deanos je napisao/la:
Pa Sjenko kad bi to sazeo sto vise mogu, opisao bi u osjecajima i stavio u malu pricu.
Prolaze mjeseci, i ja malo pomalo dobijam volju za sve vise stvari (kino, setnje, izalsci, druzenja s drugim ljudima), sretniji sam sto je vrlo bitno, odlucim da je mozda vrijeme doslo da se prisjetim starih lekcija i procitam Carlosa, krenem citat knjigu koju sam odabrao do sad najdalje sto sam dospio je bilo oko 30tak stranica. Jednostavno dok citam osjetim kako sve ovo iznad nestaje, zaklopim knjigu/ugasim pdf, rekao bih da sutradan skoro pa nestane i sjecanje na samo citanje. I ciklus se ponovi.
Nadam se da ima smisla ovo sto sam napisao, meni je cijela situacija poprilicno nejasna.
Sjećaš li se puta u Ixtlan? Henaro, nakon svog iskustva sa saveznikom, cijelo vrijeme putuje u Ixtlan, a nikako da tamo stigne, dok po putu sreće samo utvare. Zapravo sreće stvarne ljude, no od njih je podjeljen jednim velikim jazom, više ne pripada istom svijetu kao oni. Možda je to i kod problem. Isto tako, negdje u Unutrašnjoj Vatri kažu da postoji prolazni period za ratnika u kojem on više ne pripada svijetu ljudi, a nije još čarobnjak i nigdje se nemože "pronaći", te je taj period nešto kao čarobnjački pakao.
Knjige su zapravo, koliko kužim (a možda pričam pizdarije) dizajnirane da bi u čovjeku radile suptilne pomake spojne točke. Naravno, sumnjam da je svaki čovjek prijemčljiv za to, no iz ispričanog čini mi se da ti jesi. Dovoljno je, ako si fluidniji i prijemčljiviji od većine, da jednom pročitaš knjige i da one imaju efekt na tebe i da nikad više ne budeš isti. Svako novo čitanje, ponovno miče tvoju točku i stvara jaz između tebe i "normalnih" stvari, no taj novi položaj nije trajan (pogotovo ako pokušavaš pobjeći od njega na staro, tj. zadržati i njega i normalne stvari), te onda gubiš i ono što ti knjige daju. Ostaješ između dva svijeta, na putu u Ixtlan

Ja se recimo od rođenja nisam uspjevao do kraja uklopiti u svijet ljudi te sam kao dijete i u tinejđerskim godinama bio prepun kompleksa zbog toga. Kad bi mi i naoko krenulo "uklapanje" uvijek bi se desilo nešto što bi mi pokazalo da je to zapravo nešto "lažno", nešto čemu ja ne pripadam, dok je moje uklapanje isforsirano. Trebalo mi je više od 6 godina, od kad sam počeo čitati Kastanedu, da počnem kužiti, da zapravo ne moram sudjelovati u svijetu, no još uvijek se prečesto uhvatim kako razmišljam u tom pravcu i uspoređujem svoje popise s drugima. Jednostavno, tek sad polako učim svoj "novi", čarobnjački položaj spojne točke, a to je mukotrpan proces u kojem se sjebem i odem u lov na "oblake" češće nego rijeđe.
Želim ti svu sreću, ako ti je tako nešto potrebno

Hvala Promatrac, kao i uvijek vise nego dobro osvjetlis misli, sad razumijem zasto se neke stvari citaju opet i opet i opet, i svaki put kad procitas bude drukcije i izvuces drukciju "pouku" mozda pouka nije prava rijec za to, ali trenutno sluzi svrsi.