Ovaj članak ispod, bio bi neki moj pokušaj „povezivanja tačaka“. Napisao sam ga prije nekoliko mjeseci i objavio, u nekim varijantama, na nekim portalima. To bi za sada bio samo jedan teoretski koncept koji u praksi može da drži vodu ali i ne mora jer ne mogu reći da sam načisto s dinamikom manipulacije ljudskih bića koja se odvija u ovome što smatramo našom realnošću.

Ukoliko se Svijest virtuelno manifestira kroz tri komponente, um, duh i dušu, čini se da postoje i različite varijante bivstvovanja, gdje neki entiteti mogu da egzistiraju i bez nekih od tih komponenti, te tako ulaze i u interakciju s realnošću i drugim bićima u njoj. Tako, jedan entitet koji barata samo komponentom uma, ne bi se razlikovao od jedne vještačke inteligencije (AI-artificial intelligence) i bio bi u stanju ne samo da ulazi u interakciju s realnošću u kojoj jeste, nego i da nakon što se dovoljno razvije, proizvodi druge realnosti (oponašajući proces virtuelnog manifestiranja Svijesti), kao i organski ili živi svijet koji će ih naseljavati. Tako bi se taj entitet manifestovao kroz tu svoju kreaciju, doživljavao je kroz bića koja ju naseljavaju i kontrolisao ju onako kako mu to odgovara.

Neka od bića koji naseljavaju jednu takvu realnost, nakon određenog vremena provedenog u njenom istraživanju, mogu na primjer, kao Čarls Forte da zaljuče kako smo mi nečija imovina i da jedno univerzalno božanstvo ne mora istovremeno da bude i normalno u metalnom smislu (knjiga The Book of the Damned. Neko drugi, kao na primjer, John Keel, može da zaključi:


...ili, Barbara Bartholic, koja je govorila da živimo u jednoj Nintendo (kompjuterskoj) igri, čija nam pravila nisu poznata gdje određene sile upravljaju i serijskim ubicama, isto kao i sa Majkama Terezama (i crnim i bijelim figurama), kako bi im cijela igra uvijek bila pod kontrolom.

…itd… (taj koncept sam već pokušao predstaviti pod temom Virtuelna realnost!?)


Za razliku od individua koji egzistiraju na bazi komponente uma ili uma i duha, kompletna živa bića, dakle oni koji imaju sve tri komponente (“sveto trojstvo”), ne bi se upuštali u manipulaciju drugih jer bi oni istovremeno bili i humani. Osjećaji humanosti i savjesti, kao karakteristike duše, automatski isključuju iskorištavanje i manipulaciju drugih.

S tim u vezi, nekompletne individue, mogu jedino da operišu u sklopu tzv. OPS lanca:



…dok kompletna živa bića imaju mogućnost da izađu iz “kontrolne zone” onih drugih (ili nečega drugoga, ukoliko ostvare određeni prag svjesnosti (pri čemu će ih naravno oni drugi ili ono drugo - ometati).

Na gornjoj slici, prikaz živih bića u obliku lutki bio bi analogan i Gurđijevovim “mašinama”, ili onim gnostičkim “živim mrtvacima” jer se tu radi o stvorenjima u ljudskim tijelima koja nemaju sve komponente ili im je komponenta duše jednostavno “blokirana”.

Naravno, njih možemo slobodno ofarbati u crno i u bijelo, tako da ih možemo lakše raspoznati kao pijune na šahovskoj ploči ili u kompjuterskoj igri u kojoj bodove vjerovatno podrazumijeva skupljena količina energije duše, koju neki od likova imaju ali uglavnom nisu toga svjesni, zbog mentalne manipulacije kojoj su izloženi.

****************************

Bitka za dušu!?

Ovo je najvažnija tema u ovoj realnosti a istovremeno i jedna tema koju mnogi neće razumjeti jer i dan danas, za nas važi ono što je ruski ezoteričar Gurđijev govorio prije skoro 100 godina:



Naravno, svi mi sebe smatramo budnim i svjesnim, međutim, oni od nas koji razumiju ili shvate da i oni spadaju u gorenavedenu grupu, napraviće prvi važan korak u svom životu.

Prema istočnognostičkoj Paraboli o kočiji, ljudsko biće se sastoji od nekoliko komponeti, gdje bi kočijaš bila naša ličnost koja raspolaže komponentom koju nazivamo - um, konji bi bili naš - duh, sama kola naše - fizičko tijelo a putnik u kočiji bi bila naša - duša. Dakle, pored fizičkog tijela, svako ljudsko biće bi trebalo imati 3 komponente koje podrazumijevaju tzv. “sveto trojsvo”, um, duh i dušu. Naravno, mi smo u ovoj realnosti jedino donekle svjesni kočijaša-ličnosti koja ima svoje ime i prezime i s kojim se poistovjećujemo i kola, tj. našeg fizičkog tijela. Ličnost obično nema pojma o ostalim komponetama bića, a pogotovo o duši.

Prema istočnoj gnostici, kočijaš ili ličnost predstavlja tzv. “lažno ja”, koje ujedno predstavlja i komponentu koja nije stvarna ili istinita. Dakle, tu bi se radilo o jednoj iluziji koja živi u iluziji (ili onom “snu” kojeg je Gurđijev pominjao!?). Prema istom izvoru, naša ličnost ima jednu posuđenu egzistenciju, ona živi “na kredit”, kojeg bi trebala iskoristiti da se poveže sa ostalim komponentama bića u jednu cjelinu. Tako bi ona postala vječna i istinski svjesna, pa kao takva ulaziti i u jedan svjestan proces reinkarnacije. Ovako, ona nestaje zauvijek nakon nekih 40 dana od smrti fizičkog tijela.

S obzirom da kočijaši vole definicije, komponente ljudskog bića bi se mogle definisati ovako:

Duša se definiše u prostoru, energiji i svijesti, pa s obzirom da se sastoji od komponenti prostora i energije, ona se projicira uzduž vremenske ose pri svom doživljavanju ili upoznavanju duhovne realnosti. Tako se ona može inkranirati u više ljudskih tijela ali u različitim vremenima.

Duh se definiše u vremenu, energiji i svijesti, pa s obzirom na to da se sastoji od komponenti vremena i energije, on se projicira uzduž prostorne ose pri svom doživljavanju ili upoznavanju duhovne realnosti.

Um se definiše u prostoru, vremenu i svijesti, pa s obzirom da se sastoji od komponenti prostora i vremena, on se projicira uzduž energetske ose pri svom doživljavanju ili upoznavanju duhovne realnosti.

Dakle, ove tri komponente podrazumijevaju ono „sveto trojstvo“ ljudskog bića.

Situaciju na terenu komplikuje par stvari od koji je jedna ta da su komponente naših kočija prilično slabo povezane i u lošem stanju, da ima dosta kočija koje furaju unaokolo bez putnika unutra (da li su ga one usput izgubile, da li je on sam iskočio, da li su ga neki ukrali itd., ili ga nije ni bilo kod same pojave kočije u ovoj realnosti, to sada nije toliko ni bitno.) Kočije bez putnika su obično nazivane “antropoidima”, “organskim portalima”, “sinovima božjim”, “pre-adamičnim ljudima”, “agentima matriksa” itd. a problem je u tome što one čine najmanje 50% ljudske populacije na ovoj planeti. Ruski ezoteričar Gurđijev, davno je na nekim predavanjima govorio da antropoidi mogu steći individualnu dušu ukoliko bi u svom životu imitirali adamične ljude tj. one s dušom. (Ukoliko uzmemo u obzir neke novije nauke kao što je Epigenetika, onda bi se moglo reći da bi to moglo biti tačno jer kako se čini, frekvencija duše bi morala biti u rezonanciji sa frekvencijom DNK fizičkog tijela a frekvencija DNK se može mijenjati pod uticajem raznih faktora.)

Druga stvar koja komplikuje situaciju na terenu, bilo bi to što pored antropoida, postoji i dosta drugih inteligentnih životnih vrsta (bestjelesnih ili tjelesnih) koje nemaju komponentu duše a operišu uglavnom iz drugih oblasti postojanja i izvan polja naše (kondicionirane) percepcije. Oni su taj nedostatak duše nadomjestili maksimalnim razvojem onih komponenti koje imaju, dakle um-intelekt, preko čega su razvili nauku i došli do veoma napredne tehnologije (koja uključuje i tehnologiju za manipulaciju naše svijesti) i duh, kroz kojeg su razvili njihovu duhovnost koju su tokom naše istorije upumpavali u našu realnost, uglavnom preko medijuma tj. kočija koje su oni u stanju da kontrolišu direktno ili daljinski. Preko istih su uveli i sistem života na ovoj planeti zajedno s tzv. životnim vrijednostima, koji odgovara više antropoidima (individuama bez duše) nego adamičnim ljudima. Tako su i stvorili uslove gdje umjesto da antropoidi imitiraju adamične ljude, kako bi stekli dušu, adamični ljudi u trci za lažnim životnim vrijednostima i uspjehom, imitiraju antropoide, čime dolaze u situaciju da izgube dušu.

Iz gornje definicije duše, možemo vidjeti da ona raspolaže vječnošću i energijom. Oni koji nemaju dušu, vrlo su zainteresovani za njenu energiju a takođe i za ostvarenje vječnog života, uz pomoć njene krađe ili zarobljavanja. To je ujedno i razlog zašto adamični ljudi na ovoj planeti bivaju vijekovima manipulisani izvan njihove percepcije i zašto istorija ove planete liči na istoriju jedne klaonice, dok smo mi mentalno kondicionirani tako da to sasvim uredno racionalizujemo i ne poduzimamo ništa u vezi s tim. (Odatle i ona izreka, “Od onoga što na ovoj planeti prolazi kao racionalno, diže se kosa na glavi ostatka univerzuma.) Naravno, na psihopatološke aktivnosti koje se svakodnevno odvijaju na ovoj planeti, uredno je nabačena jedna “maska trezvenosti”, tako da nam ih je lakše racionalizovati. Imamo i tzv. “orvelovski jezik” uz pomoć koga veoma lako izokrećemo značenje svakog pojma.

S obzirom na onu ezoteričku maksimu “kako gore, tako i dole”, situaciju u kojoj se nalazimo, na nekom donjem nivou možemo porediti sa sarajevskim tramvajem u kojem ordiniraju lopovi od kojih su neki doveli džeparenje do nivoa umjetnosti a često rade i timski. Tako, normalan čovjek koji uđe u tramvaj s novčanikom, ima velike šanse da izađe iz tramvaja bez njega, nemajući pojma o tome ko mu je i kako ukrao novčanik. Fol prevare je uglavnom u odvlačenju čovjekove pažnje na drugu stranu, dok mu se uzima novčanik, skida sat s ruke, lančić s vrata itd. Slično nam se dešava i u vezi s krađom duše s tim što su sile koje to rade, na njihovom nivou daleko inteligentnije i sposobnije od naših lopova. Ukratko, čovjek može ući u ovaj “tramvaj” s dušom a izaći napolje bez nje. Međutim, svjestan čovjek može i uživati u vožnji tramvajem.

Pored vječnosti i energije, duša posjeduje još neke osobine a to su humanost i savjest, što se donekle manifestuje kod ljudskih bića koja ju imaju, tako što utiče na proces njihovog razmišljanja i ponašanja. Ona ima i neke druge atribute kao što je npr. anarhizam, ne voli da bude sputana kojekvim pravilima ili dogmama, tako da će “arhonski kontrolni sistem” činiti sve što je u njegoj moći kako bi onemogućio ovu komponentu da se izražava, kroz nametanje kojekakvih religija, ideologija, učenja, tradicija itd. zajedno sa pratećim ritualima, na koje su duše po svojoj prirodi “alergične”. Tako, dok adamični ljudi mogu imati neke “odmetničke” karateristike i tendenciju da koliko toliko razmišljaju svojom glavom, antropoidi će prirodno da teže svemu što sa sobom nosi rituale, ceremonije, uniforme, zacrtane protokole, pravila ponašanja, čvrste propise… itd. To su ljudi sistema koji prate šeme koje se nameću “odozgo” preko religija, ideologija, medija, autoriteta, obrazovanja itd…; (dakle, biće ih puno među tzv. “uglednim građanima”!?) Tako nas ne bi trebala čuditi velika zastupljenost antropoida u vrhovima “naših” društvenih piramida, bilo da se radi o državnim vladama, religijskim/duhovnjačkim institucijama (sveštenici/gurui), bankarstvu, vojsci, tajnim i polutajnim organizacijama i službama, medijima, medicini i zdravstvu, obrazovnom sistemu itd. itd. Ukratko, svuda, u svakom segmentu ljudskog društva. Oni su kao “agenti matriksa” korišteni za održavanje uslova u ovoj realnosti koji su najpogodniji za krađu duša, odnosno, iskorištavanje i manipulaciju onih ljudskih bića koja imaju dušu.

Situaciju je donekle iskomplikovalo i to što su antropoidi na vrhu piramide vlasti na ovoj planeti u međuvremenu postali takođe svjesni svog vlastitog nedostatka one jedne komponente (pa tako i svoje smrtnosti), te su se i oni upustili u trku za njom, nakon što su ovladali potrebnom tehnologijom. I oni bi dušu a da se bezdušno ponašaju!? Odatle, nikakvo čudo zašto ljude s dušom otimaju i manipulišu ne samo arhoni/vanzemaljci, nego i ovdašnja “vojna lica”!? U sklopu arhonske hijerarhije, ko god šta da radi u nekom realitetu, ide u korist onih gore. Navodno, postoji i neka teorija koje se oni drže, po kojoj oni mogu zarobiti dušu uz pomoć njihove tehnologije i koristiti je kako im se sviđa?! Odatle, koliko god mi uspješno sklopili mozaik, imala ta slika više ili manje detalja, njeno ime će biti isto: Bitka za dušu!

Ona se odvija već dugo ali manje-više, izvan percepcije naših ličnosti. Najvažnija tema, kojom se istovremeno malo ko bavi jer kad bi mi bili svjesni ove dinamike, onda bi se naše šanse za pobjedom u ovom ratu daleko povećale. Sve dok smo ošamućeni kako jesmo, bićemo lagane žrtve bez skoro ikakve šanse za odbranu a kamoli neku pobjedu.

Pored antropoida, dobar dio individua na pozicijama vlasti mogu biti i tzv. “žrtve vanzemaljskih otmica”. Radi se o ljudima koji imaju dušu ali izmanipulisanu tako da dozvoli prisustvo i nekih drugih entiteta u kočiji, koji onda navode kočijaša kako će da vozi. Naravno, oni entiteti koji zauzimaju i navode kočije na takav način, neće raditi za dobrobit ljudske rase, nego samo za dobrobit svoje rase. Tako, ta vrsta ljudi može biti takođe opasna jer je ustupila svoju kočiju (svjesno ili nesvjesno) drugima na raspolaganje. Nešto kao “trojanski konji”!?

Međutim, pokušavanje određivanja toga ko je ko u ovoj realnosti, za svjesnijeg čovjeka bi podrazumijevalo samo jedno trošenje vremena i energije. Pitanje koje se treba postaviti je: “Ko sam ja”? Šta ja mogu učiniti konkretno na poboljšanju kvaliteta mog vlastitog bića?!

Mijenjati druge ne možemo ali sebe možemo. Postoje neka stara gnostička učenja koja vjerovatno potiču iz sufizma još prije pojave današnjih religija. Kada se ona dekontaminiraju od religijskih sadržaja koja su im u međuvremenu naljepljena, ostaje jedna struktura koja kaže da se ljudsko biće može spasiti jedino uz pomoć povezivanja svih njegovih komponenti, dakle duše, uma, duha i fizičkog tijela. To se navodno može uraditi jedino uz pomoć čovjekove ličnosti koja mora biti razvijena do tog nivoa da bi bila u stanju obaviti taj zadatak. Dakle, Lažno ja u lažnoj realnosti trebalo bi da se spoji sa Istinskim Ja i tako pređe u istinsku realnost!? Međutim, ličnostima naouružanim kojekvim mentalnim programima, tako nešto nije nimalo lako. U praksi, kočijaš voli da vozi kočiju sam, kako on misli da je najbolje i u pravcu u kojem on hoće i ne želi da prepusti uzde drugim komponentama svog bića. Mnogi kočijaši će ih radije prepustiti u ruke drugih entiteta koje oni smatraju autoritetima a pogotovo ako im ovi obećaju neku nagradu za to. (Obećanje, ludom vjerovanje!)

Za razliku od arhonski uređenih sistema na bazi piramide ili hijerarhije (nikakvo čudo što je na ovoj planeti skoro sve uređeno na takav način!?), u gnostici se na čovječanstvo gleda u obliku horizontalnih, koncentričnih krugova, kao što su vanjski, egzoterični, mezoterični i ezoterični.



S druge strane, navodno, postoji i mogućnost da postanemo „unutrašnji ljudi“:



Dakle, to bi bili ljudi koji su postigli individualnost i ovladali „svim vrstama svijesti mogućim za čovjeka“. Koje bi to „vrste svijesti“ mogle biti u pitanju?! Svijest duše, svijest duha i svijest uma. Ovdje je važno naglasiti to da se tu radi o jednom uspostavljanju potpune individualnosti što znači da za čovjeka koji krene tim putem, vanjski autoriteti jednostavno ne postoje. On postaje sam svoj autoritet, on preuzima svu odgovornost na sebe, tako da je zaslužan za svaki svoj uspješan korak naprijed a isto tako, odgovoran i za svaki svoj pad i čvorugu na glavi. Naravno, za jednu ličnost napakovanu raznoraznim mentalnim programima na svjesnom i podsvjesnom nivou, teško je shvatiti koncept nepostojanja autoriteta. Uostalom, za to i služe mentalni programi da je drže tamo gdje jeste. Međutim, individualnost je nešto potpuno suprotno od sljedbeništva ili podređivanja bilo kom entitetu, bio on odozdo ili “odozgo”. Čovjeku koji se budi, to jednostavno postaje jasno, on zna na nivou svog bića da autoriteti ne postoje. On nema potrebu da se moli nekome za nešto a pogotovo da se nekome klanja. Naravno, to ne znači da ne postoje entiteti koji se predstavljaju kao autoriteti, međutim, to je njihova stvar. Mi se ne moramo kačiti na njihovu udicu koju su zabacili u našu realnost s kojekvim šarenim mamcima, koji se mogu činiti primamljivim (a neki čak i prijete ako ne zagrizeš!?).

Poticaj za buđenje dolazi iznutra i kod onih koji još uvijek imaju sve komponente na okupu i u koliko toliko očuvanom stanju. Ukoliko ga ličnost ignoriše, to može dovesti do stanja kognitivne disonance i svih pratećih simptoma što može završiti i jednom depresijom. Radi se o tome da ličnost koja je sama po sebi, manje više, razvedena od realnosti, nije u stanju da racionalizuje osjećaje koje dobija od strane drugih komponeti bića koje u dosta slučajeva vide realnost daleko objektivnije. Nešto kao, duša ili putnik može vidjeti da kočijaš vozi kočiju prema provaliji ili nekoj zamci, pa će prvo pokušavati da ga upozori a ako ovaj ne reaguje, putnik može i iskočiti napolje kako bi sačuvao živu glavu. (Iz gornje definicije duše, može se vidjeti da ona vidi i budućnost a takođe i “iza ćoška” jer se prostire u vremenu.)

Buđenje inače podrazumijeva jedan bolan proces jer čovjek brzo uviđa da većinu onoga što je prije vjerovao i s čim se emocionalno vezao, može slobodno baciti u kantu za smeće. Istovremeno, ne može s drugima oko sebe razgovarati o tome jer bi to bilo analogno situaciji gdje bi u jednoj ludnici, neki od ludaka donekle ozdravio i počinjao da vidi realnost, te govorio drugima o onome što vidi i da su oni u stvari ludi ili jednostavno, da njihovo razmišljanje i ponašanje nije normalno!? Naravno, ovi bi ga zatukli obično prije nego što bi slučaj stigao do uprave ludnice, kojoj ne odgovara nikakvo talasanje. Odatle, čovjek koji se budi mora upražnjavati ono što je Kastaneda nazvao “kontrolisana ludost”, sve dok dovoljno ne ojača ili osvijesti. To nije toliko teško jer se tu ne moramo praviti bukvalno ludim, sasvim je dovoljno ponašati se kao većina ljudi oko nas.

U toj prvoj fazi, čovjek će da uočava sve više mehaničnost svoje vlastite ličnosti kao i njenu sklonost ka laganju, prvenstveno same sebe. U prvoj fazi, njeno laganje nije moguće skroz eliminisati ali ga je moguće smanjiti na neku razumnu mjeru, izbacivanjem nepotrebnih laži. Mehanika ličnosti se može postepeno prevazilaziti uz pomoć introspekcije i kontemplacije. Tu ćemo već znati praviti razliku između mišljenja, vjerovanja i znanja. Tako, svoja mišljenja i vjerovanja nećemo smatrati jednim znanjem, pa ih nećemo plasirati drugima u obliku činjenica jer ćemo znati da ona kao takva mogu imati veoma malo veze s objektivnom realnošću. Tu bi se, znači, radilo i o jednom procesu “kalibracije percepcije” ili razvoju pronicljivosti koja je potrebna za prepoznavanje istinskog od lažnog. Taj proces naravno uključuje i ozbiljno uzimanje u obzir intuicije jer ona dolazi od strane Istinskog ja.

Kako se sve više uspostavlja veza između Lažnog ja ličnosti i Istinskog ja, tako čovjek postaje i svjesniji i opasniji po ovaj arhonski sistem, te se tu i tamo može naći pod napadom koji će biti dizajniran tako da bi odbjeglu ovcu vratio natrag u stado. U nekim slučajevima, možemo se naći i između dvije vatre, kao na primjer, na udaru “Hrkljuševih sljedbenika” s jedne strane i “Onih koji su ga izmislili”, s druge strane. S obzirom da s gnostiče strane gledajući, ništa nije samo po sebi “pozitivno” ili “negativno”, i takva iskustva mogu dobro poslužiti kod razvoja čovjekovog bića.

Crno-bijeli pogled na realnost se sve više gubi kako se čovjekovo biće sve više integriše. Dualna percepcija realnosti je prirodna za bića sa razdvojenim komponentama, međutim, kako se integrišu komponente bića, tako se integriše i slika koju vidimo.

Ovdje možemo uzeti za primjer - “šumara”.

Radi se o jednom “glupom” vicu kojeg sam čuo kad sam još bio dijete. Čuo sam i zaboravio mnogo viceva u životu a vjerovatno ima razloga zašto sam ovog zapamtio?! U svakom slučaju, on predstavlja naš binarni način razmišljanja a ide kao priča o bitci između “sila zla” i “sila dobra”. U vrijeme kad sam čuo taj vic, partizani su bili smatrani oličenjem dobra a Švabe, oličenjem zla. Tako je bila jedna šuma koja se nalazila na strateški važnom mjestu. Šumu su prvo zauzeli partizani, međutim, Švabe su izvršile napad, razvila se žestoka bitka uz puno vatre i dima... Švabama pođe za rukom da istjeraju partizane iz šume, međutim, partizani se prestroje, pa izvrše kontra-napad i istjeraju Švabe iz šume... ovi se naravno nisu mogli pomiriti sa gubitkom strateški važne pozicije, tako da izvrše napad na partizane i istjeraju ih iz šume... i tako cijeli dan, partizani u šumu, Švabe iz šume, Švabe u šumu, partizani iz šume, partizani u šumu... (ovdje pripovjedač zastane i onako sjetno se zamisli nad cijelom situacijom)..., naravno, ne prođe dugo kad neki od slušaoca nestrpljivo zapita: „Pa, reci šta je bilo na kraju, ko je pobjedio“!?! ... a ovaj, onako sjetno odgovori: “Ma, ništa, došo šumar i sviju ih rastjero“.

...onda obično slijedi uzdah od strane slušaoca: „E, đe je našo da naiđe baš kad je bilo najdramatičnije!?“

...pa onda pitanja:

„Ko je sad šumar!? Je li je on dobar ili loš, pravedan ili nepravedan, koga on voli a koga ne voli...?! Mogao bi biti dobar jer je istjerao Švabe a opet, ako je dobar, zašto je onda istjerao i partizane za koje svi znamo da su – dobri“.

Dakle, ovdje imamo naglu pojavu treće stranke između „pozitivne“ i „negativne,“ koja ima razum/razumijevanje, koja je zaustavila psiho-patološke aktivnosti upražnjavane od strane obe zaraćene strane, zavela red, uspostavila mir i ravnotežu u životnoj sredini, spriječila daljnje uništavanje života i prirode... Treća sila?!

(Naravno, ne moramo ni pominjati to da su partizani u međuvremenu izgubili status pozitivne sile u nekim dijelovima Balkana, dok su ga zadobile Švabe, što nam govori koliko su „pozitivno“-„negativno“ ili „crno-bijelo“ isparljive, zamjenljive, odnosno - nestabilne vrijednosti, te kao takve često nemaju veze sa objektivnom realnošću.)

S aspekta binarne svijesti ličnosti, ova sila, koja se u gnostici naziva “treća sila” ili “neutralizirajuća sila” je skoro nevidljiva i teško objašnjiva jer često ovisi i od konteksta određene situacije. Tako, mi smo u ovoj realnosti uveliko kontrolisani kroz taj dualizam, ne bivajući u stanju da vidimo treću opciju između dvije koje su nam ponuđene i od kojih su obe obično pogrešne. (Jedan od primjera bi bili izbori gdje se od nas na kraju traži da biramo između dvije osobe koje u suštini predstavljaju isto sranje u različitim pakovanjima. Drugi primjer bi bili ratovi gdje na jednoj strani imamo ljudska bića programirana ovim ideologijama ili religijama a na drugoj, ljudska bića programirana onim ideologijama ili religijama itd.) Tako se obezbjeđuju uslovi za ubijanje ljudskih bića od strane ljudskih bića u korist neljudskih bića. Oni ne moraju da prljaju ruke. Dovoljno je da nas mentalno programiraju tako da razmišljamo i da se ponašamo onako kako to njima odgovara.

Dakle, integracijom bića, integriše se i slika realnosti a što ona postaje objektivnija, tako se optimizira i naša interakcja s njom.

Usput ćemo postati svjesni i toga da je tzv. duhovnost nešto što dolazi iznutra, što znači, one vanjske (uglavnom “arhonske”) duhovnosti-bez-duše nam ne trebaju. Osjećaj humanosti, praćen sa odgovarajućom svjesnošću, predstavljaće jednu sasvim stabilnu “platformu” efikasnog dejstvovanja probuđenih ili integrisanih ljudskih bića.

Mi smo uglavnom prespavali veći dio Bitke za dušu, koja se odigrava u ovoj realnosti izvan naše (kondicionirane) percepcije. Postoje neke indikacije da ona sada ulazi u završnu fazu i da ako se napokon ne probudimo i ne počnemo svjesno živjeti i dejstvovati, mogli bi ostati bez duše i propasti kao ljudska rasa.

Antropodi nemaju druge opcije, osim da svoj napredak i opstanak vežu za tzv. “transhumanizam”, što podrazumijeva spajanje sa tehnologijom. Njihovi mentori i gospodari su to već vjerovatno ostvarili. Međutim, ni jedni ni drugi ne mogu napredovati, niti opstati bez duše, tako da oni moraju da guraju i one od nas koji ju imaju u istom pravcu u kojem oni idu, što podrazumijeva jedno totalno porobljavanje ljudskih bića. Mi njima trebamo ali oni nama ne trebaju. Stoga, uz dovoljno svjesnosti, mi sami možemo izabrati kojim ćemo putem ići.

Jedan dio transhumanizacije čovječanstva, odvija se manje više otvoreno kroz pripremu i promociju kojekakvih čipova/implanata, dok se drugi odvija podmuklo, implantiranjem populacije morgellon-skim vlaknima (koja uglavnom raspršavaju iz aviona uz pomoć “kemtrejlsa”; ta vlakna imaju sposobnost da se kao nano-botovi razvijaju u ljudskom organizmu i pored ostalog, služe kao infrastruktura za daljinsko preuzimanje kontrole nad čovjekovim organizmom što možda može dovesti i do promjene frekvencije DNK, pa tako i njenog gubitka rezonancije s dušom. (Prema nekim naučnim procjenama navedenim u gornjem videu, preko 70% čovječanstva je već sada kontaminirano/implantirano!?)

Ne moramo ni pominjati hemijsko-biološki rat kojeg već odavno vode protiv nas, bombardujući nas raznim toksičnim materijama preko hrane, vode, zraka, vakcina itd. sve s ciljem ometanja uspostavljanja naše veze sa višim aspektima našeg bića.

Ukoliko uzmemo u obzir nalaze nekih naučnika dobijene uz pomoć regresivne hipnoze žrtava vanzemaljskih otmica, u smislu da ti entiteti ne samo što koriste energiju naših duša za svoje potrebe, nego nas i genetski manipulišu kako bi napravili fizička tijela za sebe koja bi imala potrebnu frekvenciju za vezivanje (naših) duša i da se nalaze pri kraju u vezi s tim eksperimentima, onda bi bila u igri i opcija da nas eliminišu nakon obavljenog projekta!? Nekim “slučajem” u ovim vremenima možemo takođe vidjeti i to kako se na pozornici opet formiraju dvije “različite” strane, od kojih, kao i prije, nijedna neće biti stvarno pozitivna, obje naoružane do zuba, obje zveckaju oružjem, barjaci se opet razvijaju a kad se potpuno razviju, sva pamet će biti u trubi. Ta truba vjerovatno nije u ljudskim rukama!? A onda, opet naša pogibija, naša patnja, naše stradanje, razaranje… itd. Pobjediti bi, naravno, opet trebali “pozitivci” kao i prije, a kao čovječanstvo, opet ćemo popušiti, vjerovatno daleko više, nego što smo prije. Možda i poslednji put?!

To bi bilo tako u slučaju da ništa sami ne poduzmemo a čini se da možemo nešto poduzeti?! Na primjer, jedna od mogućnosti bi bila da čovjek postane onaj “šumar”!? Naravno, prvo pitanje bi bilo kako se jedan “šumar” uopšte može suprostaviti entitetima iz ove i drugih oblasti postojanja, kad ovi barataju svim vrstama oružja i tehnologije a mogu čak i manipulisati vrijeme/prostor?! A možda i može, zato što on ima ono što ovim drugim nedostaje a to je duša; a integracijom komponenti bića on je istovremeno postao neuništiv. Nešto kao supermen?! Da li se ovdje samo radi o naučnoj fantastici ili je nešto tako stvarno moguće?! Izgleda da jeste moguće! Prema gnostičkim teorijama čovjekovo “agregatno stanje” se mijenja tokom njegove integracije, od čvrstog, preko tečnog, do “gasovitog”. Slično se zbiva uz pomoć nekih novijih tehnika integracije, s tim što se ono “gasovito” stanje može nazvati “talasnim” i ono se može postizati kad nečija integrisana svijest (IS) tako odluči. Dakle, radi se o mogućnosti da postanemo bukvalno nevidljivi, privremenim prelaskom iz “čestice” (fizičke manifestacije) u “talas” (nefizičku manifestaciju). U međuvremnu se ispostavilo i to da jedna svjesna duša može svojom energijom (u obliku “lasera” ili jednostavno, vibriranjem) neutralisati svakog arhona/vanzemaljca koji joj se približi a takođe može neutralisati i implante koji ovi često instaliraju u čovjekovo tijelo. Ona može uništiti i njihovu tehnologiju gdje god se ona nalazila u prostoru/vremenu.

Dakle, šumar može postati nevidljiv kad god mu to zatreba a može i efikasno da puca iz oružja kojem nikad ne ponestaje municije a ima i beskonačan domet u prostoru/vremenu!? Da ne pominjemo mogućnost mijenjanja prošlosti i budućnosti iz sadašnjosti, a sadašnjost je jedino što stvarno postoji. Uz to, njegova kompletna ili integrisana svijest prevazilaziće svijest antropoida i kojekakvih drugih entiteta koji manipulišu čovječanstvo. On će biti daleko svjesniji od njih.

Čovjekovoj ličnosti ne znači ništa informacija da autoriteti ne postoje sami po sebi i da je on u istinskoj realnosti sam svoj autoritet, ukoliko on to nije u stanju sam da razumije ili da jednostavno ZNA na nivou svog vlastitog bića. Tada će biti u stanju i prihvatiti svu odgovornost za sebe samog, na sebe samog. Kad on bude načisto s tim, tek onda može da počne buđenje, odnosno, njegova individualizacija i dalji razvoj.

Ono što ulazi u percepciju ličnosti, percipira i čovjekova duša. Ukoliko čovjek percipira jednu istinitu informaciju, percipiraće ju i duša. Ličnost ne mora reagovati na tu informaciju jer je ona možda neće prepoznati kao takvu ali će ju prepoznati duša i reagovaće na nju. Tako, ukoliko se postigne jedna “kritična tačka” svjesnosti na tom nivou, može doći i do jedne lančane reakcije buđenja, što može biti praćeno i malo žešćom glavoboljom čovjekove ličnosti, ovisno o tome koliko dugo i koliko duboko je ona spavala sve do sada!?

..

Dobra analiza, dalo bih se tu mnogo štošta dodati i oduzeti no da ne idem u daljnju raspravu evo jedan zanimljiv link.
http://armin-risi.ch/bchs/clanci.html
Za ljude koji iskreno žele samospoznaju i samorealizaciju preporučio bih da pročitaju Bhagavad Gitu ( božanska pjesma) Knjiga je zbilja jedna vrsta duhovne abecede koja govori o tome tko smo, što smo, što je um, što je ego, što je inteligencija i što je duša i koja su njena svojstva, izvorište i priroda.
Inspiraciju u Bhagavad Giti nalazile su mnoge velike osobe Nikola Tesla, Arthur Schopenhauer, Herman Hesse, J.W. von Göthe, Albert Einstein je rekao
“Dok čitam Bhagavad-gitu, jedino pitanje koje mi se nameće jest kako je Bog stvorio svemir. Sve ostalo, suvišno je.”
http://www.strogopovjerljivo.com/18-111 ... nisti.html
Iz mog višedecenijskog iskustva i traganja za istinom mogu sa sigurnošću reći da je jedini smisao a ujedno i naš ključ izlaska iz materijalne iluzije bezuvjetna ljubav usmjerena ka našem praocu, našem izvoru, izvorištu svega što postoji i čega smo mi kao duše neraskidivi dio.
Tu ljubav imamo svi u sebi samo je uspavana i čeka svoj trenutak, strpljivo čeka da se okrenemo ka njoj i da nas prigrli.
Mi kao duše smo produkt božanske bezuvjetne ljubavi, ona je naša svrha, samo nas ona može upotpuniti i u njoj lezi sva naša snaga.

galaksija:


Šta se dešava kad čovek zaista savlada u preuzme svoje kočije da vozi...zaista mislite da će se nešto drastično promeniti u odnosu na pre...? zaista koliko može da vredi kada se savlada sopstvena kočija i preuzme kontrola...kada se ta kočija i dalje morati da se vozi kao i sve druge kočije po svim propisanim zakonima u sistemu...?

galaksija:


,,Bitka za dušu!‚‚ mora se priznati kada se pogleda u prošlost da je primitivizam oduvek izlazio kao pobednik i da svesnost nema toliku snagu da bilo šta promeni u ovom trodimenzijonalnom svetu...i još dugo, dugo vremena će se voditi bitka za dušu...

Ostrov, pitanje je na mjestu. I ne samo na mjestu, pitanje je naprosto genijalno.
I jedino što bih izdvojila iz njega je upravo i samo jedna riječca:

...KAD...

Šta se dešava KAD čovjek zaista...

jer taj moment je ono što je bitno. Danas nama i ovdje.
I taj moment nije moment koji dođe jednom i čiča miča...

pa da se kao tvoj stari ti pitaš šta mu u linearnom slijedu izvanjskog života slijedi niti čak hoće li mi na pamet pasti neka nova i drukčija ideja niti hoće li se cijeli svijet promijeniti i pasti ti pod noge. Ništa od toga neće. I taj moment je - barem u početku - ogromna borba s razočarenjem i gorčinom: u ustima slatko, a u želucu gorčina, u umu gnjev. Treba nama preko gorke rijeke...

Ali, taj moment u smislu u kojemu si ti (ipak) pitao, ne postoji. Ono što postaji je: ti momenti.

Događa se sijaset stvari. Svaki put neka od njih. Katkad više njih odjednom... Kad se, u tom momentu, vrijeme stisne na veličinu Planckove konstante i pred tobom se rasprostre portal prema nezamislivom...

A usput budi rečeno, kad čovjek savlada i preuzme voziti svoje kočije, prvo što se dogodi je, ma znaš već: povučeš uzde da konji ustanu na zadnje noge i zanjište u pobjedničkom pokliku! Onda, razapnu krila i ...

I ti shvatiš kolika je moć laganja samog tebe. Jer to je prvo što ćeš shvatiti da si daleko od toga da kontroliraš: kočije sebe dok je kočijaš lažov i prevarant. Kao što reče CC: Predatorov um je GROTESKAN um... i ne da ljudima da vide išta inherentno dobro u bilo čemu dobrome, nagoni ih da traže i "nalaze" nešto dobro u svakom zlu i svemu što je krivo i nije dobro ni za koga od nas, ne zaista, ne u konačnici, ne nikako...

Zainteresirani može promeditirati na ovo:
"Neki smatraju prostranstvo koje nas okružuje iluzijom koju stvaramo mi sami. Ali ne, ja nisam toliko uobražen da tvrdim kako je sva ta divota samo produžetak mog shvaćanja." (Vadim Zeland)
…ili mehanike opažanja…

Nisam toliko uobražen, kaže Vadim. Nisam li? Jesam li?




Ne znam, mogu jedino priznati da sam rovala po povijesti dok mi se nije smučilo. A smučilo mi se dobrano jer i inače imam solidne pragove tolerancija.
A onda mi je sinulo: koji sam ja mamlaz i egoista koji nit vidi nit gleda dalje od svog nosa! Sjetih se onda Bertolta Brechta... i njegovog prvog otškiljenja mog oka...

Samo zato što su brojni ljudi pomrli odavde, ne znači da u svojim momentima nisu bili pobjednici, pobjednici nad vremenom, pobjednici nad propagandom, pobjednici nad cajtgajstima koji su ih uramljivali i okivali, pobjednici nad razočarenjem, malodušnošću, gnjevom, gorčinom...
Jedina priča koja počinje tek sa mnom je ona nad koju se, kao ovisnik o istini, trebam nadviti i iz koje izaći i koju nadići...
Dovodi nas se do pred prag nekakvog čudnovatog kljunaša: da su nam LJUDSKE sudbine nebrojenih ljudi postale posve strane... Tko je tu alien onda, pitam se?

Nema odmora dok traje obnova! (nnni)
Šalim se, nema te obnove bez momenata odmora... Ma, zapravo, cijeli posao obnove je jedan veliki odmor.
I, hm... čini se da je to ono u šta se taj moment i ti momenti počne izlijevati, i slijevati u naš život i živote ljudi oko nas...

Jednog dana svi ćemo mi biti upoznati sa svime što se odvijalo tko zna gdje i tko zna kome tijekom tih naših momenata, čak i onih perioda pravih i srčanih onih (ne onih njanjkavih i mentalno-gimnastičkih, već onih pravih prepunih života i odvažnosti, pa bila ista i luda) borbi i hrvanja...

Pusti tog kočijaša i tu kočiju, život je veći od kočije i tebe u kostimu kočijaša... Ups, ništa osobno.

Ovo pitanje je samo odraz jednog osnovnog nerazumijevanja suštine predočenog koncepta jer povezivanjem komponenti bića, dakle, fizičkog tijela (“kočije”), uma (“kočijaša), duha (“konja”) i duše (“putnika”), čovjek postaje tzv. “unutrašnji čovjek”:



Prema konceptu predočenom u Istočnoj gnostici, ti ljudi izlaze iz domena Generalnog zakona i prelaze u domen Zakona izuzetka, te odatle, oni neće morati voziti svoje kočije kao drugi. Kao svjesna i krajnje individualizovana ljudska bića, oni će voziti svoje kočije u skladu s jednim višim nivoom svjesnosti kojeg su postigli.

S druge strane, mi koji nismo to postigli, možemo palamuditi do bogojavljenja na temu kako bi se to oni mogli ponašati, šta bi oni trebali misliti i raditi itd…. ali uz bar malo neke kontempacije, mogli bi bar shvatiti to da neka nagađanja na tu temu od strane našeg dragog (ali nepovezanog!) “kočijaša”, koliko god intelektualna ona bila, uglavnom podrazumijevaju gubljenje vremena i energije.

..

To pitanje "šta će biti kada preuzmem kočije..." je možda i pogrešno.

Ako se povežu sve komponente ili ako se uspostavi puna kontrola nad kočijim, na scenu stupa 'više Ja' koje je već razvijeno i koje, nadam se, zna šta i kako.
U tom slučaju 'naše' bi bilo da - "Narani konje i ništa ne pipaj"...

Prijatelju, hvala na komentu i sav rešpet!, ali ne zanima me razumjeti nečije predočene koncepte na način na koji si netko sam njih tumači, iako i to vidim, ali najčešće ignoriram. Zanima me, prije svega, istina. The truth, the whole truth and nothing but the truth. Proizvod koji ambalaža skriva. To je moj put. Pa, ako ti nekad moji komentari djeluju djetinjasti, banalni i izrazi nerazumijevanja - prvi kriterij koji moraju proći je (ako ih smatram iole ozbiljnima je): da li sad postavljam vrh svoga nosa za horizont svim ljudima ovoga svijeta?

Ostrovljevo pitanje meni ostaje genijalno jer ukazuje na prave prepreke na putu i uzroke brojnim spoticanjima ljudi s dušom. Kad i ako budem htjela prokomentirati (i ope') Gurđijeva, stavit ću svoj komentar u odgovarajući topik.

Evo jedan tekst koji samo naizgled nema veze s OVOM temom.

Svijest i prostor

Srednjovjekovna svijest nije tako prodorno poput naše osjećala da je um i ostatak organskog prostora koji okružuje ljudsko tijelo razdvojen našom kožom. Mi sebe osjećamo posve jasno definiranim i razgraničenim od svega i bilo čega izvan nas. Ono što je u meni je jedno, a ono što je izvan je drugo. Nema ništa između i nema preklapanja. Kad o tome razmišljam, postoji ipak nekakva neodređenost u tome kad npr. jedem. Nešto od onoga što pojedem ostaje strano i biva izbačeno van. Ostatak se pretvori u mene. (...) Kada na ovaj način sebi predstavljam svoje tijelo, gotovo kao da niti moje tijelo nije ja. Činim si se kao nekakvo netko ili nešto, nekakva sila, neki činitelj koji koristi moje tijelo, koje time nekako i samo postaje nešto drugo i drukčije od mene. To postupno umanjivanje mene je karakteristična odlika suvremene svijesti i prostora. Kada razmišljam o sebi u okvirima fizičkih, kemijskih i bioloških procesa koje je znanost tako uspješno opisala, zamišljam moju svjesnost ili moje ja kao nekog ili nešto što zauzima područje koje se stalno smanjuje, negdje u mojoj glavi (vi možda sebe tako doživljavate negdje drugdje u tijelu? nema pravila). Na šta sam onda ja i moj unutarnji prostor sveden?

Zaista, bez revolucije proširenja uma iz 1960tih i 1970tih, zgromljujuća težina argumenata moderne znanosti mogla nas je do sada već uvjeriti da mi uopće niti ne postojimo, da je jedino ono što je "drugo" stvarno, da svjesnost i čak sam život nisu ništa doli marginalni i iluzorni.

Srednjovjekovni prostor, suprotno tomu, nema ništa od tog odvojenog, apstraktnog, beživotnog karaktera. Kad bismo ga doživjeli, ne bi imao čak niti čisto prostorni karakter.

Puno onoga što bi neka osoba srednjega vijeka smatrala prostornim, mi danas bismo prozvali mentalnim, emocionalnim ili psihološkim. Srednjovjekovnom umu, prostor, ili recimo radije prostorne povezanosti i odnosi, čine veze među stvarima i te veze se i te kako živo osjećaju. Ako su nekog viteza prozvali kihotičnim ili merkurovskim, bila je to jednako prostorna kao i psihološka izjava (da upotrijebimo suvremene kategorije). Vitez i element bili su dva različita aspekta jedne te iste stvari, koje su povezane na neki način kojeg je srednjovjekovni um maglovito percipirao kao prostor. Nije postojao nikakav odvojeni, vanjski, geometrijski prostor u kojemu bi trebalo zamisliti apstraktne veze. Prije, među stvarima je postojala nekakva mreža organskih i refleksivnih (povratnih) međuodnosa, čiji kvalitet je srednjovjekovnom umu bio analogan našem osjećaju za prostor.

Moderne distinkcije između simboličnog i realističnog, metaforičkog i doslovnog, unutarnjeg i vanjskog, subjektivnog i objektivnog malo značenja imaju srednjovjekovnoj svijesti. Srednjovjekovnim astrolozima, alkemistima i umjetnicima, koji su tražili jedinstvo svega svjesnoga, života i bića, kakvog smisla bi mogao imati nekakav prostor koji je apstraktan, izvanjski i koji je stvar perspektive? Oni su znali da je prostor metafora, simbol za sve međuodnosnosti i skladove među zvijezdama, elementima i ljudima.

U suvremenoj svijesti, matematički zakoni uzroka i posljedice u geometrijskom prostoru su okljaštreni ostatci veza koje dijelimo sa svim stvarima, a koje je vividno osjećala ranija svijest.

Budući da nema načina da odvojimo naše znanje svijeta od naše svjesnosti svijeta, promijene u bilo kojem od njih, svijetu ili umu, moraju se shvatiti kao promjene u oboma. Svijet i um su naizgled različiti, možda komplementarni, aspekti jedne te iste stvari. Stoga drukčiji pogled na svijet, koji su držali raniji ljudi, jedan koji nama izgleda kao jednostavniji i naivniji od našeg vlastitog, nije odraz inferiornog znanja, već jednog različitog metaforičkog izražaja svijeta koji proizlazi iz različitog stanja svijesti. Razvoj svijesti onda slijedi iz nerazdvojivosti uma i materije i iz priznanja da su drugi ljudi različito od nas doživljavali svijet. To zahtijeva da prihvatimo "primitivni" svjetonazor kao ozbiljan, razumijevajući i točan opis jednog ranijeg iskustva, nego kao neinformiran, praznovjeran ili inferioran. Ako su se doživljaj i iskustvo promijenili i ako je svijest neodvojiva od realnosti, onda se dogodio razvoj i evolucija svijesti/realnosti.

U suvremenom dobu, naš izgubljeni osjećaj za sintezu i povezanost postao je intelektualiziran kao pretpostavka o stvarnosti: da je ona odvojena i neovisna o našem unutarnjem mentalnom svijetu i, zapravo, podvedena je pod kategoriju unutarnji svijet i stoga nije stvarna. Mi zamišljamo prostor kao beskonačno, prazno, beživotno, hladno, mračno, strano ništavilo. On je prazna, bezosjećajna pozornica na kojoj materija odigrava svoje besciljne, nasumične čine.

Naš suvremeni prostor je savršena metafora separacije, ekstenzije, indivuacije i alienacije. Mi čak ne možemo niti zamisliti nekakvo postojanje osim u prostoru, koji onda postaje par excellence medij egzistencije. Riječ egzistencija potječe od latinskog glabola koji znači "isticati se", "stajati izvan" (stršati), i prostor je točno ono iz čega mi stršimo.

Čak je i naša predstava našeg postojanja na ovoj zemlji doslovce takva, i ne da ne možemo drukčije zamisliti, već apsolutno ODBIJAMO drukčije zamisliti, znate ono: lopta i mi stršimo kao gomile iglica pozabadanih u taj sferični jastučić i sve to skupa u prostoru praznog svemirskog vakuma.

Prostor je podloga iz koje izviremo ili postojimo, u kojoj postajemo izraženo, individuirano, jedinstveno biće. Na jednoj strani novčića je postojanje i jedinstvenost, na drugoj, alienacija i izolacija. Naša prostorna metafora je tako intimno povezana s našim strahovima i zebnjama o životu, smrti i opstanku.

Prostor srednjovjekovne svijesti, je suprotno tomu, organski, povezan, brižan i prehranjujući, ljudski, inteligentan, prepun živog značenja i smisla. On je područje mudrosti i skladište znanja. Prije nego prostor, on je mjesto, dom, okruženje i okolina. Poput maternice embriju, on održava, grije i hrani; osigurava meleme i životne puteve; on nema strogo postavljene granice, nema razdvajanja između unutarnjeg i vanjskog. Iako nije tako oštro definiran, čist i geometričan poput našeg prostora, on sadrži stvari koje mi ne bismo uopće pojmili kao prostornima, poput stvari psiholoških, emocionalnih, intuitivnih. Uključuje i nečija osjećanja za druge i za druga živa bića i nežive stvari, tako da srednjevjekovni osjećaj prostora utjelovljuje ljubav, cijenjenje i poštivanje, inspiraciju, pripadanje, srodnost i svetost.

U srednjevjekovnome svijetu, osjećali ste se nešto manje pojedinačnim, strogo odvojenim individualiziranim, ali puno više vitalnim dijelom svega. Pripadali ste nekom veličajnom organizmu i funkcionirali ste smisleno i svrhovito unutar njega. Smisao i svrha možda nisu bili posve jasni, ali bili su tamo, svugdje oko vas. Mogli ste to osjetiti, intuirati.

---- kraj izvatka ----

Budući da su ignorirali moment koji sam spomenula u svom prethodnom postu, ono "kad", ljudi su preuzimajući kontrolu nad kočijama postali mehanički čovjek. Uletjeli su u jednu razinu za koju nisu niti znali da je postojala ili ih nije zanimalo obratiti pažnju na nju, a koju je Guenon pronicljivo uočio kao put u disoluciju i uniformizam. I ne, nije uopće kontradiktorno, naprotiv. To je ono što nas zadnjih par-sto godina povijesti podučava.
I previše toga bi se moglo reći o tom preuzimanju kontrole i upravljanju kočijom... kad bi bilo individualno relevantno...

Pozdrav,
i hvala na čitanju

Mene su iskustvo i život naučili da puno ljudi kaže da ih zanima istina, a na svakakve načine tijekom života stvaraju svakakve slojeve učenja i životnih taloga uz pomoć kojih bježe od istine jer je podsvjesnom nivou znaju. To je možda čudno za pročitati, ali eto...

Kastaneda reče da je razlog za to – čovjekov osjećaj bespomoćnosti u odnosu na - predatora!?

..

Ma svašta tu ima, predatori su samo manji dio priče, istina može biti toliko drugačija nego si je um zacrtao da je u pitanju i strah od nepoznatog, povrh svega i onaj osjećaj da smo "promašili ceo fudbal" pa se sramimo vratiti sebi i živimo do smrti sa količinom dostojanstva kojeg možemo imati.
Pa i ona priča o jedinoj kockarnici u gradu iz priče o ISBE je tu negdje.
Sve skupa možda ispada da smo dobrovoljno pod predatorom zbog tromosti, utješne naučene svrhe života, otpora prema promjenama, našli smo štit od ogromnosti naleta svakakvih ogromnih istina u ovoj toploj septičkoj jami.
Možda je u pitanju i neki zadatak biti tu, ali ja to ne znam, više mi izgleda ko emocionalna ucjena koja ima tendenciju da traje i traje.
U tome se može prepoznati i onaj poznati izraz "mentalitet žrtve", a u tome nam uvelike pomaže i religija, posebno kršćanstvo.
Što bi netko uopće radio u toj nekoj slobodi? Ovaj um koji sad imamo u slobodi vidi samo rušenje svojih temelja, koji su također naučeni i bježi glavom bez obzira nazad u svoje okvire.

A šta ako se otkrije da je pr(e)dator tek jedan samovažni i umišljeni prevarant
koji na raspolaganju ima jedino ćorke i trikove?

Onda mu dobro ide, stvar je podmazana i radi, samoodrživa je nakon toliko vremena.
I još ako smo "u glavi" na njegovu sliku... ima više fronti za tražiti neprijatelja.

pa nemojmo onda u glavi biti na predatorovu sliku.
gdje nesta Namjera?

ipak ću uduplati post:
viewtopic.php?f=5&p=149695#p149695

Psihološko stanje je stanje duše. Sinonimi.

~~

Kad smo se dotakli savjesti...
Da, svijest je "prima materija" od koje je sve načinjeno. Ali savjest je nešto više.

"
Postoji jedna stvar, i samo jedna stvar, u kojoj nam je dano da budemo slobodni u životu, sve ostalo je izvan tvoje moći: to je prepoznati i izjaviti istinu.
(...) umjesto da ispuniš jedinu dužnost svojeg života, prepoznati i izraziti istinu, praviš se da ju ne prepoznaješ i skrivaš ju od sebe i drugih (...)
Koliko god preobično i staromodno to nama moglo izgledati, koliko god zbunjeni bivamo hipokrizijom i hipnotičkim sugestijama koje rezultiraju iz nje, ništa ne može uništiti sigurnost ove jednostavne i jasno izražene istine. Nikakve vanjske okolnosti ne mogu nam garantirati naš život, koji je popraćen neizbježnim patnjama i nepogrešivo završen smrću, i koji, posljedično, nema nikakvog značenja osim u stalnom izvršavanju onoga što zahtijeva Moć koja nas je i postavila u život s jedinim zasigurnim vodičem: razboritom savješću.
I upravo zbog toga ta Moć ne može od nas zahtijevati išta što je neracionalno i nemoguće: organizaciju našeg temporalnog izvanjskog života, život društva ili države. Ta Moć zahtijeva od nas samo ono što je razborito, zasigurno i moguće: služiti kraljevstvu Božjemu, to jest, doprinositi ustanovljenju najvećeg mogućeg jedinstva među svim živim bićima - jedinstva mogućeg jedino u istini; i prepoznati i izraziti riječima otkrivenu istinu, koja je uvijek u okvirima naših moći.
"Tražite prvo kraljevstvo Božje, i njegovu pravičnost, i sve drugo će vam biti dodano". (Matej)
Jedino značenje života je služiti ljudima doprinoseći ustanovljenju kraljevstva Božjeg, a to je jedino moguće (ako) svaki čovjek prepoznaje i izražava istinu.
"Kraljevstvo Božje ne dolazi uz izvanjsku pompu; niti će tko reći: Gle evo ga tu! ili Gle eno ga tamo! jer uoči: kraljevstvo Božje je unutar vas" (Luka )
"

Pa ako je unutar nas, kako možemo reći da je Predatorova moć jača od nas iznutra? Da, ok, mi ćemo uvijek susresti masu stvari za koje ćemo se uhvatiti za glavu i reći: ta ovo je jače od mene, ne mogu ja to. Da li je to nekakva slabost naše duše ta koja se glasa? Na šta ukazuje? Živi li duša u duhu straha ili u duhu hrabrosti? Ili se njišemo... Rašta?

Jer, što je duša uopće? Znamo šta znači biti bezdušan, znamo šta znači biti malodušan. Ali što znači onda biti "dušan"? Biti s dušom i imati dušu... unatoč svim distrakcijama i našim lijenostima i spoticanjima... čak padanjima i zaglibljavanjima u živo blato... "jer za ljubav, treba imat dušu" reče netko.

Kognitivna disonanca? Ne bojim se kognitivne disonance. Prošla sam ih već mali milijun i proći ću ih opet. Čovjek ili ljudska duša ima dvije sposobnosti, kažu neki, dvije glavne djelatne ili djelujuće "moći": kognitivna - da spoznaje, uči, saznaje; druga da voli, ona ljubavi. Kognitivna disonanca nije ništa do zaustavljanje Predatorovih tumačenja: suspenzija Predatorovih prosudbi i suzdržavanje od Predatorovih nametnutih nam značenja (da parafraziram iz CCovih Čitatelja Beskraja).

"ljubav nije potreba i nije ograničena na neki objekt; ona je suštinska sposobnost ljudske duše. Čovjek voli, ne zato što je u njegovom interesu da voli ovo ili ono, već jer je ljubav suština njegove duše, jer ne može a da ne voli."
"Kršćansko učenje pokazuje čovjeku da je suština njegove duše ljubav - da njegova sreća ne ovisi o voljenju ovog ili onog objekta, već o voljenju principa cjeline - Boga, kojeg prepoznaje u sebi samome kao ljubav i stoga voli sve stvari i sve ljude."
(sve pod navodima je iz linkane knjige).




Eh, da... I sve mi se čini, da svaki put kad je u povijesti dolazilo do jedne takve "kritične točke" glave su letjele na sve strane. One naše. Bukvalne. Preozbiljne su to teme...

Ti se jadna patiš ne bi li našla neku slabu tačku u predočenom konceptu, pa udarila po njoj, međutim, biraš pogrešne, usljed nesposobnosti njegovog razumijevanja. Tako se stvar može svoditi samo na - pucanje ćorcima u mraku.

Činjenica jeste da su istoričari neke događaje u istoriji nazivali “buđenjem naroda”, kad je dolazilo do pobuna, ustanaka, revolucija itd., prilikom čega su “padale glave”, međutim, to nema nikakve veze s buđenjem duša, odnosno, svjesnošću koja se postiže kod istinskog buđenja, i o čemu se ovdje priča. Kod svakog pažljivijeg čitanja teksta, može se vidjeti kako je tu jasno navedeno da je osnovna karakteristika duše, kao jedne čovjekove komponente – humanost. Odatle, gdje ima humanosti, neme sječe glava. Buđenje o kojem se priča u gornjem tekstu, vjerovatno se nije nikada ni dogodilo u novijoj ili poznatoj nam istoriji, u nekom ozbiljnijem stepenu. Međutim, vjerovatno se događalo u nekim individualnim slučajevima jer da nije, onda to sigurno ne bi bilo opisano u istočnoj gnostici (kako su je predočavali Gurđijev, Uspenski i Moravjev).

Što se citata na temu Istine tiče, upravo je prepoznavanje Istine, koja se u gnostici označava “B uticajima”, u suštini osnova za formiranje tzv. “magnetnog centra” uz pomoć kojeg se “kočijaš” (ličnost) povezuje sa Istinskim ja ili putnikom (ukratko, - ovdje) Dakle, Istina je ta koja integriše kočiju i ništa drugo.

Međutim, u praksi, ono što to “kočijaš” smatra istinom, zajedno sa svojim ličnim vjerovanjima za koja on ima tendenciju da ih miješa s nekim “znanjem”, ne mora imati mnogo veze s njom. Kočijaš ima tendenciju da kod razabiranja istinskog od lažnog, za istinsko uzima ono što mu se lično više sviđa ili što se uklapa s “njegovim” predubjeđenjima a naravno i materijale koji dolaze od strane onih koji on smatra autoritetima. U svakom slučaju, što više Istine on uspije da prepozna “napolju” i “unutra”, utoliko više on napreduje na Putu integracije svog bića. Odatle, on je sam odgovoran za ono što će uzeti kao istinu i uklopiti kao takvo u svoje biće a naravno, za svaku laž koju smatra istinom, snosiće i odgovarajuće posljedice.

Oni koji uspiju da se integrišu, imaće jednu objektivnu sliku realnosti i njeno razumijevanje, koje neće zavisiti ni od Biblije, ni od Kurana, niti od bilo kojeg duhovnog ili svjetovnog autoriteta. Taj čovjek postaje sam svoj autoritet. Njegovo dejstvovanje će takođe biti zasnovano na razumijevanju, tako će on znati kako će se u kojoj situaciji ponašati; da li će pružiti otpor i na koji način, da li će da napadne ili će biti “nevidljiv”... itd.

(Hrišćanski program “ne pružanja otpora zlu”, ne mora za probuđenog čovjeka da pije vode jer je njegova svijest sada de-programirana, tako da on sada sam vidi i odlučuje!)

Ovakav jedan način krajnje individualizirane egzistencije je nama teško zamisliv jer smo manje više programirani tako da budemo zavisni od kojekakvih “autoriteta”, odozgo ili odozdo. Uostalom, nije slučajno to što je Gurđijev navodio da je buđenje jedan proces “protiv prirode i protiv boga.” Čovjek se tu suprostavlja jednom predatorskom sistemu koji je njemu namijenio “prirodnu” ulogu žrtve (gnostički rečeno: “hrane za Mjesec”) i u kome čak i ono što se predstavlja “bogom” podrazumijeva jednog od malo žešćih predatora (kako su ga npr. percipirale neke duše u sklopu seansi regresivne terapije.) Odatle, vraćanje njemu poslije svake inkarnacije može da bude poželjno od strane većine ljudskih bića (jer su tako programirani) ali ne mora da bude i - OBAVEZNO za SVA ljudska bića. Tako, buđenje podrazumijeva i ostvarivanje jednog prava da ljudsko biće postane nezavisno i krene svojim putem.

I na kraju, ukoliko uzmemo u obzir i materijale iz nekih seansi regresivne hipnoze, gdje se nakon “zaobilaženja” kočijaša/ličnosti napravi malo prostora i za dušu, da i ona nešto kaže, tu se u dosta slučajeva može vidjeti postojanje jedne svjesnosti o ovoj dinamici reciklaže ljudskih bića, zarobljavanja, manipulacije i iskorištavanja duša, kao jedne standardne operativne procedure koja se odvija izvan percepcije (manje-više programiranih) ličnosti. Odatle bi proizilazila i ona mogućnost “lančane reakcije” na tom nivou, što bi često bilo praćeno i jednom kognitivnom disonancom, mada, ne mora obavezno da znači!?

Uostalom, negdje sam već naveo ovaj članak – Epidemic depression as a wake up call to humanity, kao jedan od mogućih primjera?!

..

Slobodno se ja malo umiješam?
Mislim da je ovo označeno narančastim mnogo bukvalnije-dublje nego se čini, ta "priroda" je sve ovo, više od stava, više od uloga, ta "priroda" je ova cijela naša stvarnost, ovo naše ovakvo tijelo, pejzaži koje gledamo, ono na čemu stojimo, ova naša okolina kakvom je znamo, vrijeme (fenomen protoka vremena).
I onda budući da je ta (ova tu iz koje pišemo) stvarnost u stvari neobjektivna-stvarnost, oni koji se probude imaju disonancu između "prirode" i objektivne stvarnosti koju su spoznali. To dvoje se ne da ili bar ne smije pomiješati i oni onda žive na dva odvojena kolosjeka koji su u jakoj disonanci.
To je velik problem jer još dugo trebaju jesti, oblačiti se, plaćati račune, trebaju se financirati, a nisu baš ni motivirani, a često ni sposobni za to, jer život na dva kolosjeka uzima svoj danak na račun ove "prirode".
To je ujedno i moj pogled na članak – Epidemic depression as a wake up call to humanity
Taj problem sa depresijom je uzrokovan tek nekim blagim naslućivanjem objektivne stvarnosti, odnosno "zovom" objektivne stvarnosti i snažnim osjećajem da tu nešto ne štima, a nekakvo puno buđenje je bomba u odnosu na naslućivanje.
Psihijatrije su pune ljudi koje je disonanca koju sam opisao udarila, a nisu se dočekali na noge.
Tu još nisam umiješao razne entitete koji rade probleme povrh i pokraj svega toga, to je samo slika jaza između ove i objektivne stvarnosti.

...

Da Promatrač je to lijepo sažeo. To je Matrix i mi smo, shvaćali to ili ne - ovakvi kakvi jesmo, navodno prirodni - sastavni dio njega. Samo, ta prirodnost je dio prirode Matrixa, a ne nas. I to je i Gurđijev rekao, zato buđenje i je proces koji je protiv prirode i boga – samo je pitanje čije prirode i čijeg boga i tko je bog. A tu se zaista ako se na sebi radi regresivnom metodom taj bog otkriva u mnogim obličjima, a najmanje od svega je to da je on naš zaštitnik. Točnije ispostavlja se da je zaštitnik, ali ne nas već sebe i svojih prijatelja i partnera – ma sve bog do boga, ali i zaštitnik samoga Matrixa.

Matrix od početka niti nije zamišljen kao mjesto za Dušu niti ostale djelove nas, poput Duha ili Uma. Jer to jesu naši djelovi, naš unutrašnji dio koji je Prirodan zaista. On nije kreiran da bude više od toga – već samo zatvor premrežen i umrežen raznim programima, dok je sam zaista živ.

Zatvor koji samo nazigled nudi slobodu (kojeg li apsurda da se njome stalno dičimo te stalno ganjamo neke nove slobode zar ne?). On ipak jeste slobodan i prirodan u svojoj srži ili načinu na koji postoji, ali strogo kontroliran u tom dijelu, ali upravo je onoliko slobodan i prirodan koliko to treba ličnostima.
I kada ovo ugleda Ličnost koja zna da je i DUD uoči se da je sloboda samo dio DUD dijelova i dozvoljena u Matrixu isključivo koliko Matrix od nje ovisi. A ovisi. Jer je zaista rekla bih DUD «živo tkivo», stvaralački dio Matrixa, gorivo ovoga svijeta koje je grubo iskorišteno da bi kreacija zvana Matrix egzistirala. I Matrix jede svoju djecu, bolje no revolucije.

S ovime se sretnu oni koji regresivnom metodom istražuju sebe – to je to nešto što postane jasnije, ali i objašnjava zašto se neki od nas vrlo često ovdje ne osjećaju kao «kući». Ili osjećaju da nešto nikako nije kako treba.

Iako takva osjećanja, da nismo kući, mogu imati razne uzroke, primjerice ako je čovjek opsjednut nekim vanzemaljskim entitetom može imati ponekad slična zapažanja.
Dakle Matrix nije naše prirodno boravište. Iako, kada pričam o Matrixu ja ne pričam o planeti Zemlji – Matrix je tvorevina koja drugačije postoji u prostoru i vremenu. Problem je pak u tome što se mi s njime identificiramo, ne samo kao djelovi njega, nego i kao djelovi planete o kojoj ništa ne znamo, pa kada se spajamo s majčicom Zmeljom, spajamo se s Matrixom. I ne samo sada, činimo to kroz mnoge inkarnacije.

Mislim da je unutar takvog viđenja našeg postojanja, sasvim ludo, a time i jezovito doista, da upravo mi svojim djelovanjima ili nedjelovanjima (na koje smo kontrolom i manipulacijom natjerani), jer uglavnom ne znamo što radimo, najčešće, isti i ne samo podržavamo već i održavamo: upravo kao kočijaši ili ličnosti. I teško je sve ovo uočavati. Kada za uočavanje toga nužno trebamo činiti to s DUD.

Problem s ličnostima/kočijašima je taj da one vole imati - a ne biti. U tom kontekstu možda je mudro već sada i ovdje odbacivati i konje i kočije, čak i tog kočijaša jer su dio Matrixa - te ići pješke ne tražeći isključivo pravo i slobodu da se bude gospodar jer upravo ta težnja za time nekako održava stalno na vodećoj poziciji kočijaša i borbu. To je stalan sukob. I rekla bih uz to što jesmo tu gdje jesmo, gdje je upravo ta ličnost ili kočijaš dio nekog rekla bih biološkog implantiranja kreiranog za život u Matrixu, nekim ljudima koji ovo počnu shvaćati u trenucima, događa se ono o čemu je Promatrač pisao: disonanca, koja neke ljude doslovno uvede u depresiju. No sama depresija nije problem sam po sebi, jer ona odražava u biti odlično stanje za rad – onaj početak u kojem se može početi loviti ravnoteža, iako najčešće, a radi toga što je ona postala bolešću (voli to Matrix tako) – nju se liječi. Liječenjem se pak ne može izliječiti – jer kako izliječiti nešto što nije bolest već disonanca? Nije riječ o bolesti već manifestaciji otpora onog dijela koji s osjeća napadnutim, a to može biti kako ličnost tako i DUD.

I odigravanje tog događanja, prvenstveno na toj nesvjesnoj (DUD) razini nas jer od tamo krene ne bi li potaklo Ličnost (koja je najčešće potpuno neprepoznata kao «komponenta» i po meni to nije slučajno da je izostavljena), a koja može ovdje nešto raditi, dodatno rezultira depresijom ili u onom duševnom dijelu nas koji često kao ličnosti ne razumijemo te se dovodimo do disonance, nastaje mogli bismo reći sukob između ličnosti i DUD (Duše, Duha i Uma), a ako nema Ličnosti koja bi artikulirala u Matrixu izražavanje kao DUD – događa se da se kozmetički rade promijene, te se nađemo poput hrčaka koji se bave duhovnošću i presipaju iz šupljeg u prazno dok se vrte i dalje, iako misle da ne – u svome kotaču. Matrix kotaču.

U tom sukobu upravo ličnost jer je s razlogom takva, to joj je svrha – napada sebe, točnije nas, ona sprečava život Ličnosti i manifestaciju DUD da bi se bilo čovjek ili koliko toliko suštinski ovdje postojalo, no samo kao pobunjenik i ne u stalno takvom postojanju. Pa je bivanje u LDUD fazama sličnije kratkim trenucima uzimanja zraka kada izronite iz vode da bi lakše plivali u uzburkanoj vodi nego nekom prosvjetljenju.

Naravno da se sve to ne događa slučajno, kada ličnost vodi igru, to je prilično mehanički, da ne opisujem sada zašto je to tako i što su dublje navike, programi kojima smo podložni, implantati i svašta nešto, jer svemu tome i te kako pomažu naši kontrolori svi ti anđeli, vodiči, demoni, vanzemaljci, kreatori, predatori zovite ih kako hoćete, ako primjete LDUD u događanju, a primjete.

Vrlo vam rado ponude tada navodnu pomoć i vode vas. Ali samo zato da dodatno baš zato što su primjetili buđenja iste zaustave.
Teško je vjerovati da im neće negdje zazvoniti alarm i da se ništa neće u njihovom umjetnom svijetu Matrixu oglasiti ako veći broj ovaca njuškom i prednjim šapama probija ogradu svog zatvora. I ne čine to organizirano, o ne, neke se možda tek tamo na toj ogradi upoznaju. I te na ogradi znaju da imaju ruke umjesto šapa. I to kontrolori znaju. A ovce ne znaju. Bar ne one koje su k ogradi tek krenule pa svako toliko nagaze na minirano polje.

Da bi ovakve slučajeve spriječili, točnije da bi spriječili masovnije događanje ovakvih slučajeva kada ovce krenu i prođu minirana polja, a posebno da bi se spriječilo da se na ogradama ovce rukuju, danas nije više dovoljno ovce zabavljati samo ratovima. Naime, cijeli ovaj Matrix i načini na koje se ovamo stiže imaju jednu nazovimo to «grešku», bar oni to tako doživljavaju – jer upravo je DUD ta «greška», a ona se očitava u tome da su LDUD ipak više od samo ovaca pa tokom inkarnacija nešto i nauče, te kontrolori moraju stalno izmišljati nove načine da opstanu i održe Matrix, dodatno, ono o čemu često ovce ne promišljaju je da postoji i događanje izvan Matrixa i da i ono uvjetuje stanje u Matrixu i sam Matrix, pa zato možemo primjetiti da uz sve do sada uspješno kreirane programe koji ratove plasiraju, započinje era novih programa.
I zato, uz individualne obrade (a po meni tome smo svi isloženi i nema ovdje ovce koja nije bila otimana od strane tih koje eto sada nazivam vanzemaljcima, više ili manje) nad onima koji su shvatili da imaju ruke, a ne šape, te prepoznali disonancu, ličnost i Ličnost, preuređuje se Matrix preventivno, jer voli prevenciju, radi onih koji su tek na tome putu, na miniranim poljima i sve ih je više i tome svjedočimo.

A kako to u Matrixu uobičajeno znači da se sve odvija borbeno, da sve ima dvije sukobljene strane, dobro i zlo, za i protiv pozicije (što najčešće vidimo u politikama gdje obje rade za istoga) ekipa je podigla letvicu i počela s zbunjivanjem protivnika – točnije nas.

To se radi s uvođenjem novo prirodnih definicija. Pa je glavni napad usmjeren na to tko smo, jesmo li muško ili žensko, gdje je pitanje roda postalo pitanje koje ne izgleda važno, dok je vrlo važno, jer upravo taj dio priče – muško i žensko dio je naše vrste. I neću sada ulaziti u to kako se ekipa reproducira i što im je za to potrebno, niti što se sve odvija trenutno u tom novom ratu kojeg većina ne primjećuje uopće, jer iz mnogih primjera vidljivo je upravo to – da s time imaju i te kakav problem, pribjegavaju novom napadu koji je teško vidljiv, jer se nama ličnostima cijeli napad prezentira kao humanost i osnovna ljudska prava, kao pomaganje potrebitima i ne čudi da je sve više gurua, iscjelitelja, sve više informacija o dobrim vanzemaljcima koji nam pomažu, sve više navodno informacija kako ćemo ovdje lakše i bolje živjeti ako koristimo ovu ili onu energiju, a u svemu potpis je njihov.
Rat kakvog poznajemo i stvaranje straha od istog, da li našim umiranjem ili težim životom i otežanom egzistencijom, dali pojavom novih bolesti i biljaka koje sve liječe ili širom upotrebom droga gdje nas uvlače u igru kako smo svi šamani je samo dimna zavjesa koja sakriva pravi dio ratovanja i podijele koja ima za cilj samo jedno, zadržati ljude u kočijama. I spriječiti ih da počnu samostalno hodati.

Sve te borbe za neka nova prava i slobode i neke nove navodno čovjeku prirodne stvari samo grubo napadaju upravo ono što jesmo unutar ili izvan, kako god, samo te ličnosti koja je dio Matrixa.

Ako se danas promatra svijet gdje je upravo to "novo prirodno" vrlo važno, utirući put ne nekim "buđenjima" već nas dodatno napadajući da nas se izludi i odvrati od toga da gledamo u sebe, kreira se nova prilika da se stvari dovedu do još luđe pozicije točnije da se onemogući uočavanje svega ovoga.

Pa ako za nekoga tko je drugačiji kažemo danas da ima poremećaj ili problem s uočavanjem duševnosti (a pažjivo su poremećaji tokom posljednjih 30 godina proglašavani novim prirodnim) i toga što smo kao vrsta, na način da ovo recimo što ću podijeliti u linku na kraju teksta nije prirodno i da je i te kako u ovakvim slučajevima prisutan višak ili utjecaj koji direktno napada onaj duhovni dio nas dovest ćemo sebe u poziciju da budemo proglašeni ne samo ludima, već mrziteljima.

Matrix se mijenja i ubacuje u novu brzinu, no rekla bih da nije mudro promatrati samo ta nova događanja i nove napade - već se prvenstveno zapitati zašto?
Zašto se Matrix preuređuje?
To može biti naša Prilika.
Jer nije li možda to ubrzanje nastajanja novog Matrixa, u vidu novih definicija što je sve čovjek i kako on izgleda, kojeg je roda i koliko rodova postoji, samo odgovor i napad kontrolora jer se nešto iz raznih razloga (o čemu pojma nemamo) u Matrixu mijenja? A to nešto ako ovako širimo sliku opasno je ne za nas, već njih. I onda ne zvuči ludo reći da se oni toga boje.
Za nas je pak nužno ne podlijegati vrtuljku emocija i strahu, tako rezonira ličnost, pa ćemo teže moći ne izbjeći već živjeti onu disonancu, a ako ovo ne prepoznamo, naći ćemo se ponovno u inkarnacijskom kolu kojim ma koliko to god ludo zvučalo ne vladamo. Iako, nije ni to kraj, pa je mudro to znati.
I dobro je zato ne pomisliti da će naše postojanje završiti s ovim Matrixom, jer to nije istina, svi mi prošli smo razne oblike Matrixa do sada, a ako se ne probudimo sada, bit ćemo vraćeni u onaj Matrix u kojem ćemo živjeti neke nove navodno prirodne vrijednosti.
A bit ćemo vraćeni jer u smrt odlazimo vozeći se u kočiji.
I to je po meni puno gora opcija od samo toga da se umre u nekom novom ratu, na način da ste umrli od radijacije, metka, bombe. Jer vidjeti samo ta događanja znači buditi se samo kao narodi, no to je zaista samo privid buđenja. Ali ipak, sve je više ljudi koji se zaista bude, veliki broj ni ne shvaća to zaista jer i dalje misleći kako ubijaju ličnost ubijaju Ličnost, i baš zato, napadi na čovjeka jačaju.

http://www.24sata.hr/zanimljivosti/norv ... uce-458598

I što sada da li ćemo i njih prihvatiti kao manjinu? Možemo, ali ipak - trebamo li se zapitati što im je?

https://en.wikipedia.org/wiki/Otherkin

Alf

Ljudi od znanja iz Castanedinih knjiga su rekli da se u jednoj fazi čišćenja čumeza u sebi može vidjeti neki aspekt svog izvora. Nekako prirodno ispadne da se netko zbilja zapitan prvo zapita "Što sam Ja i otkud potičem?". Kažu da takvi ljudi prvo ugledaju ljudski kalup i tu stanu jer je lijepo. Ispalo je da je za ljude od znanja kalup univerzalni nacrt za ljudska bića. Dalje su rekli da je to takav prizor da kad netko iz recimo samostana dođe do toga, to ga jednostavno fascinira i emocionalno ponese jer je divan prizor. Tu stane, to je sveto i neidu nikad dalje. Kažu da je to upravo zbog toga nekim logičkim nesporazumom proglašeno bogom.
Pa onda dalje probuđeni zapravo petljaju po opcijama koje su potekle od boga, koje su vezano direktno na tijelo, ako odu dalje od ljudskog kalupa istim putem, dobe neku veću virtualnost, nisu više vezani samo za "boga", to jest ljudski kalup, ima nešto više razgranato iza toga. E tu je onda dalje proces kako preživjeti kao ličnost i tijelo kad su neke stare veze popucale, a neke dolaze na vidjelo htjeli oni to ili ne... treba se pregrupirati na način da se jednostavno samo preživi proces.
Možda uočavaju razgranatost Duh-Um-Duša? I još svašta, recimo infrastrukturu iza sveg toga, neki viši matriks, drugu pažnu?

To je jedna moguća varijanta Boga po Castanedi.

Pa mislim da se sve svodi na to da ništa nije konačno, da stalno budeš u gibanju, stalno samo preživljavaš, a upravo radi toga što nije konačno, ostavljaš otvorene mogućnosti. Dodatno, primarno i nije zadovoljiti znatiželjnu i saznati što je bog, možda je mudrije reći da se gibanjem saznaje što on nije. Jer otkrivaš da se iza tog nekog boga kojeg ti nude da bi stao i prestao s gibanjem nalaze neki sasvim i samo entiteti, često vrlo fizički. I cijeli taj put doista bude uočavanje razgranatosti DUD, te infrastrukture, a upravo i toga koliko je Matrix ono što je šire od samo ovoga u kojem jesmo. I on se zaista prostire i na područje smrti. A tko zna i koliko izvan toga. No u svemu tome - nekako ostaje stalno samo ono da otkrivaš ne tko je bog nego tko si ti - ne na način da ćeš to moći objasniti da budeš razumljiv, nego da ti znaš što ti radi ljevica, a što desnica i zašto išta rade. I u konačnici se svodi na banalnost da ovdje gdje jesmo učiniš promijene koje se odnose na stanja savjesti - ne svijesti kao konačnosti koja je dostignuta - jer ona to nije. Pa se slažem, u svim tim pucanjima - treba preživjeti i to na sve moguće načine. Sada i ovdje.

Alf

Na ad hominem ćorke ne reagiram...

Hod.

Tek par od tolike mase:



Jest. Istina je ta koja će "integrirati" ovdje. A B-utjecaj kočijaš ne može prepoznati uopće, osim u mjeri u kojoj je već "povezan" s putnikom, dušom (višim sebstvom) i samo na njen impuls. A džaba i bilo kakvo i svako prepoznavanje istina B-utjecaja, ako čovjek ne zastane da ih i zaživi, već ide ide ide ide... dok se zgleda, s njega su otpale cijele mase neintegiranih (a jučer prepoznatih) B-utjecaja. ...
Ali postoje i isprekidani dijelovi... (istine), a postoje i nokti koji rastu sami i treba ih odrezati da se ne pretvore u kandže, a i štošta što jednostavno mora "van"...




Ogledalo ogledalce...
Istina je potpuno u skladu s dušom, i duša je posve usklađena s istinom.
"I know you want to know more, but how about practicing?!" (Swami Rama)

Svjetonazor je samo svjetonazor, jedan, a ima ih cijele mase... Dođe vrijeme na putu kad ("dobri", čuvani, paženi, maženi, tetošeni i trijebljeni") stari treba napustiti i zamijeniti ga onim koji je bliži istini, ako se već nije posve uskladilo s "nepoznatom Njom". Ali jedan takav "bliži istini" svjetonazor zahtijevat će korijenite promjene u - manjem ili većem broju - aspekata starog, ako ne i njegovo posvemašnje napuštanje. Nejasnoće i nepojmljivosti na jednom stepeniku, otkrivaju se jasnije i bližima istini na nekom od slijedećih. Poput Rielkeovih krugova koji se šire...
Ali džaba (ili malo-koristi) sve to, ako čovjek ne hoda svoj govor (walking the talk).

Dopustimo životu da nadiđe okvir našeg svakog momentalnog horizonta jer velika je opasnost kada čovjek ima (vrlo) jasno intelektualno razumijevanje neke stvari, dok je u suštini, (time) tu 'stvar' zaključao u jedan misaoni obrazac koji je toliko rigidan da samosvojna 'stvar' više ne može funkcionirati na svoj normalan način.
Realnost tako prestaje biti ono što jest i postaje ono što mi smatramo da ona jest (ili bi trebala biti) unutar ograničenja koje postavlja naš svjestan um. Dok mi, tako, imamo puno shvaćanje definicije, značenja i strukture date realnosti, naš intelekt spriječava naše doživljavanje te realnosti izvan granica koje postoje unutar naših vlastitih umova (ili postavljenih njime).




U tome je bed, jer postoji nešto što ću nazvati "ezoterični ćorsokak". I taj ćorsokak ima kapije, i kapije se čovjeku širom otvaraju raznoraznim "čarobnim prosudbama", jedna od kojih je i pounutarnjenje "odgovornosti": ako na jednoj strani te artificijelne vage stoje zasluge, na drugoj je automatski krivnja... Izlazak iz petlje nije staviti na "ignore" krivo i pravo, dobro i loše i negirati oboje. Ne ide to tako... nije to način "razrješenja" zen koana... "šumara".
Kočijaš (ličnost) ne može prepoznati ništa od istine, osim u mjeri u kojoj je već "usklađen" s dušom. Zato se u cijeloj priči, kočijaša prijateljski razazna i još prijateljskije namjeri: sad je "mojih" (dušinih) pet minuta - u ono malo momenata ili perioda kad skupiš tri čiste i prakticiraš bilo koju varijantu "vježbanja osvještavanja".
Tu je i druga "kvaka" - nismo svi isti... možda su nijanse u pitanju, ali dostatne za svaku različitost među, čak i, fizičkim izgledima, da ne govorim one o "talentima"... (Duša naših) duša je jedne te iste suštine, ali integrirane ličnosti (s njom) su same različite...





Koncept je onaj "ne uzvraćanja na zlo zlim", a ne nekakvo "ne pružanje otpora zlu". I da, kršćanski, je onaj prvi, istina, malo kad primjenjivan u praksi. Ovaj drugi - iz dezinformiranosti. Ili je bio lapsus lingua...

Bilo kakva "krajnje individualizirana egzistencija" koja ne funkcionira po principu NE OPIRANJA ZLU ZLIM, ima samo dvije opcije:
a. "ne pružanja otpora zlu" što je zlo po sebi i time gubi svaki pojam i moć savjesti.
b. "reagiranje na zlo zlim" što je zlo po sebi i time gubi svaki pojam i moć savjesti.
(Ne sumnjam da će maštoviti osmisliti i neke n-te... varijacije)

Drugim riječima, ako su savjest i humanost (neke od) odlika duše - gubi dušu.

.

Tsk tsk tsk. Iovo nanovo. Od srijede do petka...
Ponovit ću: protiv koje i kakve prirode je protiv naslijeđene (adamove ) prirode ličnosti ili intelektualnog jednako kao i animalnog ega, a protiv kojeg i kakvog "boga" je u svojoj glavi si izfantaziranog zloboga kojemu se onda još pridaju kojekakva posprdna imena, ali svejedno se ne vidi da je sav (tako kako si je predstavljen) izmišljotina imenodavca i ne postoji nigdje osim u nečijoj "glavi". Po tome se Gurđijevljev autoritet (i u mjeri u kojoj se) ne razlikuje ni od moje ni od ičije, bar malko, probuđene i povraćene duše. Sve ostalo ličnost nosi sa sobom u slijedeće:



Onog momenta kad se "zagrebe" po "dušinom snu" i ona promeškolji svoju svijest bar malko, prvo što prodre u (njen djelić u) čovjekovoj svijesti jest upravo ovo što si napisao. Rečeno se odnosi na "intelektualni ego" ljudskog bića (ili kako neki to nazivaju "ličnost" ili "kočijaš") viđen očima duše. Metafizički rečeno i pojmljeno, pragmatički i praktično življeno. ...

I ovdje ima "kvaka", jer i ego-svijest bi svojatala neke od odlika duše, i pri spomenutom buđenju, nastoji zadržati one "druge" odlike kačeći ih za prve koje je (samovažno shvatila i) prihvatila kao da su njene. Na taj način, pokušava ići linijom "zasluga"... Nekima je (bar dio) te priče možda znan iz "mita" o Dva Čuvara Praga...

Spomenuta reciklaža je na jednoj drugoj razini koja uključuje (auričko) "generiranje" i uopće nije isključeno da funkcionira i na (sub)atomskoj razini istog. I svakako da postoje manipulacije od strane "mračnijih bića i entiteta ili povećih komada odbačenih ali polusvjesnih aspekata".
Regresivnom hipnozom ljudi se otvaraju za doživljaje i informacije koje uopće nisu spremni primiti. Suosjećam duboko sa svima koji su doživjeli takva i slična regresivna ili hipnotička iskustva, ili prošli kroz njih radeći neke prakse u kojima im nikad nije bilo objašnjeno niti rečeno šta će možda "vidjeti"...
Za brojne i prebrojne stvari na "metafizičkom" putu osvještavanja, mi ispadnemo totalno (iovako kad idemo manje-više gdje kontamo da idemo) nespremni i nepripremljeni; naše ličnosti bi ih tumačile ovako i onako... ali uz samo malo svijesti, jasno biva da nam i previše toga spoznajno izmiče... u svakom datom času.





narančasto je označeno: "buđenje jedan proces “protiv prirode"

Tu "cijelu našu stvarnost" - koji njen dio pojedinac (ličnost) vidi uopće?
Dio koji "pounutarnji kroz apstrahiranje". "Apstraktni isječak" nečijeg gledišta na nekakvu "cjelokupnu stvarnost" daleko je od "cijele naše stvarnosti". U mjeri u kojoj ju ignorira ne znači i da živi protiv "cjelokupne stvarnosti" koju uopće ne vidi i dijelove u kojima "apstraktni isječak" nema veze sa "cjelinom", ti dijelovi - sam ih stvaraš, sam ih možeš porušiti, ili će se srušiti sami od sebe u jednoj fazi cijelog procesa buđenja - su "protuprirodni".
To: ovo naše ovakvo tijelo ... pejzaži... okolina i okruženje, vrijeme, (možda i prostor?)... tlo na kojem stojimo (pretpostavljam da misliš na zemlju na kojoj stojimo fizičkim nogama?) - to nije jedino tlo na kojem stojimo. Metafizičko tlo na kojem stojimo je ovo iz prethodnog odlomka. I ako to vidiš, onda možeš vidjeti i da je "cijela tvoja stvarnost" - sastavljena (na razini ličnosti) isključivo od tvojih stavova o svemu i ni od čega drugog. A brojne stavove, tek treba osvijestiti, jer su potisnuti i emocionalno nabijeni; njihovim osvještavanjem - oslobađaju se sve te emocije, i masa njih su ono što će većina ljudi prozvati "negativnim emocijama".
A ako ti kažem da nema pozitivnih i negativnih emocija... postoji samo emocionalni naboj, a pozitivnost ili negativnost dolazi od potisnutih sjećanja, misli, primisli, stavova... formiranih poput lanca "artificijelne prirode" koja se protivi buđenju duše i opire se njenom prohodavanju... Ali stvar funkcionira i s druge strane, isti taj emocionalni naboj pojedinac (ličnost) nesvjesno kači na misli dok ih gura u manifestaciju...



Duša (u kontekstu ovog topika i unutar njenog "buđenja" ili zaživljavanja u ovom životu) neće preživjeti na sve moguće načine. Samo na one sukladne njenim svojstvima. I istim tim svojstvima, među kojima je i istinoljublje, ona će ličnosti pokazati istinu o samoj ličnosti. Ličnost je ta koja će pokuša(va)ti preživjeti na sve moguće načine, pa čak i "uskrsavati" samu sebe kad god joj se ukaže prilika i nađe "rupu na svirali".
I ne, cijela "borba" se uopće ne svodi na opciju: ličnost ili duša, naravno. Jer duša sa sobom nosi svoju vlastitu integriranu "ličnost" tebe, onog "obnovljenog", "novog" ili "pravog" tebe. Nije u pitanju tek um, već i karakter i cijelo naše biće (...) koje se nastavlja razvijati i rasti u tom smjeru onda - sukladno dušinim svojstvima (metodama i načinima)...


Tnx for reading