bajs je napisao/la:
kolos je napisao/la:
nijemo znanje je nijemo, zašto se uopće pozivati na njega kao na izvor informacija, kad nam ga je gotovo nemoguće shvatiti normalnom svjesnosću.
Također se s ovime spoznajama dovodi u pitanje je li uopće mudro pisati svoja saznanja, na “javnome “ mjestu poput foruma, koja dolaze od nijemog znanja , a nismo sigurni dal smo normalnom svješću ispravno shvatili “poruku“.
Ako ipak to radimo možda smo upali u klopku “duhovnog karijerizma “.
[color=#00FF00]Zato jer je ono objektivno i na taj način samo po sebi ispravno.
Ne treba prenositi informacije iz njega. Ono što je bitno da se prenese je to kako doći do stanja koje omogućava ulazak i pristup istom. Ovo nas vodi do pitanja o smislu i svrsi tog znanja. Trebamo naučiti kako do njega doći, u njemu boraviti, I što s tim? Postoji li mogućnost da naš um s vremenom počne razumijevati informacije kojima je svijest bila izložena, a um glup k’o noć nije u stanju shvatiti? Jer je informacija potpuno drugačije strukturirana. Um bi mogao, ako ga se nauči, baratati i s drugim oblikom informacija. Uzmimo, recimo, brzo čitanje. Prije više godina kad sam završila taj tečaj, informacija o “pročitanom tekstu” mi je drugačije dolazila, ne u obliku riječi o kojima razmišljam pa onda gradim sliku i imam razumijevanje pročitanog. Informacije koje sam tada (dok sam vježbala) dobivala, su slike koje mi se stvaraju pred očima i dubinsko razumijevanje. Nakon završetka čitanja, takvim načinom, povratak na klasično čitanje mi je izgledao sporo, naporno i gotovo nasilno. I tada sam imala strašnih poteškoća oko pamćenja pročitanog. Svijest mi je bila potpuno uronjena i znala sam sve sa svake stranice, ali samo toliko dugo dok nisam prešla na sljedeću stranicu.
Ovime se vraćam na temu sjećanja na znanje. U trenutku kada si izložen znanju, znaš sve, taj trenutak traje toliko dugo koliko i tvoja pažnja. Čim ti nešto odvuče pažnju u drugom smjeru, nastaje novi trenutak i sjećanje na prethodno znanje nestane.
Sjećanje nam predstavlja kontinuitet više trenutaka koje um analitički obradi i vrati nam natrag rezultat obrade. Kažemo da se sjećamo, jer razumijemo. Da bismo se sjećali trebamo izaći iz jednog trenutka, odmaknuti se od njega i pogledati ih nekoliko u nizu. Tada imamo sjećanje, kao proces. No, izašavši iz trenutka gubimo sadržaj. Zbog sporosti uma, sjećanje i događaji, svijet koji nas okružuje izgleda kontinuiran, stalno promjenjiv. “Stalna na tom svijetu samo mijena jest.” Kad boravimo u jednom trenutku, bez obzira na razinu svijesti /frekvenciju, ako smo duboko u tom trenutku, zaboravimo na sve ostalo oko nas. No taj trenutak sadrži i kreativnu klicu, osim boraka u "sada" nudi mogućnost stvaranja novog "sada". Omogućava nam da kreiramo novi trenutak pomoću namjere. Proces je tako brz da ga ne opažamo, a i navikli smo na njega, automat radi svoj posao. Dajući mu pažnju stvorili smo novi "sada", stari više ne postoji jer nismo u njemu. No, zbog sporosti uma, ostaju fragmenti sjećanja na prethodne trenutke. Tako da zaključujem da nam, u stvari, sjećanje uopće ne treba. Ali, s druge strane, ako se ne sjećam, kako ću se vratiti natrag?
Budući da smo multidimenzionalna bića u svakom smislu riječi, pretpostavljam da nam u nekim dimenzijama sjećanje ne treba, a u nekima možda treba. Samo treba odrediti pravu dozu.
Ne mogu ne spomenuti misao koja mi se stalno nameće, a proizlazi iz kanaliziranih poruka koje smo čitali na forumima. Ako je čovjek zemaljski bibliotekar, stvoren da bi posjetiteljima biblioteke pomogao čitati knjige, nije li tada naša uloga (bila) ulazak u znanje, s jedne strane, a s druge veza s vanjskim korisnicima naše knjižnice, koji kroz nas mogu čitati? Tada, čini mi se, baš ni ne trebamo ništa prenositi od znanja u svoj um, jer te informacija njemu ni ne trebaju.