Moram primjetiti da si izvrsno doskočio nesanici, vrlo je produktivna!

Alf

Hvala ti Alfice Kako sam zalego, tako su mi se počele same nizati ideje. Prvo sam se nadao da ću ih moći ostaviti na pauzi, da se vrte u "eteru", no nije mi um dao mira dok ga nisam ispraznio. Nakon napisanog teksta, trebalo mi je samo pola sata da zaspim

Ples Samsare

Prošlo je podosta od mog posljednjeg teksta, ne zato jer mi se nije dalo pisati, nego zato što sam bio poprilično onemogućen vlastitim stanjem svijesti za tako nešto. Zanimljivo je to, zapravo. Svi ljudi jedva čekaju da odu na more i na odmor, mene, kad me se pošalje van onog u čemu dobro funkcioniram jest ko da ste ribu bacili na suho. Imao sam dogovoren tzv. radni odmor, tjedan dana u Dubrovniku u zamjenu za snimku. Većina bi ljudi poslinila na takvu priliku, a oni kojima sam rekao za svoj plan su tvrdili da je to odlična zamjena i da sam se dobro „uvalio“. No, čim sam stigao tamo u novo okružje i novi ritam, koji nije bio iskreiran od strane tihog znanja (kako si inače krojim dane kad ne radim, tj. nikako) nego je bio po planu i programu, tako mi je nestalo moje „veze“. Naime veza s tihim znanjem dopušta samo ponašanje koje je s njom u skladu, pri svakom drugom ponašanju ona doslovno nestaje. Bez nje sam doslovno riba na suhom. I tek tad kreće „zabava“.

Ne znam da li sam ikad pisao o tome kako se stvaraju svijetovi. Negdje, na nekoj dubokoj razini, mi smo upravo ti koji ih stvaramo. To zvuči veoma new agei, pogotovo kad bi dodao da ono što odašiljemo to i privlačimo. No začudo, ispada da je tako. No to ne znači da mi kao osobe možemo odlučiti i svojim umovima skrojiti neku drugu, bolju realnost, nego ono što možemo je spoznati kako se to dešava, te odbiti sudjelovati u stvaranju svih realnosti. To nesto, što ih stvara, nema nekog prikladnog imena, nije ni duša, ni duh, ni um ni išta od navedenog. Sve više forme na koje raznorazni tragači nailaze u svojim traganjima, izviru iz tog jednog izvora. Ta se razina spominje kod Budista kao ona u kojoj se vidi praznina svih formi, kod Kastanede se javlja kad se priča o zaustavljanju svijeta. To nešto je ujedno i izvor svog „spiritualnog“ vodstva kojeg imamo u životu i sve muke koja nam se dešava. No to samo po sebi nema imena, okusa, kvalitete ni predznaka. Sve šeme koje nam se pojavljuju kroz život, jedni te isti disfunkcionalni odnosi, sreće i nesreće u ljubavi, stvari na koje smo slabi i na koje padamo, stvari kojih se bojim, koje želimo, koje volimo, sve bivaju stvorene i namještene na toj razini. Uz tako neku razinu i takvu čudnu shematiku, nisu nam ni potrebne nekakve ops sile koje će nas dodatno mučiti i raditi nam sranja, što, nažalost ne znači da ih nema.

Sad kad samo ovo objasnio, mogu se vratiti na svoju priču. Odmah da se razumijemo, to su dobri ljudi koji su me izvrsno ugostili, te prema njima nemam nikakve zamjerke. Nemam im šta ni zamjeriti, pošto nisu oni krivi što sam ja pomaknut i nemogu se više uklopiti u ovaj svijet. Jednostavno, moje „neizrecivo“ od mene očekuje da se ponašam po „njegovim“ pravilima u kojima nije fiksno precizirano što bi trebao raditi, no ima hrpa stvari koje nebi smio. Naravno, to ne znači da i drugi ljudi nesmiju raditi te neke stvari, to vrijedi samo za mene. E sad, netko bi reko da jebeš takvo „više“ kad ti ono neda da radiš što oćeš, tj. ograničava te. Jedna takva osoba doduše nikad neće imati svoju vezu sa višim, jer je prepuna sebe, pa kod nje nema mjesto za ništa drugo.

Uglavnom, kako sam tamo došo okružile su me dvije stvari koje sam u mlađim danima volio. Prva od njih su raznorazne pripadnice ljepšeg spola, koje mnogi muškarci vole i naginju im. Naravno to nije ništa loše, ono što je loše u cijeloj toj priči što um počne stvarati projekcije bazirane na pohoti, koje nemaju nikakve svrhe i odraza u relnosti. Tu su samo da bi zadovoljile ego. Drugo što se javilo je moja ljubav prema travi. Negdje sam na početku ove teme napisao da sam se nekad volio skrivati sam od sebe u raznim pishotropnim supstancama, e pa trava mi je uvijek bila najdraža od njih. Ostavila bi me realtivno svjesnim i funkcionalnim, a opet bi me otupila dovoljno da nebi doživljavao život u njegovoj punoći. To pak hrani drugu odliku mog ega, onu koja voli da si ugađa, da se tetoši i da se beskrajno mazi po dupetu. I sad, makar nemam svoju vezu, svejedno sam bio svjestan onog što smijem i što nesmijem, no bez potvde tog višeg i neizrecivog, um i ego počnu vodit kolo. I tako sam počeo s jednim dimom, jednom čašicom nekakvog pića, jednom ženom koja mi je zapela za oko i projekcijom koja se za nju zaljepila. Kolo se zavrtilo a ples samsare je počeo. Doduše, došao sam do te razine da sam sve to prepoznavao i vidio prazninu svih tih formi, te baš zbog toga sam mogao neometano upustiti u takva, čulna zadovoljstva. I upravo je to ono što me sjebalo. U svemu sam zaboravio na činjenicu da makar neću trajno pasti, sve će to ostaviti posljedice na moju „vezu“. Svakim novim ugađanjem samom sebi sve više i više sam se udaljavao od onog mene kakav zapravo jesam i sve više sam se zakapao u raznorazne projekcije i iluzije. Isto tako, kolo se i dalje vrti i namješta mi stvari koje si sam „stvaram“ i koje sam privlačim. Kako bi se riješio jedne iluzije, tako bi došla druga. Npr. kako uvidim što radim sa svojim projekcijama na nedužna ženska bića što me okružuju, tako mi se javi neka djevojka iz moje prošlosti te nastaviti potpirivati vatru mog ega. U to sam vrijeme doduše još sanjao raznorazne svijetove, još se moja boljka i uznapredovajuće glupilo nije prenjelo na vezu koju imam u sanjanju, no vjerujte mi, nije ni tamo dugo potrajalo. Vjerovao sam da kad moj radni odmor završi i kad se vratim negdje gdje sam svoj na svome, da će se jednako tako vratiti i moja veza.

I tako sam otišao iz Dubrovnika doma, pozavršavao sve nekakve posliće i obaveze koje sam ostavio za sobom, te prošao dalje na more, gdje inače ljetujem, skoro svake godine. I pogodite šta Kako sam ovdje došao, tako je samsara nastavila plesati. Ljudi, s kojima sam se ovdje oduvijek družim, odjednom su dobili nezasitnu želju za travom i pristup istoj u nevjerojatnim količinama, svugdje su počele šetati nekakve djevojke što nestanu kad usmjerim pogled na njih, a osobe iz prošlosti su postale veoma uporne u svojim ponudama i zahtjevima koliko god ih ja odbijao i tako ukrug. Tako je nastao veliki jaz unutar mene samog, između onog mene koji jednostavno jest i ne treba mu ništa i ovog mene u kojem vladaju bujice samovažnosti i želja, koji bi se najrađe zakopao u projekcije i ne vidio dalje od svog nosa, kao što se štakori uvaljaju u toplu rijeku kanalizacijskih govana pa dalje s njom plutaju.

Sjedeći tako u navirujućem očaju, odlučio sam otkazati sve dogovore, isključiti sve uređaje preko kojih me netko može dobiti, legao na krevet i odlučio samo biti u nadi da će mi negdje sinuti ideja kako da se vratim na staro stanje. Usnuo sam poprilično neobičan san. U tom sam snu imao cijeli jedan svijet s kojim nisam znao što da radim. Trebalo ga je negdje uzemljiti da svijet nebi propao. Pošto nije bilo nikakvog prikladnog mjesta u snu sam odlučio uzemljiti taj novi svijet preko ovog već postojećeg i naglo sam se probudio. Oči su mi se otvorile kao da sam mobitel kojeg je neko spojio na struju  Počeo sam sređivati utiske u nadi da ću ih shvatiti, no negdje sam na pola puta opet zaspao. Sanjao sam nešto kao paralelnu stvarnost koja mi se/ koja bi mi se mogla desiti. Izvrtio mi se moj život po nekim ključnim točkama i sa nekim ključnim ljudima pred očima, samo na drugačije načine s puno drugih, mogućih verzija. Ponovno sam se probudio prije par sati, još više zbunjen. Vidim da mi se veza vraća, no ujedno sam još uvijek poprilično stupidan. Samo o meni ovisi oću li ostati vjeran sebi ili nastaviti sa projekcijama, a ovo prvo se čini puno težim od ovog drugog.

Ono što mi se također čini jest da sam si ovim novim svjetom kojeg sam uzemljio preko postojećeg, otvorio nove mogućnosti. Dopustio sam sebi da vratim vezu koju sam izgubio, no posljedice moje nonšalantnosti i popuštanja pred vlastitim nižim impulsima su još uvijek tu i pitanje je koliko će biti. Svatko tko me duže čita, skužit će da riječi ovog posta nisu tako oštre a ujedno i fluidne kao inače. Jednostavno, rapidno sam oglupio i nemam nikog koga mogu za to okriviti. Na neki način, sam sam si dopustio da poglupim, a to ostavlja posljedice. Ispada da stvarno moramo paziti što želimo, jer bi nam se to moglo i ostvariti, a nadodao bih da je poprilično smješno kako sami sebi često ispadnemo najgori neprijatelji. Dragi moji čitaoci, budite pozdravljeni, ja idem točati ovu glupu glavu u slanu morsku vodu

Da prokomentarišem i upitam te nešto, navod je iz stranice dnevnika sa prve strane.

Šta zapravo vidiš kao problem u odnosima sa drugim ljudima? Šta ima da se podeli sa drugim "normalnim" ljudima? Koje su to klasične ljudske vrednosti - koji su ciljevi tih "vrednosti" i vidiš li išta vredno u njima i koliko? Misliš li da su somnabulne detinjarije usnulih neka vrednost? Ili da neko nekog zaista voli(pa posle izvesnog vremena mrzi na pasja kola, kako već mora da bude) - kome to treba osim ako nisi stidljiv ili romantičan(što je neutemeljena imaginacija) pa tako maskiraš potrebu za seksom?

Ovako, ko se sa decom igra(to su ti ovi "normani") mora malo da glumi da ga interesuju plastični kamiončići ili barbike. 1.000.000x bolje nego da se zaista utopi zajedno s njima ili bez njih u tim glupostima, bar ćeš moći da kažeš samom sebi kad je dosta.

No, ako ti njihov nivo nedostaje, mislim da medicina ima sasvim solidan arsenal "medikamenata", da ekspresno svede svačiju svest na nivo sobne biljke. I još jedna stvar, nije popularno ni bezopasno pričati o ovakvim temama sa ljudima koji nas okružuju što ne znači da neko iz tvojih krugova nema istu "muku". Jeste retko, ali zagledaj pobliže te maske ponekad. Možda ima nečeg još ispod.

Hvala ti i na pitanju i na savjetu. Pitanja su ti odlična, moj je problem što prečesto od drveća ne vidim šumu, pa mi povremeno treba nešto da mi razbistri stvari.

Što se tiče tvog prvog pitanja, taj problem je već ustvrđen. Zapravo nemogu da iskreno rezoniram sa njihovim „vrijednostima“, stvarima koje ih preokupiraju, zanimaju i zabavljaju, nemam što djeliti s njima. I to zapravo nije neki problem, problem postaje kad se ja uvalim u situaciju kao što je ona pisana u mom prethodnom postu i još ju popušim. No ono što stoji je da se ne moram utopit s njima u glupostima. Problem je to što je taj „socijalni“ modalitet i način jedini koji se nudi, pa ne znam ni za šta drugo, osim da budem s njima ili da budem sam.

Što se drugog pitanja i vrijednosti tiče, njihove vrijednosti za mene nemaju vrijednost. Osjećaj je kao da se gledam s njima preko ogromne provalije. Koliko god da stvari izgledale slične s obje strane provalije, njihove vrijednosti i pravila njihovog svijeta nemaju nikakvu primjenu u mojem i obnuto.

Kao što sam napisao, problem nastaje u modalitetu življenja. Mogu ili biti s njima, ili biti sam. Probao sam oboje, pošto mi je teško biti s njima, ostaje mi jedino da budem sam. I to uopće nije loše, no mentalni sklop čovjeka kao socijalnog bića još uvijek postoji u meni i uzaludno „lovi oblake“, jer nemože dobiti to što želi ni iz koga. Doduše nije situacija tako strašna kako se čini kad ovo pišem, u mnogim stanjima svijesti kroz koja prolazim mi više paše moja samoća i autizam nego društvo većine, dosta ovisi o tome kakav sam u danom trenutku. No da bih volio upoznati ljude koji imaju slične poglede na svijet kao i ja, volio bih. Svi na koje sam naletio ako i imaju naznake iste „muke“ kao ja, utope je u nekoj od danih besmislenih radnji i supstanci. Tek za jednog zasigurno znam koji je prošao ono kroz što ja prolazim, no taj baš više ništa ne traži i ničemu ne teži, a to stanje svijesti nikako nemogu „prekopirati“ na sebe. Mogu se samo nadati da ću jednog dana kompletno dozrijeti do toga.

Što se ljubavi tiče zapravo nemam adekvatan odgovor, potkrepljen nekim argumentima. Jedino što mogu reći jest što osjećam. Osjećam da ljubav nije nužno ljubav prema „osobi“ nego ljubav koja je sama sebi svrha i nije nužno prikrivena želja za sexom. Lako je to shvaćanje primjeniti na cjelinu, no veoma je čudno kad ga se primjenjuje na pojedince. No pošto nisam više u nekakvom "romantičnom" odnosu nemam neku real life situaciju u kojoj bi to mogao vidjeti.

Bojim se da mi ni medikamenti nebi mogli pomoći, predaleko sam došao u „tome nečemu“. Na medikamentima bi samo patio, prisjećajući se da može i drugčije. Tako da, trebalo bi kompletno reinstalirati spoznajom „pokvareni“ softwer, a to i nije nešto što bi si želio

Mislim da je pitanje koliko su ti svi "svjetovi" koje opisuješ, dio ovog istog Matrixa unutar kojeg sada dok pišemo postojimo?

Jer nas upravo ovaj određuje i ka onome drugome (ili drugima), točnije, ovdje bi se moglo reći da je ono što ljudi zovu budućnost (a k tome još i misle da je dar vidjeti je ) - samo niz mogućnosti unaprijed određenih (ne od nas!) - a niti jedna nije ona koja bi u ovom trenu - ovog našeg života osposobila nas kao Jedinku da na ovakav izazov ili navlakušu koju opisuješ da si proživio, kažemo i odlučimo reći NE, a time, tim jasnim stavom Odjebemo događanje u koje nas se uvlači tepajući nam kako smo Kretaori.

Isto je onda veliko pitanje, što je to čime živimo i reagiramo u trenu takve navalakuše događanja - što nama "upravlja"? Koji dio nas?

Čini mi se izvrsnim da si ovo sve vidio....inače, ovako žive ljudi, većina ljudi, uopće ne prepoznajući da sve što čine nije njihov odabir...rekla bih da je to drama ovoga svijeta....a svakako rekla bih da si potpuno u pravu kada kažeš da smo mi ti koji dalje tkamo navlakuše i omogućujemo ih...

Budi nježan prema sebi, ako ni zbog čega drugoga, jer i te kako dobro osjećaš da ovo i nije bila zaista tvoja odluka...

Da bi mogao reći Ne, čovjek nužno treba otkriti svoju cijenu ili slabu točku, jer sranje uvijek traži najslabiju kariku, pa nije loše znati koje su i ne samo to - te slabe karike ili točke u nama - nemam trenutno bolje riječi - trebaju biti uočene, pa eto - ti si svoje sada lijepo razotkrio...pa nema niti jednog razloga da to ne prihvatiš, ako ni zbog čega drugoga zato što će se odviti samoiscjeljivanje.

Blokada tog procesa samoiscjeljenja može biti ponovno dolazeća izvana - s ciljem da te navede da pomisliš kako si kriv! Pa nemoj biti kriv, normalno je da tu i tamo čovjek popuši, ali i dozvoli sebi vidjeti neko događanje iz kojeg može puno naučiti...možda ti i ne treba svijet za uzemljenje, jer konačno, oni su svi, rekla bih ja - kontaminirani...čemu se uzemljivati za išta matrixno?

Uzmelji se u sebi samome, ne van sebe....jer ne bi trebao biti očajan, možeš biti kako kažeš: glup kamo sreće da ljudi ove planete na isti način, ovako poput tebe, dožive i ugledaju sve što svakodnevno čine, smatrajući to normalnim i svojim načinom života ili svojim odabirom.

Glupost koju osjećaš isto nije loša, bar ja često znam biti sama sebi baš jedna glupa plavuša! Ali i takva sam si draga! Pa mi se nekako čini, da si i ti upravo sada tako glupav, te ne vidim niti jedan razlog zašto sam sebe ne bi zagrlio.

Alf

Fin ti je ovaj dnevnik, onako, zanimljivo štivo iako nisam još sve stigao da pročitam ,a ovo što sam citirao je nešto što je i mene "mučilo". Ne mogu reći da je to bilo iz istog razloga, nego su mi neke ideje postale druga priroda i promenile razmišljanje. Znači, ja sam samo neistomišljenik, što se okoline tiče, i to je bilo sasvim dovoljno da prestanem da se uklapam. Ne znam, ne smeta mi samoća(govorim o onoj unutrašnjoj). Više mi je pomogla da izbegnem neke nepotrebne/beskorisne situacije i patnje nego što sam bio usamljen jer mislim drugačije. Prosto, učestvujem koliko mi i dokle odgovara i zabavlja me a kad prestane, ne, i to je to.

Možda osećaš tu potrebu za "lovljenjem oblaka" jer ipak imaš previše slobodnog vremena? Jesi li nekad pokušao da molitvama, mantrama ili sličnim vežbama u okviru tradicije koja te interesuje, okupiraš svoje vreme u "leru" - pod ovim podrazumevam i kontakte sa "normalnim" ljudima u dokolici?

iz ugla jedne druge tradicije, smisao nečega je njena svrha. Čemu služi. Svet nije, kako moderna nauka pokušava da nam predstavi, puki haos nego tvorevina svesnog bića stvorena da zadovolji određeni cilj i to je njen smisao. U tom smislu sve što postoji je nazvano Kosmos tj Red jer sve što postoji od Mlečnog Puta do šumskog mrava nije nastalo spontano i bez veze sa bilo čim, stvoreno je sa namerom i služi za nešto i to mu je smisao. Isto se odnosi i na nas, grupno i pojedinačno. S tim da je ljudima za razliku od mrava dato da biraju kako će živeti, ili vrlo slično živitinjama, zadovoljavajći manje, više karnalne potrebe zamotane u civilizacijske oblande i okvire svog vremena i prihvaćene skoro apriori bez ličnog razmišljanaja ili da tu svrhu sami otkrijemo i uzdignemo se iznad toga kao bića svesna sebe i sveta čiji smo deo.

Ako je tvoj stav da život nema smisla, zašto ga proživljavamo? Onda me i ne čudi da si prošao kroz užasnu letargiju i depresiju.

Ja Matrix shavam kao vrstu hipnotičkog sna u kojem nam se čini da smo nešto što nismo, ne shvatamo sopstvenu poziciju i to nas drži u subordinaciji i na skoro animalnom nivou sa sasvim određenim utilitarnim ciljem. Isto kao u filmu Matrix. Dok god se ne oslobodimo tog nametnutog sna i pogrešne(lažne) predstave o sebi i svetu, nećemo se ostvariti kao Ljudi a smisao naših života će biti jedino da smo nečemu potrebni kao obična govna na đubrištu Kosmosa. Pa lepo se provodili dok je trajalo ili ne.

Alfice, hvala ti na lijepim riječima podrške.

Znam da nebi trebao očekivati ništa od sebe, ali već sam puno puta pao na istu ili sličnu navlakušu, tako da to postaje već malo zamorno, no nema veze. Ako ništa, uvijek si oprostim, no trudim se ne zaboraviti. Pitanje je još samo koliko tih slabih karika imam koje leže skrivene i čekaju aktivaciju.

Što se svjetova tiče, ja ovaj naš fizički svijet, Tonal vremena doživljavam kao Matrix, ilitiga bolje rečeno mali matrix. Svi drugi, cjelokupni svijetovi su također matrice, samo sa njma svojstvenim pravilima i svijestima koje ih nastanjuju. I to sve zajedno postoji u velikoj matrici, na kojoj su nanizani svijeto kao perle. Kolko ih je, ili bolje rečeno, kolko ih je dostupno čovjeku i šta se sve tamo može, mislim da i nije bitno za oslobaanje od utjecaja istih.

U ovom snu pak neznam da li taj svijet shvatiti doista kao neki novi svijet, ili kao simboliku za neki novi kontekst ishoda i mogućnosti koje si dopuštam. Opis najbliže istini, čini mi se da bi bio da je to kao nova vremenska linija, koja znači upravo nove mogućnosti i ishode.

A ljudi, za njih nemam ni riječi pokude ni riječi žaljenja, samo osjećam da sve manje imam potrebu sudjelovati u njihovom „svijetu“.

Inače, čito za „dnevnik“ čini mi se da polako glupilo ustupa mjesto čistoj vezi. Ujedno s njim nestaju sve neke potrebe i želje.

Lelizeboviću, hvala i tebi

Ovo s učestvovanjem „kolko mi odgovara“ je upravo ono nešto što učim živjeti cijele ove godine. Um je po inerciji naučio grabiti veći komad kolača nego što mu zapravo treba.

Pa, zapravo preko godine kad radim i nemam puno slobodnog vremena osim u ovim ljetnim mjesecima. Ali nije to ni bio inicijalni problem, kad ne radim preko godine, uvijek nađem nešto zanimljivo, od čitanja, pisanja, vježbanja, meditacija, pa do dugih šetnji s psom po obližnjim planinama. Problem je kad nastane problem u glavi. Jednostavno se pojave neki tokovi misli i s njima povezani osjećaji kojih inače nema, a ja im ne vidim očitog uzroka. Pročitaj onaj zadnji post koji sam napisao, ples samsare, pa ćeš vidjeti da to može ići do ekstrema.

A na ova zadnja pitanja o smislu i nemogu trenutačno odgovoriti, na tom se polju nisam puno kretao. No osobno mi ne leži ona priča da smo tu, bačeni na đubrište jer je to neka vesela, blesava igra učenja i napredovanja kroz razrede, a negdje tamo u Jednosti se svi volimo. Makar dolazimo svi iz istog izvora, takoreći, makar je naša suština identična, krećemo se u drugim smjerovima sa drugim namjerama i drugim razlozima i ne mora svakom cilj i smisao biti isti. Moj cilj je sloboda, a smisao mi je da hodam putem koji se predamnom prostire. Za druge i za cijeli svemir nemogu reći.

Ono što je pravo pitanje je što su ljudi, da li je ovaj kožnato mesni prikaz dvonožnog sisavca uistinu naša prava priroda, ili je to samo jedan od fascinantnijih i kompleksnijih iluzija što ga stvara matrica? Pitanje je zapravo, koliko je stvarna ili lažna predstava o svemu što nas okružuje. I to ne mislim kao neko filozofsko pitanje o drvetu u šumi, nego kao pitanje o svojstvu percepcije. Ovaj pasus o sili centriranja i svijetu objekata upravo to i pokušava dočarati.

Isti nam je cilj - sloboda. Ono što se eventualno razlikuje je percepcija onog što nas sprečava da je zadobijemo. Sa đubrištem sam hteo reći da nam je dat izbor između totalnog ropstva(nečeg goreg čak i od života koji vode "normalni" ljudi) i slobode koju je teško i zamisliti uz nove sposobnosti i moći. Onako, znam da ovo može da izgleda kao otrcani opis pakla i raja ali to bi bila najpribližnija verbalizacija.

A čula jesu ograničena i svakako pružaju iskljivljenu sliku o svetu, samo ja ne bih mogao da kažem više o tome.

Pozdrav Sjenko, i pratiću i dalje kuda te put pod tobom vodi.

Njje ti verbalizacija uopce losa, dapace, sto manje okolisanja to bolje.

Meni se osobno cini da je problem percepcije zapravo jedini pravi problem sto ga ljudi kao rasa imaju, posto zbog ogranicenosti iste na 3D svijet nemaju uopce sansu za saznati da postoji izbor.

Hvala ti, jos jednom, citam i ja ponesto tvoja pisanja po gruđijefu, samo sto sam s njim stao negdje na pola belzebuba pa mi je kao materija jos uvijek stran, no sve se to da nadoknaditi. Do citanja

Hvala tebi što pišeš!

Alf

Biću slobodan da ti preporučim da ipak čitaš Nicoll-a iako bi se još slabo ko, ko je aktivan na temi o Gurđijevu, s tim složio.

Gurđijev je bio šok-majstor vrsta učitelja čija specijalnost je bila "da stane na žulj", "da zabiberi" svakome, da bi praktično pokazao "limit bića"(kako je to Nicoll nazvao) dotičnog-ne. Plus, verovao je da ono za šta debelo ne platimo, to nam je beskorisno. Ta dva uverenja su imala i te kako uticaja i na njegov stil izlaganja u "Belzebubu" pa ako si stao na pola, nije toliko čudno.

Ima anegdota o izvesnom Rachmilovichu koji je jedini pokušavao i na silu da mu izmami poduku. Vijao na drvo, hvatao mu glavu u kragnu i pretio da će da ga udavi u reci ako mu ne odgovori na pitanje... Dok čitam Belzebuba, ponekad fatam sebe u sličnom, možda i gorem raspoloženju a vrlo sam mu naklonjen pa mislim da je za upoznavanje sa učenjem od njega bolji bilo koji od učenika.

Hvala i tebi još jednom, do čitanja, svako dobro.

Sjenko, zasto se ljudi u normalnoj svijesti u budnom stanju sjecaju svojih snova unatoc tome sto se za vrijeme sanjanja njihova spojna tocka pomakne u drugi polozaj i budu u stanju povisene svijesti? Ne sjecam se objasnjenja, a treba hitno mi zbog necega...

Roar, iskreno ne sjecam se, proslo je bar jedno 5 godina od kad sam citao umjetnost sanjanja. Ono ceg se sjecam jest da postoji razlika izmedu snova normalnih ljudi i vracevog sanjanja, a razlika se ocitava bas u samom pomaku. Tj. ako ispravno shvacam, normalni ljudi zapravo ne pomicu nesto u sanjanju znacajno ST, ostaju uglavnom u domeni ljudskog pojasa. Carobnjaci pak pomicu uzduz i poprijeko cahure, a ako se ispravno sjecam, sto su snovi zivopisniji i apstraktniji, ST je dalje od uobicajnog ljudskog polozaja. Nadam se da ce ti ovo bar malo pomoci.

Za vrijeme pomaka skupne točke Sanjanjem, tijelo je cijelo vrijeme usidreno ovdje i postoji kanal prema razumu koji se eto koristio ako se čovjek sjeća što je bilo. Dio sjaja svijesti koji se raspe okolo na račun uspavanog tijela tijekom normalnog spavanja dođe ko višak energije koji se eto može i sakupiti negdje na hrpu ko sanjajuće tijelo pa tad spavanje može ispasti Sanjanje.

Može se desiti i da tijelo kao sidro skoro skroz nestane tijekom spavanja i sve se nekud preseli, a onda su drugi mehanizmi u pitanju, može Sanjač sanjati javu, desiti se teleport ili nešto drugo i lako bude "bješte noge posrat ću vas".

Pozdrav Ratnicima.

Paklena zemlja

Kao i najčešće, noćas sam sanjao hrpu snova, no uz zanimljive svemirske snove, jedan mi je pogotovo zapeo za oko. Radnja sna se odvijala, za čudo božje, na Zemlji, u jednoj od saveznih američkih država. Ako se dobro sjećam, to je bio Ohio, no ime je manje bitno u cijeloj priči.

U toj je Američkoj državi civilizacija pala, u sklopu nekog društveno-socijalnog inžinjeringa. "Ja", ili bolje rečeno lik kojeg sam sanjao, je čuo za taj događaj i odlučio ga istražiti. Bila mi je obećana i neka nagrada ako izađem iz zemlje. Cijela je zemlja bila ograđena, te je ogradu čuvala vojska (što ja tad nisam znao), te je jedini pristup u zemlju bio nekakvim vlakovima, čije su tračnice bile postavljene visoko u zraku. Iz vlaka, ako bi gledao dolje, mogao bi gledati napuštena i spaljena polja, uništene gradske ulice, prepune popucalog asfalta, polupanih automobila i razvaljenih zgrada. Vodile su do nekakve zgrade, koja je isto bila postavljena visoko spram ostatka "države". Zgrada je imala veliku ulaz u obliku klaunove glave napravljene od čistog zlata, a ulazilo bi se direktno sa perona kroz klauova usta. U toj zgradi bi igrao nešto nalik na rulet, vrstu igre sreću koja bi odredila s kolko ćeš novca (da, novca papirića) i u kojem dijelu razrušene države ispasti. Nakon tog po nogama mi se otvorio nešto kao tobogan, ili cijev kroz koju sam propao i završio dolje na razrušenim ulicama.

Završio sam negdje u urbanom dijelu i imao sam sreće da prvi ljudi na koje sam naletio me nisu pokušali ubiti. Kako su mi kasnije objasnili, obično se čekaju novopridošlice kod usta Boga (klauna smatraju nekom vrstom božanstva) te ih se napada i pljačka. Uzima im se doslovno sve, jer je sve što se može naći vrijedno je za uzeti, od para, pa sve do odjeće. U zadnje vrijeme ta praksa sačekivanja novopriodšlica i nije tako česta jer ih je sve manje, ja sam valjda bio prvi u godinu dana, pa su svi bili fascinirani samnom. Većina tadašnjeg stanovništa je bila rođena u zemlji. Zatim su me odveli u svoju "bazu".

Živjeli su u nekoj vrsti zajednica koja su podsjećala na plemena. Prvo što sam zamjetio da nema baš starih ljudi, nastarija je osoba mogla ima 30 godina. Objasnili su mi da stariji ljudi najčešće pogibaju, tj. ne uspjevaju se mjeriti sa mladima. Isti taj 30 godišnjak me je vidio kako raspakiravam svoj ruksak i na koljenima me je molio da mu prodam jednu od svojih majica, naime sve su mu prepune rupa. Platio mi je 100 dolara za nju Nadalje pitao sam ih kako to da koriste novce. Naime, oni nisu kompletno prepušteni sebi, postoji nekakvo vladajuće tijelo i sustav kontrole koji predstavlja vladu SAD-a u njihvoj kaotičnoj zemlji, tako da novci još uvijek vrijede. O toj se kontroli nije puno znali niti se itko time zamarao. Također, savjetovali su me da ako nađem bankomat koji radi, da odmah dignem sve pare iz "prijašnjeg" života jer će mi trebati. Nisam si iskreno mogo zamisliti što će mi pare u postapokaliptičnom svijetu, no dobro. Pitao sam ih i da li su ikad pokušali pobjeći iz države, na što su me svi mahom čudno pogledali. Rekli su mi da bi prvo morao izaći iz grada, koji je sam po sebi dovoljno opasan, putovati kroz puste zemlje gdje ima svakavih "luđaka", ljudi koji su zamjenili svoju osobnost za zvjerstvo, te bi me na kraju dočekala ograda koju čuva vojska i neda nikom van.

Tamo sam se dopao nekoj djevojci, koja makar je bila s tim plemenom, nije bila njihov dio. Pozvala me da joj se pridružim u njenom plemenu, koje je živjelo na jednoj od stanica bivše podzemne željeznice. Rekla je da ćemo tamo biti sigurni. Većina tih mladih ljudi, bila je neobično, urbano obučena, u kožne jakne sa zakovicama, s njih su visili lanci, pola odjeće im je bilo poderano, firuzre su im bile nepravilno pošišane i šarene, te ih je dosta bila naouražana s nekom vrstom hladnog oružja, od noževa, mačeva, cijevi, palica, luka i strijele, lanaca i slično. Ono što vrijedi za spomenuti jest da su mnoge zgrade još uvijek imale struju, te su pojedini pripadnici plemena koristili neku vrstu elektroničkih uređaja nalik mobitelima, no nikad se nisam potrudio saznati čemu služe.

Odjednom je u prostoriji nastalo komešanje i svi su se postrojili uza zidove. Vođa plemena, djevojka u kasnim dvadesetima mi je rekla da se stanem uza zid i pripremim 30 dolara za "poreznike". U sobu su ušetali jedna starija žena popraćena sa dva ogromna lika, potpuno opremljena s kacigama, zaštitnim odjelima i minigunovima u rukama. Ženska mi je prišla i rekla, vidim, ti si novi i počela se smijati, nakon čeg me cijeloj detaljno pretražila. Detaljno je ispretresala sadržaj mog ruksaka i mojih đepova, no ipak mi je uzela samo 30 dolara. Kasnije sam saznao da su oni najjače "pleme" i te da ostalim plemenima nabijaju poreze i namete te tvrde da predstavljaju vladu SAD-a Isto tako, jedini imaju pristup modernoj tehnolgiji što ih čini najopasnijima. Odlučio sam otići od tamo u nadi da ću naći negdje izlaz iz ovog pakla.

Putovao sam dosta dugo, uglavnom po noći i uglavnom skriven da bi izbjegao napade drugih plemena, luđaka i poreznika. Izdvojit ću jedan, gdje sam se već bio približio ogradi na valjda pol dana hoda, no bio sam preumoran da nastavim dalje, pa sam se išao sakriti u jednoj od ništ u ogromnim betonskim zidinama. Te betonske zidine su zapravo služile zato bi napravile uske prolaze koji bi onemogućili ogromnjoj masi ljudi da se odjednom pojavi kod ograde. To je bila jednostavna taktika za kontoliranje masa koja bi olakšavala vojsci da ih sve pobije u slučaju da se ovi odluče pobuniti i pobjeći. Uglavnom, ušavši u jednu od niša kod ograde vidio sam hrpu smeća i jednu pougljenjenu metalnu bačvu koja je indicirala to da je tu netko nedavno obitavao. Odjednom je iz smeća iskočio čovjek, koji je bio obučen u vreću za smeće i divljački počeo urlati i napadati me. Hvala bogu, tad sam već bio fino naoružan jer to nije bilo prvi put da me netko napada pa sam ga uspio otjerati. Od oružja za daljinu sam koristio luk i strijelu, a za blisku borbu koristio sam yawarru, vrstu indonezijskog oružja koje služi za pritiskanje bolnih točaka, krajeva živaca i kratke i brze poluge, npr. na prstima. S tim se naravno, može nekoga i efikasno udariti u glavu.

Sljedeći sam dan stigao do ograde. Ograda je bila metalna i visoka barem 5,6 metara, sastavljena od šiljaka zabijenih u betonske blokove. Na mjestima je bila zahrđala i slomljena, no zato su na svakih 20 metara stajali po dva vojnika. Došao sam do dvojice i zatražio ih da me puste van, da sam greškom ovdje, na što su me ismijali i uperili oružje u mene. Jedan je pljunuo na mene a drugi mi je reko da "štakore gubi se". Ubrzo mi je postalo jasno da baš neću tako lako izaći odavde.

Skužio sam da sam nemam baš puno šanse probiti ogradu i da si moram naći pleme. Usput, odlučio sam saznati kako je došlo do ove postapokaliptične situacije za što sam morao nazad i neki od većih gradova. Ubrzo se za mene i saznalo kao za novopridošlicu naoružanog s lukom i strijelom i s čudnim idejama.

Tu se radnja ubrzala takoreći, te sam više promatrao sebe sastrane kako radim stvari, nego što sam sudjelovao u njima. S vremenom mnogi ljudi su stali uz mene i moj cilj takoreći, te sam postupno, kako su mjeseci prolazili okupio najveće pleme ikad. To mi je, naravno donosilo puno problema s poreznicima kojima se nije sviđala konkurencija. Poreznici su imali bazu u jednoj od rijetkih zgrada koje su još bile realtivno očuvane a zvali su ju središnji arhiv. Detaljno smo isplanirali napad na istu u nadi da ćemo se i sami dokopati nešto njihove tehnologije. Ono što nisam znao jest da ću u arhivu naći detaljan opis socijalnog eksperimenta koji je doveo do ovoga. U jednom trenutku su se "državljani" zemlje Ohio pobunili protiv nameta koje su morali plaćati te krenuli u rušenje savezne vlasti u njihovoj državi. To je kulminiralo ulaskom vojske u Ohio i zatvaranjem granica države ogromnom ogradom. Navodno je cijela ta situacija bila izrežirana zato da bi vidjelo kako bi se ljudi ponašali u postapokaliptičnom okruženju te da li bi ponovno izgradili civilizaciju s nekim vrijednostima. Poreznici su zapravo bili predstavnici vlade te su služiliu da bi regulirali cijeli sustav, tj. radili neku vrstu opresije na druge, zato da ovi nikad nebi do kraja propupali i preuzeli inicijativu.

San završava tako da se mnoga plemena ujedinjena u jedno, kao velika masa kreću prema moru (ne znam ni da li Ohio ima izlaz na more ) pošto je tamo ograda najnagriženija zbog blizine morske vode. Isto tako, zbog blizine mora, vojsci nije tako lako okupiti veliku pješačku silu, a i plemena sad su bila naoružana s opremom poreznika koju smo ukrali iz središnjeg arhiva. Znam da mi je nuđena uloga vođe cijelog pohoda, koju sam pristojno odbio pošto je moja jedina želja bila da izađem iz te proklete zemlje. Preporučio sam im da osnuju vjeće vođa plemena te da ono predsjeda phodom. Pred ogradom se odigrao sukob s vojskom u kojem su mnogi pripadnici plemena poguinuli. Tek neki od nas su se uspjeli probiti na slobodu, među kojima sam bila i moja malenkost, dok su se mnogu odlučili vratiti nazad u svoje gradove i pustopoljine, rađe nego riskirati smrt radi neke veće slobode. Mojim bijegom na slobodu san staje, a ja se eto budim s teškom glavoboljom i mučnim osjećajem u želudcu.

O odnosu teorije i prakse i razlike između muškog i ženskog principa spram dostizanja "prosvjetljenja"

Čitam u zadnje vrijeme raznorazne forume i grupe na kojima se poprilično mnogo debatira o odnosu teorije i prakse na putu samopospoznaje, te o razlikama između muškaraca i žena na istom tom putu, pa sam pokušao dati neki svoj doprinos tim temama, a posljedično tome, odlučio sam ih okačiti na svog Datu

Dosadašnje osobno iskustvo mi govori da postoje, u grubo rečeno, dva tipa ljudi i načina na koji su došli do tema "ezoteričnog" karaktera. Prvi su oni koji su kroz život, najčešće od ranog djetinjstva imali "neobična" iskustva, tj. iskustva praktičnog karaktera te su kasnije došli do "teoretskih" objašnjena za ta iskustva. Kod takvih ljudi, praksa ide sama po sebi, a teorija igra dopunsku ulogu, te nije nužno uopće potrebna. Koncepti o ezoteričnim pojmovima, ako kod njih i postoje, obično su fluidnog karaktera. Oni ne sljede nikakva pravila, za njih ne postoje propisane procedure i ono što se mora i treba raditi, eventualno postoji ono što se ne treba raditi. To je obično odlika intuitivnog pristupa, ženskog principa, puta mistike i puta predaje ako ćemo ga takvim zvati. Većina "naprednih" (ako se to može mjeriti) žena koje sam imao prilike upoznati su na taj način došle do nečega, te zapravo nemaju neku potrebu da o tome pišu, utoliko i ne postoji toliko ženska koje razvijaju kompleksna duhovna učenja. Nasuprot tome, postoje ljudi kojima nešto u životu "nedostaje" pa su pokušali kroz različita teoretska objašnjena napuniti tu "prazninu". Neki od tih ljudi uspiju kroz teoriju i marljiv "rad na sebi" doći i do direktnih "uvida", praktičnih iskustava "ezoteričnog" karaktera. Za njih najčešće postoje propisane procedure, rituali, stupnjevi, inicijacije i slično. Kod takvih ljudi, omjer teorije i prakse je donekle jednak, no dođe do trenutka u njihovom radu, kad teoretski koncepti koje su do sad naučili postanu nedostatni da bi približili ono praktično, te isti ti ljudi onda miniraju svoje koncepte i brišu svoje mentalne popise da bi stvorili mjesta za direktne uvide, te na temelju njih razradili daljnje uvide. Na taj način njihova konceptualizacija također postaje fluidna. Ako do tog brisanja ne dođe, teoretski koncepti, tj. bolje rečeno pretkoncepti u startu onemogućavaju daljnji napredak i direktne uvide. To je odlika racionalnog pristupa, muškog principa, puta maga. Ljudi koji takvim pristupom dođu do "napretka" obično stvaraju sisteme i duhovna učenja, te su najčešće, ali ne i uvijek, muškarci. Zanimljivo je i to što ta dva pristupa nisu međusobno isključiva, nego se nadopunjuju. Neki zaključak koji ja iz toga izvlačim jest da teorija u oba slučaja mora biti podložna praksi, jer praksa sama sebi dovoljna, dok je teorija sama po sebi beskorisna. Ovaj moj tekst, bio bi lijep primjer racionalnog pristupa, s intuitivnom dopunom.

U tom svjetlu, htio bih promotriti odnos muškaraca i žena i razlike u njihovom napretku. Muškarci po prirodi puno lakše napreduju i usvajaju pojedinačne "stepenice" napretka. Lakše se dižu, ali i lakše padaju. Također, muškarci se vole gubiti u basnoslovim teroretiziranjima, dugim riječima, mogućnostima i načinima, njih često pojedu forme i bave se glupostima. Iz istog razloga treba im "ženskog", da bi u kritičnim trenutcima njihovi mentalni popisi bili rasplinuti pred dikretnim uvodim u prirodu "beskraja". S druge strane, ženama je potrebno "muško" jer se one po prirodi puno teže pokreću s početne točke. Nedostaje im, takoreći inicijative i prodornosti. No jednom kad se pokrenu i nešto nauče, to više nikad ne gube i ne padaju nazad u prethodno stanje. Dok su muškarci kao vatra koja se naglo rasplamsa i naglo ugasi, žene su kao voda, kojoj treba vremena da probije branu, no kad ju jednom probije, nastavlja teći. Sve ovo navedeno ne znači da pojedincima doslovno treba osoba suprotnog spola da bi do nečeg došli, zapravo im treba približiti suprotni princip koji ionako u njima već postoji, no miruje. Ipak, ironično, većina ljudi si nije u stanju približiti suprotni princip, bez prisustva fizičke osobe suprotnog spola. Naravno, ovo je čisto moj uvid u stanje stvari, otvoren je za dopunu i miniranje već usvojenih koncepata. Također, ovaj opis je veoma "u grubo". Većina ljudi što postoji su takoreći miks ova dva principa i načina, rijetko tko je isključivo jedno ili drugo. Isto tako, postoje muškarci čiji je pristup kompletno intuitivan i žene čiji je pristup kompletno racionalan.

O fantomima i demonima

Isto tako, primjetio sam na istim grupama i forumima rasprave o tome postoje li, ili ne strašni i zločesti demoni. Dok jedni tvrde da su demoni ništa više nego negativnost koja leži u nama, drugi tvrde da su to entiteti iz drugih dimenzija koji itekako postoje. Ja i nisam neki stručnjak za te teme, no mogu ponuditi svoje trenutačno viđenje.

Za početak, treba razlikovati "fantome" i "demone". Fantomi su takoreći, misaone forme koje su nastale u čovjeku tokom mehanizacije njegovog uma. Kad osoba duže vrijeme misli na jedan te isti način ono što zabravo radi jest ulaže svoju pažnju i energiju u određenu misaoni modul, formu, koja onda dobiva "život za sebe". Makar zapravo nije živa, može se doimati kao takva jer više ne zavisi od svjesnog uma. Isto tako, misaona forma će dati sve od sebe da se zadrži "na životu", tj. da ju njen stvoritelj nastaviti održavati. Onda postaje servitori, također misaone forme koje doduše stvara osoba svjesna njihove prirode da bi obavile određeni zadatak. Ona, kao i fantom nastaje ulaganjem energije u nju, a najčešće se radi o vidu magijske prakse gdje servitor "obavlja zadatak" za maga. Nakon toga, postoje i egregori, koji nastaju na istom principu kao i fantomi, no stvara ih skupina pojedinaca. Oni su misaona forma grupe koja nastala na forsiranju određenog načina razmišljanja i paradigme djelovanja, te ta ista misaona forma nadalje uvjetuje načine na koji će misliti pojedinci te skupine. Mnoge grupe imaju egregora, od navijača određenog kluba, preko vjernika određene religije, pa do raznoraznih skupina "istomišljenika". Grupa se nemora nužno poznavati u "fizikali", dovoljan je i vritualni prostor za stvaranje egregora, poput foruma ili fejsbuk grupe Cijeli naš svijet, dogovorni svijet Tonala je zapravo vrsta fantomske tvorevine u koju energiju ulaže cijeli ljudski rod držeći ju na "životu". Naravno, ljudi su u kreiranju iste imali pomoć, no to je neka druga tema.

S druge strane, tu su "bića" koja postoje nezavisno od ljudskih bića, te ljudi nemaju veze s njihovim nastajanjem. Nazivati ih sve skupnim imenom "demoni" bilo bi ignorantno. Neki od njih su agresivni i "zločudni", drugi su premazanim svim mastima i prefrigani te rade na "prevaru", treći su nezainteresirani, dok čak ima i onih koji su "spremni pomoći". Neki od njih su entiteti, pojedinačna bića, dok su drugi neke vrste kolektivnih svijesti. Tu su i svjesni svijetovi, takoreći vibrantne sfere postojanja koje su samosvjesne. Dok jedni, iz naše perspektive žive vječno, drugima životni tok traje koliko i naš treptaj oka. Neki od njih koriste i nešto što bi iz naše perspektive bila tehnologija, dok su drugi orijentirani na "stvaranjem" dane im sposobnosti. Neki od njih s nama dijele "svijet", no fazno su izmaknuti iz naše percepcije, mogli bismo reći naši sustanari, dok su drugi naši susjedi iz paralelnih svemira, a treći su toliko daleko od našeg načina postojanja da su nam nezamislivi. Dok su jedni čisto nefizički, drugi postoje u raznoraznim vrstama fizičkih svijetova, gušćeili manje guste fizikalnosti od naše. Neki pak su i jedno i drugo, tj. imaju svoju pojavnost u nefizičkom i u fizikali. Don Juan, Kastanedin učitelj kao svoje saveznike spominje dimčić, kao savjetnika meskalita, a kao potencijalnog saveznika (koji njemu osobno ne odgovara no njegovom učitelju je odgovarao) daturu. Svo troje su primjeri nefizičkih entiteta koji imaju svoju pojavnost u vidu biljaka, "duhovi biljaka". Raznorazni minerali mogu biti preslika cijelih vibratnih sfera postojanja, ili čak i više njih, unutar fizičkale u obliku "običnog" kamena. Neka od tih bića sposobna su zaposjeti ljude, dok su neka od njih sposobna zaposjesti i "druga" fizička ili nefizička bića. Uglavnom, mogao bih ovako opisivati satima i nikad se nebi približio poanti. Sve što nas okružuje je misterij i tvrditi da nešto "ne postoji" jer osobno to nisi vidio/la je najbolji način za stvoriti još jednog fantoma.

U zadnje vrijeme vrijeme više i ne pišem tekstove, pošto nemam više potrebe za time. Ako nešto i napišem u formi teksta, to obične nastane kroz dijaloge, pa budem zamoljen da to uobličim u tekst za daljnju raspravu. Isti je slučaj s ovim tekstićem (jer je premali da bi bio tekst ), koji je nastao za potrebu rasprave na jednoj grupi o Gurđijeffovom radu. Baš i nisam najbolje upoznat s istim, čitao sam samo Belzebuba, no čovjek s kojim sam pričao, rekao je da je ovo što sam napisao sukus Gurđijeffovog učenja. Kad sam već iste misli uobličio u tekstić, pomislih si, zašto ih nebi okačio ovdje, pa ako se kome čita, neka čita

O samovažnosti- disbalans između Tonala (ovosvjetovnog) i Naguala (onosvjetnosvnog).

Samovažnost je bolest čovjekovog "Tonala". Kad svijest o svojoj ličnosti, preraste okvire potrebne za samodržanje, postaje bolest i kompletno preokupira čovjeku pažnju, te ju fiksira na njega samog i na svijet koji ta pažnja odražava i održava, svijet objekata. Takoreći, ljudi su u konstantnom disbalansu jer su upoznati samo s jednom svojom stranom, Tonalnom, kompletno zanemarujući i zaboravljajući Nagualnu. I sad, mnogi misle da će kompletnim odstranjivanjem svoje samovažnosti i ubijanjem svojeg ega, postići to da onostrano izroni i postane vidljivo, no neće. Ako nekim čudom i uspiju postići viđenje onostranog, izgubit će svu funkcionalnost i mogućnost djelovanja, pa u krajnjoj liniji i svijest o sebi, napravit će samo novi disbalans u korist onostranog. Rezultat takvog djelovanja je pretjerana morbidnost i izgubljenost u ritualima, ceremonijama, bajanjima, mađijanjima i sličnim, bez ikakve mogućnosti povezivanja onog "gore", s onim "dolje", tj. postizanja sklada. Ono što je potrebno je smanjiti samovažnost na onu mjeru na kojoj je ona potrebna da bi se moglo funkcionirati, smanjiti ju na razinu samodržanja. Gledano iz druge perspektive, ne treba izbrisati Tonal, treba ga "suziti" da bi bilo mjesta za prodiranje Naguala.