|
naravno da se ne ljutim, zato sam ih i stavio, da može čitat koga zanima.
što se tiče slova, to nije bitno ali je običaj pisati mala, velika su vikanje.
ja i još poneki "priznajem" samo mala slova po forumima.
velika slova su naknadno uvedena kako bi se naglasio početak rečenice ili slično.
u počecima pismenosti su bila samo jedna slova.
to sa knjigama na baneprevoz nije toliko bitno. znaš ono: knjiga dođe kada je čitatelj za nju spreman.
sve se to uravnoteži. knjige su svi spaljivali ali ih nitko nije uništio.
evo još jedno malo predavanje:
O ELEKTRICITETU
Dornach, 28 siječnja 1923
GA 220
Kulturalni sastojak koji danas prožima cijelu vanjsku civilizaciju počeo se uzdizati na površinu na prijelazu 18-og i 19-og stoljeća. Promislite na neizmjerni kontrast između sadašnjeg vremena i onog vremena kada je izvjesni fizičar pripremio žablju nogu koja je slučajno došla u kontakt s prozorom … žablja noga se trznula, i tako je on otkrio elektricitet! Koliko je davno to bilo? — Prije manje od 150 godina, ipak elektricitet je danas kulturalni sastojak. Zaista, mnogo je više od toga! Vidite, kada su ljudi mog doba bili mladi, ni jedan od njih nije sanjao o govorenju o atomima u sferi fizike drugačije osim o sićušnim, neelastičnim, ili čak elastičnim sferama koje se sudaraju, i tako dalje, i onda su izračunavali rezultate njihovih sudaranja. U to vrijeme, nitko ne bi ni sanjao o shvaćanju atoma bez daljnjih teškoća na način kako ga mi shvaćamo danas: naime, kao elektron, kao entitet koji se sastoji sveukupno od elektriciteta.
Ljudska misao se u cijelosti isplela s elektricitetom, i do toga je došlo ne tako davno. Danas govorimo o atomima kao da su bili mala sunca, centri oko kojih se akumulira elektricitet; govorimo o elektronima. Tako mi svugdje slutimo elektricitet, kada prodiremo u svjetski mehanizam. Tu naša civilizacija blisko sebe povezuje s određenim načinom mišljenja. Kada ljudi ne bi putovali električnim tramvajima oni ne bi mislili da su atomi puni elektriciteta.
Ako sada promotrimo veze koje su postojale prije sadašnjeg doba elektriciteta, možemo reći da su dopuštale prirodoznanstvenicima tog vremena da zamisle, barem apstraktno, duhovno u Prirodi. Premda je preostao sićušni ostatak skolastičkog realizma, elektricitet je tada počeo djelovati na ljudske živce, istjeravši iz njih sve što je težilo prema duhovnom.
Stvari su išle još dalje. Čak i svijetlo, čestito svijetlo koje plovi kroz svjetske prostore, postepeno je oklevetano i dovedeno na loš glas nalikovanja na elektricitet! Kada danas govorimo, kao što sada ja govorim, tada ljudi čije glave su duboko uronjene u električni val civilizacije neminovno vjeruju da je ovo krajnja besmislica. Ali to je zbog činjenice da ljudi čije glave tako smatraju ove stvari za besmislice vuku sebe uzduž i poprijeko (kao psi čiji jezici su obješeni zbog vrućine) s teretom povijesti, teretom povijesnih koncepata na svojim leđima, tako da ne mogu govoriti bez predrasuda, iz neposredne sadašnjosti.
Vidite, kada govorimo o elektricitetu, ulazimo u sferu koja predstavlja drugačiji aspekt za imaginativnu viziju nego onaj od drugih sfera Prirode. Sve dok je čovjek ostao unutar svijetla, unutar svijeta zvuka, to će reći, u sferama optike i akustike, nije bilo neophodno moralno suditi o onome što se pojavljivalo u kamenu, biljci, ili životinji, bilo kao boje u sferi svijetla, ili kao zvuk u svijetu tonova; nije bilo neophodno suditi ove stvari moralno, jer je još posjedovao eho, premda je bio slab, od realiteta koncepata i ideja. Elektricitet je, međutim, ovaj eho istjerao vani. I danas mi, u jednu ruku, nismo u mogućnosti otkriti realnost u svijetu moralnih impulsa, u drugu ruku, mi smo čak i manje sposobni otkriti moralnu esenciju u onoj sferi koja se danas razmatra kao najvažniji sastojak Prirode.
Danas, ako bi moralnim impulsima pripisali realnu snagu, ako bi kazali da oni sadrže silu koja im omogućuje da postanu čulna stvarnost na isti način na koji biljno sjeme postaje čulna stvarnost, bili bi gledani gotovo kao lude. I ako bi netko danas došao do toga da pripiše moralne impulse silama Prirode, na njega bi se gledalo kao na potpunu ludu! Ali ako ste ikada dopustili električnoj struji da prođe kroz vaš živčani sustav, tako da je doživljavate svjesno s izvornom snagom vizije, shvatit ćete da elektricitet u Prirodi nije samo struja već da je elektricitet u Prirodi, u isto vrijeme, element morala. Kada uđemo u sferu elektriciteta, mi simultano prodiremo u sferu morala. Ako u bilo kojoj točci spojite svoj zglob s zatvorenim strujnim krugom, odmah ćete osjetiti da se vaš unutarnji život širi u unutarnjoj sferi vašeg bića, gdje na površinu dolazi element morala, tako da na elektricitet koji se odnosi na ljudsko biće ne može se gledati u bilo kojoj drugoj sferi osim sferi koja je također i izvor moralnih impulsa. Oni koji mogu doživjeti elektricitet u cijelom obimu, doživljavaju u isto vrijeme element morala u Prirodi. Moderni fizičari su prizvali i manipulirali s elektricitetom na čudan način, bez i najmanje sumnje. Oni zamišljaju atom kao nešto električno, i kroz opće stanje svijesti sadašnjeg vremena, zaboravljaju da kada god misle o atomu kao o električnom entitetu, moraju tom atomu pripisati moralni impuls, zaista, svakom atomu. U isto vrijeme, moraju ga uzdići na rang moralnog entiteta. …Ali ja ne govorim ispravno ... jer, u stvarnosti, kada transformiramo atom u elektron, ne transformiramo ga u moralni, već u NEMORALNI entitet! Elektricitet sadrži, da bi bili sigurni, moralne impulse, impulse Prirode, ali ti impulsi su NEMORALNI; oni su instinkti zla, koje treba prebroditi višim svijetom.
Najveći kontrast elektricitetu je SVIJETLOST. Ako na svijetlo gledamo kao na elektricitet mi brkamo dobro i zlo. Izgubili smo uvid u pravu koncepciju zla u poretku Prirode, ako ne shvaćamo da kroz elektrifikaciju atoma mi njih transformiramo u nositelje zla; mi ih ne transformiramo samo u nositelje smrti, kao je objašnjeno u mom zadnjem predavanju, već u nositelje zla. Kada mislimo o njima kao o atomima, općenito, kada zamišljamo materiju u formi atoma, mi transformiramo te atome u nositelje smrti; ali kada mi elektrificiramo materiju, Priroda je shvaćena kao nešto zlo. Jer električni atomi su mali demoni Zla. To nam, međutim, ne govori mnogo. Jer to ne izražava činjenicu da se moderno objašnjenje Prirode postavlja na stazu koja ga stvarno ujedinjuje sa Zlom. Oni čudni ljudi na kraju Srednjeg vijeka, koji su se toliko bojali Agrippe von Nettesheima, Trithema od Sponheima, i drugih, tako da su ih vidjeli kako šeću s Faustovom zlonamjernom pudlicom, izrazili su to vrlo nespretno, ali premda su njihove misli mogle biti pogrešne, njihovi osjećaji nisu bili sasvim pogrešni. Jer, kada slušamo da moderni fizičari učtivo objašnjavaju da se Priroda sastoji od elektrona, mi samo slušamo kako objašnjavaju da se Priroda stvarno sastoji od malih demona Zla! I ako prihvatimo Prirodu u tom obliku, mi podižemo Zlo na rang vodećeg božanstva svijeta.
Kao moderni ljudi koji ne postupaju u skladu s starim tradicionalnim idejama, već u skladu s realnošću, doći ćemo do činjenice da je električki element u Prirodi obdaren s moralitetom na isti način na koji su moralni impulsi obdareni životom, životom Prirode, tako da, kasnije, oni uzimaju pravi oblik, postaju pravi svijet. Na isti način na koji moralni element jednog dana stječe realni oblik u Prirodi, tako je i električki element jednom sadržavao moralni realitet. Ako danas razmišljamo o elektricitetu, razmišljamo o slikama prošlog moralnog realiteta koji je skrenuo u nešto zlo.
Da je Antropozofija usvojila fanatički pristup, da je Antropozofija bila asketska, grmljela bi protiv moderne civilizacije temeljene na elektricitetu. Naravno, to bi bilo besmisleno, jer samo koncepcije svijeta koje ne računaju sa stvarnošću mogu tako govoriti. Oni bi mogli reći: “Oh, to je ahrimaničko! Izbjegnimo to!” — Ali to se može samo na apstraktan način. Jer upravo oni ljudi koji grme protiv Ahrimana, i govore nam da ga se čuvamo, idu niz stepenice nakon njihovih sektaških sastanaka i uđu u električni tramvaj! Tako da je sva njihova grmljavima protiv Ahrimana, bez obzira kako sveto zvučala, (oprostite na trivijalnom izrazu) jednostavno glupost. Ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da moramo živjeti s Ahrimanom. Ali moramo živjeti s njim na pravi način, to će reći, ne smijemo mu dopustiti da je iznad nas.
Zadnja scena moje prve Misterijske drame može vam pokazati što znači imati nedostatak svijesti o izvjesnim stvarima. [Vidi Portal inicijacije] Pročitajte ovu zadnju scenu još jednom, i vidjeti ćete da je to različita stvar ako ja uljuljkam sebe u nesvjesnost nad činjenicama, ili ako uhvatim to svjesno. Ahriman i Lucifer imaju najveću snagu nad nama ako o njima ništa ne znamo, tako da mogu upravljati s nama, bez da smo toga svjesni. To je izraženo u finalnoj sceni moje Misterijske drame. Ahrimanski elektricitet može prema tome zatrpati civiliziranog čovjeka samo toliko dugo koliko on slijepo i nesvjesno elektrificira atome i misli da je to sasvim bezopasno. Ali radeći tako, on ne shvaća da zamišlja Prirodu kao kompleks malih demona Zla.
Kada je čak i svijetlost shvaćena električki, kako je to napravljeno u nedavnoj modernoj teoriji, tada su atributi Zla pripisani božanstvu Dobra. Zaista je zastrašujuće vidjeti do koje je velike mjere moderno razmišljanje o Prirodi neprimjetno postalo “demonologija,” obožavanje demona! Trebali bi to shvatiti, jer esencijalna stvar je SVIJEST: živimo u dobu duše svijesti.
_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
Monte, još jednom Hvala 
