Kultovi kao moćno oružje
Oksfordski rečnik definiše kult kao "sistem religioznog obožavanja izraženog kroz ceremonije; posvećenost ili poštovanje prema osobi ili stvari". Ovo je suviše neprecizna i široka definicija pojma kulta jer, kako duhovito primećuje Dejvid Ajk, po ovoj definiciji i bankarstvo je kult pošto su u njemu ljudi "posvećeni i poštuju stvar - novac". Nije slučajno da su manipulatori, a ne sastavljači rečnika, želeli da ovo značenje bude ovako neprecizno interpretirano. Zato je ispiranje mozga svetskoj javnosti po pitanju kultova išlo uvek u tom pravcu da su osnivači i vođe kultova opasni ludaci, koji izigravaju "mesiju" i zloupotrebljavaju svoje članove na razne načine. Tako se u svesti ljudi automatski stvara negativni predznak prema svemu što se etiketira kao kult i što kod običnih ljudi, kojima je ova manipulacija naturena, izaziva reakciju tipa: "To su ludaci, nešto mora da se preduzme".
Dva događaja su pomogla ovakvom tretiranju kulta - masakr u Džonstaunu 1978 godine i Vako 1993 godine. U Džonstaunu, u Gvajani, "mesija" Džim Džons je zatražio od svojih članova da izvrše kolektivno samoubistvo, što je učinilo oko devet stotina članova, 18 novembra 1978 godine, ispivši sok sa cijanidom. Oni koji su odbili da popiju otrov su ubijeni. Jedan od glavnih finansijskih pomagača Džonstauna bio je dr Lorens Lejton srednji, koji je bio šef laboratorije hemijskog i biološkog rata američke armije u "Dagvej pruving graundu", država Juta. Njegova supruga je svoje porodično bogatstvo nasledila iz poslova koji su vođeni sa "I. G. Farben" kartelom. Njihov sin, Lorens Lejton mlađi, bio je član naoružane grupe sekte koja je likvidirala predstavnika Kongresa, Lea Rajana, koji je istraživao delovanje Hrama naroda u Džonstaunu. Rajan je bio i predlagač i koautor takozvanog Hjuz-Rajan amandmana, koji je obavezivao CIA da obaveštava Kongres o svojim tajnim operacijama. Kakva slučajnost da se Rajan, koji je predložio amandman za kontrolu tajnih operacija CIA, zatekne baš u Džonstaunu kad je započela pucnjava.
Interesantno je da su i Lejtonovi povezani sa CIA. Lorensova ćerka, Debora Lejton Bleki, bila je udata za Džordža Filipa Blekija, koji je uplatio prvu ratu za zemljište u Džonstaunu za Džima Džonsa. Bleki je bio bivši agent CIA u Angoli i mnogi istraživači tvrde da je Džonstaun trebalo da bude kamp za obuku pobunjenika iz Angole. Kontakte sa CIA imali su i zvaničnici američke ambasade u Gvajani. Ričard Dvajer, visoki zvaničnik ambasade, po sopstvenom priznanju, bio je na imanju u toku istrage, a viđen je kako pretresa mrtve i uzima njihova dokumenta. Dvajer je inače bio i saradnik Zbignjeva Bžežinskog. Za Džima Džonsa postoje podaci da je bio u kontaktu sa CIA još šezdesetih godina, a pre Gvajane imao je "izviđanje terena" u Brazilu, gde je troškove njegovog puta i boravka pokrila američka ambasada. Objašnjavao je onima koji su se interesovali za razlog njegovog dolaska u Brazil da radi za obaveštajnu službu američke mornarice. Čudna podudarnost je da je i Ron Habard, osnivač sajentologije, u mladosti radio za mornaričku obaveštajnu službu.
Džima Džonsa je svuda pratio njegov nerazdvojni prijatelj, Den Mitrione, koji je radio kao instruktor CIA i stručnjak za ispitivanje i tehnike torture zarobljenika. Članovi Hrama naroda su pružali aktivnu podršku predsedniku Gvajane, Forbsu Burnhamu, koji je otvoreno govorio o svojim vezama sa CIA. Džems T. Ričardson, profesor sociologije na univerzitetu Nevada, objavio je studiju o Hramu naroda, u kojoj je vrlo interesantan jedan deo:
"Zbog nebrige zvaničnika Amerike, koji nisu naredili autopsiju onih koji su umrli u Gvajani, nikada nećemo znati koliko ih je izvršilo samoubistvo, a koliko ih je bilo ubijeno. Dr Lesli Mutu, glavni medicinski istražitelj gvajanske vlade i prva medicinski kompetentna osobu koja je stigla u Džonstaun, rekao je reporterima: 'Ne verujem da je više od dve stotine osoba umrlo svojom voljom.' To je izjavio pošto je pregledao izvestan broj tela i mesta njihove smrti. Ovo pitanje je detaljno razrađivano u seriji članaka Deirdre Grizvold koja postavlja pitanja o mogućoj umešanosti CIA u tragediju u Džonstaunu. Grizvoldova, koja optužuje američku vladu za namerno unistavanje dokaza zbog neizvršenih autopsija, ukazuje na niz iznenađujućih veza između Hrama naroda i CIA. Ona primećuje da su belci, vođe Džonstauna, možda bili agenti CIA, a da je Džonstaun bio pion u političkoj igri u koju su umešani Amerika, Kuba i Gvajana..."
Postoje dokazi da je Džonstaun bio eksperiment kontrole uma i deo projekta MK Ultra. Nađene su velike količine psihijatrijskih preparata, dovoljnih za drogiranje dve stotine hiljada ljudi godišnje, a članovi kulta su nosili oznake za identifikaciju, slične onima koje ljudi nose u bolnici. U Džonstaunu je bila izgrađena odlično opremljena bolnica, dok je ostatak naselja bio u dosta jadnom stanju. Mešavina crnaca, žena i bivših osuđenika, članova Hrama naroda, oslikava prosečnu populaciju koja se birala za MK Ultra eksperimente. Crnci su vezivani kada bi stigli u Gvajanu, a u naselju su radili osamnaest časova dnevno. Majkl Mejers u svojoj knjizi "Da li je Džonstaun bio CIA medicinski eksperiment", istražuje upravo ovu dimenziju povezanosti Džonstauna, MK Ultra i ideologije nacističkog tipa. Zaključio je da je Džonstaun bio finalni eksperiment na terenu, u okviru programa MK Ultra i da je Džim Džons angažovan od strane CIA da ga sprovede. Mejers navodi da je eksperiment započet 1965 godine, kada su Džons i Hram naroda započeli delovanje u gradiću Ukija, u Kaliforniji:
"...Grupa se odmah infiltrirala u 'Mendosino ' državnu bolnicu za mentalno zdravlje, koja će obezbeđivati ne samo TP* za njegove (Džonsove) medicinske eksperimente, već će biti poligon za obuku medicinskih tehničara potrebnih za krajnji eksperiment. U toku vrlo kratkog perioda svi zaposleni u bolnici bili su članovi Hrama naroda. Od medicinskih sestara do terapeuta, od lekara do čistačica, svaki radnik kompleksa zamenjen je članom Hrama. Kalifornija je zapravo dala 'Mendosino' bolnicu Džimu Džonsu."
* TP - "test persons" (osobe za eksperimente), kako su ih i nacisti zvali.
Zvanično saopštenje o masakru bila je tipična mešavina očiglednih laži, kontradikcija i zataškavanja, koja se ponavlja svaki put kada se desi nešto strašno, sa neshvatljivom pretpostavkom da je celokupna svetska javnost glupa i da nema ljudi koji su u stanju da sami donose zaključke. Brojka kojom se baratalo je da u naselju živi hiljadu i sto ljudi, što je dobijeno na osnovu broja pasoša i evidencije prilikom dolaska u Gvajanu. Odmah posle tragedije objavljeno je da je broj poginulih četiri stotine, a posle toga devet stotina i trinaest ljudi. Skoro dve stotine ljudi se negde zagubilo. Ovo nije bez značaja, jer su odredi smrti, odnosno telesna garda Džima Džonsa. brojali između sto dvadeset i dve stotine ljudi. Dok je članstvo Hrama naroda bilo dominantno crnačko, garda je bila dominantno bela. Uprkos zvaničnog broja od devet stotina mrtvih, samo četiri stotine tela je pronađeno, pa je ostala spekulacija šta se desilo sa preostalih pet stotina.
Prema tvrdnji vojnog istražitelja, koji je radio na identifikaciji mrtvih, stiglo je naređenje od zvaničnog predstavnika američke vlade, Roberta Pastora, da se prestane sa identifikacijom tela. Nekoliko dana posle ovog događaja, stiglo je neverovatno saopštenje - tela pet stotina žrtava su pronađena. Gde su bila? Ležala su ispod onih četiri stotine otkrivenih u prvom trenutku, pa nisu bila odmah vidljiva! Ni navodno ugljenisano telo Džima Džonsa nije pregledano po propisima, pa njegova smrt ostaje pod velikom sumnjom. Neki istraživači tvrde da se Džons izvukao, zajedno sa svojom bandom ubica, a dokaz za to su bili atentati i čudne smrti mnogih ljudi koji su loše govorili o kultu ili bili pretnja za njegov rad.
Vlada je negirala da je pronašla Džonsovu listu za likvidaciju neprijatelja, ali su mnogi sa "nepostojeće" liste umrli nasilnom smrću u roku od nekoliko meseci posle masakra u Džonstaunu. Na vrhu liste bio je Džordž Moskone, gradonačelnik San Franciska, koji je ubijen devet dana posle masakra u Džonstaunu. Hram naroda je uložio mnogo novca u izbornu kampanju Moskonea, a za uzvrat Džim Džons je postao načelnik odelenja za stanovanje San Franciska. Mnogi članovi Hrama su takođe dobili posao u gradskoj administraciji, posebno u odelenju za socijalnu pomoć, i to su koristili kao sredstvo da beskućnike i siromahe vrbuju za sektu.
Sledeća na listi za likvidaciju bila je Dženi Mils, bivši član Hrama naroda, koja je po napuštanju kulta napisala knjigu "Mojih šest godina s Bogom", gde je iznela mnogo neprijatnih detalja o Džonsu i sekti. U leto 1979 godine, Dženi, njen muž i njihova ćerka nađeni su ubijeni u kući u Berkliju. Ubice nisu pronađene. Novinarka Keti Hanter, koja je pisala o čudnoj smrti sedam članova sekte, dok je ova još bila u Kaliforniji, takođe je umrla pod nerazjašnjenim okolnostima. Tako se CIA i ko zna još ko, i ovog puta izvukla sa minimalnom štetom po svoje mračne operacije, nemilosrdno uklanjajući tragove svog protivustavnog delovanja u Americi i van nje. U sečanju ljudi, posle samo dvadeset godina, ostalo je nejasno sećanje na "neke ludake" i masovnu smrt nesrećnih, izmanipulisanih ljudi koji su bili žrtve smrtonosnog eksperimenta, a da to nisu ni slutili. To i jeste poenta, da vas masakriraju posle najmračnijih zloupotreba, a da javno mnjenje proguta priču o ludacima koji kvare ovaj lepi svet.
Mnogo elemenata masakra iz Džonstauna ponavlja se u slučaju Vakoa. Na dan 19 aprila 1993 godine, više od osamdeset muškaraca, žena i dece spalila je žive američka vlada, odnosno FBI i Biro za alkohol, duvan i vatreno oružje (BATF). Ovi nesrećnici bili su pripadnici sekte Grana Davidova, a opet je po zvaničnom saopštenju ovo bila grupa sluđenih sledbenika opasnog "mesije" Dejvida Koreša. Nema sumnje da je Koreš bio rasejan čovek, ali je upravo to što je fokus bio na njemu zamaglilo ključno pitanje: Zašto je toliko ljudi umrlo od ruku državnih agencija? Ono što pokušavaju da zataškaju je logika događaja koji su prethodili nesrećnom i krvavom raspletu, zapravo planiranom i vojnički sprovedenom masakru.
Prvi sukob zbio se u februaru, kada se četvoro operativaca BATF-a, obučenih u crno, približilo zgradi, i pošto nije bilo znaka prisustva u njoj, trojica su kroz prozor ušla u zgradu. Četvrti je ostao napolju, onda ubacio u kuću nekoliko ručnih bombi i otvorio vatru iz automatskog oružja. Trojica operativaca BATP-a bila su mrtva! Sve ovo tvrdila je Linda Tomson u svojoj TV emisiji. Da li je ovaj scenario istinit? Nije utvrđeno, ali je od tog događaja počela opsada koja je trajala pedeset i jedan dan. Mediji su ovom događaju posvetili punu pažnju, izveštavajući dnevno o razvoju situacije. Propaganda je profilisana tako da je davidijance i Koreša prikazivala u svetlu koje je sugerisalo razrešenje.
Dženet Rino, Klintonov državni javni tužilac, dala je saglasnost za akciju koja nije ostavila ni jednog preživelog. Njeno opravdanje za oružanu intervenciju bilo je da su deca u opasnosti i da je akcija preduzeta da se ona spasu. Utoliko je čudno da ni jedno dete nije spaseno, već su sva stradala. Cela ideja o spasavanju dece ima koren u tvrdnji koja je korišćena u propagandi protiv davidijanaca, da su decu seksualno zloupotrebljavali. Dženet Rino je u kasnijoj istrazi o masakru priznala da nema ni jedan dokaz koji bi podupreo ovu priču, već je ona posrednog karaktera, odnosno dobijena od anonimnog doušnika. O tome da je protiv opkoljenih ljudi vođena prava ratna operacija u kontrolisanim medijima nije bilo ni reči. Imanje na kome su se nalazili Koreš i njegovi sledbenici noću je bilo osvetljeno reflektorima, kako niko ne bi mogao da pobegne i kako ne bi mogli da spavaju. Infracrvenim kamerama snimana je zgrada pa se neprekidno znalo šta se dešava unutra i gde su koncentrisani opkoljeni ljudi. Tenkovi (!) su napali 19 aprila ujutru, u šest časova. Jedan tenk je dugo vremena vozio napred-nazad na malom prostoru ispred zgrade, a Tomsonova tvrdi da je to bilo tačno iznad podruma u kome su se žene i deca nalazili svake noći, kako bi se sklonili od buke i svetla. Da li je tenk zatrpavao bunker, onemogućujući zarobljenima da izađu? drugi tenkovi su direktno krenuli na zgrade, rušeći ih svojom snagom. U tom trenutku se pojavila vatra koja se munjevito proširila celim kompleksom. Ko je zapalio vatru? Zvanična istraga tvrdi da su Koreš i njegovi sledbenici bili ti koji su se sami zapalili i žrtvovali. Ali kako objasniti podatak da je neko iz FBI, u trenutku kad je počeo napad, zvao bolnicu "Parklend" u Dalasu i tražio obaveštenje koliko bolnica ima kreveta na odelenju za opekotine?
Mnoga pitanja su ostala bez odgovora, jer se zvanična istraga nije njima bavila. Prvo pitanje je na nivou logike: Ako je Koreš bio tako opasan ludak, zašto nije organizovano njegovo hapšenje prilikom dolaska u grad radi kupovine ili dok je džogirao izvan imanja? Očigledno da je BATF prekoračio svoja ovlašćenja, namerno zamenjujući teze kako je Korešova sekta trgovala oružjem, tačnije kupovala i prodavala oružje, i da je to bio razlog za BATF da se umeša. To je smešno objašnjenje, jer je trgovina oružjem u Teksasu slobodna i hiljade firmi i pojedinaca se bavi ovim poslom. Malo svetla na ceo slučaj baca više puta pokušano, od strane Klintonove administracije, umanjenje ili ukidanje ustavnog prava građana SAD-a da slobodno kupuju i poseduju lično oružje. Klinton, koji se složio sa napadom na davidijance, javno je izjavio:
"Svecioci smo, nažalost, porasta ove vrste fanatizma širom sveta. Možda ćemo morati da mu se ponovo suprotstavimo."
Odavno pripadnici raznih "belih milicija" u Americi optužuju vladu SAD-a, konkretno Klintona, da je pokušao više puta da "razoruža narod", kako bi se olakšalo uvođenje diktature nacističkog tipa. Te sumnje su porasle posle događaja u Oklahoma Sitiju, Vakou i na drugim mestima. Pripadnici tih organizacija se opisuju kao arijevci, rasisti i čak nacisti, što je netačno, jer ću o neonacističkim organizacijama u Americi reći nešto više na stranicama koje slede. S druge strane, kao odgovor, ništa manje vatren i isključiv, stižu optužbe da je američka vlada organizovala široku zaveru protiv naroda i ustava, nazivajući tu vladu "ZOG" ("Zionist Occupation Government") - "Cionistička okupaciona vlada", i organizujući FEMU.
Upravo su BATF i FBI, avgusta 1992 godine u Ajdahu, izvršili napad na jednu porodicu, pripadnike "milicije". To je čuveni slučaj porodice Rendija Vivera, koga su pokušali da ucene kako bi postao doušnik BATF-a, podmećući mu nezakonito posedovanje oružja. Kada je Viver odbio saradnju, četiri stotine pripadnika BATF-FBI izvršilo je napad na Viverovu kuću. Tom prilikom je poginuo njegov četrnaestogodišnji sin, ženu su mu ubili na kućnom pragu iako je u naručju držala bebu, a potom su ubili čak i njihovog psa. Viver i njegov prijatelj, Kevin Haris. bili su ranjeni.
I da završimo sa masovnim samoubistvima u okviru kulta, primerom Reda solarnog hrama u Švajcarskoj. Prvo je 1994 godine svet bio šokiran kada su pronađena tela, a saopštenje je glasilo da je reč o samoubistvu sledbenika dvojice "mesijanskih" lidera. Sledećeg dana, to je iznenada postalo masovno ubistvo od strane dvojice vođa i za njima je počela međunarodna potera u Švajcarskoj, Kanadi i drugim zemljama. Nešto kasnije, ispostavilo se da je jedan od vođa nađen mrtav među telima. Sada je to bilo masovno ubistvo od strane drugog vođe. Posle još nekoliko dana i on je nađen među mrtvima. U decembru 1995 godine, još šesnaest članova, ili navodnih članova, nađeni su ubijeni u Francuskoj. Ko je ubio njih? Niko ne zna ili ne želi da zna, a svetskoj javnosti se preko medija ponudila samo drastična priča bez ulaženja u stvarne razloge za masovna ubistva. Važno je da je sve opet pokriveno pričom kako je reč o još jednom kultu ludaka. Usamljeni glas u moru površnosti je profesor Masimo Introvinji iz Centra za studije novih religija u Torinu (Italija), koji je ustanovio da su postojale veze izmedu Reda solarnog hrama i francuske obaveštajne službe, kao i masonske lože P2. Naravno, postoje kultovi koji ne likvidiraju svoje članove, ali njihovi ciljevi i način delovanja nisu ništa manje sporni ili problematični. Hram Seta i Majkla Akvina sam spomenuo više puta. No, malo ljudi zna da je Akvino bio član Crkve Satane Antona Laveja, osnovane 1966 godine, a da su organizacije kao što su Hram Seta ili Red vukodlaka nastale iz nje. Sve ove organizacije zaštićene su Prvim amandmanom američkog ustava, bez obzira što zagovaraju potpuno rušenje svih postojećih moralnih obrazaca i pokazuju nezdravo oduševljenje nacizmom. Mnoge zablude o satanizmu potiču iz naivnih, pogrešnih procena da je reč o istraživanju novih iskustava, inače popularno prikazanih u filmovima, pa su se mnogi ljudi nekritički u to upustili i na kraju platili čak i životom, a mnogi postali predmet opasne manipulacije iz koje se ne mogu lako iščupati. Sedamdesetih godina su mnogi holivudski glumci koketirali sa satanizmom. Neki su to shvatili kao zabavu, recimo pevač Semi Dejvis mlađi, koji je o tome kasnije javno govorio, i kada je shvatio opasnost zaustavio se na vreme. Neki su ubijeni, kao što je to bila Šeron Tejt, žrtva Mensonove porodice. Po svoj prilici, u satanističke krugove ju je uveo njen tadašnji suprug, filmski reditelj Roman Polanski, poznat po filmu o satanizmu "Rozmarina beba" i svojim vezama sa maloletnicama, zbog čega je osuđen u Americi, a koje su tako dragi "objekt" u satanskim ritualima.
Satanistički kultovi su opasni upravo zbog toga što promovišu ideologiju koja teži da uništi svaku moralnu granicu između dobra i zla i stvori društvo u kome je sve dozvoljeno. Tu lažnu snagu superiornosti nad konvencijama daje im upravo verovanje u Satanu ili Seta, ili neki treći entitet koji "pobeđuje Boga", isključivo hrišćanskog, što je posebno interesantno u svetlu rušenja hrišćanstva na početku takozvanog doba Vodolije. Iako većina članova ovih kultova ne žele da se bave kriminalnim aktivnostima, na kraju bivaju u to uvučeni mimo svoje volje, jer se u okviru satanističkih kultova dešavaju stvari koje su nasilne, destruktivne i povezane sa zlim oblicima okultizma. One postoje kao deo šireg spektra kriminalnih aktivnosti, od kojih je satanska seksualna zloupotreba dece, eksploatacija i zloupotreba ljudi na razne načine, zatim svetske mreže trgovine drogom i oružjem, prostitucija, pornografija i druge organizovane kriminalne radnje.
Ljudi se interesuju za satanizam i crnu magiju iz mnogih razloga, ali osnovni je žeđ za moći.
Ljudi koji žele moć i dominaciju nad drugima (govorim o judeohrišćanskoj religiji), negiraju Boga i okreću se Satani, želeći da im on podari moć za koju veruju da je veća od Božje, upravo zbog toga što je Satana gospodar materijalnog sveta, dok Bog traži mnoga odricanja, samokontrolu nad strastima i nerealnim ambicijama, a kao nagradu pruža prilično nejasan i neopipljiv koncept spiritualnosti i blaženstva u duhovnom. Satanska racionalizacija je zato prijemčiva jednom krugu ljudi koji su spremni da u okviru popularnog koncepta "prodaje duše đavolu", u zamenu dobiju moć, bogatstvo, seksualna osvajanja ili bilo šta drugo što požele. Kako se ide ka višim oblicima upražnjavanja satanizma tako se ovi prosti motivi nadrastaju, što hrišćanska crkva dugo nije htela da uvaži, ulazeći u oblast gnosticizma kao višeg oblika negiranja Božje milosti i teško ostvarivog ideala opšte dobrote.
Tako su se razvili ozbilj-ni sektaški pokreti u okviru hrišćanske religije, koji su negirali koncept dobrog Boga, kao što su katari, po čijem učenju Bog iz Starog zaveta je bio zapravo Satana, rival svemoćnom Bogu i tvorac materijalnog sveta.
Kroz vekove, forme i sadržaj satanističkih kultova su se menjali, uključujući u sebe kvazi paganske elemente, bezvredne parčiće, izmišljene preteče i tobože moćna učenja nestalih, predhrišćanskih religija, kao i čitav spektar znanja iz alhemije, Kabale, astrologije i drugih paranaučnih i parareligioznih duhovnih proteza. Devetnaesti i dvadeseti vek su bili vreme prave eksplozije nastanka ezoterijskih i mističnih društava od kojih su mnoga u sebi imala elemente crnomagijskih i satanističkih verovanja i rituala.
Jedna od nezaobilaznih ličnosti ovog miljea je Alister Kroli, najzlokobniji crni mag dvadesetog veka, najveći zagovornik i glorifikator slobodne volje, čija je jedna fraza, nikla iz mladalačke pobune protiv fundamentalizma i licemerja doba i zemlje u kojoj se rodio, postala moto magičara dvadesetog veka, a takođe i omiljena fraza onih koji ga nisu razumeli dajući joj značenje koje ona ne nosi. Vrhunac njegovog magijskog delovanja bilo je u okviru O.T.O.-a, nemačkog ezoterijskog društva koje je imalo ogranak i u Engleskoj i čije učenje sadrži upražnjavanje seksualne magije, u šta se Kroli upustio bez ograničenja sa prostitutkama, decom, životinjama, muškim sledbenicima, svojim brojnim ženama i ljubavnicama, što mu je donelo apsolutno negativnu etiketu i, uz drogu, uništilo mu život.
Krolijev sledbenik u Americi bio je dr Džon Parsons, inače naučnik, koji se našao na čelu Agape lože O.T.O.-a. Parsons je takođe bio pristalica životne filozofije bez ograničenja. Njemu se 1945 godine pridružio još jedan poštovalac Krolijevog učenja, Lafajet Ronald Habard, kasniji osnivač sajentologije. Parsons i Habard, strasno zaiteresovani za magiju, pokušali su da izvedu seksualno-magijski ritual inkarniranja demonskog duha u detetu, poznat kao Babalon, kome će Parsons biti otac, a Habard svedok, što je Kroli s prezrenjem odbacio kao budalaštinu. Habard i Parsons su se razišli, a Habard je kasnije pričao kako se zapravo infiltrirao u O.T.O. kao agent obaveštajne službe mornarice, što verovatno jeste bila istina. Habardov sin, Ron de Volf, u intervjuu "Penthausu", 1983 godine, tvrdio je suprotno, da je njegov otac bio vatreni pristalica magije i bio ubeden da je naslednik Alistera Krolija, pa je čak uzeo sebi i Krolijevo magijsko ime Zver 666.
Šezdesete godine su bile godine procvata crne magije i satanizma. Hipi kultura se deklarisala ne samo kao "mir, ljubav i moć cveća" već je prigrlila mnoge oblike misticizma i magijskog mišljenja. "Porodica" Čarlsa Mensona bila je upravo taj privlačni i destruktivni primer kulta okupljenog oko droge koji je vodio harizmatski voda autoritarnog tipa. Svoje sledbenike ubedio je da je u isto vreme i Isus i Satana, što je bila glavna ideja grupe koja se zvala Proces crkva konačnog suda, koja se dosta raširila Kalifornijom šezdesetih godina i koja je, po verovanju eksperata, dosta uticala na Mensona. Proces crkva nastala je iz jedne ranije grupe, Kompulsivna analiza, koju su u Engleskoj 1964 godine formirali Robert i Meri En de Grimston, inače bivši članovi Sajentološke crkve. Proces crkva je vrbovala bogate mlade ljude koji su imali status u svetu finansija, biznisa, vlade i estrade.
Jedno vreme procesovci su svoju komunu preselili u Meksiko, ali su posle 1967 godine ponovo u velikim gradovima Amerike (Njujorku, San Francisku), gde su mogli da se prepoznaju po dugim crnim ogrtačima. Njihovo učenje bilo je gnostičko verovanje da su Hrist i Satana odbacili svoje neprijateljstvo i da će uskoro ujediniti snage kako bi čovečanstvo doveli do kraja, kada će Hrist suditi čovečanstvu, a Satana izvršiti presudu. Grupa je izdavala časopise pune slika smrti, nacističke simbolike i zaklinjanja od strane članova satanista da se čitaoci "oslobode ograda u sebi" i upuste u silovanja, ubistva i destrukciju. Proces crkva je zvanično zabranjena 1974 godine, ali su iz nje nikle filijale koje deluju u tajnosti.
Walpurgisnacht (Valpurgijska noć, 30 april) je važan dan u kalen-daru svakog sataniste. Taj dan je 1966 godine označen kao "prva godina", Anno Satanas modernog satanizma. Te noći je bivši cirkuzant i ukrotitelj lavova, muzičar i radnik u zabavnom parku, Anton Šandor La Vej (živeo od 1930 do 1997 godine) proglasio sebe visokim sveštenikom Američke crkve Satane. LaVejova "crkva" imala je sedište u njegovoj kući (ofarbanoj u crno) u San Francisku, u kojoj je LaVej obavljao satanska venčanja, krštenja, sahrane i vršio satanističke obrede na horizontalnom oltaru, "živom oltaru" u vidu gole žene koja je simbolizovala "zadovoljstva mesa". Ovakve i slične informacije u medijima obavljale su jednu od ključnih funkcija za Crkvu Sataninu, jer su garantovale medijsku pažnju.
Drugo, i sigurno važnije, činile su da ceo poduhvat izgleda šokantno ali bezopasno, i treće, služile su da sakriju, od onih koji nisu videli dalje, zamku ozbiljne poruke LaVeja - povlađivanje sopstvenim željama. LaVej se pojavljuje kao nastavljač stavova Alistera Krolija i propagira da je slobodna volja jedini zakon kojim pojedinac treba da se rukovodi. Mediji su LaVeju, koga su videli kao bezopasnog prevaranta i proizvodom tipične subkulture Kalifornije, pružili ono što je želeo. U crnoj magiji, snaga mita, rituala ili organizacije ne leži u njenoj autentičnosti, već u njenoj sposobnosti da privuče pažnju učesnika i publike. LaVejova filozofija satanizma i crne magije, sumirana u definiciju, glasi:
"Staza crne magije se koristi za pošteno zadovoljenje ega -pohlepa, ponos, požuda, bes, bilo koji od sedam smrtnih grehova."
Iako je LaVej na jednom nivou predstavljao izazov konvencionalnom hrišćanstvu srednje klase u Americi, ni svoju crkvu, ni sebe, nije smatrao specifično antihrišćanskom. Za njega, hrišćanstvo je jednostavno bilo irelevantno. Nije zadovoljavalo osnovne ljudske emotivne potrebe, negiralo je čovekovu telesnu prirodu i svoje sledbenike držalo u poziciji zavisnosti od Boga koji je "malo brinuo zbog patnji sa kojima se srećemo". LaVeja nije interesovalo duhovno iskupljenje. Interesovala ga je magija kao moć, a bogatstvo je bilo oblik moći. Ovaj odnos prema novcu, koji je usmeravao u krajnje utilitarne pravce, dovešće ga u sukob sa članovima koji su u crnoj magiji videli nešto drugo.
Jedan od takvih članova, tačnije sveštenika Crkve Satanine, bio je Majkl Akvino. Član LaVejove crkve postao je 1969 godine i imao je biografiju kojom je LaVej bio zadivljen. U to vreme bio je poručnik američke armije, specijalista za obaveštajni i psihološki rat. Doktorirao je političke nauke na univerzitetu Kalifornija u Santa Barbari, bio padobranac, pripadnik specijalnih jedinica, ekspert za psihološke operacije i strateški obaveštajni rad. Učestvovao je u specijalnom psihološkom ratu u Vijetnamu kao oficir 82-ge padobranske divizije. Odlikovan je više puta, a 1973 godine prelazi u rezervu i u činu potpukovnika postaje komandant 306-og bataljona za psihološke operacije u Fort Mekarturu u Kaliforniji. Akvino je brzo napredovao u LaVejovoj organizaciji, postavši sveštenik i urednik crkvenog časopisa "Rascepljeni papak" (što je, figurativno, simbol đavola).
Već od 1972 godine LaVej nije održavao javne ceremonije u svojoj kući, već se bavio osnivanjem i aktivnostima grupa i filijala crkve u drugim gradovima, koje je zvao "groto". Želeo je da stvori mrežu satanskih grupa širom Amerike i razradio je hijerarhijsku strukturu crkve kroz koju se napredovalo u zavisnosti od poznavanja crnomagijskih veština. Ali za tu mrežu mu je trebao novac. Godišnja članarina od deset dolara i između petnaest i dvadeset i pet hiljada sledbenika, kada je Crkva Satanina bila na vrhuncu popularnosti, nije bila dovoljna. Zato je početkom 1975 godine u crkvenom časopisu objavio da su svi viši stepeni inicijacije dostupni onima koji ponude donacije u novcu, nekretninama i vrednim umetničkim predmetima. Akvino je bio uzdrman:
"Ako je postojao jedan ujedinjujući faktor koji nas je privukao satanizmu, onda je to bio stav crkve prema licemerju. Zato kada smo čuli za ovu odluku, naša reakcija bila je da je Anton LaVej izdao svoju crkvu, izdao sve na čemu je radio toliko godina."
U junu 1975 godine usledilo je masovno napuštanje ključnih ljudi iz Crkve Satanine, na čelu sa Akvinom koji je bio sveštenik četvrtog stepena, i njihov prelazak u novoosnovanu organizaciju Hram Seta. U noći 21 juna 1975 godine, Akvino je izveo ritualnu magijsku ceremoniju prizivanja Princa tame. Satana se ovaj put otkrio kao egipatski bog Set, koji je naložio osnivanje nove crkve u njegovo ime, izbrisao sve reference na hrišćanskog đavola i označio Akvina kao naslednika Alistera Krolija i kao Magusa, sveštenika petog stepena novog eona Seta. Struktura Hrama Seta bila je slična organizaciji La Vejove crkve, sem što se "grotoi" sada zovu "piloni". Ali namere nove organizacije su mnogo ozbiljnije nego u prethodnom obliku, iako je suštinski stav isti: čovek je Bog, ili potencijalni Bog. Sadašnji visoki sveštenik Hrama Seta, Don Veb, je to izrazio na sledeći način:
"Misija Hrama Seta je da ponovo uspostavi tradiciju samooboženja."
Prvi visoki sveštenik Hrama Seta, Akvino, bio je formulator principa Hrama i njegova je podela manifestovanog univerzuma na tri nivoa realnosti, što je jedan od osnovnih postulata rada Hrama. U svakodnevnom svetu, takozvanom "prirodnom redu", posmatramo odnos uzrok-posledica i na njemu je baziran naučni metod i tehnologija. Na drugom nivou, formulisanom uglavno kroz Platona (kome se Akvino veoma divi) je filozofska misao. Ona je karakterisana procesom dedukcije i indukcije - snaga razuma koja podupire posmatrane činjenice. Iza ovoga, na dubljem nivou, je svet magijske realnosti. Postoje spiritualne i psihičke dimenzije ljudskih stanja, kaže Akvino, i one prevazilaze zemaljske nivoe egzistencije.
Tamo gde se Akvino razlikuje od hrišćana, mistika i pagana je njegovo verovanje da psihička dimenzija razdvaja ljudsku vrstu od ostatka Prirode. Po njemu, mistici i okultisti su zadovoljni da podvedu svoju ličnu posebnost toku kosmičke svesti i da se suštinski predaju višoj sili. Hrišćani su pritisnuti osećanjem krivice i hipokrizije i nalaze se u poziciji prihvatanja "otrcanih moralnih standarda" u pokušaju da zadovolje Boga. Za Akvina, satanizam je jedinstven, jer zagovara ponašanje koje je pitanje samoopredeljenja.
Na prvo čitanje Hram Seta izgleda kao benigna magijska organizacija posvećena istraživanju potencijala individue kao svojevrsna organizacija za samopomoć. Ona je svakako više od toga, jer propagirajući deifikaciju čoveka (svog člana) prilazi vrlo blizu mitologiji spiritualnog iluminatizma, doktrine izabranih, koju je Akvino povezao sa mističnim aspektima nacizma. Tu njegovu povezanost sa ezoterijom nacizma sam već pomenuo, pa ću samo ponoviti da je Akvino privučen pretpostavkom da su nacisti bili u stanju da ispolje izuzetnu psihičku snagu "koja je bila pogrešno usmerena", ali je, po Akvinu, vredna divljenja. Po njemu, konačni cilj je "razvoj i konačna sposobnost da sebe učinite konstantom, a sve ostalo varijabilom, podvrgnuto Njegovoj volji". To je napredovanje ka mestu na kome "vreme postaje vaš sluga, a ne gospodar. To će vam omogućiti da pobedite smrt."
Sada je jasno da je ključ Akvinove filozofije kako prevariti smrt. Postoje dva puta: jedan je genetski inženjering koji podrazumeva manipulaciju životne sile u biću. Akvino veruje da je psiha nezavisna od tela, niti je u njemu zatvorena, i da je um maga u stanju da dosegne "beskrajnost svog svesnog postojanja". Za majstora setijanca, prostor svesti bukvalno nema granica. Cilj je sataniste da "proviri kroz zavesu tame i smrti, a ostane vezan za zemaljsko". Težnja da se prevaziđe fizička smrtnost (i verovanje da se to dostiglo na neki način), vodi u preziranje etičkih i svih drugih normi, vladavinu nad telom (uglavnom tuđim), razaranjem i uništavanjem živog, kao "dokazom da su granice zemaljske egzistencije raskinute". Bukvalno shvaćeni postulati satanske filozofije pokazuju se u svom ogoljenom vidu kao zločin.
Ono što satanisti ne shvataju, pa čak ni dr Akvino, je da Satana ne želi od svojih sledbenika nikakvu filozofiju, nikakvo približavanje Apsolutu, već samo ono što je njemu potrebno u poslednjih nekoliko hiljada godina - smrt, krv, razaranje, teror i strah nevinih žrtava čijom se energijom hrani. Intelektualiziranje satanizma je nemoguće, jer je njegova suština upravo u tome da teroriše jadno ljudsko biće, a ne da odgaja "partnere". No, iz ovog idejnog galimatijasa nikle su mnoge opasne organizacije koje su, na raznim nivoima, racionalizovale satanističku praksu i teoriju, koja je pokrivala njihovu potrebu za destruktivnim ispoljavanjem. U maju 1991 godine, policija u Istočnom Grinviču, Rod Ajlend, primila je prijavu stanara jedne zgrade koji su se žalili da ih iz stana u prizemlju terorišu pripadnici satanističkog kulta. Posle istrage, uhapšeni su izvesni Džozef Krišone i Džozef Almeida, dvadesetogodišnjaci, koji su se hvalili da su kao satanisti ubili i žrtvovali veliki broj životinja.
Oni koji su ih prijavili su tvrdili da su im Krišone i Almeida pretili, a da je Krišone tvrdio da je demon i da je imao seksualne odnose sa leševima. Policija je u stanu pronašla kolekciju životinjskih kostiju, knjige o satanizmu i okultizmu, pribor za satanske rituale i posudu punu krvi od ubijene mačke, kako se kasnije ispostavilo. Uhapšena su i dva mladića koji su prijavili sataniste, jer se ispostavilo da su i oni učestvovali u ritualima. Među nađenim ritualnim predmetima bio je i medaljon od belog emajla u obliku obrnutog pentagrama, što je znak za člana prvog stepena Hrama Seta, koji je pripadao Krišoneu, kao i primerci časopisa "Svitak" koji je izdavao Akvino, a tu je bila i njegova knjiga "Crna magija u teoriji i praksi". Sva četvorica su optuženi za nezakonito ubijanje životinja i skrnavljenje grobova. Ali Džozef Krišone nije dočekao suđenje. Nekoliko meseci posle hapšenja nađen je mrtav. Zvanično tumačenje je bilo samoubistvo zbog prekomerne doze droge. Ostala trojica su osuđeni na uslovne kazne.
Još jedna opskurna mala grupa koja se naslanjala na Hram Seta devedesetih godina, bila je Crkva Gavrana. Njihov rad se bazirao na gruboj verziji nekromansije (komunikacije sa mrtvima). Kult je imao dva rituala koje su upražnjavali članovi: Ritual crnog trna-smrti i Pakleni ritual živih mrtvaca, zbrkanu mešavinu seksa, smrti, neprijateljstva, fantazija o osveti nad drugima i degradaciju žena koje su učestvovale u ritualima. Cilj rituala bio je da se probudi duh nedavno preminule osobe i natera da uništi neprijatelja. Rituali su se obavljali noću na groblju, uključivali su seks i zazivanje Lucifera da pomogne u ritualu.
Interesantno je da satanski rituali po pravilu uključuju sadomazohistički seks kao neophodan deo rituala. Čak i uglađeniji članovi Hrama Seta su više puta raspravljali o filozofiji markiza de Sada, pa je Akvino na obaveznoj listi literature za svoje članove stavio i film "Priča o O". Po Akvinu, to nije priča o sadomazohizmu već govori o "stepenu uzajamne predaje koju ljubav podrazumeva". Ovaj status potčinjene žene, zapravo objekta satanskog i seksualnog rituala, svoju krajnost ima u Hramu Elite, koji je 1986 godine osnovala Lin Nelson, koju je Akvino isključio iz Hrama Seta. Njena "crkva" je škola seksa i članice Elite svoju seksualnu magiju upotrebljavaju na "slabim, seksa gladnim životinjama" od kojih spremno uzimaju novac i skupe poklone.
Jedna od grupa pod uticajem satanizma bila je i TOPY, Hram vidovite mladeži. Osnovan u Americi 1981 godine od strane muzičara sa umetničkim imenom Dženezis P. Oridž, sa ispostavama u Velikoj Britaniji, Holandiji, Nemačkoj i Švedskoj. TOPY se bavi samooslobađanjem kroz ritualnu seksualnu magiju i kroz samopovređivanje zarezivanjem kože, kako bi se oslobodila energija koja bi, inače, mogla da izazove ludilo ili nasilje. TOPY je manje organizovan kult, a više labava organizacija istomišljenika, uglavnom mladih, neoženjenih belaca. "Odbijamo kontrolu na bilo kom nivou da se pojavi", piše u njihovom manifestu. Organizacija želi da "šokira, zgadi ili zabrine porodice članova i drugih građana". Tako je 1992 godine Skotland Jard pogrešno razumeo jedan promotivni film P. Oridža zamenivši ga za autentične snimke satanističkog rituala u kome se vidi silovanje, zloupotreba dece, sadomazohističko vezivanje i abortus, a sve to začinjeno satanističkom simbolikom. Tek kasnije, posle velike buke u britanskim novinama, ustanovljeno je da je glumica u videu Oridžova supruga Pola i da je njihovo ponašanje, kao i hiljade kaseta koje cirkulišu svetom, u skladu sa "programom" TOPY-ja.
Nikolas Šrek i njegova partnerka Zina LaVej, ćerka Antona La Veja, osnivaju 1984 godine grupu po imenu Red vukodlaka. Njihov moto je da "oslobode zver u čoveku" i promovišu viziju natčoveka i roba, eksplicitno objašnjenu odnosom grabljivca i žrtve ekstrapoliranog u svetu ljudske interakcije, gde nema mesto koje mu pripada. Zina je javno krštena, od strane svoga oca, po satanističkom ritualu, kada je imala tri godine. Vrlo ozbiljno shvata svoje korene, vidi sebe kao rođenog satanistu, "magijsko dete" začeto "demonskom energijom" za koju je njen otac bio samo oruđe. Sa Šrekom je radila u Crkvi Sataninoj, koja je za uzvrat distribuirala literaturu Reda vukodlaka. Zina se otvoreno razišla s ocem na Valpurgijsku noć (Walpurgisnacht) 30 aprila 1990 godine, objavivši zvanično i ritualno da raskida sa Crkvom Sataninom i Antonom LaVejom lično. Po Zininom viđenju, LaVej je bio cinični šarlatan, koji je bio dobar samo da je začne, a njena majka Dijana je prava, prirodna čarobnica, koja je istinska snaga iza Crkve Satanine. Ispod ove "satanske sapunske opere" leži ozbiljno organizovan kult. Zina, koju zovu "Firerkom" satanističkog poretka, odbacila je "istočni i negativni judeohrišćanski lik" Crkve Satanine u korist "zapadnoevropske magijske tradicije" (u ovom kontekstu tevtonske mitologije). Red vukodlaka veruje u svetu, oslobađajuću, snagu straha:
"Strah je ključ prosvetljenja i jedino njegovim prihvatanjem um se može potpuno osloboditi. Strah. Strava. Užas. Sve su ovo magijska pomagala za iniciranog u procesu zadobijanja prevlasti nad dušom."
Red vukodlaka je za svoj simbol usvojio lik vuka Fenrisa iz nordijske mitologije. Vezan od strane bogova, Fenris će se osloboditi u vreme Ragnaroka - vreme pada bogova, najavljeno mržnjom, incestom, ubistvom i ratom. Tada će ovaj vuk raskinuti lance i proždrati svet. Fenris je slika apokalipse, idealno odgovara Redu vukodlaka, koji za sebe tvrdi da predstavlja svete destruktivne sile:
"Od pada Atlantide do uzdizanja Trećeg Rajha, i dalje, pratili smo i uzrokovali svaku katastrofu i nesreću koja je blagoslovila čovečanstvo."
Ova varvarska mitologija, kako piše Linda Blad, osnov je cilja Reda vukodlaka da "stvori međunarodnu mrežu sa ciljem stvaranja novog satanskog svetskog poretka". 8 avgusta 1988 godine Red vukodlaka je sponzorisao javnu ritualnu proslavu koja je uključivala video dramatizaciju ubistva Šeron Tejt, a za to vreme su Zina i njen otac Anton (još su bili u prijateljskim odnosima) sa pozornice čitali naglas odlomke iz satanske biblije. Ovaj satanski šou odvijao se u znaku datuma - 8. 8. '88, koji je usko povezan sa značenjem broja osam za neonaciste koji ga na sebi tetoviraju, jer osmo slovo engleske abecede je "H", pa je 88=HH, skraćenica od "Hajl Hitler". Tako se novi satanski svetski poredak bez magije pretvara u novi nacistički svetski poredak.
Još 1989 godine u izveštaju policije iz San Antonija, Teksas, piše da su tinejdžeri satanisti prešli na "veću stvar" - obrijali su glavu i postali neonacisti. Ovim momcima je satanizam postao dosadan, žrtvovanje životinja više ih nije uzbuđivalo, sada su interesantniji neonacizam i beli suprematizam, priče o pročišćenju arijevske rase i rasizam prema crncima i Jevrejima. Članovi najznačajnije takve grupe, Arijevsko bratstvo, otvoreno nose nacističke i satanske simbole kao što je tetoviran broj 666 ili kukasti krst upisan u pentagram. Organizacije Bela arijevska mladež (White Aryan Youth-WAY) i Beli arijevski otpor (White Aryan Resistance-WAR) održavaju bliske veze sa već spomenutom organizacijom TOPY. U Nemačkoj, interesovanje za okultno i satanizam je u ogromnom porastu. Sada pokojni, Fridrih Vilhelm Hak, luteranski pastor, stručnjak za kultove, procenio je da 1988 godine deset hiljada Nemaca pripada aktivnim satanistima. U zvaničnom istraživanju sprovedenom u minhenskim srednjim školama, zabeleženo je da je četiri odsto učenika priznalo da je učestvovalo na najmanje jednoj satanskoj crnoj misi.
Poznato je da je i Anton LaVej bio skupljač "uspomena" iz Trećeg Rajha, a da su bivši članovi njegove crkve, Majkl Grumboski i Džon Amend, osnovali grupe, hibridne kombinacije satanizma i neonacizma. Grumboski je osnivač Reda crnog ovna, a Amend osnivač Hrama male majke. Grumboski je pritom visoki član Hrama Seta. Dok je trajao. njegov red je bio mešavina satanizma, okultizma i arijevske rasne superiornosti. Amendova grupa održavala je bliske veze sa desničarskom. paganskom grupom iz Kanade, po imenu Kanadski pokret Odinista, koji je kombinovao divljenje prema nordijskim bogovima i antisemitizam. Amend se takođe trudio da uspostavi kontakt sa neonacističkom grupom Nacionalna partija renesanse, čiji je vođa, Džejms Madol, bio zainteresovan za Crkvu Sataninu.
Neki istoričari popularne literature špekulišu da se Hitler i njegov krug možda bavio satanizmom u bukvalnom smislu obožavanja đavola, te da su tajno služili crne mise, ali za to nema konkretnih dokaza. Razlog za uspostavljanje afiniteta između nacista i modernih satanista je u ideologiji. Kao i nacisti, satanisti teže da se izdignu iznad dobra i zla i maštaju da osvoje kosmičku moć bogova. Satanisti se dive Hitleru kao moćnom crnom magu koji je kontrolom volje došao do moći kojom je manipulisao celom nacijom i izazvao svetski rat. Otud i fascinacija Majkla Akvina nacizmom, jer je nemačka superdržava, kojom se upravljalo po principima crne magije, ustala protiv sveta.
Moram da spomenem još jednu organizaciju inspirisanu nacizmom. Zove se Abraksas fondacija, a ime je dobila po demonskom tvorcu materijalnog sveta koga su obožavali gnostici na početku hrišćanske ere. Basilides, egipatski gnostik iz drugog veka nove ere je poučavao da je ovaj svet zlo mesto gde je duša poslata da bude kažnjena, a oko Abraksasa, koga je izjednačio sa jevrejskim Jehovom iz Starog zaveta, stvorio je kult koji je potrajao do srednjeg veka, kada je bilo više jeretičkih sekti koje su ga obožavale (iz njegovog imena izvedena je slavna magijska reč Abracadabra).
U našem dobu, Karl Jung je veličao Abraksasa kao pravog Boga koga je potisnulo hrišćanstvo i u kome nije bilo sukoba između dobra i zla, svetla i tame, istine i laži. U jesen 1989 godine, novinar Lamar Graham upoznao je "vampira" iz Krvave osovine (Axis Sanguinaries), filijale Abraksas fondacije, po imenu Majkl Dženkins. ako mu je to bilo pravo ime. Dženkins i njegovi prijatelji su se bavili "krvavim okultizmom", jer piju krv na svojim seansama, ne da bi produžili život, već uticaj, što je "važnije od toga da li ćete živeti godinu dana duže".
Trenutno je na čelu Abraksas fondacije, sada sa sedištem u Denveru (Kolorado), muzičar Bojd Rajs, poznat i po umetničkom imenu Non. Rajs opisuje Abraksas fondaciju kao "socijalno darvinistički istraživački centar". Tridesetog decembra 1986 godine, Rajs je bio gost Toma Mecgera i Toma Padžeta iz Belog arijevskog otpora u njihovoj TV emisiji. Suština ideologije Belog arijevskog otpora je vrsta nacizma "radničke klase" poznate kao Treća pozicija ili Treći put, koja odbacuje i komunizam i kapitalizam i predstavlja prave naciste kao radikalne socijal-revolucionare koje je izdao Hitler. Heroji Treće pozicije su braća Štraser, Gregor i Oto, koji su organizovali nacistički pokret među seljacima i radnicima u Bavarskoj, kao i Ernst Rem, vođa SA.
Rajs opisuje svoju rok muziku kao želju da utiče na "mozak", kao iskustvo za slušaoca koje je "drugačije". Njegov tipičan koncert se sastoji od odlomaka Vagnerove muzike presečene ubačenim glasovima Hitlera i Mensona, praćenih Rajsovim stihovima koje urla publici: "Da li želite totalni rat? Vi želite totalni rat!" Kakva umetnost.
Na nešto "nižem duhovnom planu" je Grupa Luciferovog svetla, čija Crkva Luciferovog svetla je satanističko tajno bratstvo sa sedištem u Tampi, Florida. Prema njihovoj literaturi, "arijevska rasa potiče od anđela koji su došli sa neba... Arijevska deca su istinska deca Satane i Gospodari sveta po tom pravu". Luciferova grupa nudi kurseve iz satanske teologije ali "ne vraća uplate ako razočarate Njegovo veličanstvo Satanu".
Keri Bolton, koji se nalazi na popisu članstva Hrama Seta iz 1992 godine, kao član drugog stepena, osnovao je na Novom Zelandu satanističku grupu Red levoruke staze. Usko je povezan sa Nacionalističkom radničkom partijom koja nastupa sa belačke suprematističke pozicije. Red nudi dopisne kurseve iz satanizma za trideset dolara, bez mogućnosti vraćanja. I u ovom slučaju ispada da Satana voli novac i da mu ne pada na pamet da ga vrati. Ako završite kurs i Collegium Satanas bude zadovoljan, potpisujete zavet vernosti Satani i dobijate sertifikat zaređenja u satansko sveštenstvo, "sjajno odštampan crnim slovima na crvenoj podlozi, pogodno za uramljivanje".
Trebale bi mi strane i strane da opišem količinu časopisa i satanskih brošura koje se više nego ikad bave nacizmom, germanskom mitologijom, "naučnim" radovima koji negiraju nacističke zločine, gasne komore, Holokaust, sve to zamuljano u pravu šizofrenu zbrku anđela, demona, kvazi istorije, arheologije, veštičarstva, lečenja na daljinu (i blizinu) i svog ostalog intelektualnog đubreta Nju Ejdža (New Age). Sve to vrši snažan mentalni pritisak na ljude koji nemaju kritički odnos prema ovoj materiji i koji ulaze u neku od brojnih organizacija koje se ovim bave. Jednom kad uđu, verovali u učenje ili tražeći sebe, teško će se odupreti svojevrsnoj indoktrinaciji koja je tako dobro bila proverena u nemačkim okultnim društvima s početka dvadesetog veka, što je dovelo do formiranja Trećeg Rajha. Ideja da se to ponovi je očigledna. Ako mislite da taj napor nije opasan, grdno se varate. Primer za opasne je Akvinov saradnik u obožavanju germanskih ideala, dr Stiven Edred Flauers, trenutno na funkciji visokog sveštenika Hrama Seta i čelnog čoveka Reda trapezoida. Red trapezoida nikao je iz Crkve Satanine. Svoje ime izvukao je iz LaVejovog stava da napetost, neprijateljstvo i strah mogu biti inspirisani gledanjem u neharmonične uglove i biti uzrok negativnog ponašanja.
Predstavljajući novoosnovani red, Flauers je citirao Hajnriha Hajnea i njegovo viđenje drevnih nemačkih ratnika koji su se digli u "ludačkom besu" da sruše gotske hrišćanske katedrale. Red trapezoida je kao svoj drugi simbol usvojio Fenris vuka, kao što je to učinio Red vukodlaka. I Akvino je sa svoje strane eksplicitno definisao germansku religiju kao srodnika satanizma:
"Germanska tradicija je takođe deo nasleđa Princa tame, i stoga ima posebno mesto unutar Hrama Seta, koji prihvata sve manifestacije Sila mraka u svetu. Nije zato čudno što Hram sebe od nedavno reklamira u neopaganskim publikucijama kao Hram Seta i Votana."
Na čelu ovih organizacija nisu obični ludaci, niti obični ljubitelji nacizma, već ljudi koje Džim Šuce sjajno definiše:
"U relacijama dvadesetog veka, on ili ona, će biti potpuno ludi. A to neće znati. Misliće da su naišli na neku veliku tajnu... Na kraju, učenje bi trebalo da omogući iniciranima da ukrste i pomešaju elemente ludila i normalnosti, stvarnosti i halucinacija, usmerene od strane smirene i samokontrolirajuće volje."
_________________ http://truthfrequencynews.com/
|