10. Život na grani kao civilizacijska bezperspektivnost
Da li to znači da je nefunkcionalna svijest naših naroda uzrok ovom društvenom kolapsu?
To je opšte zapažanje koje nije u funkciji posmatranja konkretnih osobina te društvene nesvjesnosti o kojoj govorim. Problem o kojem govorim se ispoljava kroz logičku povezanost društvenih protivrječnosti i kroz ukupan skup tih protivrječnosti koje mi doživljavamo kao patnju. Svijesti grupa koje se žele ispoljiti kao samostalni i neovisni elemanti jedne sveobuhvatne civilizacijske svijesti su samo jedan mali dio tih ukupnih protivrječnosti koje su utkane u ovu trenutnu stvarnost. Obzirom da ti nisi kroz obrazovanje i vaspitanje prihvatio te savremene civilizacijske uslovljenosti zajedničkog života, korisno je da se s njima bar intelektualno upoznaš.
Društveni odnosi u nekoj zajednici prolaze kroz svoj životni vijek. Ako se u nekoj društvenoj zajednici neprekidno usklađuju društveni odnosi sa razvojem civilizacije onda se taj proces održavanja te društvene zajednice odvija u kontinuitetu bez kriza. Praksa je pokazala da je taj uslov nemoguće ispuniti zbog institucionalne krutosti unutar društvenih odnosa koja se ispoljava na dva načina. Prvi je čvrst okvirni stav o društvenom uređenju te društvene zajednice, a drugi je administrativno uplitanje u te odnose koje nije sposobno neprekdno pratiti društvene protivrječnosti i te odnose prilagođavati savremenim civilizacijskim potrebama. Ako se u trenutku krize ne unesu novi kvalitetni društveni sadržaji, stanje u takvoj društvenoj zajednici zaostaje i zalazi dublje u protivrječnosti koje se ispoljavaju kroz iritirajuće pojave i patnju. To su najbolji momenti kada se može uraditi značajan kvalitetan društveni skok, jer su protivrječnosti jasne i uočljive. U prirodi su to sasvim normalni procesi koji po binarnom sistemu, ili sistemu isključivosti, istovremeno sa izazivanjem problema nude i njegovo rješenje. Kada čovjek upoređuje te prirodne procese sa prevazilaženjem društvenih kriza u narodima, primjećuje prisustvo strane inteligencije koja ometanjem ne dozvoljava, ili usporava ostvarivanje tog prirodnog skoka. Kao konkretan primjer se u prošlosti može uzeti gazdino proturanje marksizma kao objašnjenje uzroka društvenih kriza u civilizaciji.
Sve dok traje proces transformacije društvene svijesti kroz promjenu društvenih odnosa, otvorene su sve mogućnosti pozitivnog i negativnog uticaja u tom procesu. Naša svijest ima predstavu da državni aparat i zakoni određuju društvenu zajednicu. Međutim, praksa je pokazala da društveni odnosi kao rezultat društvene svijesti određuju državni aparat. U prvom slučaju, ako se kroz državni aparat formiraju društveni odnosi, oni predstavljaju zatvorenu društvenu krizu koja se ispoljava kroz te vještački nametnute društvene odnose. Primjer takvog društvenog uređenja je bila SFRJ. U tom slučaju se ne može govoriti o normalnoj društvenoj zajednici. Kroz istoriju se neprekidno osjeća nastojanje ovog prvog načina organizovanja koji praktično predstavlja pokušaj zaustavljanja normalnog civilizacijskog razvoja. Konkretan primjer ovog ispoljavanja je zalaganje međunarodne zajednice i istovremeno otpor grupa da se donese ustav BiH koji bi omogućio funkcionisanje jedne ,,savremene demokratske zajednice,,. Da je naša društvena svijest bar na prosječnom civilizacijskom nivou, ne samo da ne bi bilo problema oko donošenja tog ustava, već bi nam taj ustav predstavljao čistu formalnost, jer bi u tom slučaju naši društveni odnosi bili u savršenoj harmoniji.
Ako se iz posmatranja istorijskih događaja isključe dosadašnja tumačenja kroz materijalne uzroke i njihove posljedice, može se doći do zaključka da su naši narodi imali neprekidan raskorak između društvenih odnosa u kojima su egzistirali i savremenih civilizacijskih potreba. Postoje u nekim narodima momenti kada su ostvarivali tu ravnotežu. Jedan od tih primjera je i Dubrovačka Republika koju često pominjem. Zbog toga ja imam stav da ova društvena kriza na našim prostorima ima odgovarajuća rješenja koja mi ne vidimo. Rješenja ne vidimo zato što ne vidimo stvarne uzroke tih problema. Stvarne uzroke problema ne vidimo zato što je naša svijest operativna na nefunkciomnalnim pojmovima i nefunkcionalnim šablonima razmišljanja. Toliko je tih nestvarnih pojmova da se oni mogu uporediti sa čamcem koji ima stotne rupica u koje ulazi voda, a samo dvije ruke i dvije noge da ih čepe.
Koje uslove bi trebalo ispuniti da se konkretno definiše ta bosanskohercegovačka stvarnost, što bi po tvom tumačenju značilo i uočavanje stvarnih problema i njihovo efikasno otklanjanje?
Suviše si rano postavio to pitanje. Takvo pitanje ima smisla kada se upoznaš sa društvenim stanjem kroz pojmove i njihove veze koje još uvijek ne poznaješ. A tada ćeš i sam naći odgovor.
Savremeni civilizacijski odnosi u svijetu koje je uslovila visoka organizacija rada, trgovina, saobraćaj, informatika i nauka zahtjevaju društvene odnose prilagođene tim novonastalim uslovima. Uslovljenost zahtjeva da se svi narodi i pojedinci podjednako razvijaju u tim savremanim društvenim okolnostima. Intelektualni razvoj koji je sastavni elemenat tog razvoja obuhvata sticanje savremenih civilizacijskih navika i njihovo razumjevanje koje ja nazivam konsruktivna i funkcionalna društvena svijest. Takva svijest ne proizvodi nesporazume i sukobe, jer poznaje društvene osobine pojedinaca grupa ili naroda i kroz njih moralne, kulturne i religiozne različitosti. Iz ove priče već možeš osjetiti smisao pojma istinske demokratije. Sasvim je normalno da neki narod živi u svojim društvenim specifičnostima, ali je isto tako normalno da te specifičnosti prilagodi tim novonastalim savremenim civilizacijskim okolnostima. Etničko čišćenje, genocid, nacionalni ponos, i mržnja prema drugim narodima je specifično ponašanje neke grupe ili naroda kroz društvene norme iz plemenske zajednice.
Ako čovjek hoće da izgradi za sebe i svoju porodicu stambenu kuću, on tu svoju želju ostvaruje kroz ideju koja odgovara njegovim intelektualnim, moralnim, kulturnim i materijalnim mogućnostima. Neko će sazidati štalu i u njoj naći smisao porodičnog života. To nije sporno ako on to radi na neurbanizovanom zemljištu gdje ta kuća zadovoljava samo njegove životne potrebe i standarde. Međutim, ako on želi graditi kuću u gradu neke društveno razvijene države, onda je on obavezan prihvatiti uslove koji odgovaraju tim urbanim standardima. Ne može zidati štalu ni u funkcionalnom, ni u estetskom smislu. Ako insistira na izgradnji štale u urbanim uslovima, dobit će od odgovarajućih organa zabranu uz veoma precizno obrazloženje kroz zakonske odredbe. Urbanizam predstavlja društveni i materijalni okvir života u gradovima. To je naučna disciplina koja se brine za organizaciju života u gradovima. Budućnost razvoja gradova takođe predstavlja dio tog programa. Veoma značajna činjenica je da je generalni okvir urbanizma u cijelom svijetu skoro identičan. Snabdjevanje gradova vodom, energijom, prehrambenim proizvodima, organizacija pratećih službi koje se brinu o normalnom životu u tim uslovima, društvene norme koje određuju ponašanje u tim uslovima su samo neki zajednički elementi tog organizovanog života u gradovima.
Međutim, situacija je sasvim drugačija ako čovjek želi da ima društvene odnose u kojima će naći smisao svog života. Ideja te realizacije takođe zavisi od karaktera tog čovjeka. On može izgraditi plemanske odnose u okviru svoje porodice ili neke grupe, pod uslovom da ta porodica ili grupa bude izolovana od ,,urbanih,, prostora isto kao i gradnja štale. On ne može graditi te odnose u uslovima savremenog socijalnog života već u grupi koja je fizički izolovana.
Zašto mora biti fizički izolovana?
Kada bi takav čovjek pretukao djecu, suprugu, ubio nekoga iz krvne osvete ili povrede ponosa, ili učestvovao u unutrašnjim plemenskim nesuglasicama u okviru tih plemenskih shvatanja bio bi podvrgnut tretmanu kroz društvene norme te sredine, a to direktno ugrožava te odnose koji su za tu grupu normalni. Civilizacija je na takvom tehnološkom nivou da se društvena izolacija pojedinca ili grupe ne može izvesti. Pojedinac ili grupa su prisiljeni živjeti u tim savremenim civilizacijskim uslovima. I tu se pojavljuju dva problema.
Prvi je nepostojanje institucije koja će taj civilizacijski problem riješiti kao što su institucije koje vode urbanizam.
Drugi je nepostojanje programa i normi koje uređuju opšte civilizacijske odnose kao što je postojanje urbanih normi. Zar ustav neke države ne predstavlja opšte društvene norme ponašanja pojedinca ili grupe u nekom državnom uređenju? Opet birtijsko pitanje. Na momenat ću promjeniti sadržaj izlaganja i postaviti ti konkretno pitanje, šta je demokratija? Svako zna opisni odgovor, ali konkretnog jednoznačnog civilizacijskog tumačenja nema. Postoji službeno denfinisani pojam u društvenim naukama koji odgovara drušvenom uređenju države u kojoj se to tumačenje izvodi. Iz tog razloga ustav određene države određuje društvene norme samo svoje države koju naziva demokratijom. Švedske društvene norme i iranske društvene norme su po pitanju demokratije potpuno različite, a svaka od njih tvrdi da ima demokratsko uređenje. Ja govorim o društvenim normama koje određuju društveni odnos pojedinca ili grupe prema opštim savremenim civilizacijskim potrebama. Kada bi takve civilizacijske norme postojale, onda bi se u poređenju sa urbanim normama mogao odrediti odnos pojedinca ili grupe prema sredini u kojoj egzistira. I tada bi taj pojedinac ili grupa tačno znali koje uslove moraju ispuniti da bi zadovoljili te savremene civilizacijske potrebe. U tom slučaju ne bi neka grupa tražila plemenske odnose u savremenim civilizacijskim uslovima, već bi nastojala da vlastite društvene odnose uklopi u taj savremeni civilizacijski izraz.
Hoće li biti birtijsko pitanje ako te upitam šta podrazumjevaš pod savremenim civilizacijskim potrebama?
To su po mom shvatanju međuljudski odnosi usklađeni sa procesima u prirodi i ispoljeni kroz humanost.
Kako sam te ja razumio, papak ne zna da je papak zato što ne postoje društveni kriteriji iz kojih bi mu neko mogao ukazati, ili on sam shvatiti, da ima pogrešan društveni odnos prema sredini u kojoj egzistira.
Da, papak je svuda u svijetu papak, jer ne postoje zajednički civilizacijski kriteriji koji bi tačno odvojili njegovo ponašanje u odnosu na sredinu u kojoj se ponaša. Zbog toga se sva ispoljavanja papka tumače kroz kulturne i moralne norme sredine u kojoj se nalazi, a to ne daje odgovajuću opštu sliku tog pogrešnog društvenog odnosa prema sredini, i istovremeno ga oslobađa društvene odgovornosti. Ovaj problem se dodatno komplikuje, jer nemogućnost uklapanja takvog ponašanja u savremene civiilizacijske uslovljenosti, papak tumači kao nedozvoljavanje ispoljavanja svog ,,nacionalnog,, identitata. I tako papci neprekidno pokušavaju stvoriti savremeno plemensko ,,demokratsko,, društvo.
Obzirom da se te norme ne mogu uklopiti u te savremene društvene standarde, rješenje se vidi jedino u izolovanim društvenim zajednicama, čoporima. Kompletna kriza vezana za raspad SFRJ je usmjerena u tom pravcu. Masovna ubijanja i razaranja ukazuju na praktične posljedice takvih pokušaja.
Imaš li još neki primjer koji povrđuje nepostojanje tih opštih civilizacijskih normi?
To je u zadnjih nekoliko godina ekspanzija javnog propagiranja homoseksualizma. Homoseksualizam je prisutan u prirodi i njegovo postojanje nije sporno. Njegovo popularisanje kojeg nameću homoseksualci kroz javne skupove, parade, kinematografiju, namjerno medijsko skretanje pažnje i pridavanje značaja takvim ponašanjima, stvaraju šablone razmišljanja koji remete ravnotežu u prirodi. U tom slučaju homoseksualizam se ne ispoljava kroz prirodne procese, već kroz prihvatanje ponašanja homoseksualnih grupa. Jenostavnim rječnikom kazano, dijete u pubertetu ne ispoljava homoseksualno ponašanje kroz poremećaj hormona, već kroz modni trend kojeg nameće Gazda. Sama činjenica da Gazda kroz ustave ,,demokratskih,, uređenja, društveno organizuje takvo ponašanje, ukazuje na nepostojanje tog zajedničkog civillizacijskog okvira razmišljanja koji bi trebao dati uporedne vrijednosti porodice kao osnovne grupe civilizovanog društva, i homoseksualnih zajednica koje se pokušavaju ugraditi u te savremene društvene odnose. Iz ovoga nije teško zaključiti, da takvo ponašanje Gazde i njegove međunarodne zajednice ugrožava egzistenciju prodice i njen konstruktivan smisao u toj našoj civilizaciji. Homoseksualne grupe isto kao i nacionalno usmjerene grupe, pokušavaju svoje ponašanje opravdati pravom na svoje ispoljavanje kroz pojam demokratije koje im Gazda obezbjeđuje ne obazirući se na savremene civilizacijske potrebe. Ovdje nije sporno ispoljavanje homoseksualizma, već nastojanje da se ono ugradi u te savremene društvene odnose.
Ozbiljne posljedice nepostojanja tih zajedničkih normi ponašanja i razmišljanja u evropskim ekonomsko razvijenim državama se u zadnje vrijeme osjete kroz pojavu i jak uticaj radikalnih nacionalnih grupa koje sve više ulaze u javni društveni život tih zemalja. Osim neadekvatnih reakcija javnosti na te pojave, ne postoji potreba izgrađivanja ovih savremenenih društvenih odnosa, jer su društvene svijesti svih naroda u okviru čovječanstva nefunkcionalne. To je opšti civilizacijski nadostatak na Planeti.
Da li te savremene civilizacijske norme trebaju biti neka vrsta zakona ili diktature?
Skini se go i prošetaj glavnom ulicom. Koja će biti osnovna reakcija sredine koja te posmatra u tom trenutku? Mislit će da si lud. Čovjeka ne čine zakoni i diktature, već civilizacijska svijest. Ona se stiće kroz civilizacijsko programiranje koje se drugačije naziva obrazovanje i vaspitanje. I ta plemenska svijest je nabačena na čovjeka tim procesom. Jedini problem je što čovjek tu plemensku svijest doživljava kao svoj razum i nije svjestan da je patnja kroz nesporazume i sukobe koje doživljava posljedica te svoje vlastite svijesti.
Da li to znači da je nedostatak tih savremenehih civilizacijskih normi uzrok sukoba?
Ovaj nedostatak je uz nefunkcionalnu svijest centralno mjesto nesporazuma i sukoba na našim prostorima. Nemoguće je ta primitivna ispoljavanja kroz instinkt čopora u formi plemenske kulture uklopiti u društveni život prihvatljiv za sve. Potrebu stvaranja samostalne društvene zajednice sa tim plemenskim društvenim odnosima kroz izolovanost od civilizacije ja posmatram kao želju za životom u kavezu. Nemugućnost organizovanja takvih kaveza u savremenim civilizacijskim uslovima stvara praktičnu posljedicu koju nazivam boravak na grani. Pojam grane sam uzela zato što se praktično ti ciljevi ostvaruje kroz osjećaj potrebe borbe za kolektivnom plemenskom slobodom. Već sam ti nekoliko puta kazala da tu borbu za ,,grupnom slobodom,, nazivam skakanje za plastičnom bananom. Zbog toga kažem da se rat u BiH vodio na grani i sa grane. Već sam ti kazala da svako pleme zahtjeva dominaciju kroz organizaciju države sa svojim plemenskim normama, a niko nije spreman prihvatiti ulogu diskiminirajuće grupe u takvoj društvenoj zajednici. Ako prihvatiš stav da je društveni život prihvatljiv za sve zasnovan na čvristim društvenim temeljima koji omogućavaju nadgradnju, onda se sam od sebe nameće zaključak da organizacija života koju nameću plemenska shvatanja predstavlja nestvarne i nefunkcionalne društvene odnose koji predstavljaju nesporazume i sukobe. Iz tog opredjeljenja sam društvene uslove prihvatljive za sve nazvala boravkom na zemlji, a društvene odnose kroz zaostala civilizacijska shvatanja boravkom na grani.
Boravak na grani ima svoje specifičnosti u ispoljavanju. Prva je isključivanje iz upotrebe civilizacijskih normi koje se ne uklapaju u tu plemensku svijest. Ponašanje kroz ta plemenska shvatanja je naročito u sukobu sa savremenim opštim kulturnim i moralnim normama. To je osnovni razlog nepodnošenja OHR-a i visokog predstavnika međunarodne zajednice, jer oni bez obzira na nemogućnost djelovanja iz raznih razloga, verbalno kroz moralne i kulturne norme upozoravaju na moralnu i kulturnu neprmjerenost. Verbalna vulgarnost u komunikaciji, principijelna isključivost, tvrdoglavost, nacionalni i lični ponos, fizički obračuni, nasilno nametanje svojih principa i stavova i netolerancija su samo neka ispoljavanja kroz ta plemenska shvatanja.
Druga specifičnost je neprekidna borba protiv naprednih civilizacijskih uslovljenosti koje se osim ponuđenih pozitivnih civillizacijskih društvenih odnosa, kod tih grupa doživljavaju i kao negativne iritirajuće pojave. Gazda je veoma aktivan u davanju podrške pojedincima illi grupama čije se ponašanje i razmišljanje ispoljava u zaštiti tih plemenskih potreba.
Na osnovu čega si donjela zaključak o davanju podrške tim destruktivnim ispoljavanjima?
Nisam ja donjela taj zaključak, već je to praktičan rezultat zvanične politike međunarodne zajednice. Jedan od primjera je i Dejtonski sporazum čije posljedice mi trenutno preživljavamo.
Možeš li to objasniti.
Objašnjenje je jednostavno. Gazda je Dejtonskim sporazumom dao grupama pravo da ispoljavaju svoj nacionalni identitet onako kako ga pojedinačno svaka grupa doživljava. U takvim uslovima svaka grupa može svoje ponašanje tumačiti kao ispoljavanje svog nacionalnog identiteta. Jednostavno rečeno, pojedinac ili grupa mogu na glavnom gradskom trgu javno obaviti veliku ili malu nuždu i visoki predstavnik međunarodne zajednice i ostali građani moraju da poštuju taj postupak, jer izvršioci tog čina tvrde da je to u tradiciji njihove kulture. Svakodnevno smo izloženi ponašanjima, izjavama i komentarima koji su ispod nanjižeg nivoa vulgarnosti i intelektualnog primitivizma. Grupe koje u tom svom ponašanju vide mudrost i perspektivnost svoje grupne svijesti nesvjesno se izdvajaju iz osnovnih civilizacijskih uslovljenosti. Dejtonskim sporazumom je takvo ponašanje u društvenom smislu legalizovano i ima prioritet u odnosu na bilo koje civilizacijske kriterije. Time je međunarodna zajednica stvorila raj na zemlji za postojanje i daljnje razvijanje majmunske retardiranosti. Drugim riječima, stvorila je proces suprotan nužnom pozitivnom razvoju civilizacije. I posljedice tog procesa kroz protivrječnosti mi doživljavamo kao patnju. Sa civilizacijskog gledišta takava društvena organizacija kroz takvo ponašanje grupa predstavlja bezperspektivnost, a sa gledišta nacionalno orjentisanih grupa veoma perspektivan život na grani. Dobijeno pravo na ispoljavanje plemenskog ponašanja otvara ,,perspektivne planove,, za stvaranje nezavisnih plemenskih društvenih cjelina u formi država, u kojima će civilizacijska uslovljenost zajedničkog života obaviti spontanu ,,organizaciju društvenog života,,. To se već ispoljava u sredinama gdje kroz struture vlasti dominiraju plemenski odnosi samo jedne grupe. Jednostavnije rečeno, ,,oplemenjeni,, pripadnici plemenske svijesti u sredinama u kojima imaju vlast, u zadovoljstvu svog ,,nacionalnog,, ispoljavanja obavljaju nužde na javnim mjestima, a oni drugi koji ne prihvataju takvo ponašanje iz higijenskih, zdravstvenih i estetskih razloga potajno čiste te fekalije, jer se u takvoj sredini čiščenje smatra napadom na nacionalni identitet. Gazda sa svojim ambasadorima u ulogama međunarodnih predstavnika je tačno znao šta radi i kako organizuje ,,mir,, na našim prostorima. Da nekim slučajem postoje te zajedničke civilizacijske norme, Gazda i njegovi ambasadori to ne bi mogli uraditi. U tom slučaju ne bi bilo ni rata, ni intervencije Gazde, ni samog Gazde. Glavno sredstvo kojim Gazda organizovano djeluje preko organizacija međunarodne zajednice, je vješto zaobilaženje i sakrivanje tih zajedničkih civilizacijskih obrazaca razmišljanja i ponašanja. Kada bi se u takvim savremenim civilizacijskim normama znao moralni i kulturni minimum ponašanja koji zadovoljava uslove zajedničkog života u svim razločitostima, sredina bi izvršioce tog necivilizovanog ponašanja doživjela kao luđake na isti način kao kada bi se ti pojavio go na nekom glavnom trgu punom ljudi.
Da li osjećaš kulturnu neprimjerenost u ovim izjavama?
A da li se ti sjećaš kada sam ti kazala da vulgarnost i primitivazam koji se pojavljuje u našoj stvarnosti objašnjavam na orginalan način. Ako se društveni odnosi neprekidno pogoršavaju kroz neprekidnu ekspanziju i sve jaći intenzitet civilizacijske vulgarnosti, onda je moje viđenje budućnosti samo logički nastavak posmatranja te stvarnosti iz perspektive građsanske svijesti.
Spomenula si da je Dejtonski sporazum jedan od primjera gazdinog nametanja bezperspektivnih društvenih odnosa koje ti nazivaš boravkom na grani. Ako navedeš još neki primjer, mogao bih tu tvoju tvrdnju prihvatiti u tom opštem smislu.
Primjećujem da ti smeta moje stalno naglašavanje Gazde kao organizatora društvenih protivrječnosti koje pogoršavaju ukupno društveno stanje čovječanstva. Nefunkcionalni pojmovi i nefunkcionalni obrasci razmišljanja kojima operiše tvoj razum čine Gazdu neuočljivim i zbog toga imaš osjećaj da sam prenaglašena u isticanju njegove negativne uloge u razvoju civilizacije. Primjer kojeg ću ti dati izlazi iz okvira bosanskorcegovačke stvarnosti, ali je na indirektan način kroz plemensko ponašanje vezan za nju. Zadnji događaji koji sadrže jednostrano proglašenje nezavisne Republike Kosovo i zvanično njeno priznavanje od međunarodne zajednice je identičan primjer organizacije života na grani sa neprekidnim i nepreglednim društvenim posljedicama za taj region. Jednostavnije rečeno, to je stručno i planski stvoreno žarište nesporazuma i sukoba koje kao i na našim bosanskohercegovačkim prostorima stvara bezperspektivnu budućnost. Istim sistemom se pokušavaju stvoriti društveni odnosi u Afganistanu i Iraku poslije povlačenja gazdinih trupa.
Koje su to nesagledive i trajne posljedice?
To je spontano stvaranje društvenih odnosa u nametnutim uslovima koji kroz nepovjerenje i netrpeljivost stvaraju bezperspektivnu budućnost. Bezperspektivnost se ispoljava kroz plemensko društveno uređenje koje je dobilo od međunarodne zajednice zvaničnu verifikaciju. To je u civilizacijskom smislu zločin međunarodne zajednice.
Možeš li to konkretno objasniti?
Problem borbe za ostvarivanje prava na nacionalno ispoljavanje kosovskoalbanske nacionalnosti datira od šezdesetih godina prošlog vijeka. Nezadovoljstvo kroz uskraćivanje nacionalnog ispoljavanja je u socijalističkom sistemu bilo prisutno u svim narodima, tako da je ta prenaglašena borba kosovskih Albanaca, upućivala na ispoljavanje UMRI sindroma. Neprekidan problem u toj borbi je bio nedostatak konkretnih i funkcionalnih prijedloga koji bi mogli stvoriti bilo kakvu podlogu za izlazak u susret toj želji za nacionalnim ispoljavanjem. Postojali su konkretni prijedlozi koji nisu odgovarali stvarnim društvenim potrebama tog naroda. Trebaš uzeti u obzir da je takvo ponašanje zajednička osobina svih grupa koje pokušavaju nametnuti plemenske odnose u ovu trenutnu civilizacijsku stvarnost. To je opšti princip djelovanja kroz UMRI sindrom. Te grupe se ne bave konstruktivnim i konkretnim zalaganjem da kroz dogovor pronađu način na koji će ispoljiti te svoje nacionalne specifičnosti, već kroz obstrukcije i društvene diverzije pokušavaju nametnuti dominaciju svojih plemenskih shvatanja. Ovo izbjegavanje kosovskih Albanaca da pronađu zajednička rješenja prihvatljiva za sve su razumljiva samo djelomično zbog uticaja UMRI sindroma unutar ostalih grupa.
Da li to znači da posmatrač iz druge grupe ne vidi objektivno sliku tog plemenskog ispoljavanja?
Da, jer nefunkcionalne svijesti grupa nemaju zajedničku civilizacijsku podlogu koja bi mogla odvojiti UMRI uticaje u okviru stvarnosti koju posmatraju. U našem regionu jezičke razumljivosti su međugrupni nesporazumi i sukobi posljedica neuklapanja tih grupnih svijesti u savremene civilizacijske odnose. Porodične zajednice sastavljene od više porodica po muškoj liniji, strogi autoritet jednog ,,poglavara,, u toj zajednici, stroga intimnost tih zajednica izolovanih zidovima visine i preko 4 metra, čast svakog pojedinca koja se brani ubistvom, plemenske zakletve koje se ne smiju zloupotrijebiti, su samo neki primjeri ispoljavanja te plemenske kullture. Osnovna karakteristika takvog ponašanja je stroga pricipijelnost u poštivanju tih moralnih i kulturnih pravila. Konkretni primjeri tog ponašanja odvlače pažnju od uočavanja te principijelnosti koja ne dozvoljava prihvatanje savremenijih društvenih odnosa. Drugačije rečeno, civilizacijsku zaostalost ne čine plemenske norme ponašanja, već principijelnost kojom se te norme održavaju. Principijelnost je čvrst okvir tih plemenskih normi. Osnovni problem u svijesti grupa koje zaostaju u civilizacijskom razvoju je nesvjesnost te principijelnosti. Ta nesvjesnost omogućava ispoljavanje te principijelnosti na višim intelektualnim nivoima čime se stvara utisak o naprednijim kulturama u odnosu na kosovskoalbansku, a praktično predstavljaju identična plemenska ponašanja u drugačijim intelektualnim interpretacijama. Konkretan primjer predstavlja ponašanje kroz društvene obrasce ,,ugroženost svog naroda,, ,,čuvanje svoje tradicije i kulture, , ,,nacionalni ponos,, ,,izdajice svog naroda,, ,,nacinalni prkos,, zamjenica ,,mi,, itd. I zbog toga neka grupa vidi primitivnost kosovskoalbanskog ponašanja, a nije svjesna da istu takvu primitivnost ispoljava ali samo u drugačijoj intelektualnoj formi. Međunarodna zajednica je priznavanjem Kosova kao zasebne države otvorila mogućnost legalnog ispoljavanja plemenskih svijesti na svim intelektualnim nivoima kod svih grupa i time stvorila otvoreno i trajno žarište nesporazuma i sukoba. Jednostavno je organizovala život nagrani. U tom smislu je situacija potpuno identična kao i kod nas u BiH.
Gdje u tom ponašanju kroz te obrasce vidiš zaostalost civilizacijskog razvoja?
Kroz posljedice koje to ponašanje proizvodi. Dejtonskim sporazumom je dato pravo da se grupe ispolje kroz ,,svoj nacionalni identitet,,. Ovaj odnos međunarodne zajednice prema plemenskim društvenim odnosima daje podstrek drugim grupama da svoje zaostale društvene norme pokušaju ugraditi u savremeni civillizacijski život. Za našu bosanskohercegovačku stvarnost je međunarodno priznavanje Kosova kao države negativan uporedni društveni uzorak koji stvara podsticaj grupama sa zaostalim civilizacijskim razvojem da se bore za tu vrstu plemenske slobode. U ovom slučaju Kosovo-banana-skakanje predstavlja pokretačku snagu širenja nesporazuma i sukoba ne samo u našem regionu, već i šire. Kroz navedene obrasce koji sakrivaju plemensku principijelnost se praktično ostvaruje to skakanje. Grupe koje se priznavanjem Kosova osjećaju uvrijeđenim, ponašanjem kroz svoje ,,nacionalne,, obrasce prave nesagledive posljedice cijeloj civilizaciji. Ponos takve grupe, osjećaj nepravde, osvetoljubivost i prkos prema međunarodnoj zajednici, iznuđuju tačno predviđeno ponašanje kojim Gazda zaustavlja opšti razvoj čije posljedice i mi osjećamo. Ponašanje po tim obrascima ne riješava problem, već ga još više iritira. Principijelnost kod ljudi i ponašanje životinja kroz instikte, ispoljavaju tačno određene predvidive reakcije u ponašanju. Ova moja priča koju ti pričam ukazuje na masovno nesvjesno izvršavanje gazdinih ciljeva na isti način kako se koriste osobine ponašanja divljih životinja pri njihovom hvatanju u zamke. Sombolično se može ta zamka uzeti kao naš društveni život na grani.
Kažeš da su nefunkcionalna svijest i nepostojanje savremenih civilizacijskih normi i obrazaca razmišljanja osnovno sredstvo kojim je međunarodna zajednica u našem slučaju organizovala i vodi život na grani. Da li bar teoretski postoji mogućnost da se taj život spusti na zemlju?
Da, takva mogućnost postoji. Potrebno je ispuniti dva uslova. Prvi je da postoji neka grupa spremna da prihvati i ispolji te savremene civilizacijske norme razmišljanja i ponašanja koje ja nazivam građanska svijest.
Da li takva grupa postoji?
Da, to je prema zadnjim podacima 45% građana koji nisu izašli na izbore.
Po čemu zaključuješ da je to baš ta grupa?
Ti ljudi su neizlaskom na izbore jasno izrazili stav da ono što žele, se ne nalazi u ponuđenom političkom izbornom programu. U tom političkom izbornom paketu se nisu nalazila konstruktivna rješenja za izlazak iz društvene krize u kojoj se nalazimo.
Koji je drugi uslov?
Da se ta grupa društveno organizuje. U to spadaju građanska pravila razmišljanja i ponašanja, društveno organizovanje kroz intelektualnu, kulturnu i političku strukturu i ulazak u društvene strukture vlasti.
Da li je to po tvom mišljenju moguće ostvariti?
Praktično je veoma blizu ta realizacija i zbog toga se međunarodna zajednica trudi da nas što prije uvuče u NATO i evropske integracije kako bi spriječila takvo pozitivno ispoljavanje. Osim toga, neprekidno ignorisanje tih pozitivno orjentisanih građana ukazuje na onemogućavanje mogućih kvalitetnih promjena kroz taj pozitivan društveni potencijal.
Koji bi bio smisao djelovanja te građanske grupe?
Kao prvo, predstavnici te građanski orjentisane grupe bi kroz državne organe mogli ponuditi neobavezan društveni kodeks ponašanja kojeg bi ta grupa ispoljila u međuljudskim odnosima. U tom slučaju bi ta grupa predstavljala konkretan primjer civilizacijske zajednice. Istovremeno bi ona bila konkretna uporedna jedinica za utvrđivanje majmunske retardiranosti, a u praktičnom smislu bi predstavljala inicijalno jezgro stvaranja i proširivanja te građanske svijesti. Jednostavno rečeno, nemoguće je opisivati građansko razmišljanje i ponašanje kroz pojmove i primjere koji postoje na grani. Još jednostavnije, ako su svi na grani i nema nikoga na zemlji, nemoguće je onima na grani objasniti prednosti života na zemlji iz tri razloga. Prvi je zato što se informacija mora dati sa zemlje da bi oni koji žive na grani vidjeli da je i na zemlji moguć život. Drugi je da se primjerom na zemlji pokaže da je život na zemlji ugodniji, praktičniji i jednostavniji. Treći je da se ti na grani počnu osjećati neprijatno zbog uočenog primitivizma u odnosu na život na zemlji i počnu silaziti sa grane.
Gdje se u tom tvom upoređivanju nalazi bosanskohercegovački Parlament kao zvanični obveznik organizovanja civilizacijske demokratske društvene zajednice? Već sam ti nekoliko puta rekla, da je međunarodna zajednica Dejtonskim sporazumom organizovala život na grani na kojoj je organizovan i državni aparat. Kao posljedica toga, političari iz tih struktura vlasti predstavljaju najbolje prilagođenu vrstu na grani. To drugim riječima znači da se iz bilo kojih trenutnih političkih struktura ne može očekivati pozitivna prekretnica u razvoju našeg društva iz dva razloga. Jedan je društvena i državna organizacija na grani koju kontrolišu i usmjeravaju ovlašteni predstavnici međunarodne zajednice, a druga je psihopatski politički kadar prilagođen tim uslovima. I zbog toga je potrebna potpuno nova inicijativa, nova duštvena svijest, nova grupa i novi društveni odnosi. To ustvari nije novi društveni program, već nadgrađen društveni program iz vremena Turske i Austrougarske i podignut na sadašnji civilizacijski nivo. Drugim riječima, to predstavlja nastavak društvenih odnosa od kada su ti društveni odnosi mešetarskim društvenim uređenjima prekinuti, sa skokom u ovu savremenu ciivilizacijsku stvarnost. U tom slučaju bi se sačuvale sve narodne, kulturne i moralne osobine naroda uz sveopšte razumjevanje tih različitosti na prostorima te građanske svijesti.
Prema ponašanju predstavnika međunarodne zajednice može se zaključiti da oni nastoje osposobiti državni aparat koji će funkcionisati po savremenim demokratskim kriterijima Zapada. Problem se pojavljuje u obstruiranju svih pokušaja da se zvanično odrede pravila zajedničkog života kroz opšta zakonska akta kao što je ustav.
Nema ni pola sata a već si zaboravio da sam ti kazala da ustav ne određuje društvene odnose, već savremena društvena svijest određuje društvene odnose kroz ustav. Zbog toga, sve ovo što si mi ispričao predstavlja primitivnu birtijsku diskusiju kroz opisivanje stanja birtijskom logikom. Kroz psihopatsku propagandu je stvorena ova tvoja interpretacija koja sa stvarnim stanjem nema apsolutno nikakvih dodirnih logičkih elemenata. Pojam obstruiranja rada državnih službi je u goloj interpretaciji normalan život na grani, jer je skakanje sa jedne na drugu ,,grančicu,, normalna ,,prirodna pojava,,. Moraš prihvati činjenicu da u ovom bosanskohercegovačkom haosu nema izrazitih krivaca, zbog toga što su svi podjednako krivi. Oni koji imaju viši nivo društvene svijesti, imaju veću obavezu i odgovornost da tu svoju pozitivnu osobinu ispolje, a za neispunjavanje te obaveze podlježu većem teroru zbog zalaganja Gazde da ih spusti na najniži nivo. Maloprije sam ti dala primjer boravka na grani i uslove kojima bi se mogao život sa grane spustiti na zemlju. Ranije sam ti kazala da pojam obstruiranja predstavlja jednostranu moralnu osudu koja se ne uklapa u smisao opisivanja te osude kroz interpretaciju grupe koja se osuđuje. To su ta birtijska međusobna prepucavanja koja ne daju opštu sliku tog stanja. Ako želliš dobiti realniju sliku tih odnosa kojima se utvrđuje to ,,obstruiranje,,, onda u svoj zaključak moraš ravnopravno unjeti stav i obrazloženje grupe koja se optužuje za obstrukciju. Kada ispuniš taj uslov slika tog stanja izgleda sasvim drugačija i ne sadrži opredjeljivanje u moralnom smislu. U pozadini takve analize se nalazi slika psihopatskih aktivnosti koje se u ovim ,,normalnim,, uslovima ne mogu uočiti zbog jednostranosti kroz moralisanje.
Možeš li mi dati tu sliku našeg opšeteg društvenog stanja bez tog ,,moralisanja,,?
Pokušat ću, ali samo u smislu opisa tog života na grani. Potrebno je da prihvatiš činjenicu, da je sukob bilo koje vrste mentalno podjednakih subjekata, posljedica polarizacije njihovih stavova. Sam pojam društvene polarizacije nije obrađen u zvaničnoj psihologiji i sociologiji, jer bi otkrio njegov smisao, na sličan način kao i pojam instinkta čopora. Njegovom analizom se može doći do savremenih civilizacijskih normi razmišljanja i ponašanja koje određuju funkcionalnu pojedinačnu i društvenu svijest. Do sada ti nisam kazala da je glavna osobina te funkcionalne svijesti razumjevanje. Izbjegavanjem upotrebe pojma društvene polarizacije, Gazda kroz nefuncionalnu pojedinačnu i društvenu svijest neprekidno održava patnju kroz nesporazume i sukobe u cijelom svijetu. Skoro svaka mirovna intervencija UN-a je izvedena kroz fizičke ili neke druge podjele. Praktična izvedba te podjele izvodi se kroz polarizaciju. To znači, ako su u sukobu više od dvije strane, organizacija podjele se svodi na dvije. Ovo nije samo naš slučaj, već i slučaj u drugim kriznim područjima u kojima interveniše UN. Gazda zna da jedino kroz dvodjelne podjele može potpirivati i održavati sukobe, a samim tim i patnju. Konkretno i praktično je to u našem bosanskohercegovačkom slučaju izgledalo ovako:
Podjelu su obavili gazdini poslanici i sinovi koji su i bili organizatori tih nesporazuma i sukoba.
Tri grupe sa potpuno suprotnim i nepomirljivim stavovima kroz UMRI sindrom podjelili su na dvije strane. Jednoj grupi kao jednoj strani su dali sva ovlaštenja da svoju majmunsku retardiranost može ispoljiti legalno i javno kroz dodjeljenu ,,slobodu,,, svog nazovimo ga, nacionalnog ispoljavanja.
Organizatori te podjele su ,,ubjedili,, druge dvije grupe da se kao u nekoj koaliciji lakše mogu ,,nositi,, (parirati) ovoj prvoj strani, i u toj ,,koaliciji,, ,,skrpili,, neki zajednički jezik razumjevanja da se navodno lakše podnose. Ova ,,koalicija,, moralno obavezuje njihove grupe da međusobno kontrolišu svoje UMRI ponašanje. Da bi smisao polarizacije bio potpun, Gazda je jednoj ,,koalicijskoj,, grupi organizovao društvene, ili jednostavnije rečeno, međustranačke podjele i učinio je neefikasnom u smislu organizovanog i jedinstvenog ispoljavanja čopora. Na taj način je praktično omogućio dominaciju drugog ,,koalicionog partnera,, koji tu prednost koristi u konfrontaciji ili bolje rečeno čarkanju sa grupom koja ima legalizovano pravo na puno ispoljavanje svog ,,nacionalnog identiteta,,.
U tim čarkama su ponašanja te dvije ,,suprotne,, strane različita. Dok jedna javno i bez civilizacijske odgovornosti ispoljava svoju ,,tradiciju i kulturu,, kroz priznato pravo na tu vrstu ispoljavanja, ova druga zbog ,,koalicijske,, odgovornosti to ispoljava kroz veoma perfidnu psihopatsku igru koja ,,nervira,, druge grupe.
Za to vrijeme u stranački podjeljenoj ,,koalicijskoj,, grupi pojedinci po ugledu na komunističke proletere prave ,,samoinicijativno,, ispade koje ,,organi reda,, iz njihove grupe redovno zataškavaju.
I u takvoj društvenoj organizaciji nastaje veoma dinamičan život na grani.
Čini mi se da si spomenula ,,skrpljen,, zajednički jezik. Kakvo značenje ima ta etiketa?
Pokušavam alegorijom opisati uspostavljene društve odnose kroz polarizaciju. To pojednostavljeno znači da je međunarodna zajednica zvaničnom dodjelom prava na samostalno ispoljavanje svojih nacionalnih specifičnosti legalizovala pravo da svaka grupa prezentira stvarnost na svoj ,,nacionalan,, način. To znači da svaka grupa ima sposobnost razumjevanja samo u okviru svoje grupe, jer govori samo svojim ,,nacionalnim,, jezikom. Ovdje ne mislim na razumjevanje kroz rječnik, već na ispoljavanje principijelnih stavova grupa kroz UMRI sindrom. To znači, da svaka grupa u državi ,,uspostavljenog mira,, ,,ravnopravno,, ispoljava razmišljanje i ponašanje koje ima smisao samo u toj grupi. Dosadašnja praksa te podjele je praktično pokazala da se svaka grupa razmišljanjem ispoljava kroz svoje ,,nacionalne,, osobine, a to znači da društvene odnose interpretira svojim ,,nacionalnim,, jezikom. Posljedica toga je da niko nikoga ne razumije. U tim uslovima koalicija kroz Dejtonski sporazum prisiljava ,,koalicione partnere,, da se u ,,nacionalnom,, smislu podnose, ili bolje rečeno, ,,razumiju,, što ja nazivam skrpljenim jezikom. Sastavni dio tog sporazumjevanja je i prikrivanje otvorene netrpeljivosti tih koalicionih ,,partnera,,. Je li taj tvoj opis sarkazam?
Ne, to je orginalna interpretacija vulgarnosti Organizacije ujedinjenih nacija koja je stvorila to stanje.
Pa kako je po tvom viđenju trebala postupiti međunarodna zajednica da se stvori bolja organizacija našeg društvenog života?
Opet birtijsko pitanje. Kako ne možeš shvatiti da međunarodna zajednica nesporazume i sukobe većih razmjera ne rješava kroz humane i civilizacijske principe. Proces kojim se ispoljavaju te inrvencije je necivilizacijski. Zato pitanje o načinu na koji je trebala postupiti međunarodna zajednica nema smisla. Zato i tvoje pitanje nema smisla. Jedini smisao pozitivnog djelovanja međunarodne zajednice bi bio da se njene tajne službe ne upliću u društvene i ekonomske odnose unutar naroda i da zvanično ne nude bilo kakvu pomoć. Ova negativna iskustva sa međunarodnom zajednicom upućuju narode na samostalno traženje rješenja za nastale nesporazume. U tom smislu sam govorila o samostalnom organizovanju ,,društvenog uzorka,, koji bi predstavljao inicijalno jezgro stvaranja moderne građanske zajednice.
Jednom si kazala da se međunarodna zajednica mora uplitati u naše društvene odnose zato što joj ponašanje pojedinaca i grupa iz naše sredine smeta. Da li je to u suprotnosti sa predhodnim zaključkom?
Nesporazum u ovim izjavama nastaje zbog odvojenog posmatranja uzroka i posljedice unutar ove društvene krize. Poslije formirane društvene karikature koja predstavlja trenutnu našu stvarnost, ta ista međunarodna zajednica se pojavljuje da nam pomogne u rješavanju posljedica koje je ona proizvela. U tom smislu pritužbe na ponašanje pojedinaca ili grupa imaju smisla. U prvom slučaju sam govorila o posljedicama, a u ovom razgovoru govorim o uzrocima.
Postavit ću ti pitanje na drugi način. Na koji način ti vidiš mogućnost uspješnog djelovanja međunarodne zajednice?
Kada se prilazi riješavanju društvenih nesporazuma ili sukoba, onda princip poštivanja društvenih osobina pojedinca, grupa, naroda ili nacija mora biti neprekidno i maksimalno prisutan. Instinkt čopora ne zna za taj princip. Zato se taj princip poštivanja društvenih osobina grupa mora naturiti grupama u sukobu ako se žele uspostaviti trajni pozitivni međuljudski odnosi među tim grupama. Naturanje nema smisao prisile, već predstavlja civilizacijsku nužnost. Ako smisao tog principa neka grupa ne razumije, sasvim je normalno ignorisati njihove zahtjeve koji ne sadrže taj princip, a istovremeno vršiti civilizacijsko obrazovanje te grupe kroz konkretne akcije. U toku pregovora se pronalazi ona grupa koja ima najveći intelektualni i društveni potencijal da razumije tu civilizacijsku nužnost, a ne grupa koja fizički kroz nasilje dominira. U tom slučaju osnova izrade budućeg uređenja se gradi kroz onu grupu koja je najspremnija prihvatiti te savremene društvene odnose. U tom smislu najbolje uslove je imala grupa od onih 25% birača koji nisu izašli na izbore prije izbijanja sukoba. U takvim pregovorima nema foliranja grupa, jer se koriste materijali koji opisuju zvanično ponašanje tih grupa prije i za vrijeme vođenja sukoba, a ne njihova napamet naučena uloga u tim pregovorima. Istog trena kada neki papak, predstavnik neke pregovaračke grupe počne rasipati filozofiju slobode za koju se zalaže, neko od organizatora mu začepi usta sa konkretnim dokazima koji kroz ponašanje u grupi demantuje tu ,,filozofiju,,. Postavlja se pitanje, da li takav tretman može imati efekat u pregovorima obzirom na bezobzirnost tih grupa u sukobu? Odgovor je da može, ako međunarodna zajednica ima autoritet ostvaren kroz principe za koje se zalaže. Psihološka osobina papka je da se napuhuje i pravi važan ako to prisutni omogućavaju i dozvoljavaju. U suprotom, papak je manji od makovog zrna. Činjenica da međunarodna zajednica nije vodila direktno dijalog sa predstavnicima njihovih grupa, već sa psihopatama koji su organizovali taj rat, ukazuje na namjerno izbjegavanje ulaska u suštinu tih međuplemenskih nesporazuma. Ovaj komentar nisam dala kao model ili uputu za rad međunarodnih institucija koje su zadužene za organizovanje društvenog života, već da ukažem na ponašanje međunarodne zajednice kojim je ostala bez autoriteta. Taj nedostatak autoriteta se u ovom istorijskom trenutku pokušava prikriti kroz optužbe ratnim žločincima da su fizički ometali rad međunarodnih institucija omalovažavanjem i nepoštivanjem postignutih dogovora, kidnapovanjem članova mirovnih snaga, ucjenjivanjem i slično.
Ostaje jedna otvorena nejasnoća. Znam na koji način se zvanično predstavnici svojih grupa ponašaju i time stvaraju nesporazume i nerazumjevanje. Ne mogu shvatiti način na koji je Dejtonski sporazum omogućio takvo ponašanje, jer je takvo ponašanje bilo prisutno i prije uspostavljanja mira. Imaš li neki konkretan primjer tog negativnog ispoljavanja kroz društvenu ili državnu organizaciju?
Ne vidiš takve primjere zbog psihopatizovane svijesti. Moraš shvatiti činjenicu, da u svojoj svijesti imaš pojmove i obrasce razmišljanja koje su dale psihopate kroz stvarnost u kojoj se nalaziš. Bez obzira koliko se neko trudi da bude neutralan, on tu neutralnost ne može postići jer nije imao priliku upoznati se sa pojmovima koji se nalaze izvan te stvarnosti. Postoji jedan konkretan primjer koji zaobilazi birtijsko presuđivanje, a istovremerno zalazi duboko u psihopatsku manipulaciju. Pripremila sam ga za jedan drugi razgovor, međutim, tvoje pitanje me prisiljava da ga iznesem.
Vratimo se za trenutak u vrijeme ratnih sukoba. Prvi simptom psihopatizovanog čovjeka je osjećaj i stav da je borba njegove grupe bila pravedna, i time opravdana. Pod takvim uvjerenjem su oružano učestvovali sljedbenici svojih grupa. Takav čovjek vidi puni smisao svog oružanog angažovanja. Neki borac će kazati da se borio za goli život. Drugi će kazati da je spriječio porobljavanje svog naroda. Treći će kazati da je branio svoju porodicu i imanje. I tako redom, svaki borac iznosi razloge kroz punu pozitivnu moralnu opredjeljenost. Ali ostaje jedna činjenica koje ni jedan od njih nije svjestan. To je pitanje, kako je moguće da smo se međusobno ubijali i svaki od nas je za to imao pravi razlog? Drugačlije rečeno, svako je za sebe bio u pravu da ispravno postupa i istovremeno je vidio pripadnike iz drugih grupa kao neprijatelje koji ga ugrožavaju. Za normalnog civilizovanog čovjeka je to normalno razmišljanje u okviru kojeg smatra da je ,,ona druga strana,, kroz manipulaciju prevarena i navedena da porobi ili ubije borca koji se brani. I na taj način se svako brani od onog drugog koji je ,,manipulacijom prevaren,,. Iz toga proizilazi da su svi u moralnom smislu u pravu i svi manipulacijom navedeni da porobljavaju i ubijaju druge. Ako ratni sukob ima pobjednika, pobjednik iz tog sukoba određuje zvanični stav o poraženom i utvrđuje njegovu krivcu kroz pravila pravednosti koje taj pobjednik interpretira. Time se zvanično i definitivno utvrđuje koji su borci bili napadači, a koji branioci. Međutim, međunarodna zajednica je uspostavila mir u BiH u kojem nije definisala pobjednika i poraženog. To pitanje je ostalo nerješeno. Dejtonskim sporazumom je dato pravo da svaka grupa ima zvaničan stav o pozitivnom moralnom učešću u tom ratu, a samim time i svaki borac iz svoje grupe ima stav o pravednosti u okviru svoje borbe. Mogla se međunarodna zajednica kroz Dejtonski sporazum odrediti prema tom ratu kroz humane civilizacijske kriterije i okarakterisati taj rat kao necivilizacijsko sredstvo rješavanja nesporazuma, ali nije ni to učinila. Posljedica toga je da svaka grupa inerpretira smisao rata kroz opravdane razloge koje je imala prije i za vrijeme rata. Time se društveni odnosi grupa prema stvarnosti nisu promjenili što za posljedicu ima zadržavanje plemenskih potreba grupa za samostalnim djelovanjem kroz instinkt čopora. Manifestacija tih odnosa kroz državnu organizaciju je fond za borački i invalidski dodatak na nivou Republike, a praktično predstavlja tri odvojena fonda za dodjelu boračkih penzija i boračkih beneficija. Svaka grupa u okviru svog nacionalnog jezika razumljivosti dodjeljuje odgovarajuću boračku naknadu za učešće u tom ratu. To drugim riječima znači da je Dejtonskim sporazumom legalizovano i praktično kroz državne institucije omogućeno daljnje ispoljavanje različitosti koje su i ranije bile uzrok ratu. Nacionalna netrpeljivost od ranije i UMRI sindrom su legalizovani pod uslovom da nema oružanih sukoba. Ovom životu na grani se daje poseban smisao kroz manipulaciju u ,,drugom potezu,,. Kada psihopatama ponastene odgovarajućeg majmunsko retadiranog sadržaja kojim drži pažnju UMRI-ovaca, počnu ,,čačkati,, po tim fodovima i iznuđivati odgovrajuće reakcije tih ,,zaslužnih boraca,,. ,,Čačkanje,, može imati pozitivnu i negativnu orjentaciju u odnosu na korisnike tih fondova. U pozitivnom smislu se prave društvene akcije u kojima se pronalaze lažni korisnici koji nemaju pravo na ta sredstva, čime se ističu zasluge i važnost učešća pravih ,,boraca,, u ratu. U negativnom angažovanju, psihopate, opet kroz institucje vlasti umanjuju te dodatke i time iznuđuju organizovanje javnih skupova u kojima ,,borci,, javno veličaju svoje boračke zasluge u okviru svojih grupa. Na taj način se kroz institucije vlasti koje su utvrđene Dejtonskim sporazumom potenciraju i produbljuju različitosti koje mi doživljavamo kao patnju. Psihopate kroz institucije vlasti potpiruju netrpeljivost i mržnju, a međunarodna zajednica u takvim uslovima pokušava BiH ,,legalno uključiti,, u NATO savez i evropske integracije.
Da li to znači da ne postoje zaslužni borci u tom ratu?
Ne postoje zaslužni borci. Postoje žrtve rata u fizičkom i mentalnom smislu. Borci koji su preživjeli rat predstavljaju tu psihofizičku oštećenu kategoriju.
Da li to znači da ti ljudi nemaju pravo na boračke dodatke?
Ulaziš u birtijsku diskusiju. Ja ne govorim o pravu na boračke dodatke, već o potrebi da se tim ljudima da određena naknada zbog umanjenih psihofizičkih sposobnosti kroz manipulaciju i rat, a to je zdravstveni problem koji zalazi u drugačije kriterije od ovih koje sadrži tvoje pitanje.
Na koji način bi to prihvatili ti ljudi koji su uvjereni u opravednost svog učešća u tom ratu? Reagovali bi prema nivou i konstrukciji njihove svijesti. Reakcija bi u tom slučaju određivala nivo tog psihofizičkog stanja.
Vidim da te borce svrstavaš u ,,umobolnike,,. A gdje je u tome UMRI sindrom i reakcije psihopatizovanih ljudi?
Nisu svi UMRI-ovci i psihopatizovani ljudi nosili oružje i međusobno se ubijali. Moraš prihvatiti tu razliku. Ja govorim o kategoriji ljudi koja opravdava svoje učešće u ratu kroz oružane aktivnosti.
Pa na koji način im objasniti da su manipulacijom uvedeni u ratne aktivnosti?
Obzirom da im to niko ne može objasniti, jedino rješenje je poslati ih u invalidsku penziju i određenim psihološkim programom ih držati podalje od javnog ispoljavanja.
Šta znači ,,držati ih podalje od javnog ispoljavanja,,?
Iz savremenog civilizacijskog gledišta to znači, zabaviti ih prikladnim psihološkim programima i paziti da ne obavljaju javno ,,fiziološke potrebe,, na javnim mjestima.
Imam utisak da tvoja interpretacija savremenog civilizacijskog društva predstavlja određenu vrstu društvene diktature.
Pogrešno si me razumio. Ja ne govorim samo o ,,borcima,, koji se ispoljavaju kroz ,,pravednost,, svojih grupa, već i za ostale u prošlosti izgubljene svijesti. Pri tome ne mislim na fizičko suprotstavljanje i djelovanje takvom ispoljavanju, već djelovanje kroz društveno obrazovanje uz konkretne pozitivne primjere i uzorke civilizacijskog ponašanja kako bi se stvorila uočljiva razlika između zdravog društvenog života i primitivnog kroz plemensku svijest. Organizovanim društvenim angažovanjem i obrazovanjem bi se kao u vremenu Turske i Austrougarske obnovio stalež civilizovanih ljudi i odvojio od onih koji zaostaju u tom razvoju. Naši narodi kroz osjećaj pravednosti osjećaju potrebu za tim savremenim civilizacijskim izražavanjem i uvjerena sam da kroz taj osjećaj to i zaslužuju.
Međutim, trenutna stvarnost je sasvim drugačija. Vještim desetlječnim manipulacijama, svi smo dovedeni u nefunkcionalno stanje svijesti iz kojeg ne vidimo stvarnu, bolju i perspektivniju budućnost. Naša svijest je degradirana, tako da ona nema kontrolu nad samom sobom. Prilagođava se vanjskim uticajima, umjesto da djeluje ispred i iznad njih. Zatvorena je u grupne svijesti koje su pod kontrolom sveukupnog porobljivača. Iritirajuće pojave ne posmatra kroz samoanalizu, već reaguje u njenom odsustvu.
Ono čega se Gazda najviše boji i zbog čega je njegova vulgarnost naročito izražena na našim prostorima je ogroman psihološki potencijal naših naroda koji kroz društvenu inteligenciju može da mu svakog trenutka poremeti planove.
Do narednog teksta
pozdrav.
|