Evo i ja sam sanjala veš nedavno...
Šetala sam sunčanom ulicom kada je dunuo lagani, golicavi vetrić koji znam iz sna, topao i nežan, onaj što me odigne od zemlje kao da sam neki balon i nežno nosi po vazduhu. Osećaj je bio fantastičan, vetar se igrao sa mnom i to me je veselilo. Osetila sam kako sve ono što me na javi boli, bilo da je fizički ili drugačije, može da se nekako preda tom vetru i za mene predstavlja stvarno nešto kao lek.
Vetar me je gurkao ulicom, dok nisam stigla do jedne kuće. Malo je zastao ispred zida i ja sam se pitala da li ću sad zveknuti u njega, jer se nekad u snovima zid ponaša sasvim tvrdoglavo, kao i na javi. Ipak, vetar me je gurnuo malo napred i našla sam se napola u zidu, dok je valjda neki deo mog balona virio napolje. Takav je bio osećaj. Čula sam da neko korača kućom, osetila sam atmosferu u tom domu. Mirna i pitoma atmosfera, pomislih da neki dobi ljudi žive tu. Osetila sam plastičnu zavesu koja je visila nad zatvorenim vratima (one zavese od plastičnih resa, čija je jedina funkcija da se zapetljaš u iste, iako neki tvrde da su odlične protiv muva )
Vetar je i dalje bio oko mene i delovalo je kao da je živo biće, jer smo nekako komunicirali. Tada sam poželela da odem na drugo mesto, više radi testa, da bih videla da li će me vetar tamo odneti. I poslušao me je. Nije to bio klasičan let u snu, onaj kad sama idem gde god. Ovaj put ja jesam imala planirano mesto, ali me je vetar tamo odneo. Primetila sam da mogu da mu podešavam brzinu, isto kao što mogu da podešavam brzinu u snovima kada sama letim i što se toga tiče, ja ni ne vidim neku razliku, osim one koja mi kaže da sam jutros zaista imala neko lepo društvo i pomoć. Takođe sam otkrila da koliko god taj vetar može biti nežan i drag, isto toliko može biti silovit i ljut, a sve je bilo do mene, odnosno do onoga kako se ja osećam. Sve u svemu, neka jako lepa simbioza.
Ja sam radi testa uzela neku ulicu i kuću koja je bila u blizini, pa kada sam stigla tamo, provukla sam se unutra da vidim ko tu živi. U prizemlju je stanovala jedna porodica sa sitnom decom, to sam videla po vešu koji se sušio A gore je bio neki čovek koji je utišavao sve po kući, jer je upravo uspavao bebu. Videla sam ga dok je silazio niz stepenište.
Izašla sam kroz krov iz kuće i pogledala okolo. Kuća je bila na kraju grada, dalje su bile njive i jedan deo sa kamp prikolicama i nekim barakama, pa sam otišla tamo. Tamo su stanovali Romi. Bili su u nekom poslu napolju, muvali se, kada je jedna žena pogledala gore i obratila mi se. Pitala sam je kako to da me ona vidi, dok ovi drugi nisu, na šta me je ona pogledala onako u stilu:" kakvo je to pitanje?", podigla je svoju kosu, pokazujući na nju i rekla da je ona "vila" šta god to njoj značilo. Iz barake je izašao i jedan muškarac, sede kovrdžave kose, koji me je takođe video. Počeli su da se smeju i prepričavaju dogodovštine, a ja sam se tu spustila do njih, zanela u njihovu priču i zaboravila da sanjam. I kod njih sam se osećala prijatno, kao da su neka zaboravljena familija. (ne ona familija koja pravi probleme, uglavnom u vezi sa nekretninama
)