Armin Risi (r. 1962., Luzern, Švicarska), napustio je gimnaziju pred maturu "u znak protesta zbog pravca u kojem se kreće današnje društvo". Narednih 18 godina proveo je studirajući sanskrtske spise, uglavnom radeći kao prevodilac, među ostalim i vedskih tekstova. Od 1992. objavljuje vlastite knjige, baveći se temama kao što su vedska slika svijeta, rubna područja znanosti, metafizika, Ufo- fenomeni, itd. Živi u Zuerichu kao slobodan pisac i predavač.
U ovoj knjizi bavi se, kako kaže, "duhovno-filozofskom" analizom danas vladajućih svjetonazora i iznalaženjem načina za prevladavanje vladajućih jednostranosti - u vanjskom i unutarnjem smislu.
No da ne duljim, slijedi uvod u cijelosti.
(Budući da materijal još nije objedinjen u e-formatu, ići će laganini tempom, ovisno o motoričkoj marljivosti, i naravno, o interesu za čitanje.)
Svjetlost ne pravi sjenu„Ne bojte ih se, dakle. Ta ništa nije skriveno
Što se neće otkriti, ni tajno što se neće
Doznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste,
Na svjetlu će se čuti; i što ste po
skrovištima u uho šaputali, propovijedat
će se po krovovima.“ (Mt 10, 26; Lk 12,3)
UVODFILOZOFIJA, IDEOLOGIJA I MITOLOGIJA Svjetonazori, filozofije i vjerovanja posvuda su zastupani; od znanstvenika, političara i financijskih magnata, od tajnih loža, religija i ezoterika, od masmedija i škola, od „najviših“ do „najnižih“. Od svakoga. I svi vjeruju da su u pravu.
Jesu li jedni više u pravu od drugih? Može li i smije li se praviti razlika? Ili je sve relativno? Je li svejedno sto vjerujemo? Jesmo li uspostavili filozofsku, odnosno ideološku samovolju bez kriterija i mjerila prema kojima bismo ustanovili što je istina? Postoji li uopće nešto kao istina?
Kada odgovaramo na ova pitanja, mi, dajući odgovor, zauzimamo stajalište koje ovisi od onog što zovemo „znanjem“. Što „znamo“ ovisi o tome što vjerujemo. Čovjek vjeruje u ono što vidi, a vidi uglavnom ono u što vjeruje!
Što se mene tiče, vjerujem da je moguće sve različite poglede na svijet postaviti u jedan viši međuodnos i razlučiti „svjetlost“ od „tame“.
Jer svjetlost ne pravi sjenu.
Zbog toga je u ovoj knjizi riječ o predstavljanju pogleda na svijet, a ne o predstavljanju i ocjenjivanju određenih grupa ili osoba. (Rasprava o „tajnom znanju“, „ezoteriji“, „okultizmu“, „sektama“ i „guruima“ – od objektivnih do polemičkih – ima već dovoljno).
U svojim dosad objavljenim knjigama upustio sam se, iz različitih aspekata, u razmatranje pitanja teističkog, ateističkog i materijalističkog svjetonazora: Odakle dolaze? Što su njihovi sadržaji, motivi i posljedice? Tko ih zastupa i gdje nalazimo njihove tragove u prošlosti i danas, u aktualnim svjetskim zbivanjima? Premda se ova pitanja rijetko kad postavljaju, ona su od odlučujućeg značaja i zato ih ovdje želim ponovo obuhvatiti.No ovaj put, međutim, ne toliko iz perspektive „multidimenzionalnog kozmosa“, već kao temelj jedne duhovno-filozofske analize. Jer, što god čovjek čini, određeno je „filozofijom“: svjetonazorima, motivima, ciljevima. Međutim, ono što ljudi vjeruju, čine i čemu teže, uglavnom ne proizlazi iz slobodne volje, nego iz obilja drugih faktora, posebice vanjskih okolnosti, osobnih obrazaca razmišljanja, sklonosti i odbojnosti. Ovi faktori su opet izraz osobne „rezonance“, odnosno vlastite unutrašnje motivacije i usmjerenja svijesti. Ljudi samo vrlo malo biraju neposredno slobodnom voljom; većina toga u životu posljedice su drugih uzroka ...
Posljednjih godina sam ove teme na predavanjima uvijek iznova iznosio drugačijim riječima, sjedinjujući ključne točke koje sam već formulirao u knjigama. Za publiku je to bilo nadahnjujuće i uzbudljivo, a za autora izazovno i poučno. Kroz taj kreativni stil predavanja – i povratni odjek od publike – mogao sam produbiti teme, preispitivati ih i proširivati, i tijekom vremena iskristalizirala se jedna „duhovno-filozofska“ sistematika, koja omogućuje predočiti mnoštvo međuodnosa na obuhvatan i životno blizak način. Sad kad sam sve to odlučio napisati u jednoj knjizi, u prirodi stvari leži da moram obuhvatiti određene teme o kojima je već bilo govora u drugim knjigama. Time, međutim, ne dolazi do doslovnih ponavljanja i samocitiranja, jer ova knjiga nije tek „The best of“ – izbor iz dosadašnjih. Kada ponekad odjeknu teme iz prošlih knjiga, događa se to u okviru novih međuodnosa i sa potpuno novim formulacijama.
Ponavljanje važnog sadržaja je važno, kaže se, posebice kada na taj način dolazi do rasvjetljavanja tema s više strana – u idealnom slučaju rasvjetljavanja sa svih strana. Kod ovdje postojećih tema sigurno je od pomoći „isto“ čuti drugim riječima – pa i svjetovne teme stalno se ponavljaju u novim varijacijama. Svaki dan i svaki sat masovni mediji šalju u eter svoje „strahovijesti“. Neprestano nam prenose sasvim određena stajališta, poput: terorizam je najveći problem današnjice, svi moramo zaraditi novac, čovjek nikada nije bio tako napredan kao danas, naši su prvobitni preci bili primitivni i naposljetku, život je nastao iz materije. Sva ova stajališta proizlaze iz sasvim određenih pogleda na svijet, imaju određene posljedice i služe određenim interesima. Ali to nisu jedina moguća stajališta i svakako ne najprihvatljivija.
Ove teze i antiteze pratit će nas kroz cijelu knjigu i ona prije svega treba biti jedan priručnik, jer sve knjige, mudrosti i teorije u konačnici su valjane onoliko, koliko su u stanju prenijeti praktičnih impulsa.
I tako sjedim sada u svom spisateljskom skloništu, započetom s četiri tjedna boravka u planinama Berner Oberlanda,i pokušavam, koliko je moguće „slobodnih ruku“ opisati put do vrhunca ljudske spoznaje i božanske objave – put, kojim svi mi već duže vrijeme koračamo. Taj put je šetnja po hrptu planine, jer se s obje strane toga puta strme planinske litice obrušavaju u oblacima zaklonjene dubine: u materijalizam i nihilizam s jedne, u apsolutizam i dogmatizam s druge strane. Tako se često ljudi daju zavesti i odriču se svoga puta. Oni klize prema dolje, neki čak padnu u ponore ekstrema, sa znanom svjetskom poviješću i sadašnjim stanjem u svijetu kao rezultatom. Danas imamo mogućnost baciti pogled na jednu dugu vremensku tračnicu, tako da put napokon bude prepoznatljiv sve do pravog cilja.
Ako ne danas, kada onda? Ako ne mi, tko onda? Danas, na obećanoj „prekretnici“, možemo, smijemo i trebamo rečeni vrhunac držati na oku i čuvati u srcu. Jer put je cilj. Ništa drugo. U najmanju ruku, ne neposredno. Zaobilaznice i krivi putovi možda također vode k cilju, ali samo ako ih kao takve prepoznamo i svjesno promijenimo smjer.
Sam za sebe pronaći taj put spoznaje – to je cilj filozofije. U proteklim vremenima, počevši u staroj Grčkoj, filozofija se nazivala „kraljicom svih znanosti“ – i ona bi to zapravo trebala biti i danas; jer svaki oblik znanosti treba služiti stvaranju znanja, a znanje treba voditi ka spoznaji istine. „Ljubav prema istini (mudrosti)“ na grčkom se jeziku zove philo-sophia.
„Filozofija“ je, dakle, više nego puki školski predmet. Međutim, danas je filozofija, ne previše neopravdano, na glasu kao jedno beskrajno tamo-amo suhoparnih, misaonih igrarija, smatra se nečim dosadnim i nepotrebnim, nečim što, kako se čini, nema neke praktične vrijednosti. Zbog toga ne čudi da ljudi više nemaju vremena za filozofiju.
Kako će se u nastavku pokazati, filozofija nije luksuz, nego sredstvo koje nam može pomoći da postignemo jasnu sposobnost razlikovanja, kako bi pronašli vlastitu istinu i odgovornost. Nadalje će također postati jasno kako mnogo toga što se danas naziva „filozofijom“ uopće to nije, već ideologija – premda oboje izvana mogu izgledati slično:
• FILOZOFIJA: Pokušaj da čovjek sam, razumom i logikom, shvati postojanje i pronađe odgovor na ključna pitanja – Tko sam ja? Odakle dolazim? Zašto sam ovdje?
• IDEOLOGIJA: Sustav pogleda na svijet, od svojih zastupnika instrumentaliziran kao „jedina“ ili „najbolja“ istina, uglavnom u obliku političkih i/ili religijskih programskih djelovanja.
Ideologija je instrumentalizirana filozofija.
Filozofija, čak i još neprevedena u ideologiju, ima slabu točku – oslanja se samo na razum i logiku, ograničen i nesavršen alat. Kako bi to filozof trebao s takvim sredstvima odgovoriti na ključna pitanja? Koji je smisao filozofije, ako ona svoj samopostavljeni cilj ne može dosegnuti? Ne pokazuje li današnje stanje u filozofiji da je ona bankrotirala? Otprije dvije i pol tisuće godina inteligentni ljudi se trude utvrditi smisao i cilj našeg postojanja, ali, tragično, čini se da su pomutnja i nesigurnost danas veće nego ikada ranije.
Očito, filozofija sama nije dostatna.
Zbog toga ova knjiga nije samo filozofski sastavak, nego duhovno-filozofski. Oba aspekta su nužna, inače se čovjek gubi u jednostranosti, što kod hodanja po hrptu planine može biti vrlo kobno. Čovjek padne: filozof sam, a „religijski“ i politički ideolozi još povuku i druge sa sobom. Naša spoznaja se, dakle, ne treba oslanjati isključivo (jednostrano) na razum i logiku. Kako bi pri hodanju ostali u ravnoteži, nužne su nam dvije istovrijedne, uzajamno nadopunjujuće polovice. Filozofi stare Grčke imali su za to dva odgovarajuća pojma – mythos i logos – koji nam i danas stoje na raspolaganju kako bi opisali dvije temeljne kategorije ljudskog znanja.
• Logičko je ono što čovjek može spoznati vlastitim razumijevanjem kroz razmišljanje, istraživanje i iskušavanje, empirijski shvatljiva, horizontalna, linearna slika svijeta.
• Mitsko je ono što se odnosi na razine stvarnosti koje nisu neposredno dostupne osjetilnoj spoznaji; nadosjetilno, koje se samo iznutra „vidi“ i može se spoznati kroz „otkrivenje“; vertikalna, multidimenzionalna slika svijeta.
Mitsko i logičko su dvije polovice koje se međusobno dopunjuju, usporedive sa yinom i yangom, ili u anatomskoj analogiji sa lijevom i desnom polovicom mozga, gdje je lijeva polovica zadužena za intelekt (logičko), a desna za intuiciju (mitsko). Logičko je jednako tako nužno kao i mitsko, jer jedno bez drugoga završava uvijek u jednostranosti: u naivnom, od stvarnosti udaljenom idealizmu ili pragmatičnom, destruktivnom materijalizmu.
Posljednje se danas utvrdilo diljem svijeta. Jednostranom „znanstvenošću“ pokušava se sve što upućuje na nešto nadosjetilno (ljudska svijest, život nakon smrti, finosupstancijalno tijelo, postojanje viših dimenzija, povezanost događaja itd.) odgonetnuti materijalističkim metodama i uklopiti u vladajuću „logičku“ sliku svijeta. Logičko želi samovladu i suzbija mitsko, diskreditira ga kao praznovjerje i nastoji ga odstraniti iz svijeta.
I dok je svijet jurio napredujući u tom pravcu, čovječanstvo se našlo na rubu samouništenja!
Izlaz, međutim, nije u zaokretu u drugu krajnost, mitsku odnosno religijsku jednostranost koja vodi vjerovanju da je „Bog“ na našoj strani i da će uskoro intervenirati na Zemlji kako bi sve „druge“ pokorio ili uništio. I ova krajnost dosegla je u međuvremenu prijeteće razmjere, jer su mnogi vjernici uvjereni da će u budućnosti biti jedna „Božja država“ pod njihovim vodstvom. Lako je uočljivo da rješenje može biti samo iznalaženje sveobuhvatnog poimanja svijeta, a ono počiva na sintezi logičkog i mitskog, na mito-logičkom.
Definicija logičkog pokazuje njegovu usku povezanost sa filozofijom. Od njenog postanka u kulturnoj sferi stare Grčke, filozofija je bila uglavnom „logička“, jer je taj novi pravac razmišljanja nastao kao reakcija na mythos, koji je postao jednostran, i do danas se uglavnom shvaća na taj način – do izopačenja: praznovjerje, kasnije kao apsolutizirana vjera temeljena na knjigama.
Kada, nasuprot tome, pokušamo mitsko dokučiti logički, otvara nam se jedan multidimenzionalni pogled na svijet, koji kao takav odgovara modernoj materijalističkoj misli, jer on nije samo logički, već mito-logički!
„Mitologija“ se uglavnom smatra zajedničkim nazivnikom antičke verzije znanstvene fantastike - divlje priče sa ratovima bogova kao arhaična forma „Ratova zvijezda“. Međutim, ova kombinacija riječi izvorno je imala mnogo dublje značenje, naime, sintezu mitskog i logičkog. Mito-logičko povezano je sa multidimenzionalnim pogledom na svijet i naše postojanje. Zemlja se ne promatra kao izolirana lopta materije u gotovo praznom Svemiru, već kao živući organizam u svijetu koji je sačinjen od različitih svjetova – svjetova čije materijalne manifestacije imaju različitu gustoću; oživotvorenih i formiranih od strane nematerijalnih, duhovnih bića. U ovom smislu je izraz „duhovno-filozofski“ zapravo sinonim za mito-logički.
Kada je znanje samo logos, ograničuje se na „znanost“ i „filozofiju“. Čak i kada filozofi i govore o Bogu, ljubavi i najvišoj spoznaji, sve ostaje – bez osobnog mitskog doživljaja – samo teorija, i vodi u najbolju ruku u umišljene „unutarnje spoznaje“, koje nikada ne mogu biti zadovoljavajuće. Logos, dakle, može biti označen kao „znanje“, filozofija kao „znanje duha“, a mythos kao „mudrost“, odnosno kao prepoznato i proživljeno znanje. To prepoznavanje i proživljavanje (oplođenje mythosa i logosa) ne može biti iznuđeno nikakvim intelektualnim naporom. To je „poklon neba“ odnosno „višeg ja“, može se također nazvati „otkrivenjem“ ili „milošću“ ili „religijom“ i „mistikom“. Religije bi po ovoj definiciji bile mito-logičko upravljeno prema Bogu, a mistika mitsko-individualno proživljena religija.
Sintezom mythosa i logosa moguće je sjediniti znanje i mudrost: teoretski i kroz unutarnji, konkretan doživljaj. Čovjek zna o čemu se radi, čak i kada o tome šuti. Zna što vjeruje! Tako je opet philo-sophia ono što je prvotno i bila i što uvijek jest – izraz života i unutarnjeg doživljaja, dakle, ljubav prema istini, ljubav prema životu i ljubav prema Bogu. I hrabrost za rasvjetliti tamu. I jer se oslanjam na ovu sintezu, ova knjiga ne bi trebala biti tek filozofska ili tematska knjiga, već priručnik, svakako ne u smislu „Tečaj u 50 lekcija“. Ovo je jedan duhovno-filozofski priručnik, što znači da on preko „analize“ i „filozofije“ vodi do pitanja autorefleksije i do uputa za stvarnu preobrazbu, ali bez propagiranja određenih formi meditacije i metoda prosvjetljenja. To nije zbog suzdržljivosti, već zbog praktičnih posljedica ovdje predstavljenih saznanja. Na razini analize ovaj priručnik sadrži sažetke središnjih tema iz svjetske povijesti i današnjih svjetskih događaja, iz filozofije i znanosti, sve do pitanja porijekla i određenja čovjeka – sve teme koje su mozaički kamenčići jedne veće slike. S ovim mnogostranim temeljnim informacijama čitatelj je dobro opremljen za daljnje samostalno istraživanje, kako bi se sa onim što tek treba doći suočio kritički ali s pouzdanjem.
Svojstveno je dobu u kojem živimo da se zaista važna pitanja, naime filozofska, jedva još postavljalju, a to je stoga što su ona neekonomična, „ne donose ništa“. (Mudrošću se, izgleda, ne postiže profit.).
No, pored toga, upravo danas imamo mogućnost dobiti opširne odgovore; šansa koja još nikada na ovaj način nije ponuđena. Duhovno znanje je danas opće dobro, čak i kada čovječanstvo toga nije svjesno ili ponudu ne prepoznaje. Ranije je ono bilo prenošeno samo u školama misterija i u malim krugovima izabranih, jer je okružje bilo iznimno neprijateljsko; k tome je postojala opasnost od pogrešnog razumijevanja i zloupotrebe – što postoji ništa manje i danas, pa i u području ezoterije, modernom „skloništu“ duhovnog znanja.
Začuđujuće, danas u ezoteriji jedva da postoji knjiga koja samokritički promatra vlastitu „scenu“ –pri čemu se mora naglasiti da je puno više toga u našem svijetu ezoteričko i okultno nego što se općenito pretpostavlja.
Kada radim kritičke analize, time ne želim ezoteriju paušalno osuđivati ili čak sotonizirati, kao što rade „bibliokršćanski“ kritičari. Naprotiv: činjenica da je nekada tajno znanje danas slobodno dostupno pokazuje da živimo u fazi prevratničkog razvoja. Mnogi posvećeni, koji su se već ranije bavili ezoterijom i misterijima, danas su se opet inkarnirali na Zemlji i bude se prema svojoj višoj svijesti, koja široko nadilazi iskustva sadašnjeg života. U ovom širokom kontekstu filozofija više nije nešto jednostrano i teoretsko, već mito-logička spoznaja koja obuhvaća i intelektualno znanje i intuitivni, unutarnji doživljaj. Mistika i božanska objava danas više nisu ograničeni samo na nekoliko „svetaca“ i pustinjaka. Svi mi možemo iskusiti Boga i živjeti u toj svjesnosti sada i ovdje, a ne za deset godina ili nakon smrti kada „dođemo u nebo“. Pustinajci i filozofi u svakom slučaju mogu biti u stanju to doseći, no ključ koji nam danas stoji na raspolaganju mnogo je univerzalniji i konkretniji. U Bibliji, Matej; 18,20 nalazimo jednu neposrednu uputu: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima“.
Kad bih morao reći koja je najvažnija rečenica u mojoj knjizi, bila bi to gore navedena, jer ona također otkriva odakle je potekla inspiracija za knjigu.
Armin Risi, ljeto 2004.