Pre svega pozdrav svima!

Pre nekih desetak dana sam nabasao na forum što me iskren da budem, veoma obradovalo. Vidim da ti neki moji "tripovi" zapravo i nisu tripovi, nego da i drugi razmišljaju o nekim dubljim stvarima (osim ovih u mojoj okolini). Elem, pre nekih 2 godine imao sam jednostavnu operaciju, i tokom anestezije imao sam katastrofa doživljaj. Čuo sam aparat koji pišti (filmski tipično) i nešto doktore kako govore, i video sam jednu blisku osobu koja je preminula pre 4 godine. Nego, da ne dužim priču, probudili su me, i ja sam bio u stanju šoka. Pokušao sam da objasnim, ali svi su reagovali u fazonu, de, de... Pomirio bih se sa tim da je to "normalno" tokom anestezije da sam nastavio normalnim životom, nego od tada više ništa nije isto. Tačnije, ja više nisam isti.
Ne znam kako bih objasnio, ali iskreno govoreći ranije sam se ponašao izrazito drsko, ne hajući za tuđe emocije i osećanja, crpeći im energiju i hraneći se njihovom patnjom. Zvuči kao da sam bio najgore zlo, ali kad pogledam iz ove perspektive, stvarno sam bio smrad. Međutim, nakon ove situacije sto sam naveo i nekih promena ili čega već u meni, ja sam postao sušta suprotnost onoga što sam bio. Bukvalno iz krajnosti u krajnost. Svi su me poznavali kao osobu koja voli da pije, da "ujede" ako joj stanes na put, ponekad i fizički da napadnem. Moj trenutni trip je da mi se alkohol zgadio (ne podnosim ga psihički ni fizički), moj režim ishrane je totalno drukčiji, bez hleba, mesa, mlečnih proizvoda, slatkiša i sličnog džanka, jer sam jednostavno progledao i počeo da se informišem o svemu tome.
U očima ljudi oko mene sam postao frik, ali ne odustajem.
Smatram da sam se promenio na bolje, ali razlog ove teme je da postoji problem. Osećam se slabo. Kao da mi je gard spušten, i svačiji udarac osetim duboko. Vidim svačij podsmeh, zavist, laž, foliranje, i nekako, istog trenutka kao da mogu da osetim i da znam razlog svemu tome. Nekad me izjeda preveliki osećaj krivice.
Ne bih preterano zalazio u kulturu i današnju omladinu, ali s obzirom da sam još uvek mlad, trebao bih isto tako i da nastavim da cirkulišem u tom svetu. Ali jednostavno meni se sve to gadi. Ta površnost, glupost, interesovanja. Jednostavno jednom u godinu dana naletim s osobom s kojom mogu istinski da se ispričam, opustim, bez da prezam od nekih napada na moju ličnost. Čak imam osećaj da gubim i najbliže prijatelje jer koliko mi se čini, oni samo crpe jedni drugima energiju. Izuzetno sam smiren, opušten i pokušavam sve na najkulturniji način da rešim, ali onda kao da sam tim svojim stavom dao do znanja "ja se ne branim - napadajte me". Tako se osećam.
Imao sam jedan pokušaj što se karijere tiče, nije mi uspeo a u svakoj priči na tu temu sa nekim drugim ljudima osetim dozu ispunjenja za moj neuspeh. I taj neuspeh je počeo da me prati, iz situacije u situaciju što me naravno, bacilo u depresiju.
Da ne davim više, moja trenutna dilema je nastavak ovog svog tripa ili da se vratim na staro, onog smrada kojeg ništa nije doticalo, koji je bio odbojan na negativnu djubrad, jer je i sam bio negativan... Naravno, ta dilema se vodi u meni (glupo bi bilo da tražim savet nekog od vas kako da postupim

). I to me lomi, baca gore-dole, levo-desno.
Još jedna stvar, što me duboko povredi i izbaci iz takta. Foliranje prijatelja (ako tako mogu uopšte da ih nazovem). Ne znam da li postoji taj termin, ali ja bih ga nazvao Betoven sindrom. Pitam nešto, i naravno očekujem odgovor, on se folira da me nije čuo, s početka ponovim još koji put i onda navodno mi odgovori, ali sam ih sve testirao i ne postavim pitanje ponovo, samo iskuliram i onda mi posle odgovori. Dosta njih to radi, prave se da ne čuju, ignorišu samo ne znam do kad bi. Mene to toliko iscrpi da budem prazan kad se vratim kući.
Ne znam, milion nekih sitnica (ili ne), ali more me itekako, više ne znam kako da se postavim, pa eto, da podelim sa ljudima koji to umeju razumeti.