ok, mozda sam malo usro motku sa terminom "trenutak slabosti".
mislio sam na trenutak kada si "svjestan" i pun, al svejedno te uzme razmisljanje da si luzer. meni se to desava obicno u 5 ujutro, ako nisam spavao. (a nisam, ako sam budan u 5)
sto se termina luzer tice, koliko sam te uspio "upoznati" ovako kucajuci slova, i ja mislim da sam luzer u smislu luzeraja tvoga tipa, ali glupo mi je zanemariti mir i snagu koje dobivam iz te spoznaje dok ju drzim svjesnom, pa mi je izraz luzer, da prostite, zakurac

za ove posudjene tracnice tonala vremena, ne znam sta da ti kazem... ali stvarno se dobro nosim sa "teskim" trenucima, i svjetovne stvari su mi najlakse kad otkacim sve, i kad mi vise nisu bitne. to mi se desi tu i tamo, i zasluge za to sam prepisao smrti, jer ponekad sjedim i po 5 sati gledam lice covjeka ili djeteta koje ce umreti za mjesec-dva, i ne mogu se prebaciti na razgovor o nogometu ili na slusanje muzike. dali su sati nakon toga psihoza, ili neki pomak tipa o kojem pise cc, stvarno nemam pojma, ali tolko mi nakom toga puca k*rac za citav svijet (ukljucujuci i sebe), da jednostavno sve postane zanimljivo i lako, prozeto nekim glupavim osjecajem zahvalnosti sto mogu sudjelovati u tako bijednim aktivnostima kao sto je npr skupljanje jebenih hladnih sljiva iz mokre trave u ljigavo maglovito jesenje jutro.
iz moje perspektive gledano uglavnom nista ne ispada, jer obicno mi sve gledano iz neke perspektive ispadne krivo, pa to onda vise ni ne racunam kao gledanje, nego kao neku percepcijsku drkicu
