Zato je kraj na određeni način i početak.
I zato se vrijeme ne prepoznaje, jer se stalno i iznova o početku razmišlja kao o kraju. Mislim da je pitanje vremena u kontekstu toga da odbacujemo prošlost, sadašnjost i bduućnost kao pojmove koji postoje - na određeni način smutljivo - jer baš njima treba "putovati" da bi se vrijeme pokrenulo. A istovremeno i umrlo.
Kada razmišljam o riječi kraj - mi je jednostavno doživljavamo kao ne gibanje - međutim ako kraj percipiramo kao početak onda je gibanje i dalje u toku. I smrt je onda gibanje. I to nema veze s svijetom - točnije ima, on se na određeni način umnožava. I onda živi i namjera - ako se to ne prepozna - onda kao "greška" ostaje planiranje i vrijeme ostaje vrijeme, ono u kojem je kraj - jednostavno kraj, a prošlost, sadašnjost i budućnost nešto što je vremenski odmaknuto ili u naprednijoj verziji izlaska iz ovog načina promišljanja - one uopće ne postoje. Što ako nije tako i ako su one samo način na koji putujemo, dakle postoje, ali ne tako kako ih mi vidimo?
Ovo se veže na nešto što je danas sveprisutno, a riječ je o "suprotnosti" onoj koja izgleda kao potpuno drugačije - a u biti nije. Tako početak i kraj nisu suprotni - već su izvan ovog vremena koje mi živimo, a opet vrijeme su koje se giba i mogu biti istovjetni. Naravno, ako sebi dozvolimo mogućnost ući u to događanje i primjetiti ga.
No, baš na tome mjestu, na tome ulazu u ovo promatranje leži "problem" jer na tome početku i kraju ono prvo što nas "odredi" je zašto to i kako činimo, pa ako je to pitanje cilja, želje i očekivanja - ništa se od ovoga neće vidjeti. I bez namjere nećemo ništa od ovoga primjetiti.
I zato je pričama o kraju vremena - i ciklusa - izveden određeni napad na nas i način na koji postojimo, usmjeravajući nas na datume koji koliko imaju toliko i nemaju nikakva smisla. Datum u ovoj stvarnosti u kojoj živimo zaustavlja vrijeme na, mogli bismo reći, umjetan način, onaj koji nas čini slijepima - igrajući s emocijama, konačno unutar toga i živimo. Razvijajući samo strah od smrti. A dok ima straha - nema namjere, već samo planiranja.
Stalna igra na ivici, u kojoj se čak i postavka o tome da vrijeme ne postoji ispostavlja kao "laž". A najgore od svega je da je sve to - srž i našeg tjelesnog postojanja. I datum onda s određenim "proročanstvom" kao prvu liniju "borbe" nosi baš neko događanje s našim tijelom.
Naravno, ovo je samo moje viđenje situacije na terenu
Alf
