Nasao sam odgovor na svoja pitanja. Kao vise puta u jednoj veoma dobroj knjigi, uvjek kad me neko vrjeme nesto dovodi do ?, tad citajuci tu knjigu, koju citam vec godinama, ali sam sad pred kraju, nadjem odgovor u njoj. Knjiga je zapravo dnevnik s 1000stranica, od Irina Tweedie koja je godinama bila u indiji kod jednog Sufija, od skole zlatnih Sufija. Dnevnik je pisala jer joj je Guruji Bhai Sahib rekao da ce taj dnevnik pomoci ljudima koji traze absolutnu istinu. Evo jedan dio iz knjige;
"Puno od nas su sjedili tog dana kod Guruji, ali jedna stolica, ljevo od mene je bila jos slobodna. Puno se je pricalo, ljudi su dolazili i odlazili. Tad odjednom primjetih da na stolici pokraj mene sjedi jedan mladic. Bio je siromasno obucen, sa bjelom Dhoti i Kurta, i ja sam mislia da je on iz sela iz ove provincije. On je sjedio nekako bezpomocno na rubu stolice, i ja si kazem, on mora da je novi ovdje. Pogledala sam ga, zapanjile su me njegove oci. Bile su prostrani, veoma tamni i od jednog cudnog izraza. Imala sam taj osjecaj da je taj mladic neuravnotezen, mozda cak da je lud. Neki bas ne normalni ljudi imaju takav ne ljudski izraz u ocima. Jagan Nathji je pricao s mnom, kad sam opet pogledala prema stolici, mladica vise nije bilo. To i nije bilo tako cudno, ljudi tu dolaze i odlaze stalno. Mislim da je bilo dva dana kasnije, kad sam opet tog mladica vidjela da sjedi na toj stolici. Ovaj put sam bila zbrkana, jer sam upravo cas prije toga gledala prema tom mjestu i tamo nije bilo nikog, niti je neko usao kroz vrata dvorista...Bar nikog nisam primjetila.
Mladic nije s nikim pricao, samo je sjedio i gledao u Bhai Sahib. On je pricao i objasnjavao nesto. Cudno, inace je on prema svakom ljubazan, pogotovo prema nekim novim. Taj madic je novi koji je dosao kod njega, ali Bhai Sahib mu neda nimalo paznje, ne prvi put kad je mladic bio tu niti sad. Pitala sam se da ja popricam s njim, malo da mu dam ljubaznosti, ali sta ako nezna engleski? Pogledala sam ga, imao je opet isti izraz u ocima. Onda sam pogledala prema Bhai Sahib. Da ja popricam s mladicem? Bhai Sahib me je pogledao direktno, i u njegovim ocima sam vidjela upozorenje. Spustila sam pogled, u tom momentu, pogledala prema stolici i stolac je bio prazan. Ovaj put sam bila skroz zbrkana, jer mladic nije nikako mogao izaci van kroz kapiju prema vani, jer sam ja gledala prema ulazu, gdje je bio Bhai Sahib. A u privatne djelove gdje je kuca i vrt, tamo nesmije svako ici.
Ispricala sam tu pricu pred svim ucenicima i unuku od Bhai Sahib. Unuk je rekao da je to sigurno bio jedan Djinn i da je cjelo opisivanje pasalo ponasanju jednog Djinna koji je dosao da dobi nesto od Bhai Sahib. Dali oni mogu uzeti svaki oblik, bilo je moje pitanje? Da, bio je odgovor, svaki oblik, bio on ruzan ili ljep, kao covjek ili zivotinja, svaki predmet, kao cvjet ili neka biljka. Odgovarajuci njihovim momentalnim zeljama. Kad uzmu oblik covjeka, onda su obicajno obuceni u bjelo, i njihove oci, tesko je za objasnit, ali nisu ljudske. I ako dodju kod Guru, tad Guru ne prica s njima. To nije potrebno. On komunicira s njima preko misli."
Pogotovo mi je zanimljivo sto kazu za oci, za odjecu i tó ludo ponasanje. Skroz su ljudski a opet nevjerovatno.
|