Nop...

Prvo odbroji i onda mi da link, ali cim kliknem na njega pise da link nije tacan. Bas cudno...

Bez obzira, hvala.

Evo sta kaze Osho u Nebeskom sjemenu, o potrazi u kojoj se nalazimo.


Vi ste božanski baš takvi kakvi ste. Nema potrebe da negdje idete zbog toga što nema gdje da se ide,
a ako pokušavate mijenjati nešto što je po samoj svojoj prirodi božansko, onda cete se seliti iz života u život,
a biti cete isti sve to vrijeme. To lici na džoging u mjestu, a trkac misli da je daleko stigao zbog toga što se
oznojio i zamorio. Tako i vi mislite da ste daleko odmakli, a u stvari - tapkate u mjestu.
Vaš citav život je džoging tog tipa. Nikuda ne idete iz prostog razloga što zaista nema gdje da se ode.
Ništa ne ispravljate samo zbog toga što zaista nema što da se ispravlja. Ono Vrhovno je u vama, i njemu
prepravke nisu neophodne. Nema “dalje”, nema “bolje” - to je ono što Vedanta neprekidno ponavlja. To se
mora shvatiti. Dovoljno je da pogledate unutra i da prestanete da džogirate. Problem, dakle, nije u tome što
ste loši, nego u tome što gledate u pogrešnom smjeru. Problem je u neznanju, a ne u radu. Sve što vam je
potrebno je istinska perspektiva.

To je kao kada bi dijamant odlucio postati dragi kamen - sama ideja postala bi prepreka do
postignuca. Svi napori ce biti apsolutno uzaludni, zbog toga što je dijamant sam po sebi najvredniji kamen
koji postoji. Kada shvati besmislenost potrage, dijamant ce prestati s trcanjem u mjestu, i tada ce problem biti
riješen - doci ce do odgovora na pitanje “Tko sam ja?”

Cuo sam: neki je covjek utrcao kod psihijatra i uzviknuo, sav preplašen: “Doktore, pomozite mi,
pamcenje me izdaje u potpunosti. Ne mogu se sjetiti ni onih stvari koje su se jucer dogodile. Ne mogu
upamtiti ni što sam jutros radio. O Bože, pa ja ludim! Pomozite mi, molim vas”.
Psihijatar ga je upitao: “A kada se problem poceo javljati? Kada ste postali svjesni tog problema?”
“Kog problema?”, zacudi se covjek.

U tome je problem zaboravili ste sebe. To je jedini problem.
I što god da radite, bice to karma i ništa drugo, a karma je tocak koji se nezaustavljivo okrece. Karma
vas nikada ne vodi ka oslobodenju zbog toga što ste vi oduvijek oslobodeni. To je, ujedno, i najteže pojmljiva
stvar: vi ste oslobodeni oduvijek.

Ljudi mi dolaze i ja im pricam sve i svašta, jer oni ne mogu shvatiti - kako je moguce da su
oslobodeni? Kažem im da rade ovo ili ono, samo da bi se jednoga dana - milošcu Božjom - zasitili svakog
napora. Tek nakon svih njihovih putešestvija ja mogu da im kažem da nema potrebe da se zaluduju
naporima, no potrebno je neshvatljivo mnogo truda da bi se došlo do te spoznaje: “Nema potrebe da se
nešto radi”. I ako kažem ljudima vec u samom pocetku da napor nije neophodan, onda ce oni otici kod nekog
drugog koji ce im reci da rade ovo ili ono.

A zaista, ništa ne mora da se radi. Takvi kakvi ste, vi ste Božanski - to je suština Vedante. To nije
moralnost, vec cista religija, spiritualnost. Zbog toga nema mnogo Vedantina u ovom svijetu - i ne može ih
biti. Islam i Kršcanstvo mogu postati svjetske religije, ali ne i Vedanta. Nemoguce! - jer u vama se skriva
duboka potreba da radite nešto, bilo što, ali da ste uposleni necim. I ako netko kaže: “Ništa se ne može
uraditi, vi ste vec sada ono ka cemu stremite”, nitko nije spreman to prihvatiti. Vi sebe odbijate, pa stoga
mislite da takav covjek lupeta gluposti. Dakle, ostajete slijepo vezani za cilj koji vas nikuda ne vodi.
Zašto se takva stvar dogodila ljudskom umu? Desila se zbog djetinjstva, a gotovo svi su imali skoro
istovjetno djetinjstvo. Površinske stvari se razlikuju, ali suština je ista - a baš je ona stvorila sve moguce
probleme. Ona bi otprilike mogla glasiti: nijedno dijete nije prihvaceno takvo kakvo jeste. Cim ste se rodili,
svako je htio mijenjati vas - roditelji, društvo, braca i sestre, svi su htjeli uciniti vas ljepšim, moralnijim, boljim.
Drugim rijecima: takvi kakvi jeste ne vrijedite ni pet para. Da biste bili prihvaceni, morate da se promijenite od
glave do pete.

Tako dijete, malo po malo, shvaca da ga nitko ne prihvata. Vole ga ako uradi nešto što je “dobro”, a
odbijaju kada pogriješi. Ako je poslušno, prihvacaju ga, ali ga ne vole ako se buni. Dijete vremenom uvida:
problem je u djelanju a ne u bicu, iako stvari stoje apsolutno drugacije. Ucini ono što drugi žele i svi ce te
voljeti, a mrziti ce te ako pogriješiš makar malo. Nije stvar u tebi. Radi kako zahtijevaju da radiš, i cuti ceš
pjesmu dobrodošlice, ali kreni po svom - vrata su ti zatvorena. Zatvorena su ti cak i roditeljska vrata... Što
onda reci za ostatak svijeta? Oni koji dijete vole, cak ni oni nisu u stanju potpuno priznati djecje bice.
Dijete kroz sve to nauci jednu stvar: “Ako hoceš preživjeti, onda moraš raditi i ponašati se onako kako
to drugi žele. Moraš stalno ciniti “ispravne stvari - greške su zabranjene”. Zbog toga, dijete vremenom
pocinje odbijati sebe, jer loše stvari moraju izbijati - reci da je nešto loše, ne znaci automatski osloboditi se
istog. Malo po malo, i dijete se osjeca preplavljeno osjecanjem krivice i bespomocnosti, te je tako prisiljeno
da se ocijepi od vlastitog bica. Pocinje da se optužuje, da se smatra prljavim, pokvarenim, a problem je u
tome što su te nazovi loše stvari jednostavno prirodne, pa ih dijete ne može odbaciti: sve što je prirodno
uvijek istrajava.

Svi djecaci i djevojcice u jednom razdoblju svog života pocinju se igrati vlastitim genitalijama. To im
stvara prijatan tjelesni osjecaj, no kada okolina to primijeti, jednostavno je zblenuta od užasa. Majka, otac,
rodaci, svi ce zaustaviti dijete - cak ce mu vezati ruke da ne cini “tako nešto”. I što sada? Dijete osjeca
apsolutnu zbunjenost. Što da cini? Njemu je lijepo, uživa u posljedicama samododirivanja, ali ako nastavi po
svom, iskusiti ce sve otvorenije i otvorenije odbijanje okoline: “Ti si loše dijete i mi te moramo kazniti”. A
roditelji su u odnosu na dijete neshvatljivo mocni - što bi sada dijete moglo uraditi?

Ono misli: “Desilo mi se nešto što je krajnje grešno. Sigurno sam jedini koji radi ovakve stvari”. Ono ne
može znati da taj osjecaj krivice proganja i drugu djecu, te zbog toga dijete stice utisak da je citav svijet
dobar, i da samo ono ne valja. Sve to stvara problem koji se poslije jako teško rješava.

Dijete, recimo, nema potrebu jesti, zbog toga što ono o gladi zna mnogo više od vas. Ali, vi slijedite
ono što ste procitali u knjigama: “Dijete treba da se hrani svaka tri sata.” Citali ste strucne knjige, vi ste jedan
gotovo prosvijetljen roditelj, te, nakon tri sata, u vašoj glavi zvoni alarm, i trcite ka postelji ili djecjem krevecu
s bocicom u rukama. Pogledajte dijete koje hrane na silu: ono odbija koliko može, ne otvara usta, mlijeko mu
curi niz bradu. Ne želi da proguta ono što mu daju zbog toga što ne osjeca glad. Život djeteta ne zavisi od
sata, i nema pojma o receptima moderne medicine. Nije gladno, i to je sve - a vi pokušavate na silu. I
naravno, kada dijete ogladni i kada pocne da place, vi cete odbiti nahraniti ga - jer ne place u pravo vrijeme.
Pa tko je u svemu tome odlucujuci faktor? Dijete ili vi?

Ako ste vi, onda ce dijete biti u pravom bunilu, jer, izgleda, ne osjeca glad u pravo vrijeme. Sveti
Avgustin je rekao: “Oprosti mi Bože, jer sve što je dobro nisam radio, uvijek sam cinio sve što je loše”. Ali, to
je u suštini molitva svakog djeteta. Tako se stvara grijeh: dijete ne osjeca potrebu da ide u toalet, a vi ga
prisiljavate - jer medicina kaže da to tako treba. Doticna vrsta obucavanja je pravi zamajac za stvaranje
osjecaja grijeha - vi nemate pojma što radite.

Ako dijete ne osjeca potrebu za odredenim stvarima, što ono tu može? Pa, stavite se u njegovu kožu -
što biste vi osobno mogli? A dijete stvarno cesto ne osjeca da treba da uradi ono na što ga vi prisiljavate,
nagovarate, i cinite sve da vas posluša. Stvarate grijeh, jer nesvjesno govorite djetetu: “Nešto nije u redu,
nešto je jako loše”.

Iako osjeca krivicu, dijete samo ništa ne može uciniti kako bi promijenilo situaciju. Dijete ni ne zna
kako da promjeni okolnosti, jer tijelo nije pod voljnom kontrolom. Ne osjeca, na primjer, potrebu da ide na
spavanje, želi se igrati, trcati i skakati, a vi mu naredite: “Vrijeme je da ideš na spavanje”. A što biste vi uradili
da vam netko tako kaže? Možete da sklopite oci, to je sve. Kada roditelji odu, dijete ce biti ostavljeno na
milost i nemilost vlastitom bunilu: što da se radi? Kako biti dobro dijete?

Osjecaj grijeha raste iz dana u dan, a dijete se truje nesmanjenom žestinom. Postaje svjesno da nešto
s njim nije u redu. Ako se igra, krivo je zbog toga što pravi buku i uznemiruje okolinu. Ako odbaci igracke i
sjedne u cošak bez rijeci, svi mu prilaze: “Jao, sine, da nisi bolestan?” Uvijek je pogrešno, to je prva i
osnovna stvar... osjeca bolnu nemoc, stalno ga zbunjuju, i ono uopce ne zna što da cini a što da ne cini.
Malo po malo, ono odbija sve ono što ste proglasili negativnim, i na silu usvaja sve što je “dobro”. Izvorno
dijete pretvara se tako u smiješnu i izoblicenu masku, a duboko u sebi, nesvjesno, nosice rane tokom
citavog svog života.

Zbog toga vi ne možete povjerovati u vedanticku izjavu: “Takvi kakvi ste, vi ste Božanski”. Vi cak niste
ni dobri - kako biste sada mogli preko noci postati Bogu nalik? Necete me slušati, i pobjeci cete kod nekog
drugog ucitelja koji ce vas osudivati za najmanju glupost. Klanjati cete se nekome tko vam kaže da ste veliki
grešnik, i bice vam lijepo: taj covjek je dubok zato što osjeca isto što i vi sami. Zbog toga ljudi obožavaju one
koji im govore da su crvi, da su bijedni, da ne vrijede ni pet para - jer takva osuda se slaže s roditeljskim
uslovljavanjima. Ako vidite oko nekog sveca masu svijeta, znati cete razlog: uskoro ce poceti osudivati i
blatiti sve i svakoga. Reci ce: “Vi ste grešnici, i ako me ne slušate završiti cete u paklu”. On se sa vama u
potpunosti slaže - zbog toga vam je prijatno kada vas takva jedna neznalica uci pameti.

Kakav apsurd! Nesagledivi idiotizam! A ako vam netko govori: “Divni ste i ja vas prihvacam takve kakvi
jeste. Ne odbijam nijedan vaš dio. Prihvacam i ljutnju i mržnju i požudu i pohlepu, ljubomoru, sve. Prihvacam
vas potpuno, jer jednina ce vam se dogoditi samo kroz takvo prihvacanje. Kada covjek i sebe tako prihvati,
svi nevažni dijelovi nestaju: i ljutnja i ljubomora i grijeh. Nitko nije preobrazio pohlepu - kada covjek ostvari
ujedinjenost, tada se sve mijenja”. Vi u to jednostavno ne možete povjerovati.

susu zbog toga nisu mogli oprostiti, a Židovi su inace u svijetu poznati kao najveci stvaraoci grijeha.
Citav je svijet lud u tom smislu, ali Židovi su nadmašili sve, pa i sebe. Po njima, covjecanstvo postoji zbog
grijeha Adama i Eve. Vi ste rodeni iz njihovog grijeha - grijeh je središnji koncept. Kako vam sada uopce
može pasti na pamet da ste Bog? Ako se pokajete možete da mu se približite možete mu postati bliži ako se
promijenite, ako postanete dobri. Tada ce vas Bog Otac zasigurno prihvatiti. Inace, ovakvi kakvi jeste, ne
samo da vas nitko nece prihvatiti, nego ce vas cak i išutirati iz Božje blizine.

A iz cega se sastoji grijeh Adama i Eve? Iz neposlušnosti. Ali, zbog cega je Bog uopce toliko
opsjednut s poslušnošcu? Zato što je svaki otac opsjednut vlašcu, a vaš Bog nije ništa drugo do kozmicki
otac. Zašto Bog mora biti toliko opsjednut takvom jednom glupošcu? Zar se ne može ponekad našaliti? Zar
se ne može malo i poigrati sa svojom djecicom? Što bi morao stalno pokazivati namrgodeno lice? A što su ti
prvi ljudi ucinili? Samo su pojeli jednu jabuku sa drveta, a to je bilo zabranjeno. Cini se da je Bog opasan
egoista, jer ego je uvijek zaluden tiraniziranjem: “Slušaj i izvršavaj. Ako nisi poslušan, silno cu se naljutiti”.
Ali, bog, ako je Bog, ne može imati ego, a samim tim, nije u stanju bilo koga prisiljavati na poslušnost.
Njegovo ponašanje više lici na svecenicki, a ne božanski stav. Inace, svecenici su ljudi koji su izmislili citavu
pricu.




Tu dolazimo do toga da ne volimo sebe, samim tim sto smo nezadovoljni sobom, pa zelimo biti bolji, da bi nas drugi vise voleli, a i da bi sami sebe vise voleli. Po svemu sudeci, trazimo na pogresnom mestu. Ono sto trazimo nije napolju, na internetu ili u knjigama. To je u nama, kako god ga mi zvali. A mozda je strah da se suocimo sa samim sobom problem koj nas tera da trazimo napolju. Suociti se sa samim sobom je izgleda jako strasno. Mora se rasturiti ego, do samog kraja. Moraju se pronaci svi strahovi i prevazici. Mora se prestati algati i sebe i druge. Malo je lakse prestati lagati druge, jer to lakse i prepoznajemo.

A evo sta kaze o ropstvu u kom se nalazimo.


Covjek je roden kao rob, i ostaje rob od pocetka do kraja - rob želja, požude, tijela, rob uma, bilo cega,
ali ropstvo je neprekidno. Naravno, tu se javlja i dugotrajna borba protiv ropstva. Religija se sastoji iz toga da
covjek postane slobodan, jer religija i jeste sloboda, sloboda od svakog ropstva, svake uslovljenosti.
Medutim, covjek nastavlja da se igra sa sobom, nastavlja da se zaluduje, jer to je ujedno i najlakše.
Biti savršeno osloboden je strahovito teško. Za tako nešto, bice vam neophodna unutrašnja
kristalizacija, novo središte. Trenutno, vi ste bez centra, i licite na minijaturni kaos. Možda ste kao grupa, ali,
sasvim je izvjesno, još uvijek niste individua. Ponekad vas neka želja nadvlada, i onda ona postane
predsjedavajuci. To traje nekoliko minuta, a zatim dolazi do promjene vlasti. A što je najgore, vi se
poistovjecujete uvijek sa onom željom koja je zauzela tron.

Kada je seks predsjedavajuci, vi postajete seks. Kada ljutnja drži vladarsku palicu, tada ste ljutnja.
Tako je sa svakim stanjem svijesti: sa ljubavlju, mržnjom, bilo cim, ali zapamtite: vi ništa od toga ne možete
biti. Samo se poistovjecujete sa onim što trenutno preovladuje u vama; cim je jedan dio nadmocniji od
drugih, vi se istovremeno identificirate s njim. Ono što predsjedava uvijek se mijenja, jer kada god se želja
ispuni, ona silazi sa vlasti. Zatim dolazi sljedeca želja, ona koja je još uvijek gladna, žedna, nezadovoljena, i
gospodari se smjenjuju - jedino je vaše ropstvo stalno jedno te isto.

Poistovjecenje je korijen svekolike bijede - tog vašeg robovanja - i sve dok ono ne išcezne, necete se
osloboditi. Sloboda je, u stvari, prestanak poistovjecivanja s tijelom, umom, srcem - ime nije bitno. To je
osnovna cinjenica koja se mora shvati: covjek je rob, i kao da se rada uz htjenje da ispuni vlastite želje. Taj
plac traje sve do smrti; dijete place zbog mlijeka, vi, možda, zbog neceg drugog - automobila, kuce, ali suza
stižu stiže. Plac može prekinuti jedino smrt.

Zaista, vaš život nije ništa drugo nego jedan doživotni plac - toliko je mnogo patnje i stradanja. Religija
vam daje kljuceve oslobodenja, ali vi stvarate lažnu duhovnost kako biste nastavili robovati ne primjecujuci
jednu stvar: promjenom stvarate samo novi tip ropstva, i to je sve. Kršcanstvo, Islam, Budizam, to su nova
imena vašeg starog zatvora.

Isus je sloboda, kao i Krišna, Muhamed, Buddha. Muhamed jeste sloboda, ali Islam nije. Budizam je
ropstvo, ali Buddha svakako nije. I tako dolazi do apsurda: mislite da se oslobadate, a u stvari ste
nekadašnjem ropstvu - željama, mislima, osjecanjima, nagonima dodali i ropstvo svecenicima, dogmama i
crkvenim pravilima. Iznutra se ništa ne mijenja - jedino ropstvo raste iz dana u dan.

Mula Nasrudin je imao velike probleme, jer se zadužio kod mnogih ljudi, a novca nije imao da vrati
dug. Pošto nije znao kako da se izvuce, upitao je svog advokata za savjet, a ovaj mu je predložio da proširi
vest da je umro. Na taj nacin, svi ce misliti da je s tim gotovo, a on ce se moci preseliti u drugi grad i poceti
život ispocetka, a zelenaši mu više ne bi stvarali nevolje.

Nasrudin ga je poslušao, i tako je sahrana pocela. Nalazio se u kovcegu, i na ispracaj su došli i gotovo
svi ljudi kojima je dugovao silan novac. Jedan od zelenaša se oprostio od njega, i drugi mu je poželio sretan
put, isto je bilo i s trecim, cetvrtim, i sve tako do osmog. Medutim, deveti je, izvlaceci pištolj, uzviknuo:
“Nasrudine moj, znam da si mrtav, ali samo da bi mi bilo lakše, ispaliti cu ti metak u celo!”
Nasrudin je pretrnuo od straha. “Ama, jesi li lud, covjece”, povika ovaj dižuci poklopac, “pa vratiti cu ti
sve do dinara”.

Ne možete se igrati sa smrcu - smrt ne možete prevariti. Kako možete živjeti na lažan nacin ako ne
možete lažno ni umrijeti? Ako je lažna smrt nemoguca, onda je lažan život jednostavno neostvariv. Time ne
dolazite do razrješenja - samo stvarate dodatnu nevolju. Stvari se ne pojednostavljuju time, nego se još više
usložnjavaju.

Što više pokušavate nešto riješiti, to se ludilo sve brže uvecava, jer duboko u sebi, vi dobro znate da
je sve to laž. Jeste li ikada bili u hramu? To je površna religioznost, pokušaj da se drugima pokaže nešto što
zapravo nje u vama. Ali, zar ce vam to pomoci? I taj ce hram postati simbol vašeg ropstva - ritual i jeste
ropstvo. Tada ce vas svecenik moci iskorištavati, jer on vaše slabosti zna u dušu.
Najvecu igru igrali smo s religijom, i tako smo ojacali vlastite okove - u ime slobode! Krišna i Isus su
vrlo opasni: oni vam nece dati lažan život, ali je stvar u tome što vama onaj pravi uopce ne treba.
Zbog toga Isus kaže:
“Tko je blizu mene, blizu je vatre...”
Što ta vatra znaci? U njoj cete biti sprženi od glave do pete. Bice spaljena ta gomila u vama jer ta
rascjepkanost je bila oduvijek temelj vaše bijede. Sada ta masa mora nestati u jednom kristaliziranom
središtu.

Vatra je jedan alkemijski termin; sve što se treba zgusnuti mora proci kroz vatru. Ako želite zlatu
povecati vrijednost, morate ga baciti u vatru. Na taj nacin, zlato ce prvo postati tecno, zatim ce biti
procišceno, i nakon toga, možete ga izliti u bilo koji oblik. No, da biste dobili dvadesetcetvorokaratno zlata,
vatra se ne može mimoici. Ista stvar dešava se i sa ucenikom: Ucitelj je vatra, i vi morate postanete savršeno
tecni, kao rastopljeno zlato - od tog trenutka, pocinje zgušnjavanje.

Majstor je prvo vatra, a zatim neshvatljiva hladnoca dolazi kroz njega. No, u pocetku je vatren, i to
stvara strah. Lako je prici sveceniku - njegova lažnost možda je i dublja od vaše. Nema nikakvog straha, jer
ste isti - dobro se znate. Kada prolazite kroz ritual, vi znate da vam se suštinski ništa nece dogoditi. Ali,
približiti se Isusu je kao prilaziti otvorenom plamenu: što ste mu bliže, to cete se više opržiti. Kada mu pridete
zaista blizu... to je ono što ucenik radi: skuplja hrabrost, prilazi sve bliže, i dopušta vatri da radi svoj posao -
prolazi kroz istinsko spaljivanje. Isus je simbol tog unutrašnjeg procesa.

Ali, kada ucenik prode kroz sve to, nema slicnosti izmedu onog koji je ušao i onog koji je izašao:
gomila je nestala, te je onaj osnovni metal preobražen u viši oblik - željezo se pretvorilo u zlato. To je onaj
izvorni preobražaj. Kada kažem preobražaj, ja pod tim podrazumijevam da je došlo do prekida s prošlošcu.
Da je prošlost preživjela, do preobražaja ne bi moglo doci. Došlo bi do neke izmjene, i to je sve. Sve ono što
ste radili do tada sa sobom je ispravka i ništa drugo.

Vi se prepravljate: malo ovdje, malo ondje - to je pacvorak, a ne revolucija. Sklapanje otpadaka nece
vam pomoci. Doci ce do površne promjene, ali cjelina ce biti kakva je i bila. Ona je tako mocna, da one sitne
prepravke nece trajati dugo. Prije ili kasnije, ukupnost ce upiti onu sitnu ispravku, i svijest ce nastaviti po
starom, Vi se samo dotjerujete, uljepšavate, ali takva jedna aktivnost nije ono što se podrazumijeva pod
religijom. Koga vi u suštini ispravljate? Vi ste bolest, i sve što radite je dotjerivanje bolesti. Na taj nacin,
gadost ima ljepše lice, ali bolest je bolest, bez obzira na masku.

Preobražaj je raskid svih veza s prošlošcu, i to sa pacvorkom nema nikakve veze. Zbog toga Isus
stalno govori o uskrsnucu i preporadanju. Staro je otpalo i novo se pojavilo. To što je novo ne proizlazi iz
starog, i nije izmijenjena prošlost. Ne! Starog više nema, i desilo se nešto cega do tog trenutka nikada nije ni
bilo. Postoji jaz u svemu tome: staro otpada i novo stupa na snagu, a uzrocne veze nema. To je dosta teško
za razumijevanje, jer obucenost uma u pojmovima nauke prosto je ubila um teorijama o kauzalnosti.
Mi mislimo da je sve prouzroceno - cak i Buddha, Isus: ispada da su i oni dio prošlosti koja se
pretvorila u nešto novo. Ama ne! Ako mislite da je Buddha proizišao iz svoje vlastite prošlosti, nalazite se na
potpuno pogrešnom tragu. Gautama Sidarta je postojao, ali Buddhe nije bilo u njemu. Staro je išcezlo od
glave do pete, a novo se desilo samo zbog toga što mu je omogucen slobodan prostor za djelovanje. Staro
mjesto je prazno, a novo je došlo pravo iz nepoznatog. Staro je isparilo iz poznatog, a novo se smjestilo u
ispražnjeno srce.

Vaša soba je zatvorena i tamna kao noc, no vi otvorite prozor ili vrata. Odjednom, mrak se prorjeduje i
nestaje - Sunce je ušlo u sobu. I što cete vi zakljuciti? - da je Sunce prouzrocilo mrak koji je bio u sobi? Ne!
Da se nije možda tama preobrazila u svjetlost? Nije, svakako da nije. Mrak je jednostavno nestao iz sobe, a
svjetlost je ušla. Svjetlo uopce nije povezano s tamom, ono nije prouzrokovano mrakom - sunceva svjetlost
je sasvim nova pojava. Ona je cekala izvana, i kada su se vrata otvorila put je bio cist - sve što je potrebno je
vaša spremnost na otvaranje.

Kada god meditirate, vi u stvari stvarate jedno otvaranje. Molitva ima isto djelovanje. Stara tama ce
nestati, i pojaviti ce se nova svjetlost. To svijetlo nije povezano s prošlošcu, baš kao što mrak nije povezan
sa svijetlom. To su razlicite dimenzije, i izmedu njih nalazi se diskontinuitet. Pokušajte da to shvatite do kraja,
jer to je cudo koje je religija uvijek naglašavala. Nauka to ne može razumjeti zbog toga što nauka razmišlja u
pojmovima modifikacije, promjene i kontinuiteta. Termini religije su transformacija, diskontinuitet, istinski
preobražaj.

Vi niste ono što ce jednom da postane Isus ili Buddha. Ne. Vi ste prepreka koja ne dopušta da do
promjene uopce dode. Morate biti spaljeni, i kada se viša svjesnost spusti, vas nece biti. Osjetiti cete da je
prošlost bila prosanjani san koji sa vama nije imao nikakve veze. Identitet ce biti uništen u potpunosti.
Dakle, Isus je vatra. Ako mu prilazite, onda budite spremni na sve, pa i na smrt, jer Isus za vas ništa
drugo i ne može biti do smrt u ljudskom obliku. Naravno, preporadanje je moguce jedino ako se osmjelite i
voljno umrete. Ako se bojite smrti, onda bježite od Isusa glavom bez obzira. Ne prilazite mu - taj covjek je
zaista opasan. On je ponor: ako se nagnete, uhvatiti ce vas vrtoglavica, pa cete se sunovratiti u njegovo
bice.

lik stvarno zna pogodit u srž,razlomit svaku stvar na milion dijelova i razradit svaki u detalje...
a pritom stvarno imas osjecaj da je to stvarno tako,kad citas to,i kao da si to vec i znao,samo
nisi mogao to tako dobro srocit u rijeci.
tako na mene osho ostavlja dojam
pozdrav!

Stime se slaže svatko tko je pročitao barem jednu njegovu knjigu. Ja ga stalno čitam i nikad mi nije dosta. Čudi me da je tema zanemarena, ako Kastaneda ima cijeli podforum onda nešto slično i Osho zaslužuje. Kada mi je prva Oshina knjiga pala pred oči prva misao poslije bila je pa gdje si bio svo ovo vrijeme! Godine proučavanja i prakticiranja svega i svačega učinile su mi se kao gubljenje vremena . Dobro to je bio prvi utisak i Osho kaže da kroz traganje treba proći, a možda bi ga odbacio da smo se sreli prije recimo 5godina pa su se takve misli brzo izgubile.

Sada isčitavanje Oshe je postala za mene metoda ili bolje rečeno ne-metoda ili ono treće .. U svakom slučaju stvari sjedaju na svoje mjesto.

Ni ja neću pametovat samo ću citirat Panteliju i zaključit da je Osho rekao sve... Rudaru svaka čast za preuzetu inicijativu i dajte ljudi još citata koji vam se sviđaju. Možda i koji osvrt...

Pozdrav

Trenutno citam stampanu knjigu, pa sam malo lenj da kucam tekst, ali cim nastavim sa e knjigama, ubacicu jos tekstova. Negde smo i pisali da nema sta da se Osho komentarise, ali mozemo praviti osvrt ili analizu samog sebe kroz diskusije na forumu. Moze i nama pomoci, a i onima koji kasnije budu citali. Mene nista do sada nije tako pokrenulo da "kopam" tako duboko po sebi, kao Osho. A zelim to onda analizirati sa jos nekim. Iz iskustva znam da meni pomaze kada imam jos nekoga s kim cu nesto analizirati. Tu tek dolaze prave polemike, a ne kad si sam. Bice uskoro novih tema za diskusiju.

Eee, Rudaru, a meni zakazala dva skenera. Na poslu i kod priatelja. I to baš sad kad sam se nameračio da skeniram tri Ošoove knjige. Pa ti vidi. No, doći će i taj tren, nadam se uskoro....

Nista se ti ne brini. Dotle cu ja da citam e knjige i da postavljam ovde tekstove, pa da malo analiziramo svi zajedno.

Znas ono? Sve sto jeste, ispravno je tako kako jeste.........

Nemoj samo da se nerviras zbog toga.

Samo primjećujem događaje .
Evo malo Ošoa, dođe kad zatreba, onako sa strane, baš kad je trenutak podesan...



Duško Radović se baš nadvezuje postao sam ga u Vicevima:


i još Ošoa:



Mislim da ti je jasno gdje bunarim sad . Imaš kramp viška?

Imas ti svoj kramp. Kao sto ga svako ima. Znas to i sam. Ne trazi paznju od drugih, nadji je u sebi. Kao dete kad dobije igracku, pa se toliko udubi u to, kao da nista oko njega ne postoji.

A ja sad odoh igrati neku igricu.

malo osha u zabavnijem tonu:

Đuzepe, doseljenik u Sjedinjene Države, radi naporno
ceo svoj život i konačno uspeva da dočeka svoj šezdeset
peti rođendan kada može da zatraži penziju. Odlazi do
Socijalnog da podnese zahtev, ali mu tamo službenica na
Šalteru kaže da donese krštenicu kako bi pokazao koliko
ima godina.
On nema krštenicu pa zato, razočaran, odlazi kući.
Odjednom, dobija ideju i trkom se vraća u kancelariju.
Vidi istu službenicu, potrči ka njoj i otkopčava košulju
kako bi pokazao koliko sedih ima na grudima.
"Vi mora da imate šezdeset pet godina sa svim tim svojim
sedima".
Đuzepe je veoma zadovoljan, te žuri kući da saopšti
srećnu vest.
"Pa, kako si dobio rešenje za penziju?"
"Otkopčao sam košulju ovako i pokazao joj sve moje
sede".
"Idiote", viče na njega žena,"sve si uprskao. Trebalo je
da otkopčaš pantalone, pa bi dobio invalidsku penziju!"

Papa - možda je to bio i ovaj poljski papa - je krenuo u
svoju jutarnju šetnju sa rabinom. Rabin se spotače o kamen,
udari nogu i besno opsova: "Sranje!"
Papa reče: "Nije u redu da tako govorš, jer te je Bog sigurno
čuo, pošto je on svuda."
Nastavili su šetnju, ali se rabin opet spotakao, povredio
i uzviknuo po drugi put: "Sranje!"
Papa reče: "Što je dosta, dosta je! Bog će te kazniti!" I
pošto se i treći put desi isto, odjednom zagrme iz vedrog .
neba i grom udari u Papu, koji odmah pade mrtav, a neko
iza oblaka povika: "Sranje, promašio sam!"
Nema u tome ničeg lošeg - čak i Bog koristi ove reci! Ne
znam za te tvoje svece, ali znam za Boga, uostalom, koga
briga za tvoje svece? Davide, da ti možda nisi Englez ili
nešto tako?
Sudija: "Optuženi ste da ste obljubili mrtvu ženu u
pustinji."
Pijanica: "Ko, jel' ja, g»dine sudijo?"
Sudija: "Da, da, vi!"
Pijanica: "Ali ta žena...hik...ta žena...hik...jel' ona bila
mrtva?"


Sudija: "Hoćeš da kažeš da to nisi ni primetio?"
P: "Kunem se Bogom, sudijo, Vaša Visosti, g-dine,
ja...hik...nisam to znao. Mislio sam..-hik...da. je
Engleskinja!" -

U baru su stajala dva trgovca, a nešto dalje od njih
pijanac koji je, pokušavajući da se podigne, ne samo
povratio sve što je popio, već se i uneredio. Dva prijatelja
su razgovarala o svom poslu kada je jedan od njih iznenada
osetio veoma neprijatan miris.
"Hej, Džo" zapitao ga je, "osećaš li neka govna?"
Drugi pomirisa vazduh, i klimnu glavom, zatvarajući
prstima nozdrve. "Mislim da dolazi od one tamo pijanice"
reče drugi.
Prvi trgovac priđe pijancu. "Izvinite", reče mu, "ovde
se oseća odvratan smrad. Jeste li se vi to usrali?"
Pijanac ga pogleda preko Čaše, potpuno obnevideo.
'Uesam", promrmlja,"pa šta?"
Zapanjen, mladi trgovac ga ponovo upita: "Pa zašto
onda ne odete do toaleta da se operete?"
Pijanac ga opet pogleda, zamisli se za trenutak, a onda
odgovori: "Zato što još uvek nisam završio!"
U tome je problem - još uvek niste završili! U protivnom,
idite do toaleta, .operite se i budite prosvetljeni!
Ko. vas u tome sprečava? Potrebno je samo malo pranja i
ceo taj smrad će se sprati. Vi ste rođeni mirisni, a postali
ste smradni. To je vaš posao - vi ga možete odraditi!

Lepo receno. Mi jos uvek seremo, a uz to mislimo da znamo nesto. Onaj pijanac bar zna da nije zavrsio.

ha ha !bas tako!osho je majstor

Glede valjanja u fekalijama i pijanog (sa)znanja da nisi završio...
kol'ko se sjećam Ošo reče gledaj u mjesec a ne u prst inače se promaši poenta
odnosno:
Valjanje u vlastitim krivicama nije najbolji način da se od njih očistiš.
Čini mi se da je ovo rekao Oldous Haksli u predgovoru neke knjige...

evo još malo Ošoovog humora, engleski, nema prevod...a i prilika da se majstor vidi na djelu
http://www.youtube.com/watch?v=6D7rWLzloOI

F***ing brilliant!!

Osho mi je bio veliko otkriće prije nekih godinu dana... Inače ne zanam baš engleski (dovoljno) da bih ga mogao čitati više... ali i to što sam pročitao bilo mi je dovoljno da shvatim da je stvarno genijalan (prosvjetljen).
Do sada se nisam susreo s nikim tko bi mu 'dorastao' ili bar govorio na sličan način, kao on.
Tako je jednostavan, a dubok. Toliko je širok, poznavalac religije, filozofije, psihologije, znanosti (kvantne fizike), Istoka i Zapada.
Zanimljivo je da nije napisao ni jednu knjigu... a sve što ima (blizu 400 knjiga) je zapisano (snimljeno) s njegovih predavanja...
I dolazim u napast da bih se bazirao samo na njemu, jer on govori o onom stvarno BITNOM. A na tako jednostavan i istovremeno dubok način.
Ne mogu vjerovati da ga nisu prevodili na hrvatski ili srpski jezik, osim 5-6 knjiga koje sam našao? Ili netko zna gdje se mogu nabaviti njegove knjige?

Ono sa početka ovog topica skoro me je odvratilo od daljnjeg čitanja Oshoa, međutim, ono što sam do sada od njega pročitao po ničemu mi ne odaje da bi taj čovjek mogao imati tako 'negativan' utjecaj na svoje 'sljedbenike' kako je tu predstavljen, u uvodu ovog topica...

Iz svake njegove riječi se može vidjeti samo prava duhovnost, sloboda, ljubav, jednostavnost, dubina misli... i nikako neki 'prljavi' motivi da bi svoje sljedbenike 'vukao za nos' ili to radio radi neke materijalne koristi. Mislim da i nije tražio sljedbenike, nego su to bili ljudi gladni prave duhovnosti i slobode od bolesnog društva, koji su ga htjeli slušati, učiti i tako spontano postajali njegovi 'sljedbenici'...

No nije čudo da su ga tako napadali i ocrnjivali, jer je prezirao svaki sistem (vlast, institucije, religije itd.) I kako se kaže: "Iza dobrog konja prašina se diže"

Najjače njegove riječi su mi da ne postoji bog, nego božansko - a to je ljubav, život i postojanje samo! Dakle to je ono što zovemo Bog, a ne neka 'božanska osoba' izvan svega postojećeg.

U njemu ne vidim ništa 'sotonsko' ili negativno, osim toga što se je otvoreno rugao religijama i primitivnoj slici boga - koje doista i jesu karikature duhovnosti. Šteta što je prerano umro, jer tko zna gdje bi doveo čovječanstvo, da je nastavio svoje djelovanje. Međutim, dobro je rekao na jednom mjestu da su potrebne još mnoge žrtve, još mnogi Isusi moraju biti razapeti i mnogi Sokrati otrovani i ubijeni...

Baci pogled po knjizarama i u gradskoj knjiznicu. U gradskoj knjiznici ih ima hrpetinu, a po knjizarama sigurno 10ak, ako ne i vise.

Ovdje ti ima 16 njegovih knjiga:
http://www.superknjizara.hr/index.php?c ... autor=5512