I deo

Karl Gustav Jung
From 1934 - 1939 Carl Gustav Jung embarked on five - years
Seminar on Nietzsche Zarathustra which several time interrupted by
lecture trips to England, the United States, and India. For Jung,
Zarathustra was an invaluable demonstration of the unconscious at
work, one that illuminated both Nietzsche‘s psychology and spirituality
and that of the modern world in general. Seminar on Nietzsche’s
Zarathustra has been an important suorce in depth Psychology.
Nietzsche is perheps the first Wester man to have experienced a psihological
encounter with the Self. Certainly Jung was intensely conscious
of the importance of Zarathustra as a foreshadowing of the cataclysm
about to overtake Europe and the word. Jung‘s Lectures and notes that
constituite text were in English language. Ilija Kapičić translated and
prepared this work which will be publish in the beginning of next years.

Predavanje III
05. februar 1936.
Prof. Jung: Prošli put smo govorili o ideji degeneracije. Sada
on nastavlja:
„Naviše se vinuo naš duh: tako on je parabola našeg tijela,
parabola uzdizanja. Takve parabole uzdizanja su naše vrline.
Tako tijelo ide kroz istoriju kao neko ko nastaje i bori se. I duh
– što je on za tijelo? Vjesnik njegove borbe i pobjede, njegov
pratilac i odjek.
analitička psihologija
Parabole su imena dobra i zla; one ne govore, samo nagovještavaju.
Budala je ko iz njih traži znanje!
Poslušajte, braćo moja, svaki sat kad bi vaš duh da govori u
parabolama; tu je porijeklo vaše vrline.
Uzdignuto je tada vaše tijelo, i uskrslo; sa svojim oduševljenjem
ono zanosi duh; tako da on postaje tvorac, procjenitelj, ljubavnik
i svačiji dobročinitelj.
Kada vaše srce preplavi širina i punoća poput rijeke, što je blagoslov
i opasnost za one iz nizine: tu je porijeklo vaše vrline.
Kada ste uzdignuti iznad pohvale i prijekora, i kada bi da
zapovijedate svim stvarima kao volja ljubavnika; tu je porijeklo
vaše vrline.
Kada prezirete ugodne stvari i meku postelju i ne možete je
naći dovoljno daleku od nježnosti, tu je porijeklo vaše vrline.
Kada ste nosioci nečije volje i kada je promjena svih potreba
za vas postala nužna, tu je porijeklo vaše vrline.
Zaista, to su novo dobro i zlo, novo duboko žuborenje i glas
nove fontane!
Moć je ta nova vrlina; ona je vladajuća misao i oko nje je tanana
duša: zlatno sunce i oko njega zmija saznanja“.
Zadnji dio je izuzetno težak, ali dobijamo nagovještaj u toj
rečenici: „Zaista, to su novo dobro i zlo. Novo duboko žuborenje
i glas nove fontane! Na što se ovo odnosi?
Prof. Reichstein: Na impersonalni centar, ne na lični. On kaže
da je on različit od onog koji kaže „sve za mene“.
Prof. Jung: Vi mislite da je „sve za mene“ neka egoistička tendencija,
i da je ovo neka altruistička verzija?
Prof. Reichstein: On govori o novoj fontani.
Prof Jung: Ali to bi moglo ukazati prosto na nešto što do sada
nije igralo, na novi izvor.
Mr. Allemann: To je nova energija, novi libido koji struji iz
nesvjesnog.
Prof. Jung: To bi bila tačna formulacija. Takođe možemo reći
novi oblik energije koji struji iz različitog područja od prethodnog.
I pod kojim se uslovima takva stvar može dogoditi?
Mrs. Crowley: Kad postoji izmirenje dvije suprotne strane.
Prof. Jung: Da, nova energija ne može poteći ako ranije nije
postojao sukob, tako da neđe mora postojati suprotnost, i tada su
iznenada izmireni parovi suprotnosti i energija koja je uložena u
toj tenziji sada je oslobođena. I što je ta suprotnost?
Prof. Reichstein: Zlatna lopta i oko nje zmija znači Sopstvo i
kolektivitet.
Prof. Jung: To bi ih simbolizovalo. Ali, u ovom poglavlju
imamo aluziju na određenu dilemu.
Mrs. Frost: To je suprotnost između Seele (duša, p.p.) koja
želi, ich will (ja želim, p.p.) i nekog ko kaže: „Uradi tako“!
Prof. Jung: Ali, to je ovđe rečeno sa toliko mnogo riječi.
Miss Hannah: Tijelo i duh.
Prof. Jung: Upravo, tako, on kaže: „I duh – što je on za tijelo?“
Tako imamo aspekat duha, i to fizički i tjelesni aspekat.
Dakle, tijelo i duh su dugo u suprotnosti, kao što znate, ali očigledno
Niče ovđe pronalazi izmirenje to dvoje. Đe je to navedeno
u tekstu ovog poglavlja?
Mrs. Crowley: Zar to nije u ovoj ideji o paraboli?
Prof. Jung: Vidite, „parabole su sva imena dobra i zla, one ne
govore, samo nagovještavaju. Budala je ko iz njih traži znanje“.
Tako, te parabole stvarno ne daju ništa, ne daju znanje po sebi,
ali ovđe postoji i drugi odgovor u riječima Zaratustre.
Miss Hannah: Zar to nije: „Poslušajte, braćo moja, kad bi vaš
duh da govori u parabolama?“
Prof. Jung: Upravo tako. To jest, parabola po sebi nije izvor
znanja i razumijevanja. Riječi ne znače ništa, one su samo riječi.
Važna stvar je kad duh govori u parabolama. Drugim riječima,
kad duh govori u parabolama, tada se otvorio novi izvor
energije i tada kao plod ili rezultat određenog psihološkog stanja
parabole imaju značenje. Parabole po sebi nijesu to što ima
značenje, već je značenje to što se pojavljuje; da se govori u pa -
rabolama to je važno zato što su simptom za nešto što se dogodilo.
Dakle, pod kojim bi uslovima vi govorili u parabolama?
Mrs. Crowley: U kreativnom stanju. Čini mi se da je parabola
stvar koja izrasta iz otkrovenja i činjenica je da je potpuno
apstraktna stvar, više koncept. Tako je kreativni proces koji se
dešava u parabolama vrsta forme otkrovenja; on nije stanje, već
dozvoljava opažanje.
Prof. Jung: Da, govori se u parabolama ili analogijama na primjer,
kada one mogu da jasno izraze stvar, sažetim jezikom. To
je jedan uslov, ali to nije stanje koje predviđa Niče.
Mr. Allemann: Da li bi to bilo stanje ekstaze, egzaltacije?
Prof. Jung: Da, u ekstatičkom stanju – kao što je Mrs. Cro wley
rekla, stanju otkrovenja – naime, kada je nešto otkrio ili razumio
što mu ranije nije bilo poznato. Onda, u nemogućnosti da izrazi
tu stvar riječima koje su mu date on će dodati dugi niz analogija.
Jedan odličan primjer je Propovijed na gori, sve te parabole
za kraljevstvo raja. Vidite, ideja o kraljevstvu raja bila je jedno
veliko otkrovenje, izmirujući simbol, jedinstvo suprotnosti. I
kada Hrist pokuša da prenese to otkrovenje svojim sljedbenicima
on koristi niz poznatih analogija o kraljevstvu raja da bi okarakterisao
suštinu te posebne ideje koja se ne može izraziti jednom
riječi. Što je kraljevstvo raja? Od čega se kraljevstvo raja
sastoji? To je teško reći; i danas, ako ljude pitate o tom po jmu,
oni nijesu saglasni, čak ni teolozi. Neko će reći da se nalazi
među ljudima, a drugi više vjerni tradiciji reći će da je u vama,
na primjer u vašem srcu. Ali, ako čovjek ne čuje srce ili um, on
ga neće steći, i potom vi morate koristiti brojne druge analogije
da biste prenijeli ideju. Dakle, Niče uzima parabole budući da su
imena dobra i zla, riječi samo, riječi su simptom određenog
ekstatičkog stanja: naime, stanja u kojem je obično ljudsko biće
iznenada obuzeto nesvjesnim sadržajima, i sve to govori glasno.
On će stvoriti parabole kao puke simptome nesvjesnog sadržaja,
i tada one imaju svoju vrijednost. On na stavlja logično: „Uzdi -
gnuto je tada vaše tijelo; svojim oduševljenjem ono zanosi duh;
tako da on postaje tvorac, procjenitelj, ljubavnik i svačiji dobročinitelj“.
To znači da iz nesvjesnog koje je smješteno u tijelu
teče otkrovenje i uzrokuje parabole; neko postaje kreativan,
stvara parabole i na taj način prenosi stanje milosti, taj tok prosvjetljenja,
ili što god da je, na nečije biće. Postaje se svačiji
dobročinitelj zato što je to tada izvor novog ži vota, nove energije.
Sada je interesantno da Niče kaže: „Podi gnuto je tada vaše
tijelo“; svako bi rekao da je to duh. Zašto je tako?
Prof. Reichstein: Zato što se on poistovjećije sa Zaratustrom.
Prof. Jung: Ali on bi tada rekao: „Uzdignut je tada duh“,
Zaratustra je duh par exellance, on nije čovjek.
Mrs. Crowley: To je zbog toga što je tijelo uzdignuto kada je
razumjelo to otkrovenje, ili tu riječ.
Prof. Jung: Zašto onda u drugim slučajevima ljudi uvijek kažu
„duh“?
Mrs. Crowley: Zar upravo to nije razlika? Kada je on nesvjestan,
tada je to duh, ali kada se učini svjesnim, tada je nesvjesno
inkorporirano u tijelo.
Prof. Jung: To je sve tačno, ali ljudi obično ne govore o uzdizanju
tijela.
Mr. Allemann: U nekim slučajevima ekstaze čini se kao da je
tijelo uzdignuto; očigledno sveci su bili uzdignuti.
Prof. Jung: Da, to je poseban fenomen koji je, na primjer saopštio
Sveti Franjo; u određenim trenucima kada su se molili
ispred oltara bili su uzdignuti i lebđeli u zraku u nekoj vrsti spoljašnje
manifestacije ekstaze. Ali, u hrišćanskom razumijevanju
oni su uzdignuti u duhu. To fizičko tijelo koje se čini da je uzdignuto
potvrđuje ono što kaže Niče, ali ni jedan od svetaca to nije
rekao. Oni su rekli da je duh bio uzdignut.
Mrs. Jung: Da li je tijelu potrebno uzdizanje?
Prof. Jung: Da, to je posebnost u Ničeovom slučaju koja ima
veze s njegovim tipom. On je uglavnom intuitivni tip sa potpunim
zapostavljanjem tijela; stoga je njegovo tijelo uvijek patilo
od fizičkih bolesti. Polovina pshihogenetskih bolesti nastaju
onđe đe je riječ o previše intuicije, zato što intuicija ima taj
posebni kvalitet izvođenja ljudi iz njihove uobičajene stvarnosti.
Intuitivci su uvijek ispred sebe, nikad sasvim ovđe i sada zato
što slute mogućnosti koje se događaju u budućnosti. Tijelo je
ovđe i sada par exellence, zatvor u kojem smo ovđe i sada; ali
intuicija je ta sposobnost koja izmiješta odavde i sada u prostor
i vrijeme. Dakle, kao kompenzacija tijelo uvijek reaguje protiv
morbidno intuitivnih ljudi koji pate od svih vrsta bolesti, posebno
od poremećaja u abdomenu i stomaku, čira u stomaku ili
kile, na primjer, to je kao da su simpatički nervni sistem, posebno
vegetativni nervni sistem i digestivni trakt stvorili grč.
Mogu se pokazati mnogi takvi slučajevi koji imaju namjeru da
skrenu pažnju pojedinca na stvarnost tijela. Gotovo je opasno
imati toliko intuicije; takvi ljudi potpuno zaborave da su ovđe i
sada, da nijesu u nekoj drugoj zemlji i predivnoj budućnosti.
To je tačno Ničeov slučaj, tako da je on uvijek u suprotnosti sa
tijelom; sa tim smo se bavili u vezi s igračem na konopcu, i
nekoliko drugih puta. Stoga kada pokuša da opiše stvarnu ekstazu,
on naravno postavlja određenu težinu na tijelo jer shvata da
to ovđe nije duh što daje otkrovenje. Za nekog intuitivnog intelektualca
izvor otkrovenja je tijelo; nesvjesno je tada opterećeno
tijelom zato što um i intuicija o njemu ne vode brigu. Pošto se
Niče sasvim poistovjećuje sa Zaratustrom koji je vazdušno biće,
dah, naravno on je uvijek u vazduhu iznad svoga tijela i tu nema
što da jede osim daha i vazduha. Pa, nešto značajno što mu se
događa mora doći iz tijela zato što je nesvjesno identično sa tijelom.
Naravno, to tako nije sa senzitivnim tipom čija su svijest i
um uvijek ovđe i sada, u tom slučaju bi čuli da otkrovenje dolazi
od gore, od duha. Dakle, budući da je čitav vijek bio previše
hipnotisan i fasciniran tijelom, naravno, učiće vas da duh uvijek
dolazi odozgo, iz vazduha. On je svjetlost koja dolazi iz raja, ili
vjetar, i otkrovenje se događa iz daha.

II deo

Miss Wolff: Ja mislim da prevod ovđe nije dobar, auferstanden
bukvalno znači uskrsnuo i to bi mogla biti fina aluzija na Hrista
zato što je Hrist podignut na krst, a zatim uskrsnuo. Tako se vjerovatno
može reći da to nije samo problem Ničeovog vremena
već cjelokupnog hrišćanskog stava, koji je intuitivni stav.
Prof. Jung: Da, to je upravo ono što sam rekao da je to praktično
hrišćansko učenje. Da otkrovenje dolazi iz duha, a ne iz tijela, učenje
je koje datira iz davnina tako da koincidira sa hrišćanskim učenjem.
Dakle, Niče je sposoban da izrazi svoju ličnu psihologiju
nečim što je opšte, kolektivno i tradicionalno. Za pravo, zanimljiva
je stvar kada se otkrovenje dogodi u kraljevstvu duha tada je duh
uskrsnuo i izliječen je, to onda funkcioniše, i kada se to dogodi od
strane tijela onda je ono izliječeno i vraćeno u život. I tada, naravno,
za Ničea kao intuitivca ili do brog hrišćanina kojeg on predstavlja
funkcionisanje tijela je istinsko otkrovenje. Ako ispravno
razumijemo, za intuitivca je istinsko otkrovenje da je tijelo ovđe i
sada; i budući da je duh hrišćanskog učenja razmišljanje, intuicija
i identičnost sa vazdu hom, istinsko je otkriće da je ovđe i sada i da
sadrži duh, sadrži život, da je nešto što stvarno funkcioniše. Za
intuitivca ovđe i sada nije ništa drugo nego pustoš zatvora i to je
naravno, staro hrišćansko učenje – da je naše tijelo zatvor za dušu,
da je ovđe i sada dolina bijede i poniženja i da smo mi ovđe u zatvoru
đe samo patimo, đe nijesmo slobodni, i ona dolazi u naše
postojanje samo u budućem životu.
Mrs. Frost: Zar Niče u svim tim stihovima ne sugeriše novu
sintezu? Do sada postoji samo duh i on ovđe misli da tijelo treba
povezati sa duhom u novu sintezu.
Prof. Jung: Apsolutno, to je novo otkrovenje, jedinstvo parova
suprotnosti, duha i tijela. On donosi to jedinstvo opisom duha na
nominalistički način. Hrišćanin bi rekao duh je Logos, riječ, i ona
je puna života i otkrovenja. Ali, Niče nam otkriva i kaže duh je
Logos, ali da ne znači ništa osim riječ i u toj mjeri duh je vazduh.
Naravno, moglo bi se držati da je to vrlo jednostavna definicija
koncepta duha, i to je tačno ono što bih rekao; tradicionalno značenje
spiritusa, logosa vrlo je jednostrana ideja. Izvorno značenje
riječi Geist na njemačkom ukazuje na nešto različito od latinske
riječi spiritus što je naravno dah vazduha, kao što je grčka riječ
pneuma upravo vjetar, te se uzima u duhovnom značenju samo
pod uticajem hrišćanstva; u grčkim savremenim tekstovima pneuma
ne znači duh, već znači vjetar ili vazduh. Tako latinska i grčka
riječ spiritus koju mi koristimo znači upravo vazduh, dok Geist to
nije. Riječ Geist, kao što sam to objasnio nekoliko puta, ima veze
sa nečim dinamičkim, on je strujanje, nova manifestacija poput
pjene koja izlazi iz boce šampanjca. On je isparljiva supstanca
sadržana u vinu, na primjer Weingeist i spiritus vini je alkohol,
duh se vraća nazad iz vazduha. Geist izvorno nema značenje vazduha,
riječ izražava dinamičku proceduru, provalu nečega. U
Novom zavjetu silazak Svetog Duha u obliku vatrenog jezika ili
snažnog vjetra dinamika je duha; đe se pojavljuje u vjetru ili oluji
imate dinamički kvalitet, kao što njemačka riječ Geist u velikom
stepenu gubi značenje. Ono vjerovatno još uvijek postoji u konceptu
Geistreich (duhovit, p.p.), što znači da je neko pun poleta,
da neko stvara, da je brilijantan; tada se kaže: Er hat Geist (on ima
duha, p.p.) ili Geisreich, ali to je blijedo. Vidite, izvorna dinamička
koncepcija Geist je stvarno nestala.
Mrs. Jung: Ja mislim da riječ Gischt (sprej, p.p.), ima taj dinamički
kvalitet.
Prof. Jung: Pjena stvorena od vodopada ili talasa mora se zvati
Gischt, i to je ista riječ.
Mrs. Baumann: Da li engleska riječ gejzer dolazi od toga?
Prof. Jung: Gejzer je strujanje vruće vode; riječ je vjerovatno
iz istog izvora, ali ja nijesam sasvim siguran. Ona je nordijska,
dolazi iz skandinavskog korijena.
Mrs. Sigg: Ja upravo mislim da je Ničeovo herojsko djelo bilo,
dok je pisao prvi dio Zaratustre, Rehabilitierung Geist.
Prof. Jung: Da, cjelokupni Zaratustra je strašna provala, njegov
elan i entuzijazam je Geist, ali u njegovom najizvornijem obliku.
Bio je preplavljen, tako da je žrtva tog dinamičkog izliva. Poput
učenika na Pedesetnici: kada su izišli na ulicu ljudi su mislili da su
pijani, ali su oni bili preplavljeni dinamikom duha.2 Naša ideja o
duhu postala je prilično jadna; u kasnom hrišćanstvu ona je jadna
i apstraktna. Dakle, vidite on u tome fenomenu ośeća da tijelo i
ono što se zove „duh“ dolaze zajedno u otkrove nju koje za njega
stvarno dolazi iz tijela. Zapravo, to je za njega neka vrsta iskupljenja
tijela, nešto što je u hrišćanstvu nestalo, u njemu su tijelo i ovđe
i sada uvijek potcijenjeni. Može se reći kad Niče piše ove riječi sa
svojom intuicijom i cjelokupnom svojom misli on ośeća da hrli u
ovđe i sada, i to je otkrovenje. Tada dvije stvari dolaze zajedno, i
on ośeća da je to sudbonosno. Na primjer, on kaže: „Zaista, to su
novo dobro i zlo. Zaista, novo duboko žuborenje i glas nove fontane“.
Ein neues tiefes Rauschen (nova duboka buka, p.p.), prevedeno
je kao „duboko žuborenje“, ali to ne opisuje stvarni zvuk stv -
oren od podzemne rijeke koja juri kroz stijene, tako da čujete grom
poput buke u dubini. Ta rečenica upućuje na nešto što je još uvijek
is pod sadašnjeg trenutka; to je budućnost i Niče ośeća da je čuo
nešto iz budućnosti. Tako da ono što on ośeća kao izvor koji do lazi
iz tla vrsta je simptoma, anticipacija nečega velikog što dolazi.
Mrs. Frost: Hučanje bi bila prava riječ, to je nešto što dolazi
odozdo.
Prof. Jung: Da li vi govorite o hučanju rijeke?
Mrs. Baumann: Bučanju?
Prof. Jung: Kada je kamenje u njoj, u dubokom klancu vi čujete
gromoglasnu buku poput hučanja voda Nijagare. Pa sada, dio
kojim smo se bavili započinje idejom degeneracije i śećate se da
sam je objasnio kao vrstu odstupanja od roda, od posebne vrste
kojoj pojedinac pripada. Dakle sada, kada se odstupi od zakona
roda, to je kao da ste napustili središte struje života đe je struja najbrža,
postepeno odbačeni prema obali, bačeni na ze mlju i dolazite
do zastoja. Dakle, može se izvan života gledati i viđeti kako rijeka
prolazi i čovjek se više ne kreće i ne živi, zato što se stvarni proces
života uvijek obnavlja promjenom, promje nom iz dana u dan, iz
časa u čas. Možete ga viđeti na čas iz daleka, ali sve više i više
život vam izmiče i vi ga sve više i više ośećate kao gubitak; i na
kraju će se desiti da vas je život stvarno napustio, da umirete.
Stoga, degeneracija u izvjesnoj mjeri vodi u smrt, ali čim, nesvjesno
ośeti nedostatak života, ono uspostavlja balans ili kompenzaciju,
nastoji uspostaviti pređašnje stanje, dakle nesvjesno traži biće
za glavni tok. Zatim do lazi trenutak stupanja u tok, u središnju po -
ziciju u kojoj su lijevo i desno spojeni zato što je u tom kinetičkom
djelovanju akt koji ujedinjuje parove suprotnosti. Tada se kreće, i
to je takav trenutak kao što ga ovđe opisuje Niče. On ośeća da je
izbio izvor, da rijeka teče; podignut je iz svojih stopala i odnesen
nivodno. Stoga se ośeća obnovljenim, duh mu je bio odvojen od
tijela i sada ga on ponovo pronalazi. On se kreće rijekom života.
To je intuitivni, dinamički fenomen i u Ničeovom slučaju, naravno
pojedinačna pojava, ali kao što sam rekao, to je takođe kolekti -
vni fenomen. Po svom porijeklu, samo ga je jedna osoba jasno ra -
zumjela, ali u isto vrijeme taj pojedinac ośeća da je podignut, takođe
čuje podzemnu tutnjavu i buk mnogo snažnijeg toka nego što je
njegov pojedinačni izvor. To je tok iz kojeg dolazi njegov pojedinačni
izvor. To je kolektivni fenomen koji je još uvijek u nesvjesnom,
nije vidljiv na površini, ali ćemo ga viđeti u sljedećem po -
glavlju, da ga on veoma mnogo ośeća kao stvar koja će biti u bu -
dućnosti; u budućnosti će mnogi mlazevi poteći i tada će to opet
biti veoma moćna rijeka koja će se neodoljivo kretati i ispirati sve
što joj se nađe na putu. Ja na to ponovo ukazujem jer se to odnosi
na ono što se dešava u naše vrijeme; svjedoci smo mnogo različitih
aspekata početka novog vremena i novog duha za koje stariji
ljudi imaju mnogo teškoća da razumiju. Mi smo razdvojeni, nesigurni
o značenju našeg sadašnjeg vremena, primjećujemo najneobičnije
pojave oko nas i ne znamo kako da ih vrednujemo. Na primjer,
ta činjenica ukidanja zlatnog standarda jedna je od najvažnijih
svih vremena. Da nacije mogu pogaziti svoju riječ znali smo i
ranije, ali da trebaju to učiniti tako lako to je značajno, kada je to
sasvim očigledno da se Amerika i Engleska ponose da su vrlo
moralne i hrišćanske. To je kao da ja čovjeku dugujem sto franaka
i ka žem: „Ovđe ti plaćam pedest, to je ono što ti dugujem“. Zatim,
čovjek kaže: „Ne, ti mi duguješ sto“. Ali ja kažem, to nije važno,
uzmi ili ostavi; ja imam moć da varam ljude i koristim tu moć. I
bez crvenjenja. Niko ne ośeća nikakvu posebnu grešku u tome – to
je sve za dobrobit nečije vlastite nacije. Što o tome kaže crkva?
Ništa. Niko zbog toga nije pocrvenio.

Sioran o Ničeu i Zaratustri

Jednom studentu koji je želeo da zna dokle sam dogurao u svojnm odnosima sa autorom “Zaratustre”, odgovorih da sam već odavno prestao da ga praktikujem. Zašto?, upita me on. – Jer ga smatram odveć naivnim… Zameram mu zbog njegovih zanosa koji vode čak do strastvenosti. On je razorio svoje idole samo zato da bi ih zamenio drugima. Lažni ikonoklasta, sa osobinama pubertetlije, izvesnog devičanstva, nevinosti, svojstvene njegovom životnom putu usamljenika. Ljude je posmatrao samo izdaleka. Da ih je video iz bliza, nikad ne bi mogao ni da zamisli ni da uzdiže natčoveka, tu ćaknutu i benastu viziju, ako ne i grotesknu, tu himeru ili kapric, koji se mogao roditi samo u duhu nekog ko nije smogao vremena da odraste, da upozna ravnodušnost, dugo i spokojno gađenje. Mnogo mi je bliži Marko Aurelije. Nema kod mene nikakvog dvoumljenja između lirizma mahnitosti i prozaičnosti pristajanja: mnogo više podrške čak i nade nalazim pored nekog zamorenog imperatora nego pored nekog gromovitog proroka.

Lijam Galager o Bonu i njegovom bendu:

Ti kazes samo za Oasis. A ja velim - ja bih radije jeo govna kada bih gledao i njegov Oasis i U2 .

U2 mi je samo malo bolji i to bas zbog linka iznad. I Diskotek je o.k .