Prije dvije godine, kada su se konačno stvorili uvijeti da mogu imati svog vlastitog kućnog ljubimca i posvetiti mu potrebno vrijeme, odlučio sam biti plemenit i pomoći nekoj jadnoj životinjici koja je završila u skloništu za životinje. Prije toga sam temeljito pripremio teren, proučavajući na kritički način raznu literaturu, čitajući sve o psima što je bilo dostupno. Nekako od toga svega što sam čitao, kreirao sam svoj stav i svoje mišljenje, ali najviše sam ga kreirao na osnovu vlastitog prijašnjeg iskustva sa psima i na osnovu zdrave logike. Uglavnom, odlučio sam nekako prepustiti intuiciji da me dovede do psa, i u tisućama oglasa jedan mali mi je zapeo za oko na prvi pogled. Neki mješanac, ništa posebno, i čudno mi je bilo zašto baš on, ali nešto me jako vuklo. Tada sam vidio da se zove isto koji je i moj nadimak, a kada sam zvao na telefon osobe koja je dala oglas ispostavilo se da je samo 10 kilometara udaljen od mene. Mislio sam, božanska providnost. No nakon kraćeg razgovora stvari su se počele komplicirati. Jednostavno, derište koje je tog psa bez ikakvog prava poklanjalo, odlučilo je da ja nisam normalna osoba, da sam poremećen i da ga meni neće dati. Kasnije sam još mjesecima tužno gledao kako je oglas još uvijek aktivan. Pretpostavljam da je dočekao uspavljivanje u međuvremenu. Pokušao sam razgovarati i sa drugima ljudima, no svi su oni imali iste stavove, kao prekopirane. A ja sam bio ljut na njih kako rade zlo i štetu životinjama.
Prvo: Djevojka se šetala sa svojim psom i jedno malo štene im se pridružilo. Ona ga je odvela lijepo kući i odlučila dati oglas. Ne shvaća da je možda nekome djetetu odvela ljubimca. Uzela si je za pravo, da ako je štene došlo na ulicu, da ne zaslužuje ići nazad vlasnicima jer na ulici ga je netko mogao pogaziti.
Drugo: Traži se potpisivanje ugovora o udomljavanju, kojime između ostaloga, štene mora biti kastrirano, oni plaćaju. Te imaju pravo dolaziti u kontrole da utvrde uvjete i uzeti psa ako ga vide u boksu ili na lancu. da nema vode ili nešto drugo. Mislim, sve je to u redu, no sa pozicije osobe koja želi pomoći i spasiti nekog šteneta i osigurati mu lijep život, kada pred tebe stave hrpu papira i propisa da moraš ovo ili ono raditi, osjećate se jako jadno. Pa naravno i da bi mi bilo drago da nekad dođu i posjete štene, iz ljubavi, ali kada se to tako predoči, stavi na papir, nekako nije u redu. Javlja se inat, što oni imaju meni dolaziti na moj posjed i prosuđivati me.
Treće: Najviše ju je zaboljelo kada sam joj rekao da bi možda i nju trebalo sterilizirati.
I tako sam ostao bez prilike da udomim nekog psa. Na kraju sam kupio, peseka, puno je lakše i bezbolnije nego pokušati udomiti jednoga.
Zato me iznenadilo kada sam pitao jednoga čovjeka koji mi je ubio psa, na koji ju je način ubio, kada mi je odgovorio da on nikada ne bi ubio psa jer on voli životinje i ova dva psa koje ima su udomljeni preko udruge. Provjerio sam u udruzi, i zaista, on je uspio udomiti dva psa. Drži ih oba zajedno u boksu od 2x1 metar, jednoga nikada ne pušta, a drugoga pusti samo u rijetkim prilikama na lanac. Nikada nisu slobodno šetali. Agresivni su i znaju se i međusobno pokačiti. Jedina uloga im je da laju na svako biće koje dođe u krug od 100 metara od njihove kuće. A čovjek, vlasnik, je najniži oblik ljudske vrste koji postoji. Ne zna što je istina. Slikoviti rečeno, vjerojatno bi se samozapalio kada bi barem jednom u životu rekao istinu ili pomislio nešto dobro. Ali on naravno zna što treba reći onima u udruzi. Znam i ja. Samo kod mene je uvijek nagon za govorenjem istine jači. Odavno sam shvatio da ne mogu biti taktičan i promišljen. Ili neću reći ništa, ili ću reći ono što mislim.
Trenutno imam opet poteškoće jer želim udomiti jedno štene koje je netko ostavio pred mojim vratima, pa se je tema aktualizirala. Opet problemi, u udruzi kažu, prvo komunalnog redara da zovem, onda on kao zove veterinara, onda veterinar stavi psa u karantenu mjesec dana, onda pas ide u sklonište. Mo'š mislit. A kada sam dao oglas da ga dajem bilo tkome tko ga želi, napali me ljubitelj sa svih strana. Ja jednostavno smatram da sve što moram znati o osobi koja će ga uzeti je to da ga želi, i ne postavljam druge uvijete. I to im je sada rak rana. Ne kužim sve to. Uglavnom štene je kod mene sada 4 dana i hranim ga, spava isto na krevetu u mojoj kući, i pazim ga dobro, ali ne odgovara mi da ga zadržim, osim ako ne nađem nikoga tko bi ga uzeo, tada ću ga i dalje hraniti i maziti i davati mu smješta i sklonište, ali neću ga prisvojiti, ograda mu je uvijek otvorena. I zbog toga svega sam ja vrlo loša osoba prema mišljenju te grupe aktivista. Ne znam...volim popravljati se kada vidim da je nešto loše, pa bih volio da i ja vidim što je loše u ovome napisanome. Loše je jedino to što ovo sve uopće pišem, no eto, meni je to umjesto da vodim dnevnik, pa napišem negdje drugdje, da sredim misli. Nadam se da nisam prekršio pravila foruma.