Možda treba nešto reći i o položaju skupne tačke koji se zove položaj nemog znanja. Probaću da kažem nešto o tome iz sopstvenog iskustva jer smo sa takvim pričama veoma tanki na Forumu.
Osamdesetih godina na području ex-YU je bila dosta poznata i aktivna određena tehnika koju nema potrebe da ovde reklamiram. Ne radi se ni o kakvoj tajni jer sam siguran da mnogi znaju o čemu se radi kao i da su mnogi i bili na trodnevnim, sedmodnevnim ili 30-dnevnim kursevima. Čuo sam da je i danas aktivna mada u nešto izmenjenom (vremenski skraćenom) obliku. U svakom slučaju, bio sam prisutan i primenjivao tu tehniku tokom 3 dana trajanja seminara pored još oko 40-tak prisutnih. Da pređem na stvar. Trećeg dana smo vršili tkz. “šetajuću meditaciju“ u obližnjem parku, što je predstavljalo jednu relaksirajuću, opuštenu šetnju bez ikakvih obaveza i zadataka. Podigao sam ruku i dotakao jedan list na grani drveta pored koga sam prolazio, kada se dogodilo: imao sam trenutni osećaj da sam ispaljen iz topa i da se mlaznom brzinom krećem naviše. Vidokrug mi se naglo suzio i pred očima sam ugledao tamnu cev na čijem kraju se nazirao krug svetla. Sve je pratilo osećanje i zvuk ubrzanja. Prošao sam kroz tunel, velikom brzinom. Pri tome nisam imao nikakvih vizuelnih senzacija unutar tunela, samo osećaj brzine. Sledeće je bio osećaj da izlećem i… Sve se zaustavilo. Kada sam izleteo, nisam video ništa oko sebe, nikakve ljude, oblike ili bilo šta slično kako več pričaju ljudi sa sličnim doživljajima. Kod mene je to bio čist osećaj, ponavljam, bez ičega vizuelnog. Osetio sam da ZNAM SVE. Teško je reći šta sam tačno to znao, ali u tom trenutku, toga se bez ikakve greške sećam, imao sam osećanje POTPUNOG ZNANJA. Znači, imao sam odgovor na sva pitanja. BILO KOJA. Znam da sam počeo sebi da postavljam neka od njih i sa lakoćom dobijao trenutni odgovor što je meni, u tom trenutku, bilo toliko komično da sam počeo glasno da se smejem. Samo sam površno bio svestan ljudi koji su stajali oko mene i zbunjeno me gledali. Najsmešnija mi je bila spoznaja da mi svi ceo život (uključujući i ljude koji su tada stajali pored mene) tražimo odgovore na bezbroj pitanja, mučimo se i mozgamo a oni se nalaze, ne tamo gde ih tražimo, nego u nama, u našim grudima. Ta spoznaja mi je bila toliko ironična da sam se savio od smeha. Kada sam poželeo da saopštim ljudima oko mene da ne treba da se šetaju tu ko budale niti da traže odgovore u knjigama već samo da ih izvuku iz sebe, nisam ni reč mogao da izustim. Samo su mi krenule suze. Uhvatio sam i povukao jednu devojku za rukav na šta se ona otrgla jer sam, verovatno, izgledao kao ludak. Još se sećam da sam imao potpunu spoznaju da je SVE POVEZANO SA SVIM OSTALIM, sećam se da sam podigao ruku ispred lica i potpuno SHVATIO vezu svih prstiju sa ostatkom ruke, a onda i ruke sa ostatkom tela a onda i tela sa svim ostalim. To me je tek obeznanilo od smeha JER JE BILO TOLIKO BANALNO JEDNOSTAVNO. Sve vreme sam imao osećaj da je vreme bilo zaustavljeno. Sada, sa ovolike distance, teško je tačno opisati nešto što je trajalo možda dvadeset sekundi ili minut ili pet minuta mog subjektivnog vremena (nemam predstavu koliko je to trajalo u očima drugih ljudi). Odjednom, bez ikakve najave, strahovitom brzinom sam se strmeknuo unazad, ponovo prošao tunel (i to još brže) i vratio se nazad. Osećaj je bio užasan. I ovog puta sam se presamitio ali ne od smeha već od bola. Nije to bio fizički bol već više strašan osećaj gubitka, užasna spoznaja da sam samo sekund ranije imao odgovore na SVA pitanja, da mi je svest bila strašno proširena, a sada sam ponovo bolno ograničen u svom shvatanju. NIŠTA VIŠE NISAM ZNAO, bio sam ponovo blaženo glup, kao stisnut u kalup, a osećaj užasa me podsećao da sam malopre u rukama imao dijamant i dok sam ga gledao on mi je skliznuo kroz prste pa pravo u kanalizaciju, da ga više nikad ne nađem.
Ne sećam se više detalja, ali nekako sam se dovukao do sobe za trening gde sam to veče još dva puta imao sličan osećaj. U jednom trenutku je nešto ponovo krenulo iz mene (stomaka/grudi) i ja sam počeo da ubrzavam a oko mene kao da je počelo da tutnji. Panično sam prekinuo vežbu koju smo trenutno radili i počeo pogledom da tražim Majstora sa samo jednom željom: da mi kaže bilo šta ili još bolje, da me udari rukom u grudi jer sam osećao da bi me to ponovo lansiralo. Nažalost, Majstor je bio udaljen i zauzet a meni se, sa bolom, sav osećaj vratio nazad u stomak i prizemnio me veoma neprijatno.
Dalje nije važno. Ovde ima nekoliko zanimljivih detalja.
Prvo, ovo što se dogodilo je bilo posledica korišćenja tehnike koja nema nikakve dodirne tačke sa Ca.Ca. učenjem o kome tada nisam (skoro) ništa znao.
Drugo, takav događaj se uklapao, odnosno predstavljao cilj kome se i težilo u okviru učenja koje je posedovalo navedenu tehniku. To učenje nije u sebi sadržavalo ništa slično priči o skupnoj tački već, po mom mišljenju, samo pokušaj da se, stvarno uspešnoj tehnici, pronađe koliko-toliko racionalno tumačenje umotano u zen-budistička objašnjenja.
Iako bi navedeni Majstor bio zadovoljan jer sam upravo potvrdio njegovo učenje, uopšte više nisam sklon da događaj objašnjavam na taj način. Godinama kasnije shvatio sam šta se u stvari dogodilo. Moja skupna tačka se pomerila u položaj nemog znanja. Najjači dokaz je odsustvo moje sposobnosti da govorim tj da o tome nešto kažem u trenutku događanja.
U stvari, pomeraj skupne tačke (navedenom ili bilo kojom drugom) tehnikom uopšte nije ništa čudno. I Huan je rekao da se skupna tačka može pomeriti strahom, ljubavlju, mržnjom, glađu ili onim što vračevi najviše vole, nepokolebljivom namerom. Ipak, jedno je nekontrolisano pokrenuti skupnu tačku a drugo je uterati je baš na pravo mesto, u ovom slučaju u položaj nemog znanja u kome je, po rečima Huana, čovečanstvo provelo većinu svoje istorije. Ono što je u ovoj priči, u stvari, jedino zanimljivo jeste preciznost navedene tehnike koja dovodi baš do navedenog položaja.
Podsetimo se šta je Huan rekao o nemom znanju:
“Čarobnjaštvo je čin dohvatanja položaja nemog znanja, a nemo znanje se ne može promišljati. Samo se može iskusiti“.
“U nastojanju da se zaštite od zastrašujućih efekata nemog znanja, vračevi su razvili umetnost traganja i, kao deo toga, tehniku kontrolisane ludosti“.
“Nemo znanje je znanje koje ne može da se ispriča jer da bi ga ispričao potrebno je da koristiš neuobičajenu količinu energije. Nemo znanje je nešto što svi imamo. To je nešto što svime vlada, što ima potpuno znanje o svemu. Ali to ne može da razmišlja pa tako ne može ni da govori o tome što zna“.
“Mesto gde prestaje žaljenje je boravište nemilosrdnosti“.
Setimo se samo događaja kada su Ca. Ca. i Huan bežali od jaguara ili unutrašnje stanje Huana kada ga je Hulijan bacio sa litice. Setimo se da je preteča dolaska u položaj nemog znanja tkz. mesto gde prestaje žaljenje (gde oči sjaje). Žao mi je što to ne mogu da potvrdim. Ili nisam obratio pažnju, ili nije ni bilo sjaja, ili se više ne sećam.
Nemo znanje je nešto što svi SADA posedujemo kao skrivenu opciju. NEKADA smo stalno boravili u tom stanju iz koga su nas izbacile tvorevine L. dajući nam razum. Neka bude i da smo tom (nasilnom i bez pitanja) zamenom profitirali ali i da li je u redu da plaćamo toliku cenu za taj profit ? Cena je, naravno, naša samovažnost koja će nas, najverovatnije, i fizički uništiti zajedno sa ostatkom planete.
Ipak, da li se treba po svaku cenu vratiti u to stanje i u njemu STALNO boraviti kao potpuno socijalno neprilagođena ličnost što je i krajnji cilj navedene tehnike a postiže se (ako se postigne) na dugim seminarima ?
Ne znam. Ne pitajte mene. Ja sam zaboravio odgovore na sva pitanja.
Što ne zapisah brojeve za neku sedmicu na LOTO-u ?
|