Sjenko je napisao/la:
Hajde da vam ispričam par stvari koje su mi desile u proteklih nekoliko tjedana.
Kako je to Ivo dobro zamjetio, ja imam ogromnih problema sa strahom. Oduvijek, od kad se sjećam, prati me taj strah, kao ogromna njema prijetnja koja samo čeka svoju priliku da provali u moj svijet i zauzme moj um. Ono što je fascinantno, je to što je taj strah bio i ostao poptpuno iracionalan. Kao da postoji nešto u mojoj glavi, nekakvi centri, možda famozni implanti, koji služe da bi pojačavali taj osjećaj straha, natjerali me da od muhe radim slona. To doslovno izgleda tako da mi od jednom malog straha, stvore jedan cijeli mali unuverzum strahova u kojem više ni ne znaš čega te je strah, no svejedno te drži i prži. Namjeste mi tokove misli, koje me dalje vode u strah, naprave me zarobljenikom svog uma, natjeraju me da se vrtim u krug.
Izvadak Iz jednog mog starijeg posta, veljača 2009:
To je počelo prije godinu dvije a manifestiralo se napadima neobjašnjive tjeskobe (gotovo panike) koji su se uvijek i redovito događali navečer kod lijeganja u krevet. Jednom sam uspio -točno osjetiti- strano prisustvo (taj momenat je bio vrlo upečatljiv) no brzo sam ga (dal baš ja?
) odbacio kao nelogičnu misao. Znao sam što su "anorganci" kako ih zovem a ovo nije bilo to (njihova pojava je bitno jača i upečatljivija i događa se samo u stanju sanjalačke svijesti, obično). Nisam mogao nać smileno objašnjenje, čak sam mislio i da ludim jedno vrijeme, no nikad nisam dozvolio sebi da podliježem ovakvim mislima i momentima. Ratnk koji čuči u meni je slabašan, bijedan i zapostavljen
al postoji i neda se lako.
Citat:
No, ono što me je zbilja brinulo, je to što mi je i vanjski svijet namještao situacije koje su inducirale strahove, kao da više nema razlike između uma u meni i svijeta objekata u kojem živim.
I nema, lol. Prva pozornost gleda na sebe kao na otok, mi obuhvaćamo šire područje tonal-naguala /stvarnosti nego mislimo-vjerujemo.
Citat:
Malo mi je falilo da se prijavim u Vrapče. Nakon nekog vremena to toliko umori čovjeka da izgleda kao da te mozak počeo peći, a jedino za što imaš još volje je polako umrijeti. I tako sam vam ja prijatelji živio proteklih par tjedana.
Da te utješim: jesi čuo za onog skladatelja koji je poludio jer mu se stalno jedna nota vraćala u mozak?? E vidiš, meni se jedna misao, ono kad se lecneš kako se sjetiš nečeg (aha opet sam se toga sjetio) vraćala nazad i nazad tjednima. Što sam se više borio protiv nje izgledala je jača. Nisam je mogao zaboravit nikad. Nisam je imao energije objasnit i nisam siguran da je to bilo moguće. To mi se i prije događalo no nikad tim intenzitetom kao jednom tad. Što sam bio jači i čvršći u stvarnosti i u "racionalnom umu" ona kao da je imala više snage. Isprobao sam čitav spektar tehnika u "borbi" protiv nje, aktivna borba ju je izgleda snažila, unutranja tišina je donakle pomagala. Izgledalo mi kao da se jedan moj vlastiti dio pobunio protiv mene. I ništa- na kraju se povukla no kao da osjeća kad na nju mislim, uvijek živim u njenoj sjeni i mislim da ću tako živit cijeli život. No ipak, sad jest lakše jer kad je jednom dobiješ, poslije znaš da možeš. No samo da znaš da se čudne nestabilnosti ne događaju samo tebi.
Citat:
U više navrata pokušao sam se suprostaviti strahu, pokušao sam ga sagledati, razumjeti, nadići. Nebi uspio, no ako ništa pokazao sam neku volju da ga prebrdobrodim, još uvijek neki integritet samosvijesti.
To se može. Svaki je strah iracionalna opsjena,
mišljenje a ona ne vrijede pet para, to znam jer sam vidio. Tako da je moj tonal posebno "opremljen" za borbu protiv straha, ušao sam mu u srž više puta. Ne cijenim ga i ne pridajem mu pozornost kao pojavi. Znam da postoji, istrpim ga kad treba, pričekam da prođe i to je to. On uvijek prođe na kraju, točno kao što je i Don Huan govorio. Samo nastavi radit što radiš - strah će proći.
No ono što si ti doživio nije bio strah - to je bio napad, distorzija, nestabilnost? Neznam ti točno objasnit, još ni sam ne mogu dokučit o čemu se tu radi. Jel to aktivan napad - meni se čini da jest jer sve upućuje baš na to iako to ni sam ne mogu /ne želim vjerovat. Ponekad ga samo gledam i čudim se što sve postoji na svijetu. Najčešće ga ignoriram i milsim na stvari koje su mi drage. Može ga se ignorirat, ili se može borit na način da složiš film koji će ga "poraziti" u svojoj glavi - što je zanimljivo, između vas nema primirja. Nema koegzistancije. Kad on dobiva, ja gubim, kad ja dobivam ON GUBI, to točno osjetim. No ne želim rasipat energiju pa ga jednostavno zaobiđem. Čvrst tonal može održat svoju napetost i mimoići ga. Ne smeta mi puno samo ga povremeno osjetim dosta jako.
Citat:
To je nešto kao ogromni, kaotični um, super kompjuter, kojeg pokreće nebrojen broj glasova, glasovi čovječanstva. Činjenica koja me je začudila jest da taj veliki, kolektivni um, postoji u umovima svakog od nas (strana instalacija?). Taj um sam po sebi nema svijest, on ne zna što radi, kreće se kaotično, po glasovima. Ono što treba razumjeti je da su glasovi dvosmjerni, naš odjek u kolektivu i odjek kolektiva u našem fragmentu. Druga fascinanta činjenica je da on kompletno upravlja slikom realnosti, upravlja fizičkom ravni, matrixom. Kako u mojoj glavi, tako i vani, od tud su mi se namještale situacije, od tud nagla psihoza i osjećaj ludila i izgubljenosti.
Meni se čini da ti opisuješ tonal vremena. Opće polje tumačenja svijeta svih ljudi. No mislio sam da to postoji samo kao teoretski koncept, nisam znao da ga je moguće doživjeti tako osobno.
Citat:
Također, treća, možda najgora činjenica, je ta da u njemu ima nekolicina dominantnih, svjesnih glasova, koji se deru i tako nameću svoju volju drugim glasovima, tzv. peta kolona u našoj glavi.
Opet isto. Ti često robuješ prekoncipiranim pojmovima koji će te omesti u racionalnom tumačenju viđenog. Već sam ti ovo više puta spominjao. Svjedočio si nečem čudesnom a najbolje što možeš izvesti je to tumačiti po riječima čovjeka koji nikad nije doživio nešto slično? (onog tko je koncipirao pojmove kao "strana instalacija" i "peta kolona") Jel ne uviđaš apsurdnost situacije? Bitan stav čovjeka na putu od znanja je biti svjestan svojeg neznanja i prihvaćat stvari otvorena uma - kreirat mišljenje o nečemu nakon iskustva, ne prije njega.
Citat:
U tom trenu desilo se par paralelnih radnji. Prvo je došla zlatna vibraciona sila,
Nije li "vibracionu silu" kao koncept uveo stalker?
Citat:
koje se sljevala po mojoj kruni kao tekućina čistog zlata, dodir dostojnosti. Sljedeće što sam osjetio jest kao da nisam cijeli. Kao da sam polovica jednog kompleta. Osjetio sam nešto kao moj suprotni, ženski dio (?!)
Dvojnik? Čovjek postoji na više razina.
Citat:
sjeda na mene, spaja se samnom na seksualnom centru i na srčanom centru. Kad su dvije polovice postale jedno, otkrio sam nešto nadasve neopisivo. U tom sam trenu bio nešto kao entitet koji održava i nanovo stvara ovaj naš svijet svjetlosti unutar beskrajne praznine. Kao kreator koji čistom ljubavlju, mekanim zračenjem, koja nadvisuje spolove i dualnost održava kreaciju. U tom entitetu postoji nacrt za ljude, za muško i za žensko (ljudski kalup?!), dok je sam entitet nadspolan, androgin.
lol, koliko puta si spomenuo spolove

morao sam primjetiti sry

Citat:
Iz toga, sam pokušao dalje tražiti modul za funkcioniranje, no vidio sam, da nemogu vidjeti, da ću modul dobiti, ako ustrajem i ispoštujem dodir i šansu koju sam dobio. Taj modul, to bi valjda bilo sljeđenje puta srca, taj bi modul valjda bila besprijekornost.
Valjda.

Citat:
Strahovi nisu nestali, no desilo se nešto iznimno zanimljivo. Naime, još uvijek imam izboje strahove, no sad, kao da me više ne dotiču u toj mjeri. Kao da prolaze kroz mene, kao da su oni postali prozirni, duh, ili sam možda ja postao. Eh toliko pitanja, a tako malo odgovora

Zato jer ne postavljaš prava pitanja.
i za kraj, jedna prigodna
http://www.youtube.com/watch?v=_5G1viPR4sE&feature=colike