Interesantna knjiga, možete ju dowloadati sa:
http://www.val.hr/znanje/literatura/Umiranje.zip
Evo početnog dijela...
Izdavači: Martin Fieber – Hans H. Reinmoller – Thomas Richter
Umiranje
Zapis medijalnog kruga mira Berlin
iz 1956 – 1975 g.
Koji je najsigurniji put do istine?
Najsigurniji put počinje u vlastitom srcu.
Za tu zadaču Bogu nisu potrebne kukavice.
On treba duhovne revolucionare,
koji se bore za istinu
ulažuči dušu i život za njega.
Kako glasi najznačajnije temeljno pitanje
koje bi se moglo postaviti čovječanstvu?
Postoji li Bog ili ne?
Nastavlja li se duhovni život ili ne?
Sadržaj
Predgovor ..................................................................... 4
O umiranju i smrti ....................................................... 5
O trenutku smrti .......................................................... 10
Nakon smrti ................................................................. 12
O osobnosti .................................................................. 21
O žalovanju .................................................................. 23
O kontaktu s umrlima .................................................. 28
O ponovnom susretu s umrlima ................................... 32
O sumnji, strahu i ateizmu .......................................... 35
O crkvi ......................................................................... 39
O znanosti ................................................................... 42
O sudnjem danu .......................................................... 43
O drugoj smrti ............................................................. 45
O smrti djece ............................................................... 46
O boli .......................................................................... 47
O nesrečama ............................................................... 48
O samoubojstvu .......................................................... 51
O pomoči umiručem .................................................... 56
O sahrani .................................................................... 57
Ostala pitanja ............................................................. 59
Drage čitateljice i čitatelji,
iznad svega se radujemo što vam u nizu knjiga smijemo reprezentirati cjelokupni zapis Medijalnog mirovnog kruga Berlin, po sadržaju nepromijenjen i sređen po temama.
Postoječe bilješke su bile ostvarene marljivim radom, s «potpuno automatskim medijalnim pismom» u neovisnoj grupi istraživača i uz prisutnost neutralnih svjedoka, u toku 25 godina i s preko 1000 zasjedanja.. Pritom su bile protokolirane oko 6500 DIN A 4 stranica.
Prva izdanja, uz dodatke, su izašla u mjesečnim brošurama od 1956 do 1975g. Ti rukopisi su več tada bili čitani i prevođeni u zaintersiranim krugovima u Njemačkoj i u čitavom svijetu i postigli največu pažnju i priznanje, premda je broj izdanja bio relativno mali.
Vrijeme tada nije još bilo zrelo za veliko širenje. Javnost je više pažnje darovaa privrednom rastu sa svim ugodnim popratnim pojavama.
To se u zadnjim godinama bitno promijenilo. Sveukupno stanje u svijetu, rastuči kriminalitet, politička zbilja s visokim naoružanjem i ratovima postalo je nužno da ovo temeljno istraživanje još jednom bude objavljeno što je moguče šire. Ljudi su na našoj Zemlji zbog nesigurnog života prodrmani i traže alternativu za globalno uništenje. To traženje mora nači odgovarajuči odgovor. Kroz ovo ovdje temeljno istraživanje več postoje spoznaje uz pripadajuče dokaze. Ti rezultati istraživanja su visoke kvalitete u svom načinu i svom nepobijenom sadržaju istine. To če biti svakako i potvrđeno od stručnjaka. Dapače, ti rezultati dobivaju, zbog svog nepodmitljivog i nekompromisnog odnosa prema svjetskim događanjima koji se svakodnevno povečavaju, na aktualnosti i značaju. Oni pokazuju izlaz iz tisuča godina lančane reakcije rata i nasilja. I to vrlo temeljito.
Medijalni mirovni krug Berlin razradio je sa timom onostranih svjetlosnih glasnika i duhovnih vođa visokovrijedne dokaze o životu nakon smrti i o inteligentnom izvanzemaljskom životu.
Ti svjetlosni glasnici «imaju misiju donjeti svjetlost u tminu i otkriti sve nejasnoče. Radi se o duhovnom prosvjetljenju čovječanstva Zemlje.»
Možda čete se čuditi zašto nismo spomenuli ime duhovnog učitelja. Odgovor na to dao nam je duhovni svijet sam: «Ja nisam vezan ni za jedno ime nego samo za istinu. Mogli biste umjesto nekog imena isto tako dati «Istina». Što se mene tiče možete koristiti i jedan «X». Radi se samo o istini. Največa imena na ovoj Zemlji dovoljno su često proizvela največe zablude. Upučen sam da se uvijek bori protiv velike istine, jer ona spriječava napredovanje negativnih moči. Negativno če se tvrdokorno braniti sa svim sredstvima pa i nepoštenim, jer je istina suprotni pol zablude. Nemojte se zbog toga dati odvratiti od vaše potrebe za znanjem i vaše misije.
Kretanje duhovnih snaga sve više raste. Neče svi pristaše crkve stajati na strani istine. Religije neče biti one koje donose mir. Samo če razumljiva istina biti ona koja če spasiti ovaj globus. Moje ime pritom ne igra nikakvu ulogu. Pa da sam i največi anđeo Božji nikad vam ga nebi otkrio. Ja sam samo bezimeni posrednik vječne istine u cijelom svemiru». Toliko o predaji iz duhovnog svijeta!
Mi smo dali obečanje prenijeti ovu istinu čovječanstvu pod svim uvjetima. Iako to obečanje nije lako provesti, uz pomoč duhovnog svijeta to če nam uspjeti.
Izdavač
O umiranju i smrti
Kako glasi najznačajnije ključno pitanje koje bi se moglo postaviti čovječanstvu?
Postoji li Bog ili ne? Nastavlja li se duhovni život ili ne?
Važno je da ljudi shvate da «smrt» ne postoji onako kako si to večina predočuje. Čovječanstvo opčenito pretpostavlja da nakon umiranja više ništa ne postoji. Kako bi nam mogli učiniti razumljivijom tu misteriju?
Istina je da ne postoji «smrt», nego samo vječni život. Zabluda počinje s religijom. Vjeroispovijesti podučavaju da postoje ljudi koji odlaze u pakao i tamo ostaju vječno. Ljudske misli se opiru tome i zbog toga se ne želi ništa znati o onostranom i o religiji. Zaista je to jedno besmisleno, opasno i zbunjujuče učenje koje nije vrijedno hvale. Ne postoji smrt, samo preobrazba. Što, dakle, ovdje nije u redu? Da li je pogrešna riječ ili ne odgovara pojam koji je povezan s tom riječi? Kod oblikovanja riječi pritom se je mislilo na sasvim nešto drugo. Tko vam kaže da se sa riječi smrt nije mislilo na nešto sasvim drugo? Mislim da se pritom mislilo na preobrazbu, a ljudi su uz to dodali riječ «ništa». Ovdje leži zabluda! Ovdje se mora težiti za promjenom pojma. Smrt nije nikakav kraj, nego promjena. To je velika rupa u religiji koja ne može dati nikakvo objektivno objašnjenje o tom važnom pitanju. Ulažemo sve u to kako bi vam mogli dati istinu i pravilno vam objasniti misteriju smrti. Besmrtnost ljudi nije nikakav izuzetak, ona je za svakog čovjeka zakon. Obzirom da čovjek neumorno istražuje on če i ovu tajnu riješiti. Tada če doči do velikog šoka koji če zahvatiti cijelo čovječanstvo. Ali nakon tog šoka doči če do sasvim novih razmišljanja.
Danas bih vam htio govoriti o nečem sasvim posebnom. Gotovo čitavo čovječanstvo ove Zemlje nema pravu predodžbu o umiranju, a uz to također i o samoj smrti, niti o stanju osobnosti nakon smrti. Zbog toga bi vam sada želio ispričati kako Zemljanin, to jest, njegova osobnost umire u materiji, dakle ostavlja je. Naravno, postoje mnoge vrste smrti, na primjer kroz nesreče, bolesti, samoubojstva ili starosti. No ja vam sada želim objasniti prirodnu smrti, jer izlazak duše, to jest nematerijalni lik, u svakom slučaju je isti.
Kada sam umro ležao sam u mom krevetu. No iznenada sam sasvim siguran da je moj zemaljski život završio. Ta izvjesnost je iznenada ovdje i ne dopušta više nikakvu sumnju da bi to mogla biti obmana. I premda fizički osječaj sliči nelagodi, nešto poput nesvjestice, ipak je svijest vrlo sabrana. Duša se osječa svečano i veličanstveno. Istovremeno tijelo izgubi svoju težinu, a hladnoča klizi od nožnih prstiju uz noge. Ta hladnoča obuhvača kroz 30 sekundi cijelo tijelo, zaključno glavu. U tom momentu kada tijelo osječa hladnoču započinje duhovno slušanje i viđenje. Volja sada nema više nikakvu moč nad tijelom. Duša je svijesna da je srce stalo i disanje prestalo. Unatoč tome svijest se nije promijenila. Sve misli rade potpuno normalno. Ono što se sada događa sasvim ovisi o razvoju duše, o ljubavi i o vjeri, o karakteru i prije svega o zemaljskim djelima! Kod vas se kaže da čitav život u sekundi još jednom prolazi pokraj vas. Ne, to nije tako. Doduše, pojavljuju se fragmenti prijašnjih događaja koji su odavno bili zaboravljeni. Ako se, na primjer, radi o velikim neokajanim pogreškama onda se ti ljudi jako prestraše, jer iznenada stoje pred činjenicom da smrt ne postoji onako kako su to uvijek smatrali. Sada znadu da se toga ne mogu samo tako osloboditi. Drugačije je s dobrim ljudima koji su isto tako spoznali da se njihov život nastavlja i zadovoljni su da mogu s novim snagama otiči u jedan drugi svijet. Njihove duhovne oči spoznaju samo blijedo svjetlo, jer ne mogu vidjeti još oštro, koje mu nudi jedan drugi oblik bivstva. Ali duša prepoznaje likove prijatelja koji su je posjetili i radosno dočekali. Strašno je promatrati prijatelje ateista i materijalista koji su svoj život proživjeli krivo i bezbožno. Uz to dolazi još strašni zadah koji je neizdrživ. Tko se trudi povoditi se za Isusom Kristom, tko živi po njegovim učenjima, njemu je bolje. On odmah osječa prekrasan miris cviječa koji oplahuje njegovu dušu osjetljivu na mirise. On vidi svijetle i lijepe duše koje ga prijateljski dočekuju. Iza tog događaja slijedi jedna prolazna nesvjestica, jer se događa zadnje odvajanje od tijela. No tada se duša probudi s neopisivom snagom osječaja u jednoj sferi koja je prilagođena stupnju zrelosti duše. Svaki čovjek, kroz svoj duhovni stav, sam priprema način svog umiranja i novo mjesto boravka u onostranom. To o vama ovisi!
Večina ljudi si predočuje pod smrču konačni kraj njihove svijesti. Moralo bi se boriti protiv takvog neznaja. Da li je to tako?
Smrt nije nikakva tragedija za one koji je pretrpe, nego samo za one koji ostanu. Ako netko iz tame odlazi u svjetlost, onda nije nikakv razlog biti zbog toga žalostan. Sva žalost u stvarnosti je samo briga zbog gubitka koji vas osobno pogađa. Ali suze ne vrijede za onog koji je uistinu oslobođen. Onaj koji je prešao prijeko, na primjer, ne trpi više zbog bolesti ljudskog tijela i uništavanje tijela ga više ne pogađa. Sada može razviti sve svoje sposobnosti s kojima je opremljen, osloboditi se i dovesti do izražaja sve povezanosti. Sada je u stanju pružati velike usluge onima koji to zahtijevaju. Ali vama nedostaje uobičajena sadašnjost. Čeznete za osobama koje više ne možete vidjeti. No stvarnost je uvijek prisutna, premda vam nije više na dohvat. Pogledajte iza svijeta osjeta, iza pet nedoraslih, nedovršenih prozora duše i pokušajte sakupljati nešto od mudrosti koja dolazi sa znanjem spiritualne stvarnosti. Smrt nema nikakvu moč nad životom. Život uvijek trijumfira i onaj kojeg ljubite nikad vas neče napustiti. Istina je da ga smrt vama približava u duhu. Znadem da vam je teško to razumjeti Vi živite u fizičkom svijetu i vidite sve s tjelesnim očima. Svo dostojanstvo duha vam je sakriveno. Ali kada če vam jednog dan biti skinut veo i kada čete otvoriti vaše duhovne oči ugledati čete čaroban sjaj jednog novog života. Doživjet čete da za sve postoji savršena harmonija i da Božja pravednost mudro vlada iznad svega.
Da li možemo za «umiranje» upotrijebiti riječ ostati «bez duše»?
Da, to bi bila približno istina. Za Zemljane «umrijeti» znači: «Sad je gotovo!» Svakako da bez duše ostaje samo tijelo. Na samoj duši se ništa ne događa. Postoji vegetativni život. Ali postoji također jedan nadahnuti život. Čovjek se može kretati i disati, jesti i piti, a da ipak njegova duša može otiči. Takav čovjek onda živi vegetativno. Vi biste kazali da više nije zahtijevao natrag svoju svijest. Riječ «smrt» nije uopče primjerena za čovjeka i dovodi do pogrešnih zaključaka.
Riječ «smrt» se zloupotrebljava i spriječava čitavo čovječanstvo za jedan pravi duhovni napredak. Što kažeš o tome?
Kada čovjek umre ostavi svoje tijelo na Zemlji i kada dođe u duhovno carstvo onda to nije samo smrt, nego istovremeno duhovno uskrsnuče. No kada se dijete rodi na Zemlji, onda to nije samo smrt nego duhovno i materijalno uskrsnuče u materiji. To su najvažniji ljudski razvojni događaji. U tome leži čitav smisao ljudskog bivstva. Razmislite dobro o tome! Ako tijelo ostane bez duše mijenja se kontakt tijela i duše. Otkine se duhovna vrpca koja spaja dušu s tijelom. No na duši se uopče ništa ne mijenja, jer odvojeno je samo tijelo. Može se čak dogoditi da se tijelo drži na životu pomoču medicinskog umiječa dok je duša več odavno daleko od tijela i več se dogodilo totalno odvajanje. Medicinska zabluda se sastoji u tome da znanost, nažalost, pretpostavlja da je duša jedan produkt tijela ograničen vremenom.
Kakav je zapravo najbolji opis za ljudsku smrt?
Odvajanje duše. Smrt je ono što dozvoljava da umru sječanja. Sve drugo je život! Riječ «smrt» znači raspad materijalnog tijela. Duša se otpušta, odnosno oslobađa. Ona se vrača natrag u veliki dom, jer je ona bila samo u jednom školskom razredu života. Kada se radi o raspadanju tijela vi svi ste več mnogo puta u vašem životu umrli, jer se tijelo vrlo često obnavlja bez da o tome imate spoznaju. Kada u vama umiru sve one tjelesne čelije ne tugujete zbog njih. Smrt je, dakle, jedan vrlo zemaljski pojam koji znači rastvaranje materije. No što se čovjeka tiče on ulazi u novi život koji se odigrava u sasvim drugim dimenzijama. Čovjek se oprosti od svog bliskog ljudskog tijela koje mu je tako dugo služilo. Subližnji ga ne mogu zapažati, a njemu nije uskračeno zapažanje istih. Pojam «otiči kuči» je neosporan, jer čovjek nakon svog zemaljskog završetka života odlazi tamo, gdje on ustvari pripada i ima prijatelje. Shvačanje koje se može opisati kao sveopče izgleda u uspoređenju ovako: To je tako kao kada bi kapetan upravljao prepunim brodom ignorirajuči ledeni brijeg samo zato što se vidi vrh sante iz, navodno, sigurne udaljenosti. Veči dio brijega se nalazi ispod površine vode. Isto se tako potpuno ignorira ogroman onostrani svijet. Ljudi ne žele znati što se nalazi iza ovog života. S tim problemom je več i Krist imao poteškoče, pa je zbog toga govorio u usporedbama kako bi ga se moglo bolje razumjeti. Ljudi samo u rijetkim slučajevima imaju sposobnost zaista apstraktno misliti. Zbog toga se ljudima može nešto objasniti samo s konkretnim, slikovitim predodžbama. Također i razmišljanje o onostranom mora biti naučeno!
Što je život?
Uopče ne postoji nikakva smrt, nego samo život. Ali postoje promijenjena stanja života. Sve što se kreče je život, čak i kamen ima u sebi život. Sve je nastalo kroz ljubav Božju i kroz njegovu volju. Od života ljudi otpada samo materija, ali on ipak ostaje živ. Božanska stvaralačka snaga je neprestano uzimana i zlorabljena, kao što je to naročito sada slučaj u ovostranom. Kada pozitivne duše donose svijetlost negativno podešenim dušama, onda one drže posudu ispod kako bi, po mogučnosti, uhvatile svjetlo i tada ga negativno iskoristile. Za te negativno podešene duše, ovostrane i onostrane, riječ «smrt» je na pravom mjestu. Takve duše nemaju nikakv osječaj za druge duše.
Mnogi ljudi su mišljenja da če več primjetiti da li če nakon smrti živjeti dalje ili ne. Što kažeš za takav stav?
Naravno da to na kraju svatko primjeti. Ali njegova onostrana pozicija nema više nikakve veze sa zemaljskom pozicijom. Svaki čovjek je drugačije stupnjevan. Pod okolnostima se u razvoju gube stolječa.
Kada umremo i odemo u duhovnni svijet što gubimo tada na ovom svijetu a što dobivamo na drugoj strani?
Tada gubite vašu prošlost, jer točno znadete koliko ste bili pozitivni ili negativni. No u drugom svijetu, ako ste pozitivno započeli, možete krenuti putem izbavljenja. Onda čete biti oslobođeni negativne prošlosti, jer vas jedna takva prošlost nebi više trebala interesirati. Trebali biste prepoznati cilj i više se ne osvrtati. Cilj se nalazi u budučnosti, a ne u prošlosti.
Govori se o prelazu u duhovni svijet. Što se ovdje naročito događa?
U duhovnom svijetu postiže duša poboljšano zapažanje i brže misli. Veo straha duhovnih predrasuda otpada. Interesi se promijene, jer ne postoje više organi za održavanje života, a niti novac ne igra više nikakvu ulogu.
Prednost imaju duhovni interesi, ali samo kod onih koji to žele iskoristiti. Sigmund Freud i C.G. Jung kao psihoanalitičari imaju samo donekle pravo, jer im manjkaju duhovne spoznaje.
A oni ljudi koji imaju takve spoznaje budu izloženi ruglu.
Što se može načelno kazati o smrti?
Uklonite svu nesigurnost, jer je smrt samo jedna promjena vašeg stanja. Ali ona vam ostavlja sve što ste duhovno naslijedili, što duhovno egzistira, to jest sva iskustva, sječanja, sva osjetilna zapažanja, vašu sposobnost mišljenja, vaš govor, vašu individualnost. Jedino vaše tijelo izgubi svoju težinu i sve materijalne nedostatke. Vaše tijelo vam također ostaje, ali to je onda jedan drugi materijal kojeg ustvari več oduvijek posjedujete. U drugom bivstvu postoje drugi zakoni i tome se morate prilagoditi. Ne postoje nikakve iznimke. Moč velikog Planera je u svijetu totalnog duha nezamislivo veči, nego u svijetu materije, skamenjenog svijetla. Zbog toga oživite, ali učinite to pravilno!
Medicinska znanost je mišljenja da život umire, dakle da može biti potpuno ugašen. Što se o tome može kazati?
Ljudsko tijelo je samo materijalno, no duša je spiritualna. Jedno beživotno tijelo ne može oživjeti. Ali u trenutku kada primi spiritualnu energiju probudi se u život. Spiritualna energija ne može umrijeti. Ona se jednostavno ne može ugasiti. Kada život ode iz tijela onda se ne ugasi poput plamena, nego se samo odvoji od materije. U tom trenutku nastupa za oba dijela samostalnost, a uzajamni odnos prestaje.
Da li Bog proziva čovjeka na kraju njegovog života?
Teologija je nametnula zabludu da ljude Bog opoziva. Kada čovjek na Zemlji umre onda neče biti opozvan, nego je to jedna sasvim normalna stvar. Kada tijelo više ne funkcionira tako da duša ne može s njim imati više nikakav kontakt, onda se odvajaju tijelo i duša. Sasvim je svejedno da li čovjek umre prirodnom ili neprirodnom smrču. Ne umiru samo sada dobri ljudi, nego to nikada nije niti bilo drugačije. Uvijek moraju novi ljudi nastaviti rad drugih. I uvijek če tako biti. Sve slijedi Božje zakone. Sudbina te opoziva kada za to dođe vrijeme. Smrt se događa prema Božjim zakonima. Da li čovjek umre na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, to normalno nije povezano s Božjom voljom. Duhovni svijet svakako može pružiti pomoč i zaštitu u mnogim slučajevima. Ali duhovni svijet nije odgovoran i gotovo bespomočan za smrt čovjeka. No iscjeljujuče moči iz duhovnog svijeta mogu u svakom slučaju biti djelotvorne. Smrt je ulaz u duhovni svijet, jer se tamo duh oslobađa tijela. Mogu kazati i to da materija kapitulira pred duhom.
Večina ljudi se boje smrti, jer smatraju da je bolna.
Mislite na to da samo savjest boli, ali ne umiranje! Strah je razumljiv, no radi se o tome zbog čega. Također i duh zaštitnik može jako olakšati smrt. No tko je živio negativno sam bi to trebao slutiti, svejedno da li ga se promatra. Takvi ljudi vjeruju da od njih ne ostane niti najmanji djelič. Sumnjaju u duhovnu egzistenciju. Ta tema im je neugodna i zbog toga se ne žele pozabaviti tom istinom. Oni lažu i varaju sami sebe i izruguju se tome, jer također odbijaju svaku božansku egzistenciju. Zbog toga, uglavnom bez skrupula, nasrču direktno na zemaljske namjere. No kada dođu u visoku starost onda se u njima probudi savjest. I kako sam več često kazao crkva nije u tome bez krivice. Ona nema nikakve reprezentante istine. Ona se lakše zalaže za laž i zbog toga je znanje o Bogu na zadnjem mjestu. Riječ Božja se krivo podučava.Ta činjenica se, bez promjena, povlači od generacije na generaciju.
Kod pokušaja objasniti ljudima o osobnom nastavku života odmah imaju pri ruci odbijajuči odgovor. Kada ih se upita gdje je izvor tih odbojnosti onda slegnu ramenima i kažu: «Pa to znade svaki čovjek.» Što nam možeš o tome kazati?
Bilo bi idealno stanje kada bi čovječanstvo, bez znanja o životu nakon smrti, bez znanja o reinkarnaciji i uzroku i posljedici, bez znanja o egzistenciji Boga, poštovali i voljeli svoje subližnje i činili im dobro. Ako bi čovjek samo dobrim djelovao prema subližnjem zato što znade da bi loša djela bila karmički za njega bumerang, onda bi bilo pomognuto Bogu i čovječanstvu, ali to nije pravi dokaz čovjekove ljubavi, jer on na taj način samo sebi čini uslugu. To je razlog zašto necivilizirani divljak koji puta može brže dospijeti u više sfere, nego jedan civilizirani, takozvani podučeni čovjek. Tako dugo dok nekom čovjeku ide dobro on ne osječa potrebu biti podučen na taj način. No u nuždi se često nauči moliti. Drugi bi rado željeli iči u «crkveno nebo» bez da se moraju brinuti o boljem vlastitom nivou. Zbog toga slušaju riječi odgovornih u crkvi koji im obečavaju takva neba, jer ih se uvjerilo da je Krist kao mučenik več odradio za vas kaznu na križu. Nikakvo čudo da se uzmiče od reinkarnacije ili karme čim je istina u vezi s jednim ponešto mučnim samoizbavljenjem.
O trenutku smrti
Zašto se mnogi zastupnici prirodoznanstva boje vječnog života?
Boje se zbog toga, jer osječaju da če ih se tada osuđivati i da če morati snositi posljedice.
Da li postoje slučajevi gdje je ljudski život več protekao, ali Božjom voljom ipak bio produžen?
U normalnoj situaciji jedna ljudska misija na Zemlji završava sa 70 godina. Nakon tog vremena jedva da se čovjek mijenja, pa mora svoje vrijeme več prije iskoristiti za duhovno prosvjetljenje.
Ako je čovjek postigao određenu starost , a više nema snage za život, može li život biti produžen?
To je često slučaj ako postoji osnova za dobro prosvjetljenje ili ako se treba ispuniti važna misija. No kod tvrdoglavih, bezbožnih ljudi to je nemoguče.
Kada se promatra mrtve onda je njihov izraz vrlo različit. Neki izgledaju vrlo spokojno drugi nasuprot vrlo izopačeno. Ima li to nekakvg značenja?
Umiruči več razabire onostrano. Ono što on vidi ostavlja, naravno, na njega utisak.Dobar čovjek vidi vrlo lijepe duše, no loši ljudi vide iscerena lica kojih se boje. Želio bi vam sada objasniti odnos između duše i tijela. Predočite si da posjedujete novi auto i zbog toga vam se sviđa njegov izgled i kvalitete. I taj auto zatim vozite jako dugo i pritom se on troši. No vi koji vozite taj auto ne. Nakon što je taj auto več za staro željezo da li ga ima smisla još voziti? Sigurno ne. Kada bi se mogao dobiti novi auto odrekli bi se starog i uskoro ga zaboravili u radosti zbog novog auta.
Da li je važan način na koji netko umre?
Da, postoji razlika. Ako netko posjeduje znanje i živi prirodno ne nanoseči sebi štetu zbog nerazumnog načina života, onda je proces umiranja jednostavan i bez uzbuđenja i boli. No večina ljudi, koji napuštaju vaš svijet kako bi došli u duhovni svijet, su nažalost u strašnom neznanju i zbog toga bespomočni. Uz to dolazi još da su mnogi, koji dođu k nama prijevremeno, završili svoje vrijeme na Zemlji zbog krivog načina života ili zbog svojevoljne smrti. Njihovo voče još nije dozrelo. Vi znadete da je zeleno, nezrelo voče kiselo i neukusno. To je usporedba, ali točna. Zato duše moraju biti njegovane i upučene, sve dok se ne odluči o njihovoj daljnoj sudbini. Kada bi svi ljudi imali spiritualno znanje bilo bi mnogo jednostavnije. Kod umiranja ne radi se baš o tome kako je tijelo stvoreno, nego u kakvom se stanju nalazi duh.
Čovjek je, kada ostari, u mnogim slučajevima djetinjast?
Vi želite skrenuti lijevo, a auto vozi i dalje naprijed. Vi trubite, a truba se jedva čuje. Pritiščete pedalu za gas ali zapinjete, a kočnica ne funkcionira. Duša bi u jednom ostarjelom tijelu nešto željela dovesti do izražaja što bi nekom bilo razumljivo, no ona to može samo kroz alat «usta». I što činiti ako relej ne funkcionira, a nalog koji je dala duša se krivo šalje dalje kroz usta? Tako izlazi van nešto sasvim drugog od namjeravanog.
Događalo se da je čovjek za vrijeme umiranja bio ponovo sasvim bistar unatoč tome što je prije toga bio duševno poremečen. Kasnije se ustanovilo da je mozak bio potpuno oslobođeni.
Tada se duša več sasvim odvojila od releja, pa se može govoriti o astralnom stanju. U tom slučaju je umiruče tijelo bilo medij vlastite duše, duha.
Kakav je nedostatak za dušu, ako se nije još sasvim odvojila od tijela?
Tada je dušu snašla jedna vrst bolesti koja mora najprije biti izliječena. Ali pritom ne dolazi u obzir samo duhovna pupčana vrpca. Pored te srebrne vrpce, kako je vi nazivate, postoje još mnoge druge vezivne zrake nematerijalne vrste. Također se kod atesita i te spone polaganije odvajaju. I u zimi su odvajanja nešto polaganija, nego u toplim danima. U biti uzevši to traje dva do tri dana.
Na kojem mjestu izlazi duša iz materijalnog tijela?
Kod umiručeg izvlači se duša iz područja srca i uzdiže se. Duša izvlači svoje vlastite zrake iz aure tijela.
Da li kod polaganja mrtvog tijela na odar na neki način pomažu goreče sviječe?
Da svakako, jer one udaljavaju niža duhovna biča. To je važno kada duša još nije sasvim izvučena iz tijela. A duša bi trebala imati slobodan izlaz prema van. Zbog toga je dobro otškrinuti prozor barem sasvim malo. Te duše nisu još izvježbane prolaziti kroz materiju.
Kada netko umre,Neki ljudi otvaraju prozor kako bi duša imala slobodan prolaz. Da li je to pravilno?
Duša koja je upravo izašla iz svog zatvora, tijela, još je jako materijalno povezana. Zbog toga je dobro kada može izači kroz otvoren prozor. Na tom putu se također vrača natrag u stan. Za duše vezane za zemlju predstavlja materija određenu prepreku. Slobodne duše koje pripadaju višim sferama lakše prolaze kroz materiju.
Nas intersira trenutak smrti. Kako se to događa?
Smrt je različita, radi se o tome kako čovjek umre; da li je posljedica smrti iznanadna i da čovjek to uopče ne primjeti ili se radi o jednoj polaganoj, mukotrpnoj smrti. Uz to dolazi još kako je takva osoba živjela. Večinom je to tako kao da se čovjek probudi iz sna. Nakon tog buđenja nađe se u onostranom. A radi se još i o tome kako je živio. Ako je živio donekle pozitivno ne stoji tamo sam, nego na njega čeka njegov patron zaštitnik.
Zašto stari ljudi i oni koji umiru tako često fantaziraju?
Stari ljudi često sami sa sobom razgovaraju, jer se teško koncentriraju. Zbog toga glasno izgovaraju svoje misli. Umiruči več razgovaraju s bičima iz onostranog. Duše se polako otpuštaju.
Da li se može kod čovjekove smrti fotografirati izlaz astralnog tijela?
Znadem, vi tražite mogučnost dokazati znanosti izrazitu egzistenciju duše. Da bi se fotografiralo astralno tijelo potrebna je materijalizacija. Za materijalizaciju potreban je medij koji daje materijal. Ali postoje i izuzetci gdje priroda, na primjer močvarno tlo, daje materijal za materijalizaciju. Ali nije isključeno da če tehnika razviti aparat s kojim se mogu fotografirati duhovna biča.
U kojem vremenskom periodu napušta duša tijelo?
To je različito. Da li se radi o jednom materiajalisti ili o jednom dobrom Božjem vjerniku. Materijalisti umru jednom neugodnoim smrču. No pomaže se onom tko vjeruje u Boga. Bezbožne duše uglavnom se ne žele odvojiti od tijela, a to vodi do patnji.
Jednom smo čitali da duše koje dođu u duhovni svijet moraju izvojevati borbu između dvije moči. Dobro i zlo se bore za dušu. Što je s time?
Duše koje prispiju k nama zapravo ne moraju svladavati nikakve borbe. Ali ekstremne borbe između dobra i zla moraju ssvladavati samo loše duše, na primjer, nasilni zločinci i okrutni vladari. Kako bi povečao svoju dijaboličnu hijerarhiju upravo Negativan ima največe interese za takve duše. Svakako da se i te sfere mijenjaju, jer su i one podvrgnute razvoju. Sve je uvijek u pokretu. Ništa ne miruje u univerzumu i u duhovnom svijetu!
Nakon smrti
Kakav utisak ima duša najprije kad dođe u duhovni svijet?
Ukoliko se radi o obestjelesenju, koje vi nazivate smrču, onda se duša probudi na jednoj velikoj livadi. Ništa se drugo ne vidi osim prekrasnog plavetnila i uz to zvuk harmonične muzike. Muzika bi trebala dati duši unutarnji mir i pokazati joj da je ušla kroz Božja vrata. Kada je duša ponovno dovoljno jaka vodit če se je poput učenika. No duša se mora prilagoditi.
Mi smo kod teme koja je mnogo veča nego što se to može pretpostaviti. Tiče se važnog pitanja što čovjeka očekuje kada je mrtav?
Čovjek je nakon svoje smrti na najstrožiji način konfrotiran sa svojom savješču. Bez materijalnog tijela čovjek je potpuno izložen svojoj vlastitoj savjesti.
Što u duhovnom svijetu očekuje jednog umjetnika ili filozofa?
Očekuje ga novo iskustvo, koje če ushititi onog čije su sposobnosti bile več godinama vidljive. Bez obzira na početni šok koji dolazi kod spoznaje da individualni svijesni život ne završava sa smrču i kada su spoznate beskonačne varijacije postignutog znanja, događa se nakon toga prekrasno buđenje svih sposobnosti duha i duše. Biče je preradosno kada počinje shvačati vrijednost mudrosti, znanja, istine i kompletno razumijevanje viših oblika umjetničkih sposobnosti. Veselje izbavljenog duha oslobođenog od ropstva fizičkog tijela, duha koji je sebe pronašao, uživanje u radosti jedne mnogo veče egzistencije bez okova mesa je tema koja je potrebna da bi se potpuno objasnilo znanje jednog nenadmašivog umjetnika. Bez obzira u kojem smjeru traži duša, bilo to u svijetu znanosti, umjetnosti, filozofije ili morala: Čekaju ga sve vrste znanosti. Neče biti upučeni samo u inspiracije svih vremena, nego i u mudrost svih prosvjetljenih duša koje su spremne podučiti sve koji su sposobni primiti novo znanje. Ono što ga očekuje je radosna, duhovna avantura od koje neče nikad biti umoran. Najprije su stvorene osobne povezanosti, spajanje sa svim starim i novim onostranim prijateljima.
Da li je potiskivanje svijesti povezano s odbacivanjem znanja o nastavku života nakon smrti?
Ne bezuvjetno. To je isto pitanje lošeg obrazovanja. Takvo učenje o nastavku života nakon smrti je mnogima neugodan, dok je za druge velika utjeha. Obrazovanje može također biti neobrazovanje. U tome je velika pogreška.
Ako netko putuje u stranu zemlju najprije če se informirati o toj zemlji. Duhovan svijet je za svakog čovjeka strana zemlja u koju jednom mora otputovati. On gotovo ništa nezna o Božjem carstvu. Kada bi se pisalo nekom duhovnom vodiču što bi bila njegova prva rečenica?
Jedna duša, potpuno odvojena od tijela, je potpuno smjerna i odlučna prihvatiti novo s vjerom u potpunu Božju pravednost. Dotični bi se trebao okrenuti slobodno i otvoreno novom i nebi smio raditi nikakve usporedbe sa svim zemaljskim. Naravno da sada počinje jedno sasvim novo bivstvo. Ovdje je kratki opis jednog umrlog:
U trenutku kada sam umro osječao sam se sasvim oslobođen tijela. Bio je to jedan neobičan osječaj. Stajao sam sasvim blizu kreveta na kojem je ležalo moje tijelo i sve vidio u sobi onako kako sam to bio u stanju prije no što sam zatvorio oči. Nisam osječao niti najmanju bol kada sam umro, nego beskonačan mir i spokoj. Kada sam se probudio stajao sam u sobi izvan mog tijela. Najprije nije bio nitko ovdje, samo ja i moje staro tijelo. Nehotice sam se čudio da se tako dobro osječam. Zatim sam postao svjestan da sam prešao prijeko. Osjetio sam kako je u sobu prodro val toplog svijetla i ogledavši se opazio jednog anđela. Odmah sam primjetio da je to bilo žensko biče koje mi je pristupilo i kazalo: «Poslana sam kako bih te podučila o zakonima novog života.» A kada sam ju pogledao, dotakla me rukom i kazala: «Moramo krenuti.» Zatim sam napustio sobu i moj jadan stari omotač i izašao. Sve je tako bilo čudno. Ulice su bile pune duhova. Prolazeči pokraj njih mogao sam ih vrlo dobro vidjeti. Izgledali su vrlo slični nama. Moj je anđeo bio obučen u sasvim bijelu odječu. Najprije smo se kretali ulicama, a onda smo lebdjeli po zraku sve dok nismo stigli na jedno mjesto, gdje smo se sreli s prijateljima koji su krenuli prije nas. Sreo sam ponovo mnoge moje zemaljske prijatelje i rođake. Puno su mi pričali o duhovnom svijetu. Kazali su mi da moram naučiti njihove zakone i da budem koristan koliko god je to moguče. Anđeo koji je cijelo vrijeme bio uz mene pomogao mi je to shvatiti. Kretao sam se onako kako sam bio naučen i to mi je izgledalo sasvim prirodno. Moj vođa je hodao pokraj mene i oboje smo gledali svijet onakav kakav je bio, nastanjen duhovima koji su se kretali između ljudi. Nisam zbog toga postao ništa pametnijim. Činilo mi se da su to samo živuči ljudi. No onda sam primjetio da duhovi bez poteškoče prolaze kroz materiju i da prolaze onako kako to nije moguče s fizičkim tjelima. I tako je to bilo moje prvo iskustvo u novoj slobodi kretanja. Zemlja mi se, pod mojim nogama činila manjom. Sada smo se kretali beskonačnom brzinom kroz beskonačan prostor. Osjetio sam brzinu kretanja tek kada smo se zaustavili i primjetio koliko smo daleko prošli u kratkom vremenu. Ni u kom slučaju se više nismo nalazili u našem svijetu. Napustili smo naš planet i jurili kroz nebeski prostor».
Unatoč tome izvještaji o onostranom za mnoge ljude nisu dovoljno interesantni. No kada se o tome nešto i čuje smatra se fantazijom. Postoji li uopče mogučnost znati nešto više o tome?
Da, ali tek onda kada če religije biti ispravljene. Ono što religije podučavaju obrazovani ljudi to ne mogu više akceptirati. To bi crkve trebale uvidjeti i truditi se unijeti više istine i realnosti u njihova učenja. Također bi i crkve mogle vjeru učiniti vrlo interesantnom kada bi imali hrabrost osloboditi se starih predaja. Tako dugo dok se crkve čvrsto drže starog sve če više biti izložene ruglu. Zbog toga sve više ljudi istupa iz crkve.
Večina ljudi se ne interesira za onostrano, pa ni onda ako posječuju krščanske crkve. Da li uopče postoji mogučnost probuditi njihov interes?
Onostrano se ne sastoji iz bezličnih lutajučih misli. To je duhovno carstvo, a kako je Bog duh, onda je to njegovo carstvo. To se carstvo ne sastoji samo iz tmine, nego posotoji također i raj koji je dostojan svemočnog carstva. Vi kritizirate svaku vjeru koja potvrđuje neki drugi oblik života. Vama manjkaju nužna iskustva, jer su ona dostupna samo sasvim određenim ljudima. Nažalost večina ljudi smatra te visokosenzitivce lažljivcima ili umišljenim bolesnicima. Istine o onostranom trebaju se prenositi na mlade ljude i mora ih se dobro razumjeti kako nebi bile shvačene tek nakon dugog studiranja. Kako je uživanje droga jako prošireno takav «Trip» se može vrlo dobro razumjeti, jer se on koristi več i u regijama duhovnog carstva, doduše ipak u nižim sferama duhovnog svijeta! Pa ipak u tome postoji ključ zbog kojeg je nadarenim i priznatim piscima moguče uspješno proširivati istinu. Jedna takva knjiga može zamijeniti preko tisuču rasprava.
Da li je smrt ljudi predodređena? Ako jest, da li je liječničkoj i prehranbenoj znanosti moguče na to utjecati?
Smrt je u nekom smislu predodređena, no ipak ne na minutu.
Svakako da postoje čuda, a medicina je ovdje zato kako bi produžila život koji bi inače mogao prije završiti. Nesretni slučajevi su određeni unaprijed, također i astrološki.
Zbog čega se najviše tuže umrli kada dođu u duhovni svijet?
Večina novopridošlih duša tuže se zbog krive podjele nasljedstva, jer sada spoznaju istinu. Potrebno je mnogo strpljenja kako bi ih se pokrenulo za oprost. Ali su također neutješni i zbog suza pripadajučih, jer ih zovu s velikom tugom.
Da li su svi pomagači u duhovnom carstvu specijalizirani?
Da, večim djelom. Niti jedan pomagač koji živi u jednoj višoj sferi ne može povuči k sebi nekog koji duhovno stoji niže ili čak ima još i negativan stav. Bez obzira što daje jamstvo za njega. On mora napustiti svoju višu sferu i spustiti se u nižu.
Postoje duše koje vrlo vole one druge. Jedna je duša dobra, druga je loša. U tom slučaju može se dobra duša spustiti onoj lošoj, ako je ljubav tako velika. I loša duša se može, ako je ljubav tako velika, radom na sebi uzdiči prema gore. Mogu se međusobno pomagati kako bi se došlo u jednu ugodniju sferu.
U kojem vremenskom periodu izlazi duša iz tijela kada nastupi smrt?
To traje po prilici 4-5 dana. Jedan pozitivan, to jest etičan čovjek odvaja svoju dušu mnogo lakše i ima pritom pomoč. No negativni ljudi, materijalisti i bezbožni ljudi vrlo se teško odvajaju od tijela i to je za njih patnja.
Kako je onom čovjeku koji nakon smrti dolazi u mračne sfere?
Jedna takva duša može boraviti u takvom stanju stotinama godina i još duže. Pritom se smrzava i bezuspješno traži iskru svjetlosti. No ako se jedna takva duša kaje, a jedno takvo pravo pokajanje isto tako traje godinama, može im se približiti svjetlo i preuzeti tu dušu. Svjetlosni nositelj ili svjetlosni glasnik tada pokušava izvesti tu dušu iz samoskrivljene tame i učiniti da progleda. No bez kajanja i pokore ta duša nije sposobna ništa spoznati, njezine oči tada ostaju dugo zatvorene. Također se i uši tek onda otvore kada duša spozna sebe samu i svoje kompletno djelovanje, sve do zadnje konzekvence. Bog ne uskračuje niti jednoj duši povratak dobrome. Jedan takav povratak traje mnogo duže od zemaljskog života.
Nažalost večina ljudi vjeruje da nakon smrt također nestaje svijest. Što nam o tome još možeš kazati? Bilo bi vrlo žalosno kada bi se odjedamput izgubilo sve proživljeno i sakupljeno. Tako naivna priroda nije, dakle Bog. Naprotiv svijest se kroz smrt proširuje!
Kada čovjek na ovoj Zemlji istupi iz života da li se njegova svijest na neki načim promijeni?
Ne. Svijest i sječanja ostanu onakva kakva su i bila. Na početku se primječuje samo jedna vrsta pospanosti. No osjetila rade različito. Ljudi sa smanjenim duhovnim razvojem imaju velike probleme sa sluhom i vidom. Ti nedostaci nestaju tek nakon godina razvoja. Sasvim je durgačije s ljudima koji su nam bliži u duhovnom razvoju. Njihova osjetila djeluju vrlo brzo čak ih i nadmašuju. Jedan potpuno usavršen duh ima velike mogučnosti zapažanja.
Kada čovjek nakon svoje tjelesne smrti dolazi do svijesti?
To je različito i uglavnom ovisi o načinu smrti. Opčenito čovjek uspije, nakon svoje smrti, prilično brzo doči do svijesti i zadržati sva svoja osjetila. No ona rade više ili manje snažno, ovisno o njegovoj zemaljskoj i duhovnoj pripremi. Jako materijalni, egoistični ljudi gube puno na djelovanju svojih osjetila, oni su na neki način osjetilno bolesni, poput ljudi na Zemlji koji mogu biti slijepi ili gluhi. To ograničenje u osjetilima upravo djeluje kao kazna i traje vrlo dugo prije nego što se pogođena duša od toga oslobodi. Što se toga tiče visoko razvijeni, nesebični ljudi, s dobrom vjerom u Boga u boljem su stanju. Koliko je više i naprednije duhovno stanje toliko bolje rade i osjetila. Da, ona mogu biti vrlo oštra i daleko nadmašiti zemaljsko djelovanje osjetila. Postoje slučajevi gdje u onostranom viša biča mogu vidjeti kroz materiju. Druga su naprotiv potpuno slijepa.
Mnogi ljudi misle da čovjek kroz svoju smrt izgubi teško stečeno znanje pa i mogučnosti. Mnogi se prestraše velikih napora. Što o tome kažeš?
Postoje pozitivne i negativne mogučnosti. I nakon smrti zadržite oboje. Što je započeto na Zemlji može se nastaviti u duhovnom svijetu. Mogučnostima i znanju nisu postavljene nikakve granice. Ali pritom bi se trebalo znati da samo pozitivno znanje i mogučnosti vode dušu u napredak. Negativno znanje i mogučnosti vuku neizbježno prema dolje. I to stupnjevanje je beskrajno kao i prema gore.
Imaju li umrli sječanje na njihovo zemaljsko bivstvo?
Naravno, čak vrlo dobro. Ono je često bolje, nego u životu na Zemlji. Sva sječanja imaju kozmički karakter, zbog toga su beskonačno postojana. Sve se prima i ništa se ne zaboravlja. Na taj način može svaki čovjek biti u svako vrijeme konfrontiran sa svojim djelima i mislima. A mi smo uvijek spremni podučiti vas i onda kada se to odnosi na duhovno carstvo. To nas raduje, jer bismo vam željeli donijeti svijetlo drugih svjetova, ne smrt nego život, ne strah nego pouzdanje, ljubav i povjerenje. I zbog toga se uvijek trudimo pomoči vam i donijeti vam ususret razumijevanje. Ne biste smjeli vjerovati da ste prepušteni vašoj sudbini i potpuno sami, ali naravno da se pritom morate i malo prilagoditi.
Da li je duša u duhovnom svijetu povezana s prijašnjim proživljenim životom?
Ne odmah. Ali je to kroz 2-3 zemaljske godine moguče. Duša se može, ovisno o stupnju dugovnog razvoja, sječati svojih 4-5 reinkarnacija. Blokirano sječanje, koje ima Zemljanin, malo se pomalo otvara. Na taj način duša dobiva veliki pregled o sebi samoj.
Da li je točno da mnoge duše u onostranom još nisu shvatile da su umrle?
Da, to je točno. Vrlo se trudimo da im to objasnimo, ali je vrlo teško. Duše koje, na primjer, u snu dođu k nama vjeruju da još sanjaju.One su još vrlo ravnodušne i ništa ne razumiju. To su uglavnom oni ljudi koji su se več i na Zemlji ograđivali od činjenica i koji su uvijek tvrdoglavo ustrajali i uvijek sami stvarali svoje istine. Jedna od naših največih zadača se sastoji u tome uvjeriti one, koji još ne žele verovati da su napustili vaš svijet, da se više ne nalaze na Zemlji. Neki su vrlo tvrdoglavi, neki manje, neki drugi opet vrlo osjetljivi. Večina ljudi se ne nalazi na istom stupnju razvoja. Pristupanje nekoj duši mora dakle biti samo s njom usklađeno. Kada neki čovjek na Zemlji umre onda ne dođe duša odmah u «nebo». Ona ostaje još prilično dugo vremena na Zemlji, to jest među vama. Ljudi koji su jako ovisni o svom posjedu i naslijeđu ne mogu shvatiti da na to ne mogu više utjecati. Grčevito se trude da ih se primjeti i pate što je to nemoguče.
Da li je to stanje koje se može opisati kao «pakao»?
Da, to stanje pripada u tako zvane paklene muke. No stvaran pakao je mjesto s mnogim sferama. Prištedio bih vam opis takvih mjesta, jer bi smatrali da je to najbolesnija fantazija koja postoji. I upozoravam vas od takve stvarnosti. Boravak tamo nadmašuje sav strah i užas koji je ikad postojao na Zemlji. Ali to nije nikakvo «vječno prokletstvo» kako ga crkva prikazuje. I ovdje postoji mogučnost izlaska. No to traje enormno dugo. Te niže sfere, nažalost, primaju i prečesto one ljude koji su na Zemlji igrali najsjajnije uloge. U taj glib tonu upravo vođe čovječanstva, jer nisu imali nikakvu spoznaju objektivne istine i jer su razmišljali s vrlo ograničenim mjerilima.
Što se događa snekim apsolutnim materijalistom kada dođe k vama u duhovni svijet?
Vaš svijet i previše dugo živi u zabludi da su oni, koji sebe nazivaju religioznim, u odnosu prema drugima spiritualno nadmočniji. To nikako nije točno. Nisi spiritualno nadmočniji samo zato što vjeruješ u određenu teološku doktrinu. Jedino mjerilo je svakodnevni život. Tvoja spiritualna narav je onakva kakvom si ju oblikovao. Postoji naročito mnogo materiajlista, ateista i racionalista koji su nadmočniji od spiritualista, jer vjeruju da spadaju u izabrane i jer se u pretjeranom iskazivanju počasti prema Bogu duboko klanjaju, prisvajajuči pritom lažnu crkvenu dogmu. Ne računa se ono u što vjeruješ, nego ono što činiš! Kada nebi tako bilo onda bi Božja pravednost bila izložena ruglu. Na žalost i previše je istinito da je čovječji pogled zasjenjen, ne vidi istinu i nema želju pomoči drugima, jer si niti sam ne može pomoči. Onaj tko želi poboljšati svijet trebao bi najprije započeti kod sebe! Naša zadača je objasniti vječnu istinu koliko god je moguče jednostavnije. Jednom kada čete ju razumjeti onda je morate dalje proslijediti i micati sve s puta što vas u tome želi spriječiti. Svaka duša u jedno određeno vrijeme ima mogučnost prepoznati stvarnost. Rok se doduše može odgađati, ali nikada zauvijek otkloniti. Spiritualni razvoj se proteže eonima. U mraku zemaljskog neznanja ne postoji stvaran mir i bez prosvjetljenja ne može nikada biti nađen. Politika tako zastire prozore spoznaje da kroz njih ne može prodrijeti nikakva zraka svjetlosti. Veliki zadatak spiritualizma je malo pomalo otklanjati te zavjese.
Kada čovjek umre i ulazi k vama u duhovno carstvo da li tada znade na kojem se stupnju zaista nalazi?
Ne, na žalost ne, jer nerazumnost spriječava svaki stvarni napredak. Postoje samo pojedinačni, vrlo rijetki slučajevi gdje se može nači duhovni napredak. Čovječanstvo se u jednoj mjeri razvija vrlo polako i samo se vrlo mali broj ističe. Bog ima beskrajno mnogo vremena i zbog toga je razvoj čovječanstva na Zemlji samo pitanje vremena.
Kako se u onostranom nastavlja prosvjetljenje duše?
Mora biti prisutna iskrena volja da se ne protivi dobrim silama, nego da im se prikloni i dopusti da ih se podučava.
Da bi se po mogučnosti nakon smrti došlo u više sfere na što se naročito mora obratiti pažnja?
Ono što se bezuvjetno zahtijeva je čista ljubav. Pa ako i razvoj jednog primitivnog možda mora proči još mnogo stupnjeva postoji mogučnost ulaska u više sfere, gdje može biti od koristi podržavajuči upravitelja duhovnog carstva, samo zato jer ima veliku snagu zračenja istinske ljubavi prema čovjeku. Naime, ljubav prema subližnjim je apsolutna božanska ljubav!
Kako se ponaša ateist kada dođe u onostrano?
Vrlo su tvrdoglavi. Vrlo dugo smatraju da su ipak imali pravo i da je to sve samo mašta. Ateisti i dalje razmišljaju kao i u materiji. Oni pokušavaju u onostranom tako dugo sve izbjegavati dok jasno ne osjete da se nalaze u Božjem carstvu. Tada odustaje od igre samozavaravanja. Tek kroz šok su sposobni za prosvjetljenje.
Kada Zemljani nakon svog obestjelesenja odlaze u duhovno carstvo onda se ipak ne mijenja njihov stav, to jest, komunist ostaje komunistom i demokrat isto tako demokratom. Kako se duhovno carstvo odnosi prema tim ljudima?
Kod nas Duhovne realnosti daju svakom svjetskom nazoru na Zemlji jedno sasvim drugo lice. Ne uvijek odmah, ali uglavnom. Samo sasvim tvrdoglavi egoisti ne žele se suočiti s realnošču. No predaleko bi nas to dovelo kada bi sve nabrojali.
Što podrazumijevaš pod «realnošču»?
Pod time najprije razumijemo raspored sfera. Dalje, realnost neposjedovanja, to jest, beznačajnost svakog materijalnog posjedovanja. Uz to dolazi apsolutna realnost bezuvjetnog prepoznavanja. Ne postoje više nikakva skrovišta. Gotovo svaki čovjek na Zemlji nosi nekakvu masku. Ali tu masku na donosi sa sobom.
To bezuvjetno prepoznavanje može dovesti do toga da se raskinu velika prijateljstva.
Da, to je točno, jer se tada radi o navodnim priajteljstvima. Ali također i navodni neprijatelji mogu postati najbolji prijatelji. U duhovnom carstvu božanska hijerarhija stvara obrambeno polje koje može biti probijeno samo ako to ono želi. To je slično jednom magnetskom polju sile. Tako se svakog drži bez upotrebe sile u svojim ogradama. Unatoč tome može se prepoznati da li jedna duša nepravedno boravi s nižim bičima, jer se može pročitati svaka misao. Tada se je izbavi. Druge bi se željele priključiti, ali ne dospiju daleko.
To sve nije poznato niti crkvi niti znanosti. Da li če se to jednom promijeniti?
Znanost ne može poricati da korača od zablude do zablude, pa ni onda ako su poneke istine spoznate. A kada znanstvenici uklanjaju jednu zabludu za drugom, onda su to uglavnom one koje stavljaju u svijet nove zablude, koje mora kasnije netko drugi otklanjati. No između ostaje uvijek nešto razumnog. Također i kod crkvi nije ništa drugačije samo što su one još ograničenije.
Na Zemlji postoje labilni i lijeni ljudi. Da li ti ljudi sa sobom donose ta svojstva?
Kod nas postoji razlika, naime, između lijen i labilan. Lijenost je negativna, labilnost je karakterna slabost koja može biti naslijeđena. Oni koji su lijeni bit če postavljeni pred zadatak u kojem moraju dokazati da lijenost predstavlja ogradu koja ih spriječava u napredovanju. Oni to moraju pravilno spoznati. No labilnost je povezana s dušom, to jest, duševnim svojstvom. Kod nas posotoji pravedna prosudba, također i bez psihologije.
Kada se čovjek vrača u onostrano onda mora njegova vjera u Boga biti vrlo jaka, jer sada mora spoznati da i dalje živi?
Vlo malo njih znade što se s njima dogodilo. Nisu prepoznali smrt. No kako su privučeni njima sličnim, onda takve nađu kod još živučih. Nađu li među njima medija žele zasjajiti i temeljem svoje slobodne volje izazovu mnogo nevolja. Takve duše vi nazivate duhovima mučiteljima. No ako pripadaju intelektualcima, to su na primjer svečenici ili evangelisti, onda oni u Božje ime saopčavaju največe besmislice u uvjerenju da je to njihovo dobro pravo. Te fanatičare se vrlo teško iscjeljuje. Fanatizam je taština.
Onostrani su govorili o Maglenoj zemlji kroz koju moraju prolaziti kako bi došli u pozitivno duhovno carstvo. U međuvremenu je Maglena zemlja postala čvrsti pojam u duhovnoj znanosti. Što je zaista ta Maglena zemlja?
Stvarna magla nije uopče prisutna. Duše samo misle da je to magla. Svatko je vidi drugačije. Taj način predodžbe tjera duše svakako prema naprijed, bodri ih kako bi izašle iz te situacije. Postoje ljudi koji doduše vjeruju u egzistenciju duhovnog carstva, ali se svejedno boje procesa umiranja. Strah od toga je neutemeljen. Smrt gotovo svi ljudi vide u krivom svjetlu. Prelaz u drugi život je naravno ovisan o duhovnom razvoju. No u svim slučajevima kod prelaza slijedi duboki san koji je različito traje. Zatim slijedi sasvim normalno buđenje koje nema ničeg zastrašujučeg u sebi. No čovjek mora znati kojim putem treba iči. Zbog toga je velika prednost ako je več u životu na Zemlji išao dobrim putem. Tada je on več daleko napredovao. Isto je tako i kod inkarnacija. Također je i ovdje duša u dubokom snu i buđenje je u materiji sasvim normalno.
Kako se osječa duša koja je prvi puta došla iz zemaljskog bivstva k vama?
Osječa se kao u svijetu snova. Takva duša je najprije u odječi u kojoj je bila u trenutku svojeg zemaljskog bitka. No duša može po volji mijenjati odječu. Anđeo uvijek nosi dugačku halju. Boja je bijela ili plava. Anđeo se nikada neče pokazati u šarenoj halji.
Da li je istina da se boravak u onostranom može zaslužiti samo s dobrim djelima na ovoj Zemlji?
Nakon zemaljske smrti dobije duša natrag svoju stvaralačku snagu. S njom može duša sve stvoriti što poželi. No pozitivno školovane duše če biti umjerene i stvarati isključivo dobro i lijepo. Na Zemlji loše školovane duše, koje su bile zaostale i negativne mogu stvarati samo zlo i loše. To je zakon. Dakle, moraju se najprije mijenjati i osloboditi se svojih dugova, a nakon toga mogu svojom stvaralačkom snagom također stvarati dobro.
Neki čovjek na Zemlji propusti svoju šansu. Da li je moguče da u duhovnom carstvu dobije novu šansu?
Naravno da i on može dobiti novu šansu izraziti svoju osobnost, koju na Zemlji nije mogao izraziti. Ali također ima i veliku šansu korigirati svoj glupi ponos i svoje ludu umišljenost. Čovjek mora ovdje na Zemlji ili u duhovnom carstvu doči do uvida da ne može izbječi Božjoj pravednosti. Morao bi znati da i za njega vrijedi kauzalni zakon uzroka i posljedica. Tko želi dobro mora dobro i činiti!
Jedna liječnica iz našeg kruga poznanika bila je iznenada opzvana iz života. Ne izgubi li se na taj način za čovječanstvo Zemlje jedan dobar čovjek?
Vjerujte mi, ona neče niti u našem svijetu objesiti na klin svoj poziv. Svi dobri istraživači, liječnici i td. rade u našem carstvu i dalje za dobrobit svih, ne samo za čovječanstvo Zemlje, nego i za cijeli univerzum. U našem carstvu se svaki iskreni, pozitivni istraživač u potpunosti zalaže, svejedno na kojem području. Oni rade po svojoj sposobnosti i po svom najboljem znanju.
Kakve su to misije koje umrli može preuzeti?
Sve te zadače su u službi za ljude. Ljudi Zemlje moraju biti inspirirani ali moraju biti i zaštičeni i upozoravani.
Postoje li misije koje se odigravaju samo u onostranom?
Da, to također postoji. Ako duhovna biča zahtijevaju tu pomoč onda se mora o njima voditi briga. Mora ih se podučiti kako bi spoznali put koji ih spašava. Ali to nije tako jednostavno, jer jedna velika organizacija spriječava te službe spašavanja i izbavljenja, gdje god to može. To je duhovna borba za dušu. To nije fantazija, nego realna stvarnost koja je sakrivena za naše oči.
Molimo ispričaj nam nešto više o tome što nas ljude nakon smrti još može očekivati?
Rado biste željeli znati što u duhovnom svijetu očekuje atomske znanstvenike, bezbožne istraživače i političare. No, oni svi dođu u jednu sferu za duše koja je određena za ljudsku okrutnost. Vrlo je teško opisati tu sferu, jer nam manjkaju za to riječi. Kada bi neki od vaših znanstvenika, tehničara ili potpirivača ratova imali o tome pojma što ih zaista očekuje nakon zemaljske smrti nebi više ni prstom dotakli takva uništenja i zavođenja čovječanstva. Što takve duše očekuje još je mnogo gore nego što pojmite. Ti ljudi odlaze u tamu. Vjerojatno biste rado željeli znati što opis «tama» znači u našem obliku bivstva. Postoje duhovne sfere koje stepenasto vode iz svjetlih regija u dubinu, u pomrčinu. Tako postoje maglovite i polumaglovite sfere i takve koje su apsolutno mračne. Pretpostavimo da umre jedan loš čovjek, čovjek, koji uživa u duševnoj okrutnosti ili netko tko je duševno mučio svoje roditelje, zlorabio ili iskorištavao njihovu ljubav. Ili namjernog ubojicu i slične sebične ljude. Kada takav čovjek napusti svoje zemaljsko tijelo najprije padne u jedan kratki san u kojem ne posjeduje svijest. No iznenada se probudi i spozna da je još na životu i pri punoj svijesti. I sada o tome razmišlja i pokušava ustati sa svojim tijelom. No ustanovi da ne posjeduje više nikakvo tijelo i da je okružen dubokom, strašnom tamom. Jednom riječju: Totalno slijep! Uz tu sljepoču dolazi još da ne može također više ništa čuti osim svojih misli. Ta duša se tapkajuči polako kreče prema naprijed. Pritom nema čvrstog tla pod nogama, a i ruke su ispružene u prazanu pomrčinu. Jedna takva duša ima osječaj da je čitav univerzum za nju samo jedna jedina pomrčina u kojoj je potpuno sama i napuštena od Boga. No vlastite misli postaju sve glasnije i glasnije i vibriraju u nedogled toliko da postanu nepodnošljive. A kada ta duša vjeruje da su njezine vlastite misli postigle svoju najvišu točku onda to još dugo nije slučaj. Takve misli tutnje nezamislivom snagom u univerzumu i prizivaju duši neprestano sva zlodjela bez da se tome vidi kraj. Vrlo dobro znadete da čovjek u tami može dobro čuti svoje misli ali ta duša proživljava užasan strah, jednu neopisivu strahotu zbog tog neprestanog stanja koje jednostavno izgleda bezizlazano.
O osobnosti
Večina ljudi si ne može predočiti kako je obestjeleseni čovjek u onostranom obučen i kako živi. Što nam možeš o tome kazati?
Najprije umrli imaju ono što su nosili za vrijeme umiranja. No njihov se izgled brzo mijenja Primjetno postaju mlađi, a njihova odječa dobiva jedan drugi izgled, onakav kakvog si oni požele. Odječa je nakon obestjelesenja dio kože. To je poput čarolije. Odječa se stvara u astralnom tijelu. Ali ona je kao i sve ostalo stvorena u mislima. U tome se nalazi čovjekova snaga stvaranja.
Začuđujuče je da je umrlom moguče se obuči. Možeš li nam taj postupak učiniti razumljivijim?
Koncentracija je snažnija nego kod Zemljana, jer on živi na duhovnoj razini. Pomoču te koncentracije on stvara svoju odječu. No materijal za to uzima iz svog vlastitog duhovnog tijela koje je vrlo fleksibilno. Ako bi netko iz te odječe izrezao jedan komad, onda bi astralno tijelo doživjelo vrlo veliku štetu, koja se nabi mogla tako brzo ispraviti.
Kada jedna duša odlazi u onostrano da li je onda na bilo koji način obučena?
Kada duša napušta fizičko tijelo ona je naga poput djeteta nakon rođenja. No duša je pri punoj svijesti. Kada osječaj golotinje postaje snažniji dogodi se čudo. Astralno tijelo odmah stvori iz svoje fluidne mase odječu koju se nesvijesno poželjelo. Ideja koja vlada nezamislivo je stvaralačka. Odječa se ne oblači, jednostavno se je ima.
Zadrži li čovjek nakon svoje smrti svoje krsno zemaljsko ime?
Ne, u duhovnom carstvu svaki čovjek dobije jedno drugo ime, jedno duhovno ime. No zemaljska imena se dobiju kroz inspiraciju iz duhovnog svijeta.
Kada Zemljanin stupi u duhovno carstvo da li se njegov izgled mijenja?
To se uglavnom događa kod starijih ljudi. Izgled se vrača po prilici na trideset godina starosti. To je pomlađivanje na koje se mora malo pomalo priviknuti.U svojem astralnom stanju čovjek se tada mijenja prema svom daljnjem rastu ili padu. Ili če biti ljepši ili suprotno od toga. Ovisi o samom astralnom čovjeku. Niže razvijeni onostrani su ružni!
Jednom prilikom smo od jednog onostranog saznali da je u toku vremena postajao sve mlađi. Da li je taj «povrat» zakon s kojim se vrača sve do sasvim malog djeteta?
Točno je da jedan umrli s vremenom postaje sve mlađi. Ali tada se dogodi stop, negdje u sredini. Taj stop bi kod vas odgovarao starosti između 30 i 40 godina. Dakle, moglo bi se kazati da smo mi onostrani u najboljim «ljudskim godinama» i još dugo takvim ostajemo. Starac kod nas nije nikakav starac, ali s godinama neče postati nikakvo malo dijete.
Izgled umrlog se bi trebao pod svim okolnostima brzo mijenjati. Kako je onda moguče da se bez prepoznavanja dogodi radostan susret?
Točno je da se promijeni onaj koji se vratio u onostrano. On se sve više pomlađuje. Ali duh ima mogučnost savladati svoj oblik i samovoljno ga mijenjati. Ako on, dakle, želi biti prepoznat od svog voljenog onda če, naravno, uzeti izgled po kojem če biti prepoznat. Voljeni temeljem prirodnog zakon dođu zajedno, to je poput magneta. Ne mijenjaš svoj identitet, niti svoju indiovidualnost, a isto tako i tvoja svijest se ne mijenja. Duhovno rasteš, ali ostaješ ista individua koja si bio i prije. Tvoje spoznaje postaju veče, a tvoje nadarenosti jače. Ostaješ tako prepoznatljiv kakav si bio i na Zemlji, s iznimkom da nestaju tvoje pogreške i manjkavosti. Tvoj oblik se ne mijenja, jer duhovnom je još uvijek potreban jedan način manifestacije, jedno tijelo, jedna posuda, jedan instrument pomoču kojeg duh može sam sebe kontrolirati. To fino, nježno tijelo je postojalo več dok si ti boravio na Zemlji. Pitanje prepoznavanja, što se tiče odraslih, nije tako teško. No problemi nastanu ako se radi o djetetu, jer to zahtijeva određenu zrelost prije no što se dogodi ponovo spajanje. Ako biča spaja ljubav, sasvim svjedno kakva je na Zemlji bila rodbinska veza, ona ostaje postojana jer smrt nema nikakvu moč nad istom. Ma gdje ta ljubav bila prisutna onaj na koga je ljubav koncentrirana nema nikakvu potrebu iste se osloboditi. No tamo gdje ne postoji ljubav veze se prekidaju.
Prijava
FAQ
Pretraživač
