Ljubav je kad te netko ne pojede

eh da, ali to je zadnja faza. ne zadnja faza koju možeš postići u ovom životu nego faza kod sjedinjenja sa "ja jesam".
al kad to spustimo na naš nivo tad ispada da je empatija ta famozna ljubav. kad te boli dok drugog boli, kad si sretan dok je drugi sretan, ali ne onako površno nego iskreno, istinski, duboko. tad si konektiran s drugim, makar samo na tren, ali u taj tren ste jedno - izvorno, spojene duše.
ono što smo zaboravili, zanemarili, da smo svi jedno energetsko biće koje je samo sebe rascjepkalo radi samoistraživanja.
možda se samoinicijativno više ne zna/ne može (ne znamo/ne možemo) spojiti u jedno pa je na nama da pronađemo tu vezu među sobom i opet postanemo jedno. a ta veza je, jel, ljubav!
tak si ja nekak mislim.

Lijepo rečeno

Srecu i ljubav drugima mozemo dati samo ako smo i samo srecni, u drugom slucaju bih se slozio sa postom iznad da samo pravimo empatiju koja stvara apatiju. Moje misljenje je da svjesno moramo voljeti i imacemo ljubav, ne isljucujuci JA(ne mislim na podrazumjevani ego), vec na pravo sustinsko JA koje je spojeno sa svime. U nama je i dobro i lose, ne mozemo ga traziti vani, jer smo mi univerzum. A u jedno cemo se spojiti ako volimo svojim djelom univerzuma, tj. nama, kao i u tijelu, ako jedna karika ne funkcionise ne radi nista, samo spoj zdravih ljubavi i lake energije i emocija nas vodi ka poboljsanju, ja nisam za ono da se prepustimo, jer energija sama po sebi izaziva haos i moramo je ukrotiti u ljubav. Nadam se da me razumijete.

Prema mojem iskustvu nema tu "zadnje" ni "prednje" faze. Svatko od nas može u bilo kojem trenutku SADA postići stanje univerzalne ljubavi. Ne kažem da je ono trajno, ali jedno po jedno iskustvo nas izgrađuju.
Univerzalna ljubav nije empatija, već stanje spojenosti s drugim bićem kad ja kao osoba ne postojim, zaboravim na sebe i svoje malo egoistično ja. Premda mislim da joj se može pristupiti kroz empatiju, možda.

Lampa sviđa mi se tvoje iskustvo i stav, samo piši.

Vidim da netko jaše emanacije apsoluta

Iz gore navedenoga znači da drugima nemamo što dati ako nismo sretni. Nekako se baš ne slažem s tom tvrdnjom. Dovoljan je kratki kontakt s osobama koje nam znače da bi se ravnodušno stanje pojedinca pretvorilo u stanje nazovimo ga “emocionalne pobuđenosti” ili više frekvencije. Univerzalna Ljubav nije emocija nego stanje svijesti. Emocije su lansirna rampa za postizanje viših frekvencija koje nas vode do univerzalne Ljubavi. Bilo koja emocija može biti aktivator viših frekvencija vibracije (ljubav, ljutnja, bijes, bol, patnja, ...). No same emocije nisu dovoljne već primjena u kombinaciji s namjerom bez očekivanja prema drugom biću (znam da zvuči komplicirano no nemam boljeg objašnjenja za sada, vjerojatno netko drugi može dodati ovdje štogod upotrijebljivog).

Budući da je ovaj svijet kojeg naseljavamo zatrpan patnjom (mislim da svi znamo zašto), pretpostavljam da tehnika postizanja univerzalne Ljubavi kroz emocije predstavlja strogo zabranjenu i čuvanu tajnu. Možete li zamisliti kako bi se svi ljudi na svijetu, koji prolaze kroz bol i patnju, mogli uzdići kad bi znali primijeniti tehniku za postizanje univerzalne ljubavi. Naravski, znamo i posljedice za drugu stranu, u tom slučaju - nema papice, nema života 4D OPS-u.
Tako da mislim ključ tajne leži u pravilnom izvođenju tehnike za transformaciju emocija u univerzalnu Ljubav. Stalno mi se vrti po glavi kod 3535, a neki put 5353, ali još uvijek ne znam što s njim. Možda netko ima ideju?

Univerzalna ljubav je potpuno razoružavajuća od svega. Tu ne postoji pogodba ni moranje bilo čega. Svjesnim moranjem nečega nećemo postići najvjerojatnije ništa, možda glavobolju.


Ne znam da li pravilno razumijem što si htio/htjela reći, no, mislim da ne možemo ukrotiti ništa, nego preusmjeriti energije prema emocijama koje će nas lansirati u pravcu Ljubavi. No, pretpostavljam da ti je to bila namjera reći?

Tehnika postizanja univerzalne Ljubavi kroz emocije??

Pa, ovaj... meditacija? Iliti, osama, tihovanje, kontemplacija,rekapitulacija, vece prisustvo svesnosti u svakodnevnici, delanje bez napora (bez unutrasnjih otpora, gundjanja uma), cisto davanje bez ocekivanja ... ... , a zacinjeno jednostavnoscu, prostodusnoscu...?

Kroz sve to, priblizavamo se sopstvenom bicu, postajemo sve vise autenticni, protocniji za "delovanje" Duha, i, samim tim, otvoreni smo za priliv Ljubavi. Koja se, po prirodi svojoj, uliva u nas srazmerno nasoj sposobnosti davanja, koja opet, zavisi od nase trenutno postignute sirine. Mada, ako smo vec dotle dosli, tada znamo da nazad nema, jer sirenje se nastavlja, do u beskraj... sto je uslovljeno jedino, zreloscu duse i snagom unutrasnjeg usmerenja.

Tako nekako to vidim...
Recimo.

Emocije su alat, kao cekic naprimer, ili francuski kljuc. Kao sto je i fizicki bol alat. Sluze svojoj svrsi i nemaju nekakvih veza sa ljubavlju. Imaju pod onim sto mi podrazumevamo kao ljubav, ali ne sa "sirokim shvatanjem" sto bi bila prava ljubav.




Zasto?

Ovdje se lako desi da niko nikog ne razumije....

Kad se priča o pravoj ljubavi po meni se priča o putu na vrh svega, a na tom putu su za nas izgleda najveće zapetljancije i blokade u emocionalnom tijelu (ako ćemo uzeti zdravo za gotovo da imamo onih 7-10-12... tijela, ovisno o učenju).

Tu sad uskačem da možda razjasnim "tehniku postizanja univerzalne Ljubavi kroz emocije", to u biti nije tehnika nego vjerovatno jedini put (ili stanje usklađenosti) kojim se može ići u još veće kombinacije usklađenosti sa još višim tijelima.
Emocionalno tijelo je nivo iznad fizičkog i bez oživljene svijesti i samosvjesti tog tijela ne vidi se nešto mnogo dalje.

Evo jedan post o problematici zapetjanosti emocionalnog tijela koji bi mogao pojasniti na što ciljam:
viewtopic.php?p=85544#p85544

Evo isječak, ali neke stvari treba ostvariti na sebi da bi se to razumjelo inače zvuči ko da netko laprda NABS:

Sta imamo pred sobom kada neko funkcionise iz prve cakre? Coveka kojim upravljaju instinkti, kroz njegovo nesvesno. U zavisnosti od stepena prisustva svesnosti u coveku, on ili bira da tu kosmicku energiju preusmeri na gore i razvija se, ili tu ostaje zaglavljen, i samim tim potpuno podpada pod uticaj sudbine i karme iz svojih proslih zivota. Tada, vidimo inerntog, tromog, egocentricnog coveka, kojim upravljaju nagoni.

Ako je prisustvo svesti vece, dizemo se na funkcionisanje iz druge cakre. Odatle zapocinje evolucija nase svesti, i tu se karme aktiviraju. Tu je nase podsvesno, sva iskustva i utisci iz ovog zivota, pocevsi od samoga zaceca. Odatle se razvija licnost. Kada osvestimo bes, mrznju, ljubomoru, okrutnost, pozudu i oholost, i pobedimo lenjost, strah, sumnjicavost, osvetoljubivost, zavist i pohlepu, tek tada mozemo ostvariti samopouzdanje, samosvest, hrabrost i osetiti radost.

Ako su predhodne dve cakre prociscene, i energija tece slobodno, tada smo zdravi, snazni i uravnotezeni. Malo smo se prosirili, tako da razmisljanja idu u smeru "nase", za razliku od prve gde je postojalo samo "ja" i druge gde je postojalo samo "moje". U ovoj se cakri nalazi snaga, pa sad vidite sta dobijamo, kada covek nije potpuno osvestio svoje nesvesno i podsvesno, a uspeo je da se usdri u trecoj cakri. Mocnog coveka sklonog manipulaciji.

Najveci broj ljudi na ovoj planeti zivi iz prve i druge cakre. Oni iz trece su u manjini, kao sto znamo, na kraju krajeva oni su samo u sluzbi onih malo jacih manipulatora. Ali, ostavimo sad njih, idemo dalje. Jer ima i dalje, na svu srecu.

Cetvrta cakra, anahata, je centar emocija. Pesnici, knjiizevnici, umetnici, covekoljupci, oni su tu, u sredistu srca. Kada se energija anahate penje ka duhovnoj svesti, nasa se osecanja manifestuju kao cista bozanska ljubav, posvecenost i predanost, medjutim, ako je nasa (nedovoljno osnazena) svest spusta na nizi nivo, tada nas savladaju neuravnotezene emocije pozude, ljubomore, ocaja... Snaga ostvarenja zelja ide iz anahate. U kojoj meri i kojom ce se brzinom zelja manifestovati, to zavisi samo od prociscenosti anahate.




Eh, ... da.

Mada... ipak... na srecu, desava se i da se poklope i usklade u razumevanju, sto zavisi od postignutog stepena osvescenosti svakoga ponaosob. Nista strasno ako su tu negde, ali ako je razlika u svesnosti velika, tada, onaj koji je uspeo, dosledno prateci svoje teznje, nesto vise da postigne kroz svoj samorazvoj, moze i da bude povucen nadole ...

Znaci, rad na sebi, pozurimo polako...

Stari moj,
predlažem malo više
U literaturi koja se proučava na ovom i sličnim forumima se izričito ukazuje na vezu između emocija i univerzalne ljubavi. Tvrditi da nemaju nikakve veze znači da
a) ili ne čitaš
b) ili ne razumiješ
c) nešto treće (dopiši sam).

Na svu sreću to nije neizlječivo.

Sve to manje-više stoji, međutim, postići stanje univerzalne ljubavi u ovim uvjetima u kojima živimo je zaista teško i događa se pojedincima u nekim rijetkim spontanim situacijama, traje jako kratko. Moje razmišljanje je usmjereno k tome kako postići stanje univerzalne ljubavi i zadržati ga što je dulje moguće.
Jer ako bismo to prokužili tada bi svatko tko želi, primjenom takve jedne tehnike mogao postići univerzalnu ljubav.
Vjerojatno ćete reći da su tehnike meditacija, molitvi i sl. već tisućama godina poznate i da dokazano vode do nirvane, Boga, Ljubavi i šta ja znam ostaloga.
OK, prihvaćam da spomenute tehnike postoje, i da koriste također. No, zašto onda nisu svi ljudi primjenom tih tehnika postigli Ljubav, Mir, Blagostanje? Tek rijetki pojedinci koji se zabiju u samostan i trideset godina pile istu mantru ili krunicu ili pojma nemam što, su "prosvijetljeni", u Ljubavi, itd.
Smatram da je Univerzalna Ljubav prirodno svojstvo duše, a time i čovjeka koji je nosi, stoga put k postignuću jer vjerojatno jednostavan no nama uglavnom nepoznat.
Mnogi ljudi su kroz izraz velike patnje spontano doživjeli djelić univerzalne LJ, drugi pak kroz iskustvo roditeljske ili ljubavi prema partneru.
Ono što vidim kao obrazac koji se ponavlja je sljedeće:
1) Emocije su nabrijane do maksimuma - potrebno je usavršiti tehniku nabrijavanja emocija. Mlake reakcije ne vrijede pišivog boba.
2)Transformacija energije nabrijanih emocija - nekako mislim da je tada potrebno još dok je emocija na vrhuncu, ugasiti sebe, odustati od sebe, prepustiti se, postati drugo biće (ono na koje je emocija usmjerena).
Tada se Vrata Neba otvaraju (ne brinite još te živi).

Ne, Lampa, to ne moze svako. To je idealisticki pristup.

Svest se ne razvija samo kroz jedan zivot.

Moze neko piliti istu mantru kroz hiljade zivota, a da se ne pomeri s' mrtve tacke, jer je zakacen za neosvesceno. (To ja, samo onako, usput, znam da ti to znas, ali ovo i drugi ljudi citaju.)

Spasenje dolazi samo kroz nas same. Svako je sam za sebe odgovoran, i nikog drugog ne moze spasiti (od sebe samog).



Imamo Prirodu i imamo Duh. Kroz nas se Priroda spoznaje, uz prisustvo Duha. To je najteze, od svih stvari u Univerzumu, postici. Kolektivnog spasenja- nema, forget it. Pa cak, i oni prosvetljeni, do zadnjeg izdaha, ne mogu sa sigurnoscu reci- potpuno sam cist, potpuno sam slobodan... jer, svetovni zivot je onaj, kroz koji Duh "deluje" na nas, i stavlja nas u iskusenja...

http://www.ivantic.net/Moje_knjige/Sankhya.pdf .

Ugodno

i svako dobro

smatram da...da bi ostvarili stanje te takozvane univerzalne ljubavi, moramo da razbudimo našu istinsku savjest koja je, kao što je poznato, osjećanje svega zajedno.
naša trenutna savjest je mehanička jer ju je formirala ličnost i ona se upravlja shodno zakonima i pravilima kontejnera u kojem se nalazimo.
istinska savjest postoji u svima ali je duboko zakopana i tako van domašaja.
ličnost je narasla preko nje i kao rezultat toga naš osjećaj, naš doživljaj sebe, je pomjeren u ličnost.
zbog toga je nemoguće “osjetiti sve zajedno” i bilo bi nepodnošljivo kada bismo to osjećali u stanju u kakvom jesmo.
“osjetiti sve zajedno” bi značilo da smo svi jedno, ali ličnost je, kao što nam je poznato, podeljena na mnogo djelića.
mislim da je jedina tehnika za buđenje naše savjesti samoposmatranje. treba prvo odvojiti negativne utiske spolja i početi posmatrati njihovo delovanje unutar nas... itd.

U pravu si.
Hvala ti na linku.

Slažem se, to je dobar put. Ali mi je odlična primjedba da bi bilo nepodnošljivo, vjerojatno u tom grmu leži zec. Zato putujemo polagano da bismo putujući mogli proširivati kapacitete.


(pade mi je na pamet : zašto li su stari Židovi putovali pustinjom 40 godina i hranili se manom (pod pretpostavkom da se to zaista i dogodilo) ili se radi o metafori)? Razvijali su kapacitete?

Pa i ja sam ukazao na vezu, ali umesto razmisljanja bilo je jednostavnije da se prospe neka njuejdzerska maksima. Zar ne?

Jel mozes da mi das neki primer gde se na ovom forumu "izričito ukazuje na vezu između emocija i univerzalne ljubavi", da se malo obrazujem?



A zasto je nas svet zatrpan patnjom? (nisam dobio odgovor)

Sta je to "univerzalna ljubav"?