A zar nije upravo to što si na kraju napisao da svako ponaosob nalazenjem svoje suštine zapravo daje suštinu kolektivu, otkriva ga, kolektiv nastaje od toga.
Pitanje svih pitanja je kakav kolektiv želimo tj. šta želimo otkriti u nama samima da bi se otkrilo u kolektivu.
Jer pojedinac je zavisan od kolektiva, "umrezen" je a isto tako kolektiv je zavisan od pojedinaca, treba ga.
To je nerazdvojivo.

Kao što je na planeti sve umrezeno kao kolektiv.
Sve što se mice i ne mice je povezano.
Ima svrhu svoju.

Može se to tako gledati. No ako sam ja u pravu tiče ovoga svega što sam opisao, i ako taj Ja Jesam stvarno je izvor svega, onda čak nismo ni kolektiv, ni umreženi, nego u suštini nismo uopće "odvojeni i zasebni". Iz te perspektive kad gledaš, onda neka kategorija kolektiva i jedinki zapravo ne igra neku ulogu i nema pretjeranog smisla.

Ja bih pak rekla da kolektiv i umreženost igra ulogu jer povlači za sobom onaj dio koji je neodlučan i nedefiniran a taj nedefinirani dio daje masu, količinu.

U masi različitih elemenata važna je količina pojedine vrste, omjer elemenata, a kritična količina nekog od njih je ono što daje karakteristiku smjesi. Ta kritična količina nekog elementa daje karakteristiku cijeloj smjesi iako tu postoji mnoštvo drugih elemenata koji su prisutni ali ostaju nezamijećeni.
Npr. ako ima dovoljno soli u vodi, voda će imati okus slanoga, a par zrna šećera u toj vodi nećeš ni osjetiti, ali ako ima dovoljno šećera onda će okus biti slatko a žličica soli neće biti zamijećena. Zrno soli u slatkom napitku postoji neovisno o tome ima li u istom napitku šećera ili nema.

Mislim da se isto događa i s kolektivom. Definira ga nešto izvana i nekakav ukupan zbir i omjer dijelova kojeg ntko treći procjenjuje, a ne definiraju ga pojedinačni elementi.
Nekako mi se ipak čini da je lakše kad ima više sličnih jedinki, kao da im je lakše postojati kad ih ima više

Moj odgovor tebi, biti će dosta sličan odgovoru koji sam dao Pikucu. Znači sve zavisi iz perspektive iz koje se gleda. Ako na sebe gledaš kao jedinku, različitu od drugih jedinki ali svejedno povezanu s njima, onda tvoja ideja o sličnosti elemenata i homogenosti smjese ima smisla. Ali iz pozicije Ja Jesam, nema kolektiva i nema pojedinca, nema separacije i različitih jedinka, pa onda ideja o kolektivu sastavljenom od jedinki (ili smjess sastavljenoj od elemenata ako baš hoćeš) nema smisla.

Umu je nepremostiv jaz između trenutačnog (fragmentiranog) stanja u kojem se nalazi u kojem na sebe gleda kao ne pojedinca, okruženog drugim pojedincima i bezvremenskog Ja Jesam koje nema početak ni kraj, nema svoju suprotnost niti se može mjeriti u kategorija veliko/malo, jedan/mnogo i slično.

Iz pozicije Ja Jesam ima i kolektiva i pojedinca i različitih jedinki. Istina, separacije nema. Separacija bi značila da se Ja Jesam separira na različite dijelove kao kad uzmeš ciglu i razmrskaš ju, npr ili da se nalik gnostičkom konceptu Ja Jesam razdijeli na nekakve "zrake" i "emanira" (isijava) pri tome separirajuć se u sebi. To, pak, nije način na koji se Ja Jesam individuira, a individuira se. Individuira se (kako mi pojmimo pojedinčevanje) na način da ostane "nepodjeljiv" (in-dividuiran) u sebi i po sebi, a s našeg aspekta kao pojedinaca (individua) ta vrsta (Njegove) individuacije bez separiranosti (u nama) ogleda se u ideji imanentnosti, dostupnosti i uvijek taman toliko transcendentnosti da na Putu idemo neprekidno naprijed.

I to je tek kap, a može bit i djelić kaplje. Ako se nekome ne sviđa - može izbrisati cijeli post.

A što se tiče ideje kolektiva - tu nije krucijalna ideja umreženosti, već ona katalizatora. A katalizator je u prvom pasusu. Tek kroz katalizator ide umreženost. Ili ne ide i uvijek iznova se raspada.
Kritična količina bi podrazumijevala nešto nalik efektu stotog majmuna. Kao krucijalnog. A on to nije, i ne samo to, već zapravo nema neku osobitu vrijednost tu.

Cijela ideja prvog odlomka koji sam kvotala stoji negdje u ideji "homogenog nirguna brahmana". Ovo što sam opisala je, pak, a-par ideji "modificiranog monizma" koji je ispravio očigledne i nepremostive greške u ideji homogenog nirguna brahmana - kroz koncept "nehomogenog sarvaguna brahmana". Život potvrđuje ovo drugo i negira ono prvo sam po sebi. Samodestruktivnost je fundament ideje "čistog monizma" naznačenog u citatu.

Nije mi bitno nit da budem u pravu nit da ostanem u pravu. Ovo nema veze s "mojim pravom" i jedino ako je ovdje ono hoće li post ostati ili neće. Ali zanimljivo je kako se kroz povijest upravo to učenje i nauk neprekidno potiskuje i miče sa svjetala pozornice, a slutim da je to upravo zbog implikacija i opcija koje otvara svakom pojedincu.



"Trenutačno (fragmentirano) stanje" nekoga ili nečega ni na koji način nije nit uzročno nit posljedično povezano s nečijim gledanjem na sebe kao na pojedinca...
"Fragmentirano" stanje nečijeg uma nije nikakav imperativ i ni na koji način ne naznačava da je stanje nečijeg tuđeg uma isto takvo.
Ako se pak za opću potvrdu "fragmentiranosti" netko hoće pozvati na fakat spavanja - sanjanja - jave nema puno izbora, ako hoće ostati iskren i dosljedan istini do kraja - uočiti da je onda Ja Jesam upravo taj koji "hoće" tu fragmentiranost izraženu na takav način (po onoj od pojedinačnog prema općem), dok istovremeno On (Ja Jesam) sam ostaje poveznica koja svojom vlastitom voljom (i izborom) uvodi takvu fragmentaciju. Zanimljiv bi razlog bio u prirodi opstojnosti ovog svijeta (zemaljskog) kakvim ga znamo koji i sam funkcionira po toj vrsti "fragmentiranosti" (ako ćemo to uopće tako nazvati), s obzirom da fragmentacija nije nit apsolutna nit zatvoreni sustavi po sebi...

Neću duljiti...

Hvala na čitanju i
uz LP puno sreće u izlaženju iz destruktivnih pogleda na život.

~

Šta se dogodilo Sjenko u zadnjih mjeseci (i duže)? Negdje usput si, čini se, skrenuo s puta kojim si išao i ideš unazad. Ništa lošega u tome, svi mi smo išli (i katkad opet idemo) dva naprijed tri nazad... Moj post ne traži nikakav komentar, i naravno da potpuno o tebi ovisi (kao domaćinu) šta ćeš s njim.

Draga Sen-Sei, ne brini, neću brisati tvoj post. Iznjela si drugačije, zanimljivo gledište, i to je sasvim ok. Ovo što sam ja napisao u citiranom odlomku, je ono što sam ja vidio i što sam ja doživio. Ja nažalost neznam što je“ homogeni nigruna brahman“ i „nehomogeni sarvaguna brahman“, ako bi me mogla upiti u te koncepte bio bih ti zahvalan. Ono što ja imam je moje iskustvo i moj doživljaj. A doživio sam to da iz pozicije Ja Jesam, nema pojedinaca i nema kolektiva. I ne vidim tu ništa destruktivno i autodestruktivno. Takve razlike nastaju tek kad nastanu kolektivne i pojedinačne svijesti (koje su fragmentirane čim nisu Ja Jesam) i idu ruku pod ruku s umom koji na sebe gledao kao na pojedinca ili kao kolektiv. Uglavnom,takav um, bio individiualni i kolektivni ima granice. Kako je došlo do tog stanja i da li Ja Jesam upravo onaj koji hoće tu fragmentiranosti, ja nemogu reći, jer to nisam vidio. Ostaje otvoreno pitanje.

Ono što jesam vidio jest da je jaz između uma, koji funkcionira isključivo na principu podjela i popisa i Ja Jesam koji nemože biti opisan unutar termina koje koristi um (ili ovo ili ono) jednostavno nepremostiv. Niti u tome ne vidim ništa autodestruktivno. Ono na što bih se još osvrnuo jest to da je svačiji um u ovoj realnost fragmentiran i ograničen. To su mu inicijalne postavke. To je ona priča o Tonalu i Nagualu. A to da fragmentiranost nečijeg uma nema kauzalnu vezu s nečijim gledanjem sebe kao na pojedinca, s tim se nebi složio. Upravo činjenica da neko ima um koji je „odvojen“ od drugih umova i spoznaje sebe, naspram drugih, uvjetuje to da na sebe gledao kao na pojedinca. To što možda, s napretkom svijesti i znanja uviđa ta da činjenica nije apsolutna istina, ne znači da još uvijek ne vidi „druge“ naspram „sebe“ jer dok je u ovoj realnosti, dotle ima granice (inicijalne postavke). Problem uma i je taj što može djelovati samo unutar svojih granica i već stečenih znanja. Zato je jaz nepremostiv. To je, naravno, moje iskustvo. Možda nisam u pravu. Možda jesam. Na kraju krajeva, tako nebitno.

I da ti odgovorim na zadnje pitanje. Dogodilo se svašta u žvotu, uglavnom negativnog, no ja osobno nemam osjećaj da me to gurnulo u destruktivni pogled na život. Ono u što me je gurnulo, je pozitivna nezainteresiranost za život i njegove mnoge odlike i zavrzlame. Što ne znači da ću sjesti kraj ceste i čekati smrt, dakako, nastavit ću živjeti i raditi unutar svojih mogućnosti dok me ta ista smrt ne sustigne. Ali neću se usput opterećivati sa stvarima koje su ionako prolazne. Možda to nekom djeluje kao korak unatrag, skretanje s puta i destruktivan pogled na život, no ja ne smatram tako.

Hvala ti što si se javila,

Lijepi pozdrav

Dragi čoveče,
I ovo što pišeš pokazuje da ti je potreban drugi pojedinac, evo za ovaj razgovor, ovo je kolektiv ovde.
Um ne može biti bolestan jer bi to značilo da je Logos bolestan, da je Izvor bolestan a nije.
Ono što može biti bolesno što ograničava um, što uslovno rečeno čini bezumnim čoveka je stanje čoveka.
To Ja jesam o kome pišeš je u svih različito.
Ono ograničava "spajanje" sa Logosom sa jednim Umom.
I ptica ima svoje Ja jesam i nije bezumna, ona pravi gnezdo, seli se i slično, ona je "spojena" sa Umom Logosom, svojim Ja jesam.

Kada prihvatimo da je Logos Ljubav da je to njegovo izvorno stanje, njegovo Ja jesam onda prihvatamo i da smo mi oboleli.
A pošto je njegovo stanje izvorno ljubav onda znamo da On želi da budemo kao On. (Da tako kažem). Da je Ljubav Njegova usmerena ka svemu.
Ali zbog našega bolesnoga Ja jesam mi tu ljubav ne možemo razumeti, prepoznati, biti joj zahvalni i osetiti je, radovati joj se.
Naći svoje savršeno Ja jesam i povezati se sa Umom, baš kako to ptica radi.
Samo što ptica nema ovo znanje koje mi ljudi imamo.
Ptica jednostavno Veruje Logosu, da tako kažem.

A nema svaki čovek tu veru.
A svo duhovno znanje ljudsko nam je otkrilo ono najvažnije MOLITVU u kojoj se naše Ja jesam obraća!
Jer ona je ta koja nam otkriva veru nasu, pa nadu i ljubav.
Da i kada smo sami mi nismo sami!
Ona otkriva Izvor i njegovu Ljubav otkriva Logosa!
A Bog ljubi svi ljude, i jedni drugima smo poput leka.
Zato jeste kolektiv važan jer jedni kroz druge izlecicemo se, svoje Ja jesam izlecicemo kroz druge Ja jesam.

A to Savršeno Ja Jesam je beskonačno.
Nema kraj!

Pikuc, u religijske rasprave mi se ne ulazi. Hvala na razumjevanju.

Evo, Sjenko, i ja te razumijem. Šaljem ti moje razumijevanje i podršku

Sjenko, dragi, pa to je to! Samo malo naopačke.
Rješenje. Problem je u umu, i rješenje u umu samo korak ispred, stepen iznad. I tunel ima granice, međe, ali ne u istim dimenzijama; prvi su širina, visina koje se moraju definirati da bi imao tunel a ne neomeđeno prostranstvo; neograničenena, neodređena je dubina, duljina. Tunel može biti od metra kao i od sto kilometara... U umu, kao i u duši vrata se otvaraju prema unutra i put ide dublje, višlje, onkraj.

Jaz prema drugima, prema umovima drugih ako hoćeš, je nepremostiv odizvana. Ali svi i sve (i to premašuje ili može premašiti nečija stečena znanja) je i unutra, u umu, neovisno o tonaliziranosti. I tu se odvija čarolija rješenja, pomirenja, oprosta, premošćivanja percipiranog jaza. Prvo tu i uvijek prvo i jedino tu. Ostatak je as they say - as within so without, as above so below. Katkad je dovoljan moment, koji sekund, koji minut, sat... mjesec... Katkad treba i pokoja generacija.

I saamo to što na6ivaš fragmentiranim umom, ja vidim kao... krajolik.

Maslačci prvi zažute proljećem i zadnji odumiru tj opet procvjetaju sjeseni.
Very LP!

Sent from my SM-G388F using Tapatalk

Zatvor

Dugo nisam pisao snove, pošto ili nisu bili nešto upečatljivi, van nekih svakodnevnih okvira, kad um u snu procesuira događaje iz budnog svijeta, ili nisu bili za javno pričanje. No noćas sam imao zanimljiv san, za koji još dvojim da li bi trebao u javnost.

San počinje tako da moja malenkost u sanjanju biva transportirana u zatvor. Nikad mi u snu nije bilo razjašnjeno zašto sam zatvoren, niti me to posebno uznemiravalo. Dapače, činilo mi se da mi je na neki način tamo mjesto. Isto tako, bio sam apsolutno uvjeren u to da tamo neću ostati zauvijek.

Ono što treba spomenuti je to da sam se u zatvoru više manje samo pojavio, nisam imao sjećanje na to kako sam dospio tamo. Sama zgrada bila je poprilično ogromna, u obliku pravokutnika i u stilu uređenja nekog gotičkog dvorca. Imala ja pomalo nacistički "šmek", kao neko mjesto prožetoh strahom i zlokobnošću. U sredini nalazilo se unutrašnje dvorište. Jedna strana zgrade (nažalost nemogu odrediti stranu svijeta, pošto baš i nisam viđao sunce u snu) bila je usječena u planinu. Također, svaka strana je imala tornjeve, a sa tornjeva su vodile gondole direktno na planinu. Doduše nikad ih u nisam vidio da upogonjene. Sama se zgrada sastoja od 4 krila, od kojih su tri bila zatvorenička i jedno za osoblje zatvora.

Zatvorenici su bili smješteni u ćelije, koje su u pravilu bile dvokrevetne sobe. Nigdje se iz zatvoreničkog krila nije moglo vidjeti van zgrade, tako da nikad nisi mogao znati koje je doba dana ili noći. Zatvorenici nisu imali nekakav ustaljeni režim koji se morao sljediti, mogao si ići spavati kad si htio, jesti kad si htio i družiti se s kim si htio. Zanimljivo je to što su većina zatvorenika bili iznimno miroljubivi jedni prema drugima. Doduše tu i tamo bi osoblje došlo po zatvorenika i odvelo ga negdje. Ponekad bi se cijeli red ćelija znao izprazniti u roku od pol sata, i nitko nebi nikad vidio osoblje kako odvodi zatvorenike. Kao što sam reko, svaki zatvorenik je bio slobodan istraživati zatvor, no nitko nikad nije našao nikakva vrata koja vode u "krilo za osoblje" niti "glavna vrata" na koje bi se moglo napustiti zatvor. Pri isteku kazne, nekoliko "dana" unaprijed zatvoreniku bi bilo najavljeno da njegova kazna ističe te da je uskoro slobodan napustiti zatvor. Po zatvorenika bi došla dva naoružana stražara i odvela ga u nepoznato, jednostavno nestavši među hodnicima.

Imao sam i cimera, s kojim sam djelio sobu. Imao je neko generičko anglofono ime, tipa John. John je bio specijalac, visoko trenirani stručnjak za oružja i infiltracijske taktike, te goloruku borbu. Nismo baš bili previše bliski, no sjećam se osjećaja međusobnog poštovanja. Nikad nisam saznao zašto je John zatvoren, mislim da nije ni on znao. No kao i ja, krotko je prihvatio svoju sudbinu.

I tako je moj život u zatvoru tekao lišen više manje ikakavih značanijnih događaja, sve dok jedne "noći" stražari nisu došli po mene. Iz sna su me trgnula dva stražara obučena u zaštitna odjela, s puškama s ciljnikom i gas-maskama, te očima koje su svjetlile neobično zeleno. Ispred sobe stajala su još dva stražara. Johna nije bilo nigdje u sobi. Hodnici su također bili pusti, činilo se da svi spavaju. Dok su me vodili pod ruku bilo mi je užasno teško ostati koncetriran. Tijelo mi je bilo užasno opušteno, pa su me napola vukli a napola nosili. Sljedeće čeg se sjećam jest da sam se nalazio gol do pasa u unutrašnjem dvorištu, s rukama u lisiciama. Red zatvorenika, isto tako golih do pasa stajao je duž jednog od ogromnih zidova zatvora (ako zamislimo da je ona strana u kojoj je zatvor usječen u planinu "sjever", onda bi ovo bio "istočni" zid zatvora). Ja sam stajao u sredini dvorišta, okrenut leđima planini i gledao u ogromni puni mjesec na "južnoj" strani neba. Onda je krenulo. Osjetio sam nekakve valove (nisam ih vidio) kako se iz nekog nekolokaliziranog izvora fokusiraju i odbijaju od punog mjeseca ravno u moju glavu. Na glavi sam osjetio ogroman pritisak, te mi se slika pred očima prvo počela mutiti, nakon toga multiplicirati, a zatim cjepati na komade. Sve je to pratio osjećaj intenzivne mučnine i tjeskobe. Najvjerojatnije bi pao na pod, da me taj isti pritisak koji je nepodnošljivo stiskao moju glavu, nije držao na nogama. Makar o tom fenomenu nikad nisam pisao, nije prvi put da sam u sanjanju doživio ovakvo cjepanje svijesti, spomenut ću ga kasnije.

Nakon toga san gubi svaki linearni kontinuitet. Sljedeća sekvenca koje se sjećam jest da još uvijek stojim na dvorištu i gledam mjesec. Ovaj put iz njega nije zračilo ovo što cjepa, dapače, dok sam ga gledao osjetio sam divljenje i veliku snagu kako kola kroz mene. Osjetio sam nekakvu vrstu primalne moći i krvoločnosti. Sljedeće što sam zamjetio da mi ruke više nisu vezane, ali nisu ni bile ljudske. Prsti su mi srasli, tako da sam sad imao 3 umjesto 5 prstiju, a na nokte su na vrhovima zamjenile male pseće kandže. Cijeli sam bio obraso u sivo-smeđu dlaku. Također, imao sam rep i njušku, esencijalno pretvorio sam se u vukodlaka. Odmah nakon te realizacije iz mjeseca je opet počelo emanirati pritisak i svijest mi se ponovno počela cjepati.

U sljedećoj sekvenci lutao sam hodnicima zatvoreničkog krila. Doduše to nije bilo krilo u kojem se nalazila moja ćelija. Ponovno sam bio čovjek. Tražio sam jednu zatvorenicu, s kojom sam se za svojih zatvorskih dana bio zbližio, dapače razvili smo romantični odnos, no nigdje je nisam mogao naći. Svi su hodnici tog zatvorenićkog krila bili pusti. Prvo sam krenuo do njene ćelije, no ona je bila prazna. Palo mi je pamet potražiti ju u zajedničkim kupaonicama koje su postojale na svakom katu svih zatvoreničkih krila. No kad sam ušao u kupaonicu, našao sam ju punu krvi i raskomadanih tijela, nakon čega naglo gubim svijest i nalazim se u sljedećoj sekvenci.

Ponovno lutam pustim hodnicima, no ovaj put na mjestima na kojima sam inače vidio zidove, sad viđam prolaze. U ovoj sam sekvenci iz nekog razloga bio sposoban vidjeti prolaze u krilo za osoblje. Zanimljivo je što su svi prolazi svjetlili obrubljeni istom onom zelenom bojom kojom su svjetlile oči stražara koji su me vodili u dvorište. Krilo za osoblje bilo je po uređenju prava suprotnost zavtoreničkih krila. Zatvorenička su krila bila asketski uređena, bez ikakvih suvišnih stvari i namještaja, te ih je prožimala sivo-plava svjetlost. Krilo za osoblje bilo je kićasto uređeno u gotičkom stilu, lusteri za svjećama, sjedala od kože i crnog baršuna za zlatnim okvirima, poretreti osoblja zatvora s također zlatnim okvirima, masivni crni drveni stolovi s ukrasnim posuđem... Jedinu su prigušenu svjetlost bacale svijeće, te je cijeli prostor prožimala crnina i dojam teške tjeskobe. Prolazio sam tako od prolaza do prolaza, sve se šuljajući, jer sam imao osjećaj da nebi smio biti tamo, sve dok nisam našao prostoriju u kojoj su bile dvije osobe. Jedna od njih je žena azijatskog izgleda koju sam već davno prije sreo u sanjanju, a druga je bila muškarac u nekakvoj sivoj odori. (Naime prije 6 godina, kad sam sprvi put sreo tu azijatkinju, prvi put sam doživio i cijepanje svijesti. Sjećam se da su me u tom snu lovili ona i njen partner, te kad su me se na kraju dočepali sam završio u nekakvoj ovalnoj, mračnoj prostoriji. U kurugu oko mene su sjedili azijati u nekakvim tradicionalnim nošnjama i u transu nešto mrmljali. Osjetio sam isti pritisak oko glave koji mi je na silu okretao glavu prema naprijed. Ravno predamnom sjedila ta žena, te su joj oči svjetlile crveno rozo. Ona je isto nešto mrmljala i njeno mrmljanje je pojačavalo pritisak i dovelo do cijepanja svijesti.) Ženska je odmah bila svijesna da sam tu, te je rekla muškarcu u odori da ode iz prostorije. Tu opet gubim svijest.

U sljedećoj sekvenci nalazio sam se na ogromnom kožnom krevetu s azijatkinjom, koja je bila potpuno gola i mamila me. Kad god bi joj se približio, počela bi mi isklizati iz ruku, krećući se oko mene ko što se kineski zmajevi kreću u pričama. Tako me je mamila i bježala od mene po cijelom krevetu. (Tu sam igru, doduše s nekim drugim, također već prije sanjao. U tom prethodnom snu mi je palo na pamet da se zagledam u suštinu te ženske i ono što sam vidio jest prazna ljuštura. Takve žene u sanjanju su neke vrsta sukuba, demona koji vrebaju mušku seksualnu energiju. Postoje i inkubusi, muška varijanta takvih demona). Kad sam ju napokon uhvatio, naravno, prekinuo mi se kontinuitet svijest i našao sam se u sljedećoj sekvenci.

U sljedećoj i zadnjoj sekvenci, pričao sam s Johnom. John je naime bio odslužio svoju kaznu te se spremao napustiti zatvor. Stajao je ispred mene obučen u odjelo specijalca, s istom puškom kakvu su koristili čuvari u zatvoru. U pozadini mog vidnog polja hodnici zatvora su opet vrvili s dobro raspoloženim i miroljubivim zatvorenicima. John je pričao svoje planove za vanjski svijet, o svojoj obitelji, kako jedva čeka vidjeti ženu i kćerkice, te se pridružiti svojoj staroj antiterorističkoj jedinici. Doduše ja ga nisam baš pažljivo slušao jer me je prožimao osjećaj mučnine i straha, te sjećanje na azijatkinju od malo prije ali i iz onog prvog sna od prije 6 godina. U tom trenutku sam postao lucidan i sjetio se što sve inače mogu i znam u sanjanju. Na neki sam se nefizički nalin izdigao iznad zatvora i gledao ga iz ptičje perspektive. Gondole su stajale, sunca nije bilo na oblačnom nebu, vjetar nije puhao, vrijeme kao da nije teklo. Sam zatvor, postojao je u nekakvom vlastitom prostoru i vremenu, fazno izmaknut od ovog svakodnevnog svijeta u kojem svi živimo. Zato i nisu postojala ulazna vrata zatvora. Jer se nije imalo kamo pobjeći, jedini način za ući i izaći bilo je da se fazno izmakneš u svijet u kojem postoji zatvor ili u svakodnevni svijet budnog stanja svijesti. U tom trenutku odlučio sam promjeniti fazu i vratiti se u svijet svakodnevnice, nakon čega sam se probudio u svom dobrom starom krevetu

Eh i da, navodno je večeras pun mjesec, barem su tako rekli na radiju.

Uživajte i do čitanja.

Izgleda kao solidna paravan memorija

Alf

Aha, sad kolko je paravan za nešto drugo u to ne ulazim. No mislim da san dobro pokazuje metodiku kojom se ekipa služi.

A Sjenko, jel to sto si opisao, svesni ili nesvesni san ?
Drugacije receno: da li si bio budan u snu ?

Tek sam se pred kraj sna osvjestio. Negdje kod zadnjeg razgovora s Johnom sam se probudio i izdigao iznad zatvora. Susret s azijatkinjom u njenom sukuba stilu me podsjetio na prosle snove, sto je i bio trigger za budenje. Namjerno koristim termin izdigao iz sna jer sam iz perspektive likova u snu postao nevidljiv i nefizicki.