kalista je napisao/la:
NE RADITE OVO SAMI KOD KUĆE - BEZ DOBRE PRIPREME!
Prije nego što ispričam i neka lična iskustva sa gladovanjem, samo da se malo osvrnem na prethodni post od Kaliste, zapravo na njeno prilično ozbiljno i glasno upozorenje da to ne treba da radimo sami kod kuće, bez dobre pripreme. Ja, naprotiv imam stav da to smijemo, možemo i treba da radimo upravo sami, i baš kod svoje kuće. Pri tome najbolja priprema za gladovanje je gladovanje samo. Zašto ovo kažem? Upozorenje da ne smijemo sami da gladujemo je na fonu modernog mainstream ispiranja mozga, kojima se od čovjeka pravi jedno slabo, bespomoćno biće, nesigurno u sebe i nesposobno da misli svojom glavom i djela po svojoj volji i instinktu. Danas nas ubjeđuju da bez stručnjaka ne smijemo da zamijenimo najobičniju sijalicu, ako smo bolesni da nam ne pada napamet da se sami liječimo bez posjete ljekaru, ako hoćemo da se bavimo sportom, makar i običnim trčanjem to nipošto ne smijemo da radimo bez fitnes savjetnika, ako nekim čudom hoćemo u teretanu neophodan je trener da nam napravi program vježbi plus nutricionista da nam preporuči jelovnik itd... A kako ćemo trenirati trčanje, ako ne budemo trčali, i kako ćemo se pripremati za gladovanje ako ne budemo gladovali? Teorija je poželjna, ali je praksa nešto drugo. Preporučene knjige zaista treba pročitati prije nego se pristupi gladovanju, ali i u njima lijepo piše da za gladovanje čovjeku ne treba ništa, samo jasna odluka i čvrsta volja. Kroz samo gladovanje čovjek će naučiti rokove, šta može, a šta ne može. Slično, kao kad počinjemo da trčimo, potpuno nespremni i bez kondicije, prvi dan siguno nećemo istrčati maraton, jedan kilometar laganog tempa će biti sasvim dovoljan, a vjerovatnoća da se ubijemo tako što ćemo istrčati više nego što možemo skoro da i ne postoji. Tako je i kod gladovanja, nema ozbiljnih rizika, ako slušate šta vam kaže sopstveni organizam. Ako je prisutna jaka autointoksikacija, prekinućete gladovanje, smanjiti klopu, po mogućnosti preći na sirovu, biljnu hranu i sledeći put će biti mnogo bolje. Takođe mi se čini i veoma pretjeranim stav da u gladovanje ne smijemo ulaziti bez postepenog oslobadjanja od nezdravih navika ali i ishrane koja sadrži životinjske produkte i da je to opasno do te mere da može ugroziti život. Među poznatim praktikantima dugotrajnih gladovanja bilo je i onih koji su jeli hranu životinjskog porijekla (recimo Paul Bragg), pa to efekte iscjeljujućeg gladovanja nije značajno umanjivalo. Najozbiljnija i najopasnija stvar kod dugotrajnog gladovanja (preko 7 dana) je izlazak iz istog, tu se treba strogo pridržavati ponuđenih recepata i onda problema zaista nema.
Evo sad konačno nekoliko ličnih iskustava. Prvo da kažem da nemam, niti sam imao ozbiljnijih zdravstvenih problema, gladovanju sam pristupio iz čiste radoznalosti, teorijske postavke o istom su mi se učinile tako prirodne i tako logične da sam morao da ih isprobam na sebi. Nekoliko stvari su, da kažem, teške kod gladovanja. Osjećaj gladi prvog i drugog dana je povremeno neizdržljiv, to je borba sa našim navikama, tj. duboko ukorijenjenim mentalnim obrascima. Već od trećeg dana gladovanja osjećaja gladi kod mene više nije bilo, a tako kaže i teorija. Dakle, od trećeg dana psihološke potrebe za hranom nema, jedan problem je već riješen. Ali avaj, tek onda dolaze drugi problemi! Prvo, izražen je pad pritiska i blage vrtoglavice pri naglim pokretima i ustajanju, nivo fizičke energije naglo opada dok organizam prelazi na endogenu ishranu. Drugo, kako započinje čišćenje dolazi do autointoksikacije, koja se kod mene manifestovala kroz blage glavobolje i mučninu u želudcu. Treće, vrijeme se strašno produžava, što ne bi bio problem, kad ne bi bio praćen lošim snom, ali kombinacija nesanice i beskrajno duge noći nije nešto što bi čovjek poželio. Četvrto, veliki problem pogotovo u hladnijem periodu godine, je stalni osjećaj hladnoće, Malahov je to lijepo objasnio u svojoj knjizi, tek stopala i šake stalno zebu. Tokom prve acidozne krize (pročitati Malahova) čovjek se povremeno osjeća stvarno bijedno. Da ne bude sve crno, evo i nekoliko pozitivnih stvari koje se dešavaju tokom gladovanja. Već poslije par dana nos se tako očisti da su obje nozdrve savršeno čiste i prohodne, čovjek osjeća disanje i uživa u njemu, pri čemu se ritam disanja prilično usporava. Ovo je praćeno i nevjerovatnim izoštravanjem čula mirisa, hranu namirišete ‘’na kilometar’’, kao i čula sluha, što je već istaknuto u prvom postu ove teme od forumašice 16.04.09. Takođe, ako nijeste u lošoj fazi glavobolje, mozak je vrlo bistar, pa ako se bavite nekim mentalnim poslom prijatno ćete se iznenaditi. Što se tiče teškog fizičkog rada, pogotovo na početku prakse gladovanja, od toga ništa. Energija je na niskom nivou, osjećaj slabosti vrlo izražen. Ali sa praksom stvari se mijenjaju, u svom trećem desetodnevnom gladovanju svaki dan sam vozio bicikl 30km, plivao po 1km i radio po 10 serija od po 10 ponavljanja zgibova i propadanja. Naravno, vožnja biciklom i plivanje su bili u vrlo laganom ritmu, ništa eksplozivno i jako. Najbolje ipak dolazi na kraju. Nakon izlaska iz gladovanja, koje mora biti po propisima, i nakon 10 dana sirove biljne hrane, uz svakodnevni trening, osjećaj energije je nevjerovatan. Iako se izgubi na apsolutnoj snazi, što je i normalno jer za 10 dana gladovanja ja izgubim 10kg, kondicija je zapanjujuća. U trčanju i vožnji biciklom na pragu 40-ete, popravio sam neke rezultate na duge pruge, koje sam postavio još u 25-oj, iako sam mislio da je to nemoguće. Prvi put mi se desilo da vozim bicikl 100km u solidnom tempu, a da mi ne padne napamet čak ni kap vode da popijem! Zaista, nakon gladovanja ne samo da se smanjuje potreba za hranom, nego na neki čudan način i za vodom, ne znam zašto. Od ostalih lijepih stvari koje sam primijetio kod sebe nakon gladovanja istakao bih i čišćenje kože, kao i jačanje desni i obnavljanje zubne gleđi.
Opet odužih, tj. prećerah...dosta za ovaj put...sledeći put pišem o još nekim iskustvima tokom gladovanja...