EM,

Priličan broj ljudi se danas osjećaju kao “vanzemaljci” ili kao neko “strano tijelo” na ovoj planeti. Zašto?! Mislim da je razlog taj što su oni suštinski OPD frekvencija i ne mogu se poistovjetiti, odnosno, identifikovati sa sistemom koji je stvoren za one sa OPS “nabojem”. Istovremeno, oni su nekim slučajem ostali manje-više imuni na psiho-patološki materijal koji se plasira ‘odozgo’ i ‘sa strane’.

Na ovo bi trebalo gledati u kontekstu teksta Viteški Pohod, (šema je u tekstu Drvo Života) u smislu da postoji priličan broj individua koji su bez obzira na sve u rezonanciji sa onim “Milosrdnim Imenima Božjim.” Međutim, većina tih ljudi nije u stanju da racionalizuje šta se stvarno zbiva, ne vide sebe dijelom ovog svijeta a nije im jasno zašto. Tako oni često postaju i apatični. Oni misle da su oni ti koji nisu u redu, što ne bi trebalo biti nikakvo čudo.

Ako zamislimo da na ovoj planeti zavlada pandemija npr. psihopatije, i da se 90% ljudi “zarazi” te se počne specifično ponašati u skladu sa dejstvom te bolesti na njihov mentalni sklop, onda će veoma brzo ta vrsta ponašanja postati jedna norma, dok će se svi oni koji su zdravi osjećati – nenormalnima, a isto tako i smatrati se nenormalnima od strane onih koji su bolesni. Oni koji su oboljeli ne mogu shvatiti da su mentalno poremećeni, jer nemaju čime! Jedino što im je na raspolaganju, to je njihova bolesna svijest koja nije u stanju normalno da rasuđuje.

Mislim da je upravo to ono što se dešava, ukoliko se uzme u obzir ono što sam naveo u tekstovima Magija i politika; i Psihopatija i politika.

Danas je u tom smislu postalo veoma teško održati “psihičku higijenu”.

Na kraju, kad se shvati suština te problematike, kad koristimo psihopatiju kao model razmišljanja organskih postala i OPS entiteta, kad saznamo kako se ona prenosi u smislu distribucije psiho-patološkog materijala i njegov uticaj na psihu normalnog čovjeka, sve karakteristike tog poremećaja svijesti itd. itd. tek onda možemo početi sa identifikacijom onih patoloških elemenata koje smo i mi sami ‘progutali’ (malo ko je 100% imun) i njihovim izbacivanjem iz sebe.


Pozdrav!

Galaksija,
treba imati naumu da svi imamo potencijal za sve oblike ponašanja i sve psihološke crte kao i svi ljudi. Psihopatizacija je moguća jedino na osnovu te premise. U tom slučaju je moguće da se psihopatska crta pojača sustavnim djelovanjem i provociranjem te crte, ali je isto tako moguće da se pojača neurotska crta i moguće je da se sve to prepozna i ostvari cjelovitost.
Percepcija tog stanja uvelike ovisi o tome u kakvom okruženju živimo, kakvim se poslom bavimo, kakvi su ljudi s kojima se družimo. Generalizirati u domenu svjetskih trendova je vrlo teško, jer svjetske trendove možemo pojmiti samo putem medija, a mediji su..zna se..
Knjige koje čitamo, vijesti koje dobijamo, samo su dio stvarnosti i nisam sigurna jesu li naši zaključci na osnovu tih izvora istiniti.
Ako se podsjetimo kako su živjeli i razmišljali ljudi s početka stoljeća, recimo, generacija mog pradjeda, kojeg se sjećam, kao i njegove generacije poznanika, onda možemo reći da su, u odnosu na tu generaciju, svijet i svijest uvelike napredovali. Ona znanja koja su bila dostupna uskom krugu ljudi, postala su dostupna svim klasama i slojevima. Stavovi, poimanje sebe i svoje klase, pomaklo se bitno perma oslobođenju. Pod time mislim da je moj pradjed živio u doba fašizma kao pripadnik potlačene klase, u doba prvobitne akumulacije kapitala kao pripadnik klase bez kapitala, u doba eksplozije naučnih otkrića kao pripadnik klase koja nije imala prava ni mogućnosti na obrazovanje. S njegovog stanovišta, moja se generacija približila bogovima. Nama je sve dostupno i mi možemo birati više nego oni.
Sa stanovišta moje prabake, koja je živjela u doba kad se feministički pokret borio za elementarna prava žena na obrazovanje (baka nije smjela u školu jer je to bilo za muškarce iz više klase, a i da je smjela ne bi polazila jer su je uvjerili da žene nemaju tu inteligenciju koja je ptrebena da bi se naučilo pisati), u vrijeme kad se feministički pokret borio za zabranu prodaje žena, dakle, sa stanovišta moje prabake, ja sam boginja koja ima bezgraničnu slobodu izbora škole, partnera, bračnog statusa, izbor hoću li i koliko rađati i hoću li trpiti batine. Sa tog stanovišta, svijet je otišao naprijed.
Psihopatizacija društva je relativan pojam. Psihopate su u vrijeme moje prabake bili "normalni" ljudi koji su bili na vlasti, zakon i moć je bio na njihovoj strani. U naše vrijeme, psihopate su prepoznati. Još su na vlasti ali su nam pozati kao psihopate. Naša kultura je prepoznata i definirana kao narcistička kultura. O obilježjima te kulture se zna gotovo sve, o njzinim karakterističnim obilježjima i o mogućnostima prevladavanja, i ostaje za obaviti da se znanje proširi do svih, i onih koji sjede u zadnjem redu kina.
Prema tome, na djelu bi mogla biti i de-psihopatizacija društva.

Izgleda da se pokret za oslobođenje oteo kontroli, čim je takav pritisak za povratak unatrag. Po meni, taj presing putem filmova, oskrivljavanja istine ptem vijesti, medija, masovnih pokreta, koji pokušavaju zadržati čovjeka u kalupu proizvodno-potrošačkog stroja, samo je pokazatelj da je druga strana postigla značajne pomake u oslobođenju.
To je moje mišljenje. Vjerujem da nije naivno ni idealističko, i vjerujem da je sa svijetom sve u redu. To je kao obitelj. Bolesna i nesretna obitelj je apstraktna imenica, konkretna imenica su bolesni članovi obitelji. Ne liječi se obitelj, liječe se njezini članovi. Obitelj je naziv za skup, produkt i posljedica, ogledalo stanja svojih konkretnih živih članova. Ako nešto nije u redu, to je onda samo s nama koji se u tom svijetu ne možemo snaći. Na neke stvari ne možemo djelovati, jer je to nemoguće, i po meni je besmilseno se time baviti. Svijet je sačinjen od pojedinaca, svijet nije amorfna grupa, nego skup jedinki. Ako samo jedna jedinka promijeni svoj "sastav" konačni skup mijenja svoja obilježja. Boriti se protiv psihopatizacije svijeta možemo jedino putem borbe protiv psihopatizaije sebe. Možemo osvijestiti i mijenjati jedino sebe.
Ako vjerujemo da su "ovi drugi" jači i lukaviji, osuđujemo sebe na ropstvo. Treba poznavati njihove snage i "oružja", ali bez straha i bez preuveličavanja, i bez potcjenjivanja snage koju imaju oni koji nisu psihopate, a meni izgleda da se baš to uvlači u ovaj forum.
Kad se obraćamo putem foruma, obraćamo se svima kojima bi forum mogao biti dostupan. Kad pisac nešto piše, on pokušava zamisliti svoju publiku i govoriti jezikom kojeg ta publika može razumjeti. Ne može se obratiti svima, nego samo jednoj grupi na koju cilja. Što je šira grupa, to je potrebno više paziti na one koji bi mogli izvući pogrešne zaključke.

Pozdrav.

To je vjerojatno imao i galaksija na umu kad je pokretao ovaj web, dakle pretpostavka da je sa svijetom sve u redu.



To poruci onima koji svakodnevno umiru od gladi, od ratova, u siromastvu i neznanju zbog medijske manipulacije. Ah da ti pojedinci ne znaju za internet i ne bave se reikijem. Jebiga kad se ljudi ne znaju snaci..



Stvarno zar jesu prepoznati? Psihopati nisu samo na vlasti vec su na hijerarhiji vladanja ravnomjerno rasporedjeni, ima ih svugdje na svim razinama i medju svim djelatnostima. A o pravim obiljezjima vladavine i kulture se zna malo vise nego nista.
Pritom se plasiraju lazi kako se protiv njih treba boriti
"de-psihopatizacijom" sebe, kako bi se premjestio fokus problema,
a to je i pravi razlog promoviranja "Tehnike ogledala".
Dakle na djelu bi mogla biti i pojacana psihopatizacija kako bi se maskirala stvarnost i odrzao sistem. Bas je cudna ta psihopatija.

Ovo ovisi o točki promatrača i percepciji stvari.

Stara narodna kaže: Pretpostavka je majka zajeba!

Da si citirao cijelu recenicu a ne pola nje, tvoj komentar bi ispao dvostruko pametniji.

Tvrdnja da je sa svijetom sve u redu, ne znači da je na svijetu sve dobro i divno i sajano. To znači da je sve na svijetu posljedica nečega i uzrok nečeg drugog. Što je dobro i što nije, to je malo teže procijeniti i ovisi o tome je li to "dobro" trenutno ili dugoročno, da li poslejdica nečega što mi smatramo dobrim, a je dobro i na duge staze i za druge i ...blabla
to smo već appsolvirali.
Teza da je sa svijetom sve u redu niako ne znači da se tim stanjem treba miriti i da sve što postoji treba prihvatiti i prepustiti se tek tako rijeci, neka nosi sve.

Kako to problem, bolest, neimaština, može biti "u redu"?
To što je netko bolsetan, npr., savršeno je u redu. Bolest je posljedica nekih aktivnosti i nekog načina života. Kad ne bi to ponašanje dovelo do bolesti, osoba nikad ne bi mogla shvatiti da taj određeni način života kojeg je vodila do tada nije u skladu s prirodom, s općim načelima ljubavi, sa zdravim razumom i na koncu, s OPD orijentacijom itd.
Bolest daje priliku osobi da shvati što ne štima, da to promijeni i da napreduje. Zvuči blesavo? Jednako blesavo kao i teza da trebamo biti zahvalni svojim problemima za to što ih imamo, jer problemi su prilika za učenje.
To što je civilizacija u krizi, posljedica je svega i svačega, ne samo jednog problema nego cijelog kompleksa koji su međusobno uzročno-posljedično vezani. KAd kriza dostigne stupanj neizdrživosti, pokreću se snage za njezino rješavanje, pokušava se spoznati što je to što je uzrokovalo krizu i pokušava se razriješiti kriza. Blaga i neznatna kriza ili neki sitan problemčić, nikada ne dovodi do nekih drastičnih poteza i preokreta. Ljudi nastavljaju dalje kako su naučili, kako im je komotnije, nemaju potrebu išta mijenjati ni raditi, jer po prirodi, vole ustaljene tokove, svoje navike, i vole bit što manje u pogonu. Svaka promjena je nugodna.

Da bi se temeljito objasnila teza "sa svijetom je sve u redu", potrebno je malo više prostora i vremena, kojeg ja sad trenutno nemam.
Pozdrav.

Whatever. Meni je potrebno vrlo malo prostora i vremena da tu tezu pobijem.

CE,
što ti zapravo hoćeš?
Imam dojam da rasipaš svoju energiju bezveze i trošiš slova na prepirke, a još nisi ispričao sve što znaš o Castanedi i transegrijitju. Ajde, daj malo usmjeri tu energiju koja iz tebe izbija na prave stvari. Netko će pročitati to što našišeš, pomoći ćeš nekome da pokuša osjetiti kako te vježbe podižu energiju. To bi moglo pomoći nekome tko je trenutno u depresiji i tko je u bilo kakvom bedu, da iz toga izađe. Dovoljno je da samo jedan čovjek iz tvog teksta izvuče nešto dobro, i već je zbroj nezadovoljnih ljudi koji hrane volanderose manji.
Pusa!

Vidis gadno si u krivu..

O Castanedi i tensegritiju sam ispricao osnovne stvari dovoljne za one koji ga nisu citali, ili znaju malo o njemu. Ne mislim vise o njemu pisat u toj temi osim ako nekoga nesto ne zanima jer:

1)Osim tvog "doprinosa" drugih nije bilo, a ni zanimanja
2)Stoga je glupo o tome raspravljat sa osobom koja temu ne razumije, znacenje iskrivljava i pokusava ga izjednacit sa reikijem
3)Tako da nastavak te teme u tom obliku me ne zanima jer je gubljenje vremena i energije, pa cu se radije bavit prokazivanjem manipulanata i zabavljanjem sa zbunjenom glupacom.


Slazem se.

Šizoidna psihopatija

(iz knjige: Political Ponerology: A Science on The Nature of Evil adjusted for Political Purposes; Andrew M. Lobaczewski, Ph.D.)

Šizoidna psihopatija je izolovana još od strane prvih osnivaća moderne psihijatrije. Još od početka ona je tretirana kao jedan lakši oblik istog nasljednog faktora koji uzrokuje podložnost šizofreniji. Međutim, ova poslednja veza ne može se ni potvrditi, niti negirati uz pomoć statističkih analiza a u to vrijeme nisu bili pronađeni ni biološki testovi koji su bili u stanju da riješe ovu dilemu. ...

Literatura nam pruža više opisa različitih oblika ove anomalije, čije se postojanje može pripisati promjenama u genetičkim faktorima ili razlikama u drugim individualnim karakteristikama ne-patološke prirode.

Sada ćemo skicirati neke uobičajene karakteristike ove podvrste.

Ljudi koji su zahvaćeni ovom anomalijom su preosjetljivi i nepovjerljivi, međutim, oni veoma malo obraćaju pažnju na osjećanja drugih, skloni su da zauzimaju ekstremne pozicije i rado se osvećuju za male uvrede.

Oni su ponekad ekcentrični, odnosno, čudaci, po svojoj prirodi.

Njihov slab osjećaj za psihološke situacije i realnost navodi ih da pogrešno i negativno interpretaju namjere drugih ljudi.
Oni se lako uključuju u aktivnosti koje su kobajagi moralne, međutim, koje u suštini nanose štetu i njima i drugima.

Njihov osiromašen psihički pogled na svijet čini ih tipičnim pesimistima u vezi ljudske prirode. Izraze ovih karakterističnih stavova često nalazimo u njihovim tvrdnjama i pisanim djelima: “Ljudska priroda je toliko ružna da se red u ljudskom društvu jedino može zavesti uz pomoć jake vlasti koju obrazuju visokokvalifikovane individue koje zastupaju neke više ideale.” Ovu njihovu tipičnu izjavu možemo nazvati “šizoidna deklaracija”…

[Ovdje moramo naglasiti da šizoidne ličnosti generalno smatraju da su ONI ti, i niko drugi do oni, koji znaju kako čovječanstvo treba dovesti u red.]

Međutim, kad se nađu obuhvaćeni veoma stresnim situacijama, šizoidni nedostaci kod njih dovode do toga da te osobe veoma lako kolabiraju. Njihov kapacitet za razmišljanje postaje karakteristično zagušen, pa šizoidi onda zapadaju u reaktivna psihotička stanja koja su po izgledu slična šizofreniji, tako da to onda vodi do uspostavljanja pogrešne dijagnoze.

Zajednički faktor u raznolikosti ove anomalije je jedno potmulo bljedilo emocija i osjećanja za psihološke realnosti. To se može pripisati niskom kvalitetu njihovog instiktivnog substratuma, koji kao da radi na pijesak. Nizak emocionalni pritisak dozvoljava im da razviju odgovarajuće špekulativno rezonovanje koje je korisno u ne-humanističkim sferama djelovanja. Zbog svoje jednostranosti, oni su skloni da smatraju sebe intelektualno superiornijim od “običnih” ljudi.

Kvalitativna frekvencija pojave ove anomalije razlikuje se među rasama i nacijama: niska je kod Crnaca a visoka kod Jevreja. (…)

Prema mojim opservacijama ova anomalija je autozomalno nasljedna.
Ponerološko djelovanje šizoida [Ponerologija – nauka u porijeklu i prijenosu zla, prim. prev.] može se određivati sa dva aspekta. U jednom užem obimu, takvi ljudi prouzrokuju nevolje članovima svojih porodica, lako se pretvaraju u alatke za širenje intriga u rukama inteligentnih individua...

Njihova tendencija da gledaju na ljudsku realnost na indoktriniran i prost način kojeg smatraju “ispravnim”, često transformiše njihove dobre namjere u loše rezultate. Međutim, njihova ponerološka uloga može zadobiti makrosocijalne proporcije ukoliko se njihovi stavovi prema ljudskoj realnosti i njihove velike doktrine, za čije stvaranje imaju veoma izraženu tendenciju, stave na papir i štampaju u velikim tiražima.

Uprkos ovim njihovim tipičnim nedostacima, ili čak jednoj otvorenoj šizoidnoj deklaraciji, njihovi čitaoci ne shvataju kakve su istinske karakteristike tih autora; oni interpretiraju takva djela u skladu sa svojom ličnom prirodom. Umovi normalnih ljudi teže ka korektivnim interpretacijama zahvaljujući participaciji njihovog vlastitog bogatijeg psihološkog pogleda na svijet. Međutim, mnogi čitaoci kritički odbacuju ovakve radove sa jednim moralnim gađenjem ali nesvjesni njihovih specifičnih uzroka.

Jedna analiza uloge koju su odigrali radovi Karla Marksa lako otkriva sve gore navedene tipove apercepcije i društvene reakcije koje su dovodile do podvajanja među ljudima. [...]

Za vrijeme stabilnih vremena koja se naoko čine sretnim, mada su i ona obilježena nepravdom prema pojedincima i nacijama, ovi [šizoidni] doktrinari vjeruju da su pronašli jednostavno rješenje da srede probleme u jednom takvom svijetu. Takavi istorijski periodi uvijek su karakterizirani jednim generalno osiromašenim psihičkim pogledom na svijet, tako da se u takvim vremenima, jedan šizoidni, siromašan psihološki pogled na svijet ne istiće iznad ostalih i prihvata se kao jedna legalna ponuda.

Te doktrinarne individue karakteristično manifestuju određeni prezir u vezi moralista a onda zagovaraju potrebu za ponovnim otkrivanjem izgubljenih ljudskih vrijednosti i za razvojem jednog bogatijeg i ispravnijeg psihološkog pogleda na svijet.

Šizoidni karakter teži da nametne svoj vlastiti konceptualni svijet drugim ljudima ili društvenim grupama, koristeći jedan relativno kontrolisan patološki egoizam i izvanrednu istrajnost koja proistiće iz njihove uporne prirode.

Tako su oni na kraju u stanju da savladaju ličnost druge individue, što dovodi do toga da se ova počne očajno nelogično ponašati. Sličan uticaj oni takođe mogu izvršiti i na neku grupu ljudi kojoj su se pridružili.

Oni su psihički usamljenici koji se osjećaju ljepše u nekim društvenim organizacijama, gdje postaju žestoki pobornici neke ideologije, vjerski fanatici, materijalisti ili sljedbenici neke ideologije koja ima satanističke karakteristike. Ukoliko se njihove aktivnosti svode na diretne kontakte na nižoj društvenoj razini, njihovi poznanici ih obično vide kao ekcentrike, što ograničava njihovo ponerološko dejstvo. Međutim, ukoliko oni uspiju da sakriju svoju vlastitu ličnost iza pisanih riječi, njihov uticaj može otrovati umove u društvu u jednom veoma širokom obimu i za jedno veoma dugo vrijeme.

Karl Marx predstavlja najbolji takav primjer jer je on bio najpoznatija figura te vrste. Frostig, psihijatar iz stare škole, uključio je Engelsa i druge u jednu kategoriju koju je nazvao “kategorija bradatih šizoidnih fanatika”. Poznate proklamacije pripisane Sionskim Mudracima na početku prošlog vijeka počinju sa jednom šizoidnom deklaracijom.

Devetnaesti vijek, pogotovo njegova druga polovina, čini se da je bio vrijeme jedne izvanredno velike aktivnosti od strane šizoidnih individua, koje su često bile, mada ne uvijek, jevrejskog porijekla. Nakon svega, moramo imati na umu da 97% od svih Jevreja ne izražava ovu anomaliju kao i to da se ona javlja u svim evropskim nacijama, mada u jednom značajno manjem stepenu. U naše naslijeđe iz tog perioda spadaju predstave o svijetu, naučne tradicije i zakonodavni koncepti začinjeni aromama šizoidnog shvatanja realnosti.

Uprkos činjenici što pisana djela šizoidnih autora sadrže u sebi gorenavedene nedostatke, ili čak otvoreno formulisane šizoidne deklaracije koje za specijaliste mogu da predstavljaju sasvim dovoljna upozorenja, prosječan čitaoc njih ne prihvata kao jedan pogled na realnost zahvaćen ovom anomalijom, nego radije kao jednu ideju prema kojoj on treba da zauzme neki stav koji je baziran na njegovim ubjeđenjima i rezonovanju. To je prva greška.

Ova previše pojednostavljena šema, lišena psiholoških boja i zasnovana na lako dostupnim podacima, vrši jedan intenzivan uticaj na pojedince koji su nedovoljno kritički nastrojeni, često frustrirani usljed svog lošeg prilagođavanja društvu, kulturno zapostavljeni, ili koji se karakterišu određenim psihičkim nedostacima. Drugi bivaju podstaknuti na kritiku baziranu na njihovom zdravom razumu, mada ni njima, takođe, ne uspijeva da shvate suštinske uzroke ovog problema....

Među osobama koje prihvataju sadržaje ovakvih dijela, možemo razlikovati dva posebna tipa apercepcije: kritički-korektivni i patološki.
Ljudi koji imaju normalan osjećaj za psihološku realnost skloni su inkorporaciji onih važnijih elemenata iz tih dijela. Oni će takođe trivijalizirati očigledne greške i nadomiještati šizoidne propuste uz pomoć svog mnogo bogatijeg pogleda na svijet. To onda vodi do jedne razumnije, odmjerenije, pa tako i kreativnije interpretacije, ali ne potpuno oslobođene uticaja grešaka koje su gore navedene.

[Ne dešava li se nešto slično i kad normalan čovjek čita tzv. “svete knjige”?!?]

Patološko prihvatanje se manifestuje kod individua sa različitim poremećajima, bilo da su oni naslijedni ili stečeni, kao i kod mnogih ljudi sa iskrivljenom ličnošću i onih kojima je nanesena neka društvena nepravda....

Šizoidija tako igra suštinsku ulogu kao jedan od faktora u genezi zla koje ugrožava naš savremeni svijet. Zadatak psihoterapije u takvom svijetu trebao bi podrazumijevati da se posljedice ovog zla eliminišu što god stručnije je to moguće....

U ponerološkom procesu ovog patokratskog fenomena, karakteropatične individue prihvataju ideologije stvarane od strane doktrinara, često šizoidnih ljudi, pretaču ih u jedan aktivni propagandni oblik i proširuju sa jednim patološkim egoizmom i paranoidnom netolerancijom svake filozofije koja se ne slaže s njihovom. [...]


kraj izvoda

***

Šizoidne psihopate često imaju tendenciju da provociraju ili se izazivački ponašaju, “traže dlaku u jajetu” kad se o kritikovanju drugih ljudi radi; u stalnoj su potrazi za greškama kod drugih a svoj pogled na realnost prezentiraju na način kao da se tu radi o jednom golom činjeničnom stanju, dok istovremeno zaobilaze ili ignorišu sve one činjenice koje bi mogle da ukazuju na suprotno. Često su skloni da uvjeravaju slušaoca da imaju i dokaze o onome što tvrde ili zastupaju, dok ih u suštini nemaju.
Uporno odbijaju da priznaju vrijednost drugih, odnosno, da potvrde da i ono što neki drugi rade može da bude pozitivno.

Oni same sebe uvijek prezentiraju kao “eksperte”, sve s ciljem kako bi nadvladali ličnost slušaoca i zadobili kontolu nad njim. Veoma uporno ponavljaju da su oni ti koji su u pravu, sve dok ta njihova ‘pravda’ ne izmori slušaoca (ili čitaoca) i on tako popusti pred njom, pogotovo ukoliko se sve to obavlja uz svesrdnu pomoć njegovih saradnika (ili pristalica).

U mnogim slučajevima oni oko sebe vješto organizuju tzv. “grčki hor” odnosno individue koje su njihovi pobornici i koje obično, spontano ili sa zadatkom, trebaju glasno da mu plješću i verbalno ili pismeno da ga podržavaju, odnosno, šire njegove ‘doktrine’.

Šizoid će često ostvarivati “ekskluzivne” veze s nekima od ciljanih individua (koje su kobajagi bazirane na međusobnom povjerenju, pouzadanosti ili zaslugama). To može ići čak i do te mjere da će on među svojim slušaocima (ili sljedbenicima) pokušati stvoriti ‘takmičarsku atmosferu,’ uvodeći neku vrstu njihovog rangiranja – dok bi oni istovremeno trebali posvećivati svoju pažnju tome - ‘ko će mu biti bliži, odnosno, zadobiti njegovu naklonost’.

Njihova manipulacija često uključuje i igranje uloge žrtve, koju neki navodno uporno proganjaju želeći da je unište, pogotovo kad se od njih traže neki dokazi za nebuloze koje šire oko sebe ili ih se uhvati u laži.

Cilj šizoida je Moć, Vlast, Kontrola, Dominacija i Potčinjavanje drugih.

Svoje ciljeve ostvaruju uz pomoć raznoraznih sredstava uključujući verbalno psihičko omekšavanje drugih, pokušavajući kod njih da prouzrokuju osjećaj nesigurnosti, straha, stida, blamaže, krivice, poniženja itd. a istovremeno će da negiraju kako je to dio njihove ‘standardne operativne procedure’.

Najomiljenija taktika šizoida je da okreću ljude jedne protiv drugih. Kad im uspije da zavade ljude, to im onda pruža neku vrstu perverznog samozadovoljenja, pogotovo kad posmatraju kako se ovi međusobno glože. Istovremeno, stalnim stvaranjem intriga i konflikata, oni odvlače pažnju sa samih sebe, odnosno, stvarnog izvora problema. Oni će tada često da nastupe i kao “glas razuma” u razrješavanju konflikta kojeg su sami stvorili i na taj način će prikupljati nove poene kod svojih žrtava.

Šizoidi su stručnjaci za distorziju čovjekove percepcije. Često će npr. pokušati da izazovu negativan odnos drugih prema osobi na koju ciljaju, a to rade njenim podrivanjem tj. stvaranjem opšte sumnje u vezi nje, uz pomoć jednog vještog iskrivljavanja nebitnih činjenica, izražavanja lažne zabrinutosti itd.

Ovdje se radi se o jednom trovanju ljudskog uma kojem se veoma teško suprostaviti jer je ono prilično suptilno i kao takvo ono je veoma teško za uočiti.

Tako, u večini slučajeva prilično dugo potraje to dok njihove žrtve ne dođu pameti, (ukoliko uopšte dođu?!), odnosno, uspiju da vide kroz tu njegovu varljivu masku i shvate da ih ovaj koristi kao pijune.

Šizoid sebe predstavlja jedinim pouzdanim izvorom informacija. Dovođenje u pitanje kredibiliteta njegovih informacija ili njihovih izvora oni automatski shvataju kao uvredu, jer treba samo po sebi da se podrazumijeva da oni dobijaju informacije “iz prve ruke” a ti njihovi izvori su ponekad obavijeni i velom misterije.

Često će ciljanu individuu javno označavati neznalicom, neodgovornom, nestabilnom, ovisnom, nepažljivom, nesigurnom, nepouzdanom, naivnom itd. – neprestano ukazujući na neke njene slabosti, koristeći se iskrivljavanjem činjenica ili fabrikacijom “dokaza” u smislu ukazivanja na neprimjereno ponašanja date osobe.

S obzirom da većina ljudi ima jednu “sklonost ka traču” (bez tendencije za provjerom informacija), takve “vijesti” mogu prilično brzo i da se šire. Dakle, u večini slučajeva tu se radi o najobičnijim projekcijama. Cilj svega toga je da se izmanipuliše percepcija slušaoca ili čitaoca, te da se formira jedna vrsta njegove zavisnosti, tako da on onda počinje da se oslanja isključivo na šizoida kao na jedini izvor pouzdanih informacija, dok istovremeno prestaje da vjeruje svim drugima. Svaku osobu koja uspije da se otrgne od te zavisnosti, šizoid će pokušati da ocrni koliko god je to moguće i kad god mu se za to ukaže prilika.

Kad se šizoid nađe satjeran u čošak i u opasnosti da bude raskrinkan, on se onda brzo prebacuje iz svoje klasične arogantne, ohole i nadmene poze u “jadan ja” modus operandi, proglašava se žrtvom privlačeći pažnju na sebe i manipulišući ljude igrajući na njihova osjećanja krivice, sažaljenja, empatije itd. Naravno, one koji su ih razotkrili, oni će neprestano pokušavati da degradiraju ili da ih etiketiraju kao lažove, paranoike itd…


Pozdrav!

Dal' ti se slucajno zadesio ovaj komentar ili si na taj nacin izmedu redova prokometirao dogadanja na jednoj drugoj temi o odredenim osobama?

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima je slučajna


Pozdrav!

_________________
Znanje spašava!

Galaksija

sto bi napravio da u svom krugu(fizickom, ne virtulanom ) poznanika postoji takva osoba i da shvatis da si samo jedan od njegovih pijuna?

Poznajem ja takvu osobu, i svacam kakva je, ostali je izbjegavaju...imaju neko strahopostovanje...ma tocno sve ono sto si gore naveo,bas sve...i svjesna sam toga da zeli manipulirati mnome, ali ja ga se ne bojim(mozda sto sam jedan korak ispred njega-znam sto je i tko je, a on nezna da ja znam), cak ga i provociram javno i on mene ali onako na simpaticnu stranu.
Svaki put je iznenadjen (kako se ja obicna smrtnica) usudim njega bockati i kritizirati/provocirati, osjecam da ostane zbunjen jos pogotovo zato sto zna da nemam nikakve opcenite neprijateljske misli o njemu.

Ostane zacudjen kako ga mogu provocirati a pripitomio me (ovako ja zamisljam sto se njemu vrti po mislima).

Sto mislite?

Enigmaa,

Možda nisam razumjeo baš najbolje, s jedne strane daješ neke indikacije kao da si ti izvan njegove kontrole a onda kažeš da te je “pripitomio”?!

U svakom slučaju, tvoje je pitanje šta bih ja uradio? Bez obzira što psihopate imaju neke zajedničke generalne osobine, svaki slučaj je na neki način specifičan, te ga tako treba i posmatrati. Generalno, s obzirom da od psihopate ne možeš očekivati nikakvo dobro, onda je potrebno poduzeti određene mjere zaštite i te mjere moraju biti bazirane na znanju, odnosno, razumijevanju tog mentalnog poremećaja i cijele problematike u vezi toga.

Uopšteno govoreći, postoje 3 metode, mada granice između njih ponekad nisu potpuno jasne.

Prva metoda podrazumijeva presjecanje svih veza, druga, držanje psihopate na distanci a treća je da ulazak u direktan sukob. Za ovu posljednju metodu potrebno je veliko znanje i razboritost.

***

Problem je u tome što psihopatija ima i svoju ‘metafizičku’ pozadinu, odnosno, postoje tu neke stvari koje su naoko nevidljive ali se događaju kod interakcije sa psihopatom. Ja bih to ‘slikovito’ opisao kao formiranje jedne “eterične” veze između psihopate i žrtve. Radi se o nečemu sličnom jednom nevidljivom “crijevu” koje on “zakači” za žrtvu i kroz koje je u stanju da crpi energiju iz nje, odnosno, djeluje na nju čak i kad nisu u fizičkom kontaktu (mada, kako se čini, ta energija ne završava kod njega). S tim u vezi, nije slučajno što ih neki nazivaju “energetskim vampirima”. Dakle, oni su takođe u stanju da utiču na čovjeka, mijenjaju njegovo psihičko stanje i raspoloženje sa distance, za šta ću možda navesti neke primjere u nekoj od sljedećih poruka na ovu temu.

Prva i najvažnija stvar koja mora biti jasna je ta da normalni ljudi imaju tendenciju da vjeruju kako su svi ljudi u suštini dobri i da je u onima koji se zločudno ponašaju moguće “probuditi onu dobrotu u njima”. To je prva ZABLUDA koje se moramo otarasiti. Psihopatu ne možeš nikad promijeniti u normalnog čovjeka! Isto tako, za opravdavanje ili racionalizaciju njihovih postupaka ne treba trošiti energiju. Kad se to shvati, shvatiće se i to koliko je cijela situacija u kojoj se nalazimo u suštini - tragična. Neki će se možda čak i sažaliti na njih, jer nisu oni krivi što su kao takvi rođeni (ili kasnije doživjeli odredena oštećenja na mozgu koja su dovela do te ‘karakteropatije’).

Istovremeno, u svom normalnom stanju, psihopata djeluje kao PREDATOR!

Dakle, na kraju se sve svodi na to - kao da je neko stavio u arenu normalnog čovjeka i psihopatu gdje su oni na neki način osuđeni da vode bitku “na život i smrt”. Što je najgore, normalan čovjek često nije ni svjestan gdje se nalazi nalazi i s kim, a o poznavanju nekih efikasnih metoda odbrane, da ne pričamo!?

S obzirom da se tu često radi radi o spašavanju “žive glave” odnosno “razuma” ili integriteta čovjekovog bića, prva metoda je ono što se najčešće preporučuje. Dakle, presijecanje svih veza. Međutim, nekada to nije lako, pogotovo ukoliko shvatimo da neki član naše porodice, odnosno, rodbine potpada pod tu kategoriju. Istovremeno, činjenica je da ukoliko je npr. čovjekov bračni partner psihopata, taj čovjek nema šanse za bilo kakav napredak u životu. Ako zamislimo da u takvom braku ima i djece, onda je komplikovanost situacije jasna. Istovremeno, jedino rješenje podrazumijeva prekid veze ukoliko se nastoji sačuvati lični integritet.

Naravno, ukoliko je neko od rodbine psihopata, u lakšim slučajevima može se preduzeti strategija koju je Gurdžijev nazvao “igranje uloge”. Na primjer, ukoliko te ta osoba posjeti, onda igraš ulogu dobrog domaćina čisto da bi olakšao život i sebi i drugima. Istovremeno znaš da je stvar privremena i težiš da izbjegneš svaki konflikt. Kod konverzacije se držiš tema koje su bliske toj osobi i ne zalaziš nigdje duboko. To je vrsta konverzacije koju je čini mi se takođe Gurdžijev nazivao “namakanje graha”. Recimo, ako je punica ili svekrva u pitanju, priče o metodama kuvanja pasulja, kiseljenja kupusa, sušenja slanine … itd. mogu se pokazati sasvim korisnim. Naravno, i to može da traži dosta energije, međutim, mnogo manje od one koja bi se utrošila u slučaju izbijanja konflikta. (Ovdje ne moram ni naglašavati da situaciju da ti se ista osoba zastalno useli u kuću, odnosno, neki zajednički život - treba po svaku cijenu izbjeći!)

Druga metoda se može koristiti, na primjer, ukoliko ti je neki kolega s posla psihopata, odnosno, neko iz tvoje okoline s kim ne možeš prekinuti sve veze tj. moraš ulaziti u neku vrstu interakcije. To podrazumijeva da čovjek mora povući liniju preko koje ga ne smije pustati a istovremeno uspostaviti određeni vid ko-egzistencije. Ova metoda traži malo veće znanje i lični integritet jer je potrebno psihopati dati na znanje da si ga ‘pročitao’, odnosno, da imaš tu sposobnost da mu se efikasno suprostaviš, ukoliko se za tako nešto ukaže potreba a na njemu je to da se potrudi da se ta potreba ne ukaže. Radi se o nekoj vrsti verbalnog ili prećutnog “dogovora” da jedan ne zalazi na područje drugog. Istovremeno, tu moramo biti na jednom stalnom oprezu. Mi ćemo primjetiti kako on manipuliše druge ali nećemo direktno intervenisati ukoliko on te druge ne pokušava da okreće, odnosno, koristi protiv nas.

U prethodnom izvodu iz materijala kojeg je napisao Lobacevski, pomenuto je da je određeni procenat ljudi “prijemčiv” za psiho-patološki materijal i da oni lako postaju žrtve psihopata, odnosno, marionete u njihovim rukama. Na žalost, prema nekim procjenama tu se radi o otprilike 20% ljudi, što je prilično veliki procenat! (Moguće je da je ovaj procenat i mnogo veći?!) S obzirom na njihovo mentalno stanje, njima se takođe ne može pomoći, niti to treba pokušavati. Takvog, kad bi i uspjeo na silu odljepiti od psihopate on bi se zaljepio za tebe. Njima treba vođa, neko ko će im govoriti šta da misle i šta da rade.

U vezi toga koliko je bitno ne dozvoliti psihopati da pređe ni za “centimetar” određenu granicu koju smo zacrtali, moramo imati na umu neke bitne karakteristike njihovog ponašanja.

“Kamilizacija čovjeka”

Ono što se tu zbiva metaforično je prikazano u sljedećoj paraboli:

Jednom davno spremio se jedan Arap da pređe preko velike pustinje. Tako, prije nego što je krenuo na put on je dobro napojio i nahranio svoju kamilu, uzeo je sve što mu je trebalo za put a onda su krenuli. Već prvog popodneva počela je pješćana oluja. Arap je brzo postavio šator i zavukao se unutra da se zaštiti od oluje.
Ubrzo zatim, kamila mu je rekla: “Gospodaru, pusti me da gurnem nos unutra jer mi pijesak ulazi u njega. Ukoliko se udavim, onda te neću moći prenjeti preko pustinje. Tako je Arap pustio kamilu da gurne nos u šator.

Kratko nakon toga, kamila je rekla: “Gospodaru, dopusti mi da sklonim oči pod šator, pijesak mi ulazi u oči, ako osljepim onda neću te moći prenjeti preko pustinje.” Tako je Arap pustio kamilu da skloni oči ispod šatora.” Malo zatim, kamila je opet progovorila: “Gospodaru, pusti me da sklonim uši ispod šatora, …itd.” Na kraju, kamila je naravno istjerala Arapa iz šatora, tako da se on sada našao napolju izložen oluji.

***

Ovaj proces “kamilizacije” je tipičan za psihopatu. Ukoliko mu počnemo popuštati tj. puštati ga na naš “teren”, on se neće smiriti sve dok ga potpuno ne preuzme. Dakle, čovjek ni u kom slučaju ne smije dopustiti da bude “kamiliziran”. Kamila će pri svemu tome rado da igra na kartu njegove savijesti, dok je ona, istovremeno, – NEMA!

Ovdje se mora biti odlučan i beskompromisan!!!

Treća metoda

Ova metoda je prilično opasna. Nju može primjeniti samo onaj koji poznaje suštinu problematike, kao i sve moguće konsekvence sukoba s jednim psihopatom, pogotvo onih “većeg kalibra”. Tu se radi o ulasku u direktan konfikt sa njim, odnosno, njegovom raskrinkavanju što podrazumijeva uništenje njegove piramide koju je on uporno i mukotrpno stvarao. Psihopata će se ovdje boriti SVIM sredstvima da održi svoj položaj i kontrolu. Ovdje normalan čovjek mora istovremeno raditi na odbrani i napadu. Ovo se primjenjuje kad čovjek odredi na osnovu lične percepcije da je neki psihopata “prevršio svaku mjeru”. Tu se mora imati na umu da sve to može ići čak dotle da psihopata neće prezati ni od toga da fizički likvidira ‘napadača’ a istovremeno psihopata kojem je srušena njegova piramida često ima tendenciju da izvrši samoubistvo jer mu tada život postaje besmislen. Stvar je po svojoj suštini tragična.

***

Prateći ovu tematiku na nekim stranim forumima, na nekoliko mjesta sam naišao na jedan prilično tačan metaforički opis onoga šta se zbiva kad se normalan čovjek nade u direktnoj interakciji sa klasičnim psihopatom: - “caught as a deer in headlights”.

Kad se u noći, na nekom putu, jelen ili srna nadu uhvaćeni u snopu automobilskih svjetala, oni se momentalno paralizuju kao da su hipnotisani i tako nisu u stanju da reaguju, te obično bivaju pregaženi. Isto tako, normalni ljudi, nesvjesni ove problematike, obično bivaju “pregaženi” od strane psihopata a da nisu bili ni svjesni šta im se desilo.

Psihopate na internetu takođe nisu nimalo naivan problem. Ukoliko nemaju svoj vlastiti forum, prilikom svog rada na drugim forumima oni će ulaziti u interakciju sa članovima na dva nivoa, vidljivom i nevidljivom. Ovaj prvi podrazumijeva javne poruke koje svako može da vidi a drugi podrazumijeva ‘regrutaciju’ kadrova koju oni obavljaju uz pomoć privatnih poruka upućenih osobama koje smatraju pogodnim. Naravno, te poruke vide samo oni koji ih primaju (oni mahom nisu svjesni da ih ovaj šalje i mnogim drugima!?). I sada samo trebamo zamisliti šta se zbiva kad jedan inteligentniji psihopata vrbuje 20% članova nekog foruma!? Ne samo što on onda počinje da manipuliše njihovu svijest i percepciju, nego ih koristi i kao ‘proksije,’ te tako pokušava da manipuše i cijeli forum.

***

I na kraju, buđenje podrazumijeva jedan Put koji vodi kroz objektivnu realnost a psihopatija, kao stanje svijesti određenih individua i kao čest izvor zla - čini jedan njen vema značajan dio.

Kad se o manipulaciji ljudskih bića radi, psihopate nisu ništa manje značajni ili opasni od zločudnih vanzemaljaca. I jedni i drugi rade na sličnim ‘frekvencijama,’ te tako mogu da budu pogubni po ljudsko biće. Tragikomično je to što danas postoji sve više onih koji tvrde da “znaju skoro sve” o vanzemaljcima, dok isti ti ne znaju gotovo ništa o psihopatiji!? Znači, većina njih nije u stanju da prepozna psihopate i da izađe na kraj s njima, dok su istovremeno uvjereni da su “hiperdimenzionalne tehnike” kojima raspolažu efikasne protiv vanzemaljaca, mentalnih programa i ko zna čega sve ne!? Kuriozitet, zar ne?!

Ignorisanje psihopatije kao važnog dijela objektivne realnosti, čini čovjeka slijepim, ranjivim i lakom žrtvom tih individua.


Pozdrav!

______________________
Znanje spašava - ali samo one koji su u stanju da ga – primjene!

[quote="galaksija"]Enigmaa,

Možda nisam razumjeo baš najbolje, s jedne strane daješ neke indikacije kao da si ti izvan njegove kontrole a onda kažeš da te je “pripitomio”?!

pripitomio - gledano iz njegove perspektive, ne iz moje



Neki će se možda čak i sažaliti na njih, jer nisu oni krivi što su kao takvi rođeni (ili kasnije doživjeli odredena oštećenja na mozgu koja su dovela do te ‘karakteropatije’).

znaci moguce je da je posljedica mozdanog udara sa neih 7-8 godina?

Znaci li isto to da oni nikad nikog nece smatrati pravim prijateljem?

Ne znam da li osobe koje se konstantno zale na sve i svasta spadaju u psihopate ali u svakom slucaju su jedni od cestih ispijaca energije da li svjesno ili nesvjesno.
Cini mi se da su i oni na neki nacin ljudi bez savjesti.
Recimo osoba koja se konstantno zali i obicno trazi zrtvu kojoj ce se izjadati ne misli da svojim problemima mozda opterecuje drugu osobu i da nesto treba zadrzati za sebe. Drugo, ako joj se ti pozalis postaje strasno uznemirena i brzo mijenja temu i skrece vodu ponovo na sebe. Je li i tu u pitanju izvjesni narcisoidam i sebicnost.
Posto sam nazalost imala neke bliske clanove rodbine koji imaju svoju redovnu seansu zalbi naucila sam se da uopste niti slusam a kamoli da se uzivljavam ili dajem savjete. Njima savjeti obicno i ne trebaju, treba im samo neko da se slozi sa njihovim kukanjem sto je jedno prilicno iscrplivanje energija.
Osoba koja se zali se na kraju seanse obicno osjeca ispraznjenom a zrtva kojoj se zalila isrcpljenom.
Nazalost ovo jos u psihijatriji nije definisano kao psihopatija ali se svakako ne moze zanemariti jer ima veliku rasprostranjenost medju narodom.

Sophia,


Tekst Organski Portali može u nekim slučajevima da proširi ili izoštri sliku:


http://www.galaksija.com/organskiportali.htm


Enigma,


Do oštećenja nekih dijelova mozga, (moždane kore), koja mogu dovesti do karakteropatije, može doći usljed raznih fizičkih trauma, izljeva krvi, kao i djelovanjem nekih hemijskih supstanci, odnosno, lijekova.

Ovdje gore sam samo naveo neke njihove generalne karakteristike a već sam napomenuo da je svaki slučaj takođe specifičan. Ista bolest može različito da se manifestuje na ljudima.

Što se ‘prijateljstva’ tiče, sve zavisi šta se pod tim podrazumijeva. Klasični psihopata, neće nikoga smatrati iskrenim prijateljem iz jednostavnog razloga što on ne zna šta to znači i što on ne može to da sazna. Za tako nešto potrebno je imati savijest i osjećanja. On će na svakoga projicirati svoje poimanje realnosti. Naravno, to ne znači da on neće biti u stanju da dobro odglumi prijatelja, kad smatra da je to potrebno tj. kad mu to donosi određenu korist.

Inteligentnog psihopatu treba shvatati kao – prvoklasnog glumca – koji je u stanju da odigra svaku ulogu i koji sam bira uloge koje će da igra, ovisno o tome koja od njih mu šta donosi.

Oni dobro znaju metodiku ponašanja izvana. Npr. Arwen dor je navela jedan odličan primjer: bon-ton. Te stvari kao da su stvorene za njih. Oni će se odlično pridržavati kodeksa ponašanja i ostavljati utisak džentlmena, poznavaće etiku i sva pravila dobrog ponašanja. Sve vrste ‘ambalaže’ će im biti poznate ali ono što ne mogu imati, to je sadržaj/sustina. Kod njih nema one jednostavne ljudske spontanosti. U njihovom društvu čovjek može da dobije jedan neodređen osjećaj da tu “nešto fali” ali ne može jasno da ukaže šta je to.

Neko je dobro rekao da ćeš u prvom kontaktu s njim imati “u stomaku” jedan negativan (INSTIKTIVNI!) osjećaj. U drugoj fazi, on će progovoriti i nakon nekoliko njegovih gestova mi ćemo sebi sebi reći: “Vidi kako sam pogriješio!? Pa, ovo je sasvim fin čovjek.” U trećoj fazi, tj. na osnovu jedne duže interakcije s njim, čovjek će zaključiti da ga onaj osjećaj ipak nije prevario - “ali sad je kasno”.

***

Klasični psihopata, kao ‘prijatelj,’ nije u stanju da daje nešto od sebe bezuslovno. On kad daje ili pomaže, on to radi da bi uspostavio ili zadržao kontrolu nad određenom osobom ili da bi ostavio utisak dobrog čovjeka ili da bi dobio neku protuuslugu. Istovremeno, njemu neće biti pravo ukoliko mu čovjek otvoreno ne pokazuje zahvalanost ili se ne ponaša onako kako to ovaj od njega očekuje, tj. prema njegovim mjerilima. Npr. od njega ćeš često čuti: “Pomogao sam mu a nije mi reko ni hvala.” Obično, kad on nekome pomogne, onda svi moraju (‘diskretno’) da saznaju za to. Skloni su i osvetama.

Dakle, njemu možeš biti “prijatelj” ukoliko razmišljaš i ponašaš se onako kako on to od tebe očekuje. Što se ‘razmišljanja’ tiče, već sam negdje naveo da nakon duže interakcije sa psihopatama može doći do ‘kontaminacije’ (ili ‘inficiranja’) čovjekove svijesti, tako da se onda i njegov način razmišljanja mijenja. U blizini psihopate, normalnom čovjeku je teško održati psihičku higijenu. (Taj fenomen sam u smislu “psihopatizacije čovjeka” pokušao malo bolje predstaviti uz pomoć navoda Dr Lobačevskog u tekstu Psihopatija i politika)

Znači, ukoliko čovjek svjesno uđe u interakciju s psihopatom, onda on mora imati na umu i moguće konsekvence, tako da kasnije neće imati pravo na ono: “…nisam znala…ja sam mislila…”


Pozdrav!

Hvala galaksija!
Tvoji postovi su mi dosta ttoga razjasnili, povezala sad sve konce koji su bili u mojoj glavi

Ovo mi je inace jako intersantna tema...mozda zato sto imam iskustva s njima

?

Galaksija je napisao uglavnom sve što je bitno za odnos.
Ja bih još dodala u vezi nečeg što mi se čini da je moguća zamka u koju većina lako upadamo kad su u pitanju psihopate.

1. Traženje uzroka njihovog karaktera je ujedno i traženje opravdanja za njihovo ponašanje. Time pokazujemo da nismo u stanju prekinuti sve veze s njima. Psihopate računaju na našu ljuskost, pa je ovakav pristup odličan put u vlstitu propast. Tražiti opravdanje za njih u tome da im se desio moždani udar, da je kriva bolest, je isto što i reći "nisu oni krivi, tj. nisu oni odgovorni za svoje ponašanje. " Pa, ako i nisu krivi, ali jesu odgovorni, jer oni ipak biraju svoja ponašanja. Sve je stvar osobnog izbora.
2. Zabluda u kojoj se nađu ljudi vezani za psihopate obiteljskim odnosima (recimo da vam je jedan od roditelja psihopat) je da će se psihopat promijeniti, "popraviti", jer vjerujete da dobro i pravda uvijek na kraju pobjeđuje, da će shvatiti vašu vrijednost i prizanti svoje pogreške., i barem vam na taj način vratiti dio energije koju su od vas iscrpili. Ali neće. Teoretski bi mogli, ali u praksi je to nomogće.

Prvo bi trebalo odrediti svoje granice, ne dozvoliti proboj tih granica ni pod koju cijenu, ni pod kojim uvjetima. Drugo bi trebalo odustati od nade da će biti bolje. Može biti samo gore. Treće bi trebalo staviti na vagu što dajemo a što nam otimaju, pa ćemo vjerojatno uvidjeti da nema druge nego rezati sve spone. Baš sve.

Psihopata nije u stanju biti priajtelj i tu priča završava.
Netko je rekao: čuvaj se čovjeka koji nema bar jednog iskrenog prijatelja iz svakog od perioda života, dakle, jednog iz vrtića, jednog iz škole, jednog na poslu...To da netko nema prijatelja do kojeg mu je stalo, je prva indicija da se radi o psihopati.
Niti kao roditelj, psihopata nije bolji. Ako i daje nešto (ljubavi, topline, novca) onda je to isključivo zato da bi dobio mnogostruko više, i da bi održao svoju sliku "dobrote" prema van, koja mu je veoma važna.
Da bi dobili nešto od svojih roditelja-pihopata, njihova djeca su primorana da se dovijaju raznim trikovima. Time bivaju uvučena u pakleni krug i snosit će dogoročne posljedice. Jedna od bolnijih posljedica je stalno prisutan (više manje potisnut) osjećaj krivnje i straha da će bit otkriveni, te duboko potisnuta i negirana mržnja i bijes, koji će se skupljati u podsvijeti i stvarati energetske blokade, i izazivati daljnje probleme sa zdravljem i vezama.
Upravo ti osjećaji tu djecu i dalje dovode u vezu s psihopatama, koje kao da magnetom privlače u svoj život, nikako da ih se otarade. Čim se riješe jednog, pojavi se novi. Jedini izlaz iz tog začaranog kruga je osvješćivanje problema i rad na sebi. To znači, simbolično, promjena unutrašnjeg roditelja.