pepeljuga je napisao/la:
U osnovi je pogrešna ideja Tajne i ostalih, mantraj, vizualiziraj novac, pa ćeš ga dobiti. Tako se samo povećava ovisnost o novcu, ljubavnoj vezi ili nečem trećem što želimo. Bit je u ovome, zahvaljuj Bogu za dobro i zlo u svom životu, slavi Boga, svaki dan, a onda ćeš vibrirati drukčije, svetije, i onda ćeš dobiti ono što zaslužuješ. Mi mislimo da smo kažnjeni ako smo bolesni, ali bolest je dana da bi se naša duša očistila ako se ne očisti kroz molitvu- kaže Lazarev.
Nesporni su plitkost i još štošta drugo duhovno neprihvatljivo u "tajni", ali je nesporna u praksi "tajnaša" i fascinantna demonstracija moći naših misli. To korisno iskustvo treba imati u vidu, te ga nadopunjavati duhovnim kvalitetima ili zasnovati ga na duhovnim temeljima.
Citat:
Bit je u ovome, zahvaljuj Bogu za dobro i zlo u svom životu,
Voleo bih da vidim Lazareva da ga svakodnevno premlaćuju huligani, a da se on, krvav, natečen, utrnuo od bolova, sav srećan zahvaljuje Bogu na tim darovima! Jedno je ako smo mi u nekom višem sagledavanju spremni da prihvatamo i dobro i zlo kao deo jednog zajedničkog višeg plana, pri čemu prihvatamo da i Zlo mora imati svoju funkciju i u tom planu i u našem postojanju, da li da kažemo - razvoju. A drugo je naša živa svakodnevna interakcija sa Zlom ili ispoljavanjima Zla u životu oko nas, ili prema nama. Ja mogu da nastojim da stoički podnosim delovanje Zla, ako ga ne mogu izbeći, mogu da izvlačim pouke iz njegovog delovanja prema meni, mogu da nastojim da ga nadmudrujem, ali baš da sam zahvalan Nekome ili Nečemu koji mi šalje Zlo, hm... ne lažimo se, dok smo u ovoj ravni Postojanja i u ovoj vrsti interakcije ili podložnosti delovanju Zla - zahvalnost je poslednje što nam može padati na pamet, OSIM AKO NISMO LICEMERI.
Da, slažem se, kada budemo iznad ili van ove vrste interakcije, u ovoj ravni Postojanja, i kada sumiramo ili rezimiramo delovanje i ulogu Zla u našem čišćenju i rastu: i ja smatram da tada možemo, verovatno i hoćemo, biti zahvalni Zlu, tek izvan ove vrste odnosa i možemo osećati tu vrstu zahvalnosti.
Uopšte, koncept sa Bogom mi je u dubljem smislu diskutabilan. Za jedan nivo duhovnog sagledavanja i kretanja na duhovnom putu - svakako da jeste koristan, ali, što dalje odmičemo, to nam se mora početi dešavati nadilaženje tog koncepta. Zalazimo u nešto što je i verovanje i nevereovanje u Boga, Jednog, Apsoluta...
Da li mi znamo kome to dajemo svoje poverenje i duhovni kredibilitet tim klasičnim tipom verovanja u Boga? NE ZNAMO! Da bismo u nekoga ili u nešto verovali - moramo imati elementarnu predstavu o onome (onoga) u šta verujemo. Mi nemamo, niti sa ograničenjima koja su nam nabačena možemo imati i najelementarniju predstavu o Bogu. Mi nemamo najelementarniju predstavu ni o nekakvom prvom višem nivou Postojanja, a da umišljamo kako je možemo imati o Biću ili pojmu, pojmovima koji su sinonimi ili se ukršaju sa Beskrajem, sa Večnošću, sa nezamislivom složenošću Postojanja...!
Ošo takođe kaže da ne veruje u Boga, ali veruje u našu božanstvenost, tj. u to da smo svi mi - delići, ćelije Boga, Tela Boga. Ima to logike,
ali, opet i opet: saplićemo se o pojmove, odnose i "stvari" koji su nam savršeno nepojmljivi, i savršeno praktično beskorisni.Dok se suočavam sa svojim svakodnevnim obavezama i problemima, dok nastojim da se uz njih duhovno snalazim i orijentišem - meni apsolutno nije ni od kakve koristi pomisao da sam ja ćelija Boga, Božijeg Tela, božanstven, niti pomisao na to kako ja verujem da Bog (gde, koji, kakav?) postoji, da me je, i sve što postoji, stvorio. Dodatno, u ograničenom svetu u kojem smo, i sa svojim ograničenim predstavama, mi teško da možemo o Bogu, Biću, Apsolutu da razmišljamo bez personalizovanja,
makar nekog rudimentarnog personalizovanja. Neka neko kaže, ako mu to polazi za rukom, kako u svojim razmišljanjima o Bogu može da zamisli nekakav, na primer, oblak energije koji nema oči, a sve vidi, nema mozak, a razmišlja, nema ruke, a stvara, itd. (Ne mislim na zamišljanje u smislu priča o Hari Poteru.)
Moja predstava o Bogu (Biću, Apsolutu...), ako bih se radi objašnjenja koristio ovim pojmom, i o verovanju u Boga najbliža je onome što negde Svedenborg objašnjava u vezi sa Anđelima (pri čemu je očigledno da se pojam "Anđeli" odnosi na bića razvijenija od nas, danas bismo rekli - sa viših denziteta). Kaže, koliko se sećam: da oni i nemaju predstavu o Bogu (Svedenborg se kreće pojmovno u religioznim okvirima, što za vreme u kojem daje svoje "vanzemaljske" "izveštaje" i ne začuđuje), već da svoje verovanje u Boga iskazuju preko verovanja u Dobro, u Mudrost, u Pravdu, itd, TE PREKO DELOVANJA U PRAVCU TIH SVOJSTAVA, delovanja na sticanju i razvijanju tih svojstava. Slično tome i ja: ni trenutka se ne zamaram razmišljanjima o Bogu, Biću, Apsolutu, i o definisanju svog odnosa prema njemu ili njima, ali - razmišljam i verujem u više vrednosti i u više svetove, nastojim i sam, koliko mogu i kako umem, da se kroz svoj duhovni rast i razmišljanja približavam njima, makar samo u svojoj svesti; odnosno da njih približavam(o) sebi i nama.