Drugi; o četiri starca ili kako sam naučio sanjatiPretprošlu noć sam se poravnao sa svime što je drugi, sa svime što sam ja, barem u onoj mjeri u kojoj je to mojoj svijesti trenutačno dostupno. Nije prvi put da mi se to desilo, no uvijek je euforično. Naime, zadnji put kad mi se desilo, otvorio sam ovu temu
Osjećaj je, nešto kao AHA efekt, samo energetski popraćen. Odjednom se u glavi sve posloži, racio sjedne na svoje mjesto bez puno pitanja i preda volan u ruke tihom znanju. Više nema nikakvih sumnji, pitanja, želja, poriva, straha i sličnog. Sve sjedne na svoje mjesto, na kojem je zapravo oduvijek i bilo. Također, niotkud, spontano pojavljuju se ideje i riješenja za sve situacije, otvori se vrelo kreativnosti. Otvori se također i nepresušna energetska pipa koja ne prestaje teći, više nego dovoljno energije da se ostvari sve što se namjeri, pa i puno više. Opet iz takvog stanja čovjek nema intrizičnu potrebu raditi ništa, osim onog što mu veliki tok sam nanese. Jedina, naoko mana ovog stanja je što nema spavanja, ni pod razno. Osim ako nemate priruci barem pola litre pive (od više kreće pišanje) ili tko zna kakva sredstva za smirenje. Doduše, nije oduvijek ovo stanje bilo popraćeno istom sigurnošću kao danas, um ima tendenciju za propitkivati sve, pa i najljepše i najočitije stvari.
Sukladno tome, drugi napreduje jednako koliko napredujem ja, fizička osoba koja ovo piše. Ono što proživljava on na astralu i kauzalu, proživljavam ja u fizikali i obrnuto. Dapače, ovisno o mome stanju svijesti na javi, drugi biva vrbovan od raznoraznih bića, a tek napretkom svijesti dobiva izbor s kim i s čim će raditi. Nekad, dok su moji bijes i agresija bili kompletno nerealizirani u mom umu, a mojim egom je vlada ideja moći, drugi je uglavnom obavljao klasične search and destroy misije. Jedino je za to bio sposoban. Tad sam se nagledao svakojakih beštija i kreatura što postoje na astralnim svijetovima. Najintersantnija mi je od svega bila Lamia (takav smo joj nadimak dali u snu, tko zna kako se biće zapravo zove, ako se i ima ime). Veliko crvoliko/zmijoliko biće, napučeno nekakvim rozim humanoidnim alienima što izgledom i ponašanjem podsjećaju na orkove. Kad spava, Lamia se sklupča sama u sebe pa izgleda ko manji planet.Inače, Lamia je imala sposobnost da guta svjetove. I otišla je s velikom eksplozijom. Danas drugi recimo radi puno suptilnije stvari, kako se može vidjeti iz prethodnih snova. Zadnje što znam, jest da je skupa s plavušom, čini mi se ista ona autistica iz prošlog sna, vrbovao raznorazne svijetove za nekakav, mome budnom umu preapstraktni cilj. Nešto kao konačna bitka, ali ne doslovno, dovoljno je da se određeni svjetovi opredjele za određenu stranu, ostalo će napraviti kozmička računica, tamo gore u prostoru u kojem nastaju svjetovi. Kome se više da letiti okolo sa brodovima i pucati? Drugi danas ustrajno izbjegava konflikte bilo kakve vrste. Ne zato što ga je strah, nego zato što je svjestan bijesa i onog što on radi onome kojim vlada. Također, uz sposobnost viđenja koja je veoma veoma napredovala s godinama, više ne mora poštovati pravila svjetova u kojima obitava, pa svaki konflikt može izbjeći prije nego što nastane. No i on je te sposobnosti morao naučiti, bolje rečeno morao ih se prisjetiti. Dapače, išao je u razne škole
Jednu od tih škola sam posjetio s plavušom u prošlom snu, tražili smo ih da se opredjele za našu stranu, onako dolazeći na stražnji ulaz van "radnog vremena". No odbili su, rekovši nam da dođemo po danu. Iz nekog razloga to nije bila opcija, jer bi službeni kanali automatski privukli i naše "protivnike" tko god da oni bili.
No dosta o sad, ajmo malo o nekad. Drugi je, kao što sam rekao pohađao razne škole i imao razne učitelje. Od bitnijih, il barem onih kojih se sjećam kao bitnih, tu su četiri starca. Prvi od njih, na moje čuđenje, bio je nitko nego Don Juan iz Castanedinih knjiga. Lekcija s njim je bila vrlo jednostavna, prvo smo satima sjedili kraj vatre gdje mi je on podrobno objasnio što će mi i kako napraviti, što naravno ja nisam uopće razumio a zatim smo krenuli na vježbu. Vježba se sastojala od toga da sam visio rukama uhvaćen za dječju penjalicu. Don Juan me tjerao da se njišem, što više i što brže, sve dok cijelim tijelom nisam radio puni krug oko penjalice. Onda je napravio nešto mome umu i dan danas neshatljivo. Kao da me je gurnuo, makar to nije napravio rukama od čega su se moje noge, a zatim tijelo, izdužile kao da su od gume u banansti oblik, a prostor se oko mene sabio. (Taj sam način putovanja opisivao u prošlom snu sa autisticom, samo što se više nemoram vrtiti na penjalici da bi putovao, dovoljno je samo imati namjeru i zakoračiti). Nakon što sam se ja skupio a prostor rastegnuo, našao sam se kako čučim na američkoj zastavi (?!) na koju sam čudesno doskočio. Pogled mi je pao na pressicu tadašnjeg američkog predsjednika, Goerga Busha mlađeg. Odmah sam znao što to zapravo znači, znači da forma, tijelo koje imamo u sanjanju nije objekt, nije fiksno, što sam mahom nakon toga i dokazao, prvo pretvarajući se u naranđastu izmaglicu, a zatim postajući kompletno nevidljim ljudima oko mene. Onda sam veselo skakutao po stolovima, rušio stvari i ostavljajući poprilično zabezeknute ljude oko sebe, valjda su mislili da im je zgrada opsjednuta
Još sam u jednoj prilici sanjao Juana, no to je bila bitka (nebi čovjek to od njega očekivao), no zbog vlastite gluposti i prevelikog samopouzdanja ne znam kako je završila. Inače taj san je ujedno moj prvi post na Galaksiji, naravno s preinakama jer se tad nisam usudio napisati da sam sanjao Juana, pa tko voli nek izvoli.
Drugi učitelj je ujedno onaj kojeg se najslabije sjećam. Ovako po prilici, rekao bih da je to bio Don Genaro iz Castanedinih knjiga, no to nemogu zasigurno tvrditi kao za Don Juana. Taj san je cijeli maglovit, jer zapravo nema radnju, kao što ima ovaj prvi. U tom snu, starac ili bolje rečeno starčeva glave bez tijela me prisiljavala da čitam nekakvu u kamenu uklesanu knjigu zelenih slova. Naime ta slova nikako, ali nikako nisam mogao uopće direktno gledati, a kamoli čitati, ili nedaj bože razumjeti što tu piše. U umu bi mi se stvorila nevjerojatna napetost i istovremeno, zatupljujuća zamaglenost. Sjećam se da sam htio skrenuti pogled, te se od nigdje stvorila ruka, koja mi je na silu okrenula glavu prema tekstu. Smješno jelda, osim glave, stari ima i ruku
Kad bi me netko pitao gdje se nalazi ta knjiga, rekao bi mu na samome Dnu, gdje god to bilo. Ono što me ovaj starac učio, što tad nisam znao, a sad znam, jest viđenje. Zapravo, trenirao je pažnju drugoga, kao što mi dok idemo u školu treniramo prvu pažnju, pažnju prvoga ja.
Treći starac me je učio borbi. Dapače on je imao i svoju školu, gdje je mnoge podučavao borbi, pa tako i mene. Vježbe su bile raznorazne, od upravljanja elementima, kamuflaže, pa to fizičke borbe, ako tako nešto u sanjanju ima smisla, a izgleda da ima. Učitelj je bio jedan veoma stari i umorni vampir. Makar je bio vampir, nije bio zao, no odisao je morbidnošću i umorom od života. Čekao je samo, da se riješi svoje forme, svoje čahure, te da nestane sa ovih svjetova, na ovaj ili onaj način. Čak mi je i ponudio da nastavim voditi školu nakon što on ode u penziju
Nakon prođene obuke išli smo na prvu misiju. Sjećam se piste s koje se kretalo, nekakvim malim letećim brodićima koji su nas ostavili u srednjovjekovnom selu na vrhu neke planine. Plan nam je bio da postavimo zasjednu za naše neprijatelje. No prvo je trebalo stjerati sve seljane na sigurno. To je bila klasična vojna taktika, move it or lose it. Bacalo se vatrene kugle na sve strane da bi se uplašene sljeane stjeralo na hrpu. No samo je nastao kaos, kako mi pokušavamo njih smjestit u tor, tako se oni sve više raštrkavaju, a koliko god da smo htjeli djelovati zastrašujuće, nismo htjeli ubijati nevine. I tako sam "mudri" ja u osjećaju moći i prevlasti se malo zanio s vatrom i opekao po nozi nekog dječačića. Kako sam ga opekao, tako je iz njegove kože izašlo nekakvo gadno stvorenje, nit je čovjek, nit je kostur, nit je zombi. Uglavnom, razlog zbog kojeg seljani nisu htjeli na sigurno je to što to nikad nisu bili seljani. Bića kojima smo došli postaviti zasjedu su pobila orginalne seljane i navukla na sebe njihove likove, postavljajući zasjedu nama samima. Da bi stvar bila gora, tim su se gnjusobama pridružile i nekakve spektralne utvare ili šta su već. One nemaju tijelo i nema ih se kako ozljediti. Rezultat je bio katastrofalan, cijela je jedinica pobijena. Sjećam se dok sam se kroz zapaljeno selo pokušavao probiti nazad do našeg broda, skupa s prijateljem s kojim sam krenuo u tu školu i išao zajedno u "razred". Nakon što su ga gnjusobe dograbile i odvukle niz ulicu, vidjevši da je sve gotovo, spasio sam se tako da sam skočio u nebo. Padajući u nebo, ono je prvo bilo plavo, nakon čega je postalo žuti prostor pun vlakana, nakon čega su se žuta vlakna maknula a ja sam ležao u svojoj sobi širom otvorenih očiju.
Zadnji starac je bio dosta zanimljiv. To je bio san u kojem sam već bio ponešto napredniji te sam sa skupinom ljudi tražio neku osobu, za koju nismo točno znali ni tko je ni gdje je. Jedino što znam da je bila žena i da je bila neka vrst kraljevne ili princeze, a čega, to samo bog zna. Naime gdje god bi došli, činilo se da su njeni otmičari bar dva do tri koraka ispred nas. Ono na što bi naletili je zasjeda. Tako smo upali u tko zna koju zasjedu, i iz frustracije više nismo znali što bi sa sobom, skoro pa smo izgubili volju za borbom. Sjećam se da smo nekako zavapili za pomoć. Kako smo zatražili pomoć, tako se odjednom svijet skupa sa našim napadačima usporio (jedan je bio ljubičasti leopard, daleko pametniji od prosječnog čovjeka
). Kraj nas se otvorio portal iz kojeg je izašla jedna od najsmješnijih i najstereotipnijih pojava ikad. Izašao je starac, sa velikom dugom bijelom bradom i dugom, jednako tako bijelom kosom, klasičnim zašiljenim plavim čarobnjačkim šeširom i plavom haljom posutom srebrnim uzorcima mjeseca i zvjezdica. Na licu je imao naočale i veoma nezainteresiran pogled, kao da mu je sve što se događa strašno dosadno. Zakleo bi se da je imao i štapić sa zvjezdicom na kraju. Kao da je iskočio iz slikovnice. Nezainteresirano nas je pozvao za sobom kroz portal. Mjesto na koje nas je odveo je bio otok koji pluta u nigdje. Il mi se tad činilo da je to nigdje, danas znam da je to ono polje kolektivne svijesti koje nekad i opisujem kao ekran. Na otoku je imalo malu, kružnu kamenu kulicu. Glavna prostorija u kuli je imala hrpu malih prastarih televizora. Tu nam je objasnio da sljedimo logiku svjetova, tj. da krivo radimo. Ako ćemo sljediti logiku svjetova uvijek ćemo biti nekoliko koraka iza otmičara koje tražimo. Također nam je pojasnio da svjetovi zapravo nisu fiksni i nemaju forme, isto kao i tijelo, ovise o percepciji onog koji ih gleda. Onda je popalio neke od televizora pokazujući nam gdje smo sve prošli i gdje bi još mogli lutati. Nakon toga je upalio televizor sa svjetom u kojem je bila naša princeza. Zanimljivo je da su ti televizori ujedno bili i portali, kroz koji smo jednostavno uvukli princezu na otok. Doduše, bića koja su je otela su znala za pravu prirodu svjetova pa su skoro provalila kroz televizor u kulu, no stari ih je, uz našu pomoć, jednako nezainteresirano kao što je nama objašnjavao, gurnuo nazad. Očito stari zna šta radi.
Eto sad kad sam ovo napisao, idem u jednu od dužih šetnji u nadi da ću izmoriti ovu vreću mesa i kostiju, jer mi još jedna noć prevrtanja u krevetu i buljenja u pozadinu vlastitih kapaka netreba. Uzdravlje!