Evo i mojeg od neki dan, taj mi baš spada u red zanimljivijih snova.
Nađem se po nekom zadatku u nekom vlaku mračnom i čekam, pomalo se bojim, no znam da moram nešto pokupiti.
I dobro, uleti nešto u mene iz mraka, pomalo ružno, znam da je to to, zadatak obavljen.
Odlazim iz vlaka i hodam po stepenicama na ulicu. No usput se neka žena tamo razvaljuje, skida nešto sa sebe, dušu?... ne znam, ali znam da umire.
Viće ona moje ime, zove me. Ja polako shvatio što trebam uraditi, trebam uzeti njenu dušu pošto ona umire. No već imam jednu pa je još jedna problem, posvađat će se u meni.
Počnem je bježati da njena duša ne uleti u mene i naravno raspao sam se na cesti, pao ko žaba........ još jedna duša uleti u mene.
Ja sav u brizi da se te dvije duše ne pomješaju brzo idem tražiti onog kojem predajem duše. Taj "onaj" je ne znam u biti što, ali je nešto mračno, u mračnoj je sobi.
Ispovraćam ja te dvije duše ovaj "mrak" tip pokupi to pa mi vrati jednu dušu, onu prvu da je dalje nosim. Ne znam što je sa tom prvom dušom, možda ne ide ovome mrak tipu, nego nekom drugom. Dalje se ne sjećam što je bilo sa prvom dušom ili bar nisam siguran.
Ima drugi dio sna odvojen, isto u vezi duša i umiranja.
Zbog nečeg sam se morao utopiti u rijeci, i neki glas me je vodio što da radim, kako da se utopim, tipa "plivaj prema kamenu" "primi se za kamen" "zapomaži" "moli pomoć, viči" "potoni" "utopi se".
Ja sam to sve radio i istovremeno se gledao odozgo odnekud, utopio se, umro... i tad mi je glas rekao "sjedni i smiri se". Tad me zapljusnulo iskustvo da sam tako mnogo puta umirao, jako mnogo puta i da sam u biti vječan, samo se fizikalnost zaustavlja pa krene opet, ili možda i ne opet fizikalnost, možda se prijeđe u nefizikalnost. No znam da smrt nije ništa naročito. To je tako nešto tipa "lezi" pa "sjedni"

pa možda nakon .... umiranja budeš primarno na višem obliku postojanja. To sam tako nekako vidio u snu.