originalne definicije. Rock and roll je nešto kao bezuba starica. Šta će smeniti rock and roll? Diktatura! Pojaviće se politička figura, u ne tako dalekoj budućnosti, koja će u ovom delu sveta apsorbovati i kanalisati energije rock and roll publike.« Ipak, Bowie gubi lucidnost kada se zalaže za »desničarsku« alternativu, ne primećujući da ona nije posledica slobodnog izbora već determinacije te situacije: »Postojeći moral je na obeshrabrujućoj razini, i samo jedna ekstremno čvrsta desničarska vlada može tu nešto učiniti...« Taj idol »travestitskog rocka«, koji je nekada izlazio pred ovacije u visokim potpeticama i ženskim haljinama, danas zastupa »esesovski« stil i svoje vernike pozdravlja nacistički. Tako je razvoj rock and rolla prešao put od evokacije slobode do žudnje za konclogorima. Da parafraziramo navedenu misao komentatora BBC-a, to je upravo poslednji doseg pravca jedne nasilne eskalacije, »jer je sve ostalo već napravljeno«.
U stvari, na svom kraju, rock and roll otvoreno prikazuje svoje mehanizme porobljavanja. Danas poklonike nije više potrebno lagati iluzijama slobode: oni su već toliko kretenizirani da im se može saopštiti sušta istina o konc-logoru u kome žive, bez bojazni da će ga napustiti. Jer, i kada bi ga napustili, kuda bi otišli?
Žreci rock and roll determinacija nastojali su i uspeli da sugerišu svojim vernicima iluziju potpunosti predložene alternative slobode, kao izraza radikalnog i efikasnog revolta protiv establišmenta i ostvarenja utopije. Sledeći navod iz retorike revije za tinejdžere »Cheetah« jeste opšte mesto te propagande slobodarske alternative rock and rolla: »Kada bi oni iz establišmenta znali o čemu govori današnja popularna muzika, oni bi je zabranili, polomili bi sve ploče i pohapsili ljude koji je stvaraju i izvode.« Već sama otvorenost takvog visokotiražnog i javnog priznanja morala bi i u prosečnoj pameti izazvati podozrenje u pogledu njene istinitosti, jer je teško verovati da bi ono moglo ostati neprimećeno od budnih čuvara establišmenta. Međutim, sistem kretenizacije rock and rolla srozava nivo inteligencije svojih vernika ispod najneophodnije razine efikasnosti. U stvari, takvo priznanje bilo bi istinito da je u pitanju ekspanzija rock and rolla u Platonovoj državi; u modernim državama Zapada establišment teži upravo suprotnim ciljevima, te je rock and roll zapravo sredstvo njegove subverzije svih preostalih vrednosti. Kao što primećuje Gary Allan u antologiji The Age of Rock, »mladi su u zabludi kada misle da se bune protiv establišmenta. Upravo establišment poseduje i upravlja radio i tv-stanicama, najtiražnijim revijama i kompanijama ploča, koje su rock muziku i njene izvođače pretvorile u moćne faktore američkog života. Bez pomoći medijuma establišmenta 'Beatlesi' bi i danas lupali po raštimovanim gitarama u nekom liverpulskom podrumu, a hiljade njihovih imitatora i obožavalaca bili bi studenti, radnici ili umetnici. Bez medijuma establišmenta LSD bi bila samo tri bezvezna slova azbuke za većinu ljudi, i marihuana bi ostala problem povezan sa džez muzičarima i kriminalcima, a nikako neprolazna moda... Naši tinejdžeri bi dobro učinili da se upitaju zbog čega establišment finansira one koji tvrde da zahtevaju promenu sistema, u slučaju da ovo što se događa nije deo iste zavere, čija će konačna žrtva biti celokupni mlad naraštaj Amerike.« U stvari, idoli rock and roll i pop muzike prosti su instrumenti establišmenta kojim se kastriraju potencijalne, realne kontestativne energije mladih. Kao što je već primećeno, I sama ta muzika, u svojim vrhunskim izrazima, nije delo javnih autora već okultnih »naučnika muzičkih uslovnih refleksa«, plaćenika ne tako okultnih internacionala subverzije. U tom pogledu jedan od najvećih poznavalaca rock and rolla, Joseph Crow, profesor muzike i sociologije na Univerzitetu u Sijetlu, pruža izuzetno lucidnu analizu: »Verovatnoća da su 'Beatlesi' napisali i snimili pesme koje im se pripisuju isto je tako mala kao i mogućnost da neko ko nije učio fiziku konstruiše atomsku bombu. Tehnička blistavost muzike 'Beatlesa' prosto sugeriše ideju da su njihove pesme stvorili naučnici uslovnih refleksa, na nekoj farmi mozgova. Visok kvalitet njihovih ploča gotovo naučnim putem im priprema psihologiju publike pogodnu za prihvatanje poruka. Ne znam znaju li 'Beatlesi' šta rade, ili se neko njima služi. To i nije važno. Važan je rezultat. Oni koji su prisustvovali rock koncertima znaju da se atmosfera na njima može uporediti sa hipnotizerskim seansama. To takođe znači da se poruka teksta rock pesme duboko utiskuje u podsvest slušalaca. Oni čak mogu biti i nesvesni toga. Ipak, sve što čuju slaže se u trezorima pamćenja i biće aktivirano odgovarajućim stimulansima kad za to dođe vreme.«
Ipak, te hipnotizerske sugestije ne bi imale nikakvog učinka da ne nailaze na labilne i debilne psihe jednog naraštaja koji je odrastao u uslovima rušenja poslednjih vrednosti i propadanja njihovog osnovnog stožera, čije je ime: porodica. U muzici rock and rolla generacije rođene na pepelu i zgarištima patrijarhalnih ognjišta prepoznale su jeku svog očajanja, premda je ono bez svesti o svojim suštinskim i istinskim uzrocima, prihvatajući slepo definiciju tog nezadovoljstva kao »bunta bez razloga«. Jasno, establišment se potrudio da razlozi nezadovoljstva ostanu skriveni, da glas izdatih očeva ne dopre do njihovih sinova, novih Hamleta. Zato nije slučajno da je idol rock and roll univerzuma, junak najveće rock-opere Tommy, slep, gluv i nem. On je postao slep, gluv i nem kad su ga njegova majka i njen ljubavnik, nehotični ubica oca, počeli ubeđivati da nije video ono što je video: ubistvo svog oca. U tom sugestijom nametnutom slepilu, gluvoći i nemosti Tomy gubi i moć da čuje glas poziva duha svog oca sa tvrđava Evrope. Tommy, kao inkarnacija novih generacija rođenih bez podrške očinskog auctoritas, jeste jedna praznina, jedna savršeno akustična kutija, džu-boks u kome odjekuju ritmovi agonije i smrti, smrti i kazne.
Zato nije slučajno da i pokreti igrača rock and rolla podsećaju, pod treperenjima light-show diskoteka, koja ističu tamu, na pokrete žrtava u agoniji, ropcu, pod udarima elektro-šokova, na napade epilepsije. Ta igra, koja simulira stanje agonije, prekid kontinuiteta pokreta, veza između stvari i pojava kao svojstva realnosti, jeste znak i sredstvo realizacije irealnosti, sa one strane života, gde se sve raspada. I to je jedan put, premda ludički, da se počini samoubistvo kulture.
Dragoš Kalajić - Smak Sveta