Po mom ličnom sudu, sastavni elementi ne-obične stvarnosti imaju 3 glavne osobine: 1) stabilnost, 2) jedinstvenost, i 3) nedostatak obične saglasnosti. Te osobine ih izdvajaju kao samostalne, odvojene jedinice koje poseduju nesumnjivu individualnost.

..čovek u ne-običnoj stvarnosti, uvek može da zastane, i da se zadrži neodređeno vreme, da bi razmotrio te sastavne elemente.

OK. A sada malo da se posvetim citiranju
Interesantan citat iz dodatka u prvoj knjizi:

Ovaj dodatak samo na nekim mestima izgleda kao glupost inače uopšte nije. Kastaneda ovde govori i tačno opisuje LEVU stranu.

Ovo je upravo moguće samo u levoj strani.

I sada, pitanje je dali čovek može ući u tim dubinama leve strane tek tako, bez droge?
Čisto sumnjam. Nemoguće je probiti saglasnost naše desne strane jer se nema kvalitetnog razloga za to.
Doduše postoji tehnika ne-delanja, no ne-delanje je odbojno kao što je odbojna i droga.

Pisala sam Carlosu Castañedi u vrijeme kada sam pripremala seriju intervjua sa suvremenim
misliocima-mističarima SAD-a. Nakon telefonskog kontakta, dogovorili smo se da ću ga
posjetiti u Los Angelesu. Upute koje mi je dao vodile su do UCLA-parkirališta. Došla sam s
trojicom prijatelja. Točno u dogovoreno vrijeme, na parkiralištu se pojavio čovjek onižeg
rasta, obučen u traperice i drap jaknu, crnokos. To nije mogao biti nitko drugi nego C.C.
Moji prijatelji su me željeli ostaviti nasamo s njim, ali on ih je zamolio da ostanu. Draže mu
je, rekao je, da sa svima nama provede vrijeme u prijateljskom razgovoru, nego da to bude
klasičan intervju.
Već na samom početku bilo je jasno da želi pričati o tome čime se bavio zadnjih nekoliko
godina. Ignorirao je mnoga pitanja koja smo mu postavljali, kreveljeći se, čak i rugajući se, ali
prateći takvo ponašanje duhovitim primjedbama. Usprkos njegovom zaraznom veselju i
zabavnim anegdotama, bilo je vrlo malo suvišnog ili bespotrebnog pričanja. Carlos je očito
želio ostaviti određen dojam i omogućiti nam da uočimo ozbiljnost onoga čime se bavi.
Iako je čovjek vrlo široke naobrazbe i poznaje masu tradicionalnih kultura, nije, što bi možda
bilo za očekivati, nametnuo razgovor u kojem bi komparirao svoju i ostale tradicije. Naveo je
i razlog – toltečka kultura teško se može objasniti spekulacijama i uopće, apstraktnim
objašnjenjima, već se prenosi slikovito − kroz anegdote, priče, što je i on učinio. Ostao je
vjeran svojim učiteljima i svojoj tradiciji.
Tvrdio je da nije guru ali ni šarlatan. Put koji je izabrao, rekao je, nije pristupačan svim
ljudima, tj. zahtjeva konstantan i strog režim vježbanja kakav samo rijetki mogu podnijeti.
Ali, taj put nudi pravu, istinsku mogućnost onima koji imaju nesalomljivu želju da postanu
slobodni.

PITANJE: Dugo vremena nismo čuli za C.C. Gdje je bio?

ODGOVOR: Tijekom prošle godine morao sam obaviti važan zadatak, bila je to odgovornost
koju nisam mogao odbiti. Don Juan i Don Genaro nisu više s nama, vodi nas jedna žena,
Žena-Toltek. La Gordi i meni dala je zadatak: uzeo sam si ime Jose Luis Cordoba, no svi su
me znali kao Joe Cordobu. La Gorda se predstavljala kao moja žena, te smo zajedno radili
punih godinu dana u jednom svratištu. Mušterije su nam bili uglavnom vozači kamiona. Ja bih
započinjao s poslom već u 5.00 ujutro, a i La Gorda je puno radila. Krajem godine, Žena-
Toltek je zaključila da je vrijeme da prestanemo. Bili smo tako dobri radnici da nas vlasnik
svratišta nije želio pustiti da odemo – naravno, toliko smo puno radili.
Nakon toga, neko smo vrijeme radili jedino u kući, La Gorda kao domaćica, ja kao batler. To
je loše završilo – izbacili su nas sa posla, čak su pozvali policiju da bi se osigurali protiv naših
pritužbi, tako smo završili u zatvoru ni krivi ni dužni.
Znate, ja sam sad doista postao Joe Cordoba, i to je prekrasno jer tu gdje sam – ne mogu pasti
niže. To je ono što doista jesam.

PITANJE: Što ste naučili na ovome zadatku ?

ODGOVOR: Žena-Toltek vodila nas je kroz zadanu situaciju. Da bi učili, najbolji način jest
da se stavimo u situaciju u kojoj možemo otkriti da smo nitko i ništa. Drugi put je – put
vlastitog ponosa. Ako ga slijedimo, život nam se svede na pokušavanje da otkrijemo da li nas
netko voli ili ne voli. Po onome što tvrdi Žena-Toltek, najbolji način je da shvatimo da to nije
važno.
Jednom prilikom, posjetili smo neke prijatelje upravo kad su kod njih iz New Yorka stigli
neki novinari, tražeći Castenedu. La Gorda i ja otišli smo do vrta i počeli
kopati. Promatrali smo novinara kako razgovara s našim prijateljem, šećući se, te su tako
došetali i do vrta. Prijatelj je počeo vikati na nas i vrijeđati nas pred novinarom, koji uopće
nije reagirao, kamoli da bi nas branio. Tko smo mi bili za njega? Nitko i ništa. Poput stotina
ostalih radnika-životinja koje rade na vrelom suncu.
Zadatak nas je naučio kako da podnesemo teškoće i emocionalne stresove diskriminacije. Don
Juan je govorio da je ponos čudovište sa 3000 glava – koliko god glava da odsiječeš, toliko
uvijek izraste. Mi, ljudi, volimo se zavaravati da smo netko i nešto. Važna stvar je – ne
reagirati. Ako reagiraš izgubljen si. Ne možeš se osjećati uvrijeđen kad tigar skoči na tebe.
Pomakneš se korak ulijevo ili udesno i pustiš ga da projuri kraj tebe.

PITANJE: Ljudi koji Vas poznaju tvrde da Vi radite jednako “ozbiljno”, tj. naporno i mučno,
poput ostalih pisaca, ponekad 16-18 sati na dan. Da li je i tako naporan rad dio Vašeg
zadatka?

ODGOVOR: Ja uopće ne radim. Jednostavno prepisujem stranicu po stranicu koju sam vidio
u svojim snovima. Nitko ne može nešto stvoriti iz ničega. Apsurdno je misliti da se to može.
Moj otac je tako jednom odlučio da postane veliki pisac. Preuredio je svoj kabinet tako da
izgleda kao kabinet velikog pisca. Kad je soba bila potpuno preuređena, posvetio se traženju
odgovarajućeg pisaćeg stola koji je morao biti savršen za tako savršenu sobu. Kad je konačno
pronašao stol, utrošio je još dvaput toliko vremena da pronađe odgovarajuću stolicu. Kada je
konačno sjeo za stol da bi počeo s pisanjem, shvatio je da mu nedostaje odgovarajući pokrov
za stol. I kad je konačno sve skupio i suočio se s bijelim listom papira, nikako mu nije padalo
na pamet o čemu bi mogao pisati. To je bio moj otac.
Htio je napisati savršenu rečenicu. Nije nažalost shvatio da smo mi samo prijenosnici. Ja
svaku svoju rečenicu vidim u svojim snovima. Mjerilo uspjeha knjige ovisi o mojoj
sposobnosti da to vjerno prenesem. Kreacija nikad nije osobni zadatak.

PITANJE: Ako je Don Juan stvaran, tko je on?

ODGOVOR: On je slobodan čovjek, čiji duh žeđa za slobodom. On je cjelokupnost,
nevjerojatno biće, u svakom trenutku je potpuno svjestan onoga što zovemo "ovdje, sada ".
Oslobođen je naših temeljnih perceptivnih predrasuda. On može vidjeti. Njegova uloga,
njegov način je da se potpuno preda u svakom trenutku, da potpuno daje. Nema, ustvari
realnog objašnjenja za to, to je naprosto njegov put.
Ono što je čarobno kod Don Juana jest da, iako ga obični ljudi doživljavaju kao luđaka, nitko
ga ne može doista razumjeti, dokučiti kakav on doista jest. U ovome svijetu, Don Juan je
besprijekoran i zna kako baratati sa nevidljivim. Svijetu, ljudima oko sebe, nudi prolazan,
privremen imidž – za jedan sat, za mjesec, za 60 godina, u svakom trenutku može biti
drugačiji. Nitko ga doista ne može uloviti nespremnog! U svakom trenutku svjestan da je ovaj
svijet samo tren, i da je ono što dolazi nakon toga... prekrasno. Don Juan i Don Genaro
obožavaju ljepotu!
Ideja Don Juana o vremenu vrlo se razlikuje od naše. Zato je vjerojatno i mogao čekati
Carlosa Castañedu. Ono što me naučio jest da je sve prolazno. "Razbijao" mi je jedno po
jedno od mojih predrasuda dok cijeli moj sustav nije bio razoren.

PITANJE: Potrošili ste puno vremena trudeći se da "izbrišete svoju prošlost", ipak,
povremeno ste davali intervjue da bi promovirali svoje knjige. Kako uspijevate uskladiti
ulogu pisca sa ulogom čarobnjakovog šegrta? Kako se odlučujete komunicirati sa vanjskim
svijetom i zašto?

ODGOVOR: Don Juan mi je dao zadatak da zabilježim tradiciju. On je bio taj koji je
inzistirao da održim konferencije za tisak i dajem intervjue. Tražio je da
promoviram knjige. Kasnije me upozorio da prekinem s tim jer takva vrsta posla oduzima
previše energije.
Imam prijatelja u Los Angelesu koji prima moju poštu. Svaki put kad navratim kod njega,
stavim poštu u kutiju, promiješam i izvučem nasumce jedno pismo. To je jedino pismo koje
pročitam i na koje odgovorim. Tako je i u Vašem slučaju, izvukao sam upravo Vaše pismo.
Imao sam dosta teškoća da Vas pronađem, ali morao sam. Za to zna i Žena-Toltek.

PITANJE: Pisali ste o tome kako ste bili posebno "težak" učenik čarobnjaka. Zašto ste imali
toliko poteškoća?

ODGOVOR: Bio sam vrlo tvrdoglav. Nisam želio učiti. Borio sam se protiv znanja i zato je
Don Juan morao u odnosu na mene upotrijebiti drogu. Zato mi je sada jetra u "komi".
Don Juan je morao koristiti stanovite smicalice da bi me podučio. Ja sam morao naučiti svoje
tijelo na nove osjećaje tako da me ono uči usprkos meni. La Gordino tijelo je učilo vrlo brzo.
Nitko tko je znao La Gordu ranije ne može je prepoznati. Kad sam je upoznao, bila je to
nevjerojatno debela žena, teške naravi i poražena od života. Sada je to mlada žena, puna
života, vrlo privlačna.

PITANJE: Često ste spominjali Tolteke. Što podrazumijevate pod tim nazivom? Da li su oni
narod ili tajno udruženje? Koliko ih ima? Tko su oni?

ODGOVOR: Naziv "Toltek" ima mnogo značenja. Kad kažemo "Toltek" to u principu nema
antropološkog značenja, to je isto kao da kažemo da je neko republikanac ili demokrata. Ali,
biti Toltek znači poznavati misteriju sanjanja i umjetnost traganja. Tolteci održavaju tradiciju
dugu 5000 godina.

PITANJE: Kakav je toltečki sistem znanja?

ODGOVOR: Tolteci znaju da je ideja slobodne volje apsurd. Toltek shvaća da nas zdravi
razum obmanjuje, da nam uobičajeno percipiranje otkriva samo dio istine. Život je nešto više
nego samo prolaženje kroz život, jedenje i reprodukcija. Što to onda znači? Zašto živimo po
uobičajenom konceptu? To su stara pitanja, ali problem je u tome da nismo nikad naučili da
vidimo. Uvjetovani smo da vjerujemo da je svakodnevno viđenje jedino realno viđenje.
Umjetnost čarobnjaštva jest da uništi to preduvjerenje tako da čovjek bude u mogućnosti
vidjeti mimo zdravog razuma.
Tolteci ne gube vrijeme. Bio sam jedna od osoba koje ne mogu živjeti bez prijatelja. Čak, ni u
kino nisam mogao ići sam. Don Juan mi je rekao da moram sve napustiti, uključujući i
prijatelje s kojima nemam ništa zajedničko. Opirao sam se tome.
Jednoga dana, vraćajući se iz L.A.-a izišao sam iz automobila jedan blok prije kuće i
telefonirao doma. Kao i obično, kuća mi je bila puna ljudi. Zamolio sam jednog od prijatelja
da mi spakira torbu sa stvarima i donese mi je. Rekao sam mu da ostatak mojih osobnih stvari
slobodno razdijeli. Prijatelji to naravno nisu ozbiljno shvatili i uzeli su neke od stvari,
smatrajući to posudbom. Nisam ih vidio punih 12 godina.
Kad sam se vratio, nazvao sam ih i otišli smo na večeru svi zajedno. To je bio moj način na
koji sam se želio zahvaliti za prijateljstvo. Sada su već svi oženjeni, imaju djecu. Morao sam
im se zahvaliti i zaključiti tu fazu svojega života.
Toteci smatraju seks strašnim gubitkom vremena i energije. Vode asketski život koji je, s
točke gledišta običnih ljudi, neprihvatljiv i nevjerojatan.

PITANJE: Da li Tolteci vjeruju u ideju ljubavi, božanske ili zemaljske?

ODGOVOR: Ta riječ ima pretjerani sentimentalni naglasak. Romantična ljubav je jedna od
čovjekovih iluzija. Život je rat, borba. Mir je izuzetak, anomalija. Pacifizam je monstruozan
pojam jer je čovjek biće-ratnik.

PITANJE: Kako možete reci da je nastojanje da se spasi život monstruozno? Što kažete na
ljude poput Ghandija, koji je duboko vjerovao u pacifizam?

ODGOVOR: Ghandi nikada nije bio pacifist! On je bio jedan od najvećih ratnika u ljudskoj
povijesti. Kakav li je samo bio ratnik! Pacifizam znaci odustajanje, pacifizam je životni stil
onih koji nemaju ciljeva u životu, koji izabiru da budu hedonisti i samozadovoljni.
Bez neprijatelja, mi smo ništa. Kad imamo neprijatelja, i živimo znajući što je suparništvo,
živimo kao ljudska bića. Toga se doduše moramo osloboditi (da živimo kao ljudska bića), ali
u početku mi smo bića koja se bore. To je naš prvi nivo kojeg Don Juan naziva dobrim
tonalom u čovjeku. Tonal je poput sirovog materijala u svakom čovjeku.

PITANJE: Koja je onda svrha života, po toltečkim učenjima?

ODGOVOR: Preživjeti u ovome svijetu, proći kroz "orlova usta" čitavi. To je način na koji
žive čarobnjaci – da prihvaćaju sve onakvo kakvim jest i samo onako kako jest.

PITANJE: Don Juan i Don Genaro prošli su kroz orlova usta? Da li su prošli "čitavi"?

ODGOVOR: Don Juan nikada neće umrijeti. Napustio je ovaj svijet živ, s oduševljenjem,
Također i Don Genaro. Tolteci nikad ne umiru. Ali oni moraju napustiti ovaj svijet na vršcima
prstiju, s lijeve strane orla.

PITANJE: Da li je orao metafora za živo biće? Da li podsjeća na Saveznike koji čuvaju ulaz
na drugu stranu?

ODGOVOR: Tolteci vjeruju u biće koje zovu orao. Ono je neizmjerno mračno, neizmjerno
veliko, a kroz njega mjestimično prolazi svjetlo, u bljeskovima. Zovu ga orao jer ima krila,
crno tijelo i svjetleća prsa.
Orao u sebi sadržava sve, obuhvaća u sebi svu ljepotu ljudskog i sve divljaštvo i ružnoću koja
nije izvorno ljudska. Orao je najcrnja moguća masa koja postoji. Nije ljudsko biće i ne
poznaje sažaljenje.
Orao proždire energiju koja umire jer se njome hrani, poput gigantskog magneta izvlači
vitalnu energiju iz svijeta. To je ono što kaže Don Juan. Ali on i ostali jesu čarobnjaci. Oni
žive ono što je za mene metafora.
Jedini način da se pobjegne je da se živi na vršcima prstiju, zadržavajući dah. Kad smo
spremni napustiti ovaj svijet, moramo orlu nešto ponuditi, neku žrtvu, osobnu žrtvu. Ta
ponuda se naziva osobna rekapitulacija.
Tolteci se ne mogu spasiti sami, jedino to mogu učiniti u grupi od osam ljudi. Mogu napustiti
ovaj svijet samo u formaciji od osmorice ratnika. Ostali ostaju da bi održavali tradiciju.

PITANJE: Kako vršimo "osobnu rekapitulaciju"? Da li to liči na pretresanje svoga života prije
smrti?

ODGOVOR: Kao prvo, moraš sastaviti listu svih osoba, pojedinačno, koje si upoznao tijekom
života, svih onih koji su uzrokovali da se aktivira tvoj ego, to višeglavo čudovište osobnog
ponosa. Moraš se prisjetiti svih onih koji su ti pomogli u igranju igre " da li me voli ili me ne
voli?" – igre u kojoj trošiš svoj život na lizanje rana. Rekapitulacija traži veliki napor u
prisjećanju. Slike treba dalje nastaviti izvlačiti vrlo pažljivo i "postaviti" ih ispred sebe. Onda,
pokretom glave na lijevu i desnu stranu, otpuhnuti svaku pojedinu sliku kao da je pometeš iz
svoga vidokruga. Dah je magičan.
Na kraju rekapitulacije nema više trikova, igara ili samoobmane. Ostaje samo zadatak –
zadatak u svojoj jednostavnosti, čistoći i sirovosti.

PITANJE: Da li je rekapitulacija moguća svakome? Da li svatko može pobjeći orlu?

ODGOVOR: Da, ali samo ako ta osoba ima nesalomljivu volju. Ako se koleba ili oklijeva,
orao će ga proždrijeti. Nije dopušteno sumnjati. Npr., doña Soledad se, da bi rekapitulirala,
dala zakopati u zemljanu rupu gdje je ostala 7 godina, ne izlazeći. Ostala je tamo sve dok nije
u potpunosti završila sa svime, i to je bilo jedino što je radila u tih 7 godina.
Njena transformacija je doista bila vrijedna divljenja. Napregnula je takvu snagu volje da je
bila u stanju izmijeniti sebe. Ali, razvijanjem svoje snage ojačala je i svoj ponos. Zato neće
biti u stanju prevariti orla. Ali, ona je naprosto fantastična! Toliko je snažna! Ranije je bila
"Pablitova mamica", uvijek zaposlena pranjem rublja, peglanjem, čišćenjem, kuhanjem.
Trebali bi je sad vidjeti. Ona je mlada, snažna žena. Čak i ako ne može pobjeći orlu nikad više
neće biti ono slabašno biće od nekad.

PITANJE: Često ste spominjali razne izvore u Vašim knjigama – Egipatsku knjigu mrtvih,
Traktat Wittgensteina, radove Sv. Ivana od Križa, Svetog Augustina i pjesnika Juana Ramona
Jimeneza te Cesara Vallejo-e. Imate li vremena za čitanje, pratite li što se događa u ovome
svijetu? Da li ste uočili paralelizme između učenja Don Juana i ostalih ezoterijskih tradicija?

ODGOVOR: Više ne čitam ništa. Moj automobil je uvijek prepun knjiga, na tone knjiga,
često mi ih razni ljudi šalju. Običavao sam ih čitati Don Juanu. Obožavao je poeziju! Ali volio
je slušati samo prva četiri stiha. Nakon toga, govorio je, gubi se snaga poezije. Za njega ideja
ili postoji u prva četiri stiha ili je nema. Ono što slijedi, obično je ponavljanje.
Zanimali su me radovi Husserla, imao sam kontakte s praktičarima Hatha Yoge, za koju
mislim da je čarobna. Ali nema mogućnosti da se objasni Don Juanovo učenje kroz te sustave.
Husserl nikada nije nadišao teoretski i filozofski nivo u svojim radovima. On se ne bavi
čovjekom u njegovom svakodnevnom životu.
Fenomenološka metoda je dobra metoda za istraživanje, ali čovjek zapadne kulture (tu mislim
i na europljane) proizveo je samo čovjeka političara. Taj čovjek-političar predstavlja našu
civilizaciju. Don Juanovo učenje otvara vrata drugom tipu čovjeka, puno interesantnijem,
čovjeku koji već živi u svijetu magije, magičnom univerzumu.
Jednom sam upoznao Gurjieffljevog učenika koji je obrijao glavu i pustio duge brkove da bi
izgledao poput svog učitelja. Pozvao sam ga da svrati do mene. Čim je ušao u kuću počeo me
napastovati, doslovce daviti. Uvjeravao me da moram napustiti svoga učitelja jer samo gubim
vrijeme! Po njemu, on me može naučiti sve što mi je potrebno u 6 ili 7 lekcija. Možete li to
zamisliti!...

PITANJE: U Vašim prethodnim knjigama žene rijetko imaju važnu ulogu u Vašemu
naukovanju. Pojavljuju se kao dosadni, obični smrtnici ili pakosne vještice. Sada, muškarci
ustupaju mjesto ličnostima kao što je La Gorda. Zašto su Don Juana i Don Genara zamijenile
La Gorda i Žena-Toltek?

ODGOVOR: Don Juan je vjerovao da žene imaju više talenta od muškaraca zato što su
receptivnije u odnosu prema svijetu. Ne rasipaju energiju u ovome svijetu kao što to muškarci
čine. Potpuno je prirodno što me ostavio u ženskim rukama. Nije moglo drugačije, jer jedino
žena može podučavati umjetnost traženja. Žene dobro poznaju tu umjetnost jer su oduvijek
živjele s neprijateljem. Uvijek su morale koračati mekano u svijetu u kojemu dominiraju
muškarci. Zbog toga je Žena-Toltek došla da nas podučava.
Žene su vrlo moćna bića. Josefina, npr., je pravo čudo. Ona je luda. Luda! Josefina nikad ne
bi mogla funkcionirati u ovom svijetu. Ona odleti daleko, ali uvijek se vrati jer ne želi sama
napustiti ovaj svijet. Želi povesti mene i stalno me dovodi u iskušenje svojim pričama o
čudima koja joj se događaju za vrijeme leta. Ali La Gorda me spašava. Ona je moje uporište i
moja ravnoteža.
Josefina je nevezano biće za materijalni svijet, ona je eterična. Može otići bilo kada. La Gorda
i ja smo mnogo oprezniji.

PITANJE: Kada kažete Žena-Toltek, to zvuci vrlo intrigantno. Kako ona izgleda? Po čemu se
razlikuje od Don Juana?

ODGOVOR: Pristup Žene-Toltek je potpuno različit od Don Juanovog. Iz nekog razloga,
mene apsolutno ne voli. Ali, voli La Gordu. Ona je vrlo jaka žena i njeni mišići se pokreću na
poseban način. Stara je, ali izgleda kao mlada žena koju su maskirali da izgleda staro. Da li se
sjećate filma “Div” sa E. Taylor i J. Deanom? Elizabeth Taylor u jednom dijelu filma glumi
staricu, ali vidljivo je da se radi o mladoj ženi. Upravo tako izgleda Žena-Toltek.
Da li čitate časopis NATIONAL ENQUIRER? Jedino to čitam kad sam u Los Angelesu.
Jedan prijatelj mi čuva stare brojeve. Vidio sam nedavno u njima sliku E. Taylor. Ona je sada
doista “div”!
Žena-Toltek odgovorna je u ovome trenutku za sve nas. Stvari su se dosta promijenile od kada
je otišao Don Juan. Nedostaje mi. Ali, ja moram učiti od žena. Žena-Toltek zna se strašno
razljutiti i istući nas. Šećemo uokolo s ožiljcima i masnicama od batina, i daje užasne zadatke!
Mnogo toga ne razumijem, mnogo stvari nikad neću moći objasniti. Ali potpuno vjerujem
Don Juanu. Do sad sam naučio vjerovati u ono što ne razumijem. Don Juan mi je uporno
dokazivao koliko je glupa moja želja za razumijevanjem svega. Bio je u pravu.
Žena-Toltek će uskoro otići. Rekla je da će je zamijeniti dvije žene. Vrlo je stroga, no bolja od
ovih koje će je zamijeniti. Možda neće tako skoro otići. Doista je teško zaustaviti tijelo da ne
prigovara i da se ne plaši nadolazećih poduhvata. Pa opet... nema načina da se promijeni
sudbina.

PITANJE: U Vašoj knjizi govorite o “rupama” u ljudima koji imaju djecu. Kako onda
objašnjavate držanje Doñe Soledad prema Pablitu ili La Gorde prema njezinim kćerima?
Izgleda nepojmljivo da imati djecu oduzima “oštricu” iz života.

ODGOVOR: Pa, nisam siguran da to mogu dobro objasniti. Postoje razlike između ljudi koji
imaju djecu – možemo reći, koji su se reproducirali, i onih koji to nisu. Da bi na vršcima
prstiju prošli pored orla, moramo biti cjeloviti. Osoba puna rupa ne može proći. Don Genaro
je lud-lud čovjek. Don Juan je lud-ozbiljan čovjek. On ide polako, ali stiže daleko. Na kraju
obojica stižu onamo.
Poput Don Juana i ja imam rupa, i ja ću trebati slijediti taj put. "Genarosi" imaju drugačiju
oštricu koju Don Juan i ja nemamo. Oni su nervozniji, brže se kreću. Vrlo su lagani. Ništa ih
ne može zaustaviti.
Oni koji imaju djecu, kao La Gorda i ja, imaju druge karakteristike koje kompenziraju taj
nedostatak. Mi smo mirniji, iako je staza duža i napornija, ipak stižemo onamo. Općenito
rečeno, oni koji imaju djecu znaju kako se brinuti o drugima. To je jednostavno različit put.
Većinu vremena ljudi ne znaju što rade ili zašto to rade. Nisu svjesni svojih akcija i zato ih
plaćaju! Nisam ni ja znao što radim.
Kad sam se rodio, sve sam uzeo od svoje majke i oca. Ostavio sam ih osakaćene. Morao sam
im vratiti oštricu koju sam im oduzeo. Sada moram ponovo da zadobijem tu oštricu.

PITANJE: Da li su “rupe” nepopravljive ili se ipak mogu popraviti?

ODGOVOR: Ništa u životu nije nepopravljivo, i “rupe” možemo zaliječiti. Uvijek možemo
vratiti ono što nam ne pripada i nadograditi ono što nam pripada.

Nepokolebljiva namera sastoji se od 1) umerenosti, 2) zdravog rasuđivanja, i 3) nepostojanja slobode za inovacije.

Naporan rad podrazumeva sposobnost: 1) da se izvršavaju dramske radnje, da se glumi; 2) da se postigne efikasnost; i 3) da se prihvati izazov.

Meni je najsmješnije kad mi oko ispadne pa ga očistim i vratim.

Don Huan je objasnio da je sanjanje, poput traganja, započelo jednostavno posmatranjem. Stari vidovnjaci su postali svesni da se u snovima skupna tačka na najprirodniji način neznatno pomera na levu stranu. Da se tačka zaista opušta kad čovek spava i sve vrste neiskorišćenih zračenja počinju da sjaje.


Stari vidovnjaci su se zainteresovali za to posmatranje i počeli su da rade na tom prirodnom pomeranju sve dok nisu bili u stanju da ga kontrolišu. Nazvali su tu kontrolu sanjanje, ili umetnost manipulisanja sanjajućim telom.

Napomenuo je da teško da postoji način da se opiše neizmernost njihovog znanja o sanjanju. Međutim, vrlo malo od toga je bilo od neke koristi za nove vidovnjake. Tako, kada je došlo vreme ponovne izgradnje, novi vidovnjaci su za sebe uzeli gole osnove sanjanja da im pomognu u viđenju Orlovih zračenja i da im pomognu da pokrenu svoje skupne tačke.

Rekao je da su vidovnjaci, stari i novi, shvatili da je sanjanje kontrola prirodnog pomeranja koje skupna tačka vrši tokom spavanja. Naglasio je da kontrolisati pomeranje ne znači usmeravati ga na bilo koji način, već da se skupna tačka učvrsti u položaju u koji se prirodno pomera u snu, a to je najteži manevar koji je od starih vidovnjaka tražio ogromne napore i usredsređenost da bi ga izveli.

Don Huan je objasnio da sanjači treba da nađu vrlo finu ravnotežu, jer se snovi ne mogu uznemiravati, niti im se može komandovati svesnim naporom sanjača, a ipak pomeranje skupne tačke mora poštovati sanjačevu komandu — što je kontradikcija koja se ne može racionalizovati, već se mora otkloniti u praksi.

Pošto su posmatrali sanjače dok su spavali, stari vidovnjaci su odlučili da snove puste da idu svojim prirodnim tokom. Videli su da u nekim snovima skupna tačka sanjača ide znatno dublje u levu stranu nego u drugim snovima. To opažanje ih je podstaklo da se zapitaju da li sadržaj sna navodi skupnu tačku na pomeranje, ili samo pokretanje skupne tačke proizvodi sadržaj sna aktivirajući nova zračenja.

Uskoro su shvatili da je pomeranje skupne tačke u levu stranu ono što stvara snove. Što je pomeranje veće, to je življi i bizarniji san. Neizbežno, pokušali su da komanduju svojim snovima, trudeći se da svoje skupne tačke navedu da se pomere dublje u levu stranu. Pokušavajući to, otkrili su da, kad se snovima svesno ili polusvesno manipuliše, skupna tačka se trenutno vraća na svoje uobičajeno mesto. Pošto su oni želeli da se ta tačka kreće, neizbežno su zaključili da je ometanje snova ometanje prirodnog pomeranja skupne tačke.

Don Huan je rekao da su odatle stari vidovnjaci nastavili da razvijaju svoje zaprepašćujuće znanje o tom predmetu — znanje koje je ogromno uticalo na ono što su novi vidovnjaci nameravali da učine sa sanjanjem,ali im je malo koristilo u svom prvobitnom obliku.

Rekao mi je da sam do sada smatrao da je sanjanje kontrolisanje snova, i da svaka od vežbi koje mi je zadao da vežbam, kao ona da u svojim snovima nađem svoje ruke, nije imala zadatak da me nauči da komandujem svojim snovima, iako je možda izgledalo tako. Te vežbe su bile predviđene da zadrže moju skupnu tačku učvršćenu na onom mestu gde se pomerila u snu.

To je mesto gde sanjači moraju da se fino uravnoteže. Učvršćenost njihovih skupnih tačaka je jedino čime oni mogu da upravljaju. Vidovnjaci su kao ribari opremljeni konopcem koji zabacuju gde je god moguće; jedino što oni mogu da učine jeste da kanap drže učvršćen na mestu gde je potonuo.

»Gde god da se skupna tačka pomeri u snu, to je položaj sanjanja«, nastavio je. »Stari vidovnjaci su postali takvi stručnjaci u zadržavanju svog položaja sanjanja da su čak mogli da se probude dok su njihove skupne tačke ostajale usidrene tamo.

»Stari vidovnjaci su to stanje nazvali sanjajuće telo, jer su njime ovladali do krajnosti, tako da su svaki put kada se probude u novom položaju sanjanja stvarali privremeno novo telo.

»Moram da ti razjasnim da sanjanje užasno unazađuje«, nastavio je. »Ono pripada starim vidovnjacima. Pod uticajem je njihovog načina. Vrlo pažljivo sam te proveo kroz njega, ali ipak nema načina da se bude siguran.«

»Na šta me upozoravaš, don Huane?« upitao sam.

»Upozoravam te na zamke sanjanja, koje su odista ogromne«, odgovorio je. »Zaista nema načina da se pokretanje skupne tačke u sanjanju usmeri; jedino što zapoveda tom pomeranju jeste unutrašnja snaga ili slabost sanjača. Upravo tu je prva zamka.«

Rekao je da su se u početku novi vidovnjaci kolebali da koriste sanjanje. Verovali su da sanjanje umesto da snaži, slabi ratnike, čini ih nasilnim i kapricioznim. Svi stari vidovnjaci su bili takvi. Da bi neutralizovali opake efekte sanjanja, jer nisu imali drugog izlaza već da ga koriste, novi vidovnjaci su razvili složen i bogat sistem ponašanja nazvan put ratnika ili staza ratnika.

Tim sistemom ojačali su se i stekli unutrašnju snagu koja im je bila potrebna za vođenje pomeranja skupne tačke u snovima. Don Huan je naglasio da snaga o kojoj govori nije samo uverenje. Niko nije mogao da ima jača ubeđenja od starih vidovnjaka, a oni su ipak bili slabi do srži.

Unutrašnja snaga znači osećanje staloženosti, gotovo ravnodušnosti, osećanje spokojstva, ali iznad svega, znači duboku i prirodnu sklonost za ispitivanjem, za razumevanjem. Novi vidovnjaci sve te karakterne osobine nazivaju trezvenošću.

»Novi vidovnjaci su bili uvereni«, nastavio je, »da sam besprekorno vođen život vodi trezvenosti, a ona dalje redom vodi prekretanju skupne tačke .

»Rekao sam da su novi vidovnjaci verovali da se skupna tačka može pomeriti iznutra. Oni su otišli jedan korak dalje i tvrdili su da besprekornim ljudima nije niko potreban da ih vodi i da mogu sami, čuvajući svoju energiju, da učine sve što mogu vidovnjaci. Potrebna im je samo minimalna prilika, tek da su svesni mogućnosti koje su vidovnjaci razmrsili.«

Ne, ma kakvi, bilo je baš zabavno.

Mislim su Huan i Henaro bili veeliki prevaranti, ne čudi me da su se onoliko smejali mladom Karlitu...

a zasto je ovaj forum nekako mrtav???


Sent from my iPhone using Tapatalk

a zasto je ovaj forum nekako mrtav???