Serija o Valu - poglavlje 13i
Ako pričam na jezicima ljudi i anđela... ili Jaguara ...
Nelinearna dinamika ljubavi i kompleksni sistemi -
Otklanjanje grešaka Univerzuma
Nobelovac Murray Gell-Mann piše u Kvarku i Jaguaru:
Citat:
Nikad nisam zapravo vidio jaguara u divljini. Na kursu mnogih dugih pješačenja kroz šume tropske Amerike i mnogih izleta čamcem po rijekama Centralne i Južne Amerike, nikad nisam iskusio taj moment kada staje srce, moment kada moćna pjegava mačka dolazi u puni pogled. Nekoliko mi je prijatelja reklo da susret sa jaguarom može promijeniti nečiji pogled na svijet.
...[Arthur Sze piše] „Svijet kvarka ima puno toga sa jaguarom koji kruži u noći.“ ... Jaguar predstavlja složenost svijeta oko nas, osobito kako se manifestira u složenim prilagodbenim sistemima. ...Kvark i jaguar po meni savršeno prenose dva vida prirode koje ja nazivam jednostavni i složeni: u jednoj ruci fundamentalni fizikalni zakoni materije i univerzuma i, u drugoj ruci bogata tvornica svijeta kojeg direktno percipiramo, i kojega smo dio. ...Jaguar je ...moguća metafora za nedostižan složeni prilagodbeni sistem, koji nastavlja izbjegavati jasan analitički pogled, iako se njegov opori miris može nanjušiti u gustišu. [Gell-Mann, 1994.g., zadebljanja moja]
U zadnjih nekoliko poglavlja, mi smo sreli jaguara. Opisali smo stvarnost vaše najgore noćne more. Neki su od vas bili u stanju vidjeti jaguara, a neki su od vas mogli „nanjušiti njrgov opori miris,“ a neki su od vas zaklonili oči i stisnuli nos, te u užasu otišli u sigurnost kongenijalnijih vjerskih sistema. Ovi posljednji su zaključili da Kasiopejci predstavljaju „samo još jedne od onih svijet-je-proklet, i samo će ih nekolicina biti spašena“ drekavaca. Glede toga, dopustite mi da citiram Jamesa Dresdena koji je napisao:
Citat:
Početna komocija istine direktno je proporcionalna koliko je duboko laž bila povjerovana. Ono što je uznemiravalo ljude nije to što je svijet bio okrugao nego to što nije ravan. Kada dobro upakirana mreža laži biva prodavana masama tijekom generacija, istina će biti viđena kao potpuno apsurdna a njezin zagovornik kao buncajući luđak.
U svakom slučaju, bilo da ste vidjeli ili nanjušili jaguara, ili zanijekali njegovo postojanje držeći naparfumiranu maramicu od dobro upakiranih laži na svom nosu, mislim da je vrijeme da nekoliko minuta pričamo o trenutnim stvarnostima. 16.07.1994.g., informacija o „projektu za stvaranje nove rase“ bila je dana sa završnim datumom 13 godina u budućnosti. To bi bilo negdje oko godine 2007. Mi bi trebali ili zbrisati u zaklon ili biti na koljenima i moliti, jel'? Zgodna šablona linearnog razmišljanja.
Bilo je postavljeno pitanje: Ako su Kasiopejci „dobri dečki“ koji „služe sebe putem služenja drugima“ kako tvrde, zašto bi nam rekli za stvarnost koja je tako užasna? Da li je njihov cilj stvoriti takvu stvarnost sadeći ju u naše umove i uvjeravajući nas da je istinita i da nemamo nade? Ne čini li zastrašivanje ljudi od njih gozbu za one gadne 4.denzitetne OPS kontrolere? Nije li to ono što onio žele? A, ako je tako, onda Kasiopejci moraju biti jedni od „njih“, prerušeni, da im omoguće gozbu straha!
U isto vrijeme, kada Kasiopejci predlažu da mnogi izvori informacija ili sistemi vjerovanja koji vas čine da se osjećate sigurnim, spašenim, toplim i ušuškanim, vam 'smještaju' pad, ne odvlače li nas oni od STVARNIH izvora mira i sklada u koje moramo imati vjere pred licem bilo kojeg drugog dokaza?
Pa, dopustite da vam postavim pitanje: Biste li išli pješačiti u divljinu bez propisne odjeće i opreme? Ako vam netko ispriča o svim strašnim stvarima koje se mogu dogoditi na putu kroz šumu, hoće li vas to zaustaviti od pješačenja? Hoćete li biti toliko ustrašeni mogućnošću da susretnete medvjeda, ili zmiju, ili jaguara da ćete ostati doma? Ili ćete se ispravno opremiti i sa znanjem i sa alatkama te otići uživati u šrtnji?
Ova analogija ide tako daleko jer, kako to biva, mi već jesmo pravo u središtu divljine, i okolo postoje brojni „učitelji“ koji nam opetovano govore „Nema tu ničega što bi vas moglo povrijediti! Ako se ne bojite, nikakav se grizli ni zmije neće pojaviti! A čak i ako se pojave, ako ne osjećate strah, oni vas neće smetati.“
Pa, u slučajevima kada se samo moglo činiti da takva filozofija funkcionira, onaj koji je preživio susret čvrsto je uvjeren da se tu radilo upravo o onom „ne vidi zlo, ne čuj zlo, ne govori zlo“ što ih je spasilo. Jedini je problem to što mi nemamo načina da znamo da li je grizli medvjed, zmija ili jaguar odbio da ih napadne jednostavno jer u tom trenutku nisu bili gladni, ili su bili primamljeni nekim drugim, slasnijim plijenom. A još neodoljivije pitanje je: da li su se oni ponašali u skladu sa manirom kako bi uvjerili onoga koji je prolazio tim iskustvom da mu „sistem vjerovanja“ funkcionira, tako da se on VRATI doma razglašava to evanđelje vjere i neznanja, te na taj način osigura njihovo stalno prikrivanje? I naravno, oni koji prakticiraju tu filozofiju i NE prežive, uopće nemaju pravo glasa, odnosno za njih se više nikada ni ne čuje. Frojd je napisao da je religija:
Citat:
Sistem željnih iluzija skupa sa poricanjem stvarnosti kakvu nalazimo... nigdje drugdje... nego u stanju blažene halucinatorne konfuzije.
I naravno, Kasiopejci su identificirali bit Orijentacije Prema Sebi kao „Željno Razmišljanje.“
A sada mi dopustite da predložim još jedno tumačenje onoga što su nam Kasiopejci rekli; jedno koje je zapravo sadržano unutar njihovih riječi za one koji „imaju oči da vide i uši da čuju.“ Je li bilo mogućno da su oni, kao što su rekli, vjerojatno budući mi, čija je stvarnost kao 6.denzitetnih bića povećana u direktnoj proporciji sa našim nivoom znanja i sljedstvene PRIMJENE? Drugim riječima, nemamo li ovdje posla sa vjerojatnim budućnostima, a jedini način određivanja koju budućnost doživljavamo jest da izvršimo izbor
temeljen na preciznom znanju sadašnjosti? Pretpostavimo da je informacija koju Kasiopejci daju istinita, a mi ju ignoriramo, jesmo li tada vjerojatni subjekt te iste stvarnosti o kojoj nam oni govore? Suprotno, ako to prihvatimo kao istinu, ili moguću istinu, i onda DJELUJEMO temeljeno na ovoj informaciji, nismo li onda sposobni promijeniti stvarnost? To znači, pod pretpostavkom da je stvarnost rezultat masovne umne ne-svjesnosti, da se može zadobiti neka vrsta „kritične mase“ svjesnosti?
Ukratko, ne izgleda li razumno da vjerojatni mi u budućnosti, sa danom povećanom vjerojatnoćom putem buđenja nekoliko ljudi, jesmo sposobni za interakciju sa našom stvarnošću da nam pomognemo samo jer su neki od nas prihvatili ulogu da budu „kontaktne točke“ da primaju i šire informaciju neophodnu da probude ljude kako bi PROMIJENILI budućnost?
Ouspensky citirajući Gurdjieffa piše:
Citat:
... Dalje, nitko ne može pobjeći iz zatvora bez pomoći onih koji su pobjegli prije. Samo oni mogu reći koji je put bijega moguć, ili mogu poslati alate, podatke ili štogod bi moglo trebati. Ali jedan zatvorenik sam ne može pronaći te ljude ili stupiti sa njima u kontakt. Neophodna je organizacija. Ništa se ne može postići bez organizacije. [P.D. Ouspensky, U potrazi za čudesnim]
Sjetite se da su najvažniji principi koje su nam Kasiopejci dali Slobodna Volja i Znanje Štiti. Ta dva koncepta su neodvojiva. Što više znanja imate, više imate i svjesnosti; a što više svjesnosti imate to imate više Slobodne Volje. A jedini način da se razumije napredna informacija od Kasiopejaca koja je evoluirala kako smo sa njima bili u interakciji jest da se shvati nelinearna dinamika i složeni sistemi.
[Ark nagađa: jednog dana imati ćemo pametno pomagalo {gadget} koje će nam omogućiti da mjerimo 'nivo svjesnosti'. Tada će izraz „više svjesnosti imaš“ imati tehničko značenje, poput krvnog tlaka, nivoa kolesterola ili (manje precizno) IQ {kvocijenta inteligencije}....]
Prije svega, važno je napomenuti da zakon Slobodne Volje sadrži unutar sebe eksplicitni uvjet ne-linearnosti. A za one koji mi kažu da su Kasiopejci rekli da smo mi kontrolirani od strane 4. Denzitetnih OPS, te stoga to implicira da tu nema slobodne volje, imajte na umu da mi imamo isto toliko slobodne volje u odnosu na 4.denzitet koliko i stvorenja iz 2.denziteta u odnosu na nas. Što više svjesnosti o 3.denzitetnim bićima 2.denzitetna stvorenja zadobiju, veća je vjerojatnoća da će izbjeći hvatanje i da budu pojedene. Dakle, ne skrećimo u tetrafiloktomiju u toj točki. [Izraz kojeg je skovao Umberto Eco u Foucaltovom Njihalu; znači „umjetnost podjele dlake na 4 dijela.“ ]
Obuhvaćena u ne-linearnosti, leži činjenica da je budućnost, kako su Kasiopejci tisuću puta rekli, OTVORENA. Ne samo da je otvorena, ona je višestruka u svojoj vjerojatnoći. Njihovim riječima rečeno, postoji neizbrojva beskrajnost „kvazi-kvantnih sklonosti“.
Čak iako su često u suprotnosti, vjerovanja u redukcionizmu i mahanizmu idu ruku pod ruku sa religioznim pouzdanjem {vjerom}. Bog ili Darwin su na nebesima i „sve je uredu sa svijetom“. Fenomeni su uobičajeni, a sve može biti objašnjeno sa nekom vrstom šeme uzroka i posljedica, prezentiranom putem diferencijalnih jednadžbi. Ili je bog započeo stvari u nekoj točki prostora/vremena, da bi slijedio jedan linearni put, u kojoj će točki to dovesti do kraja, spaseći neke ljude, a neke ne, u skladu sa „preživljavanjem najpodesnijih“ u terminima tko je poštovao njegove zapovjedi; ili je sve započelo Velikim Praskom i slijedilo je linearni put evolucijskog „preživljavanja najprilagođenijih“ u terminima Prirodne Selekcije. Ista pjesma, drugačija verzija.
Njutn nas je uveo u te ideje kroz svoje poznate zakone kretanja. Vrlo brzo su znanost, i religija došle do toga da se oslone na linearne diferencijalne jednadžbe. Fenomeni poput leta bejzbolske loptice ili kraja svijeta, (što čini nužnim prokletstvo izvjesnih duša na specifičnoj putanji, i spasenje drugih), mogli su biti opisani pomoću diferencijalnih jednadžbi. Bacite lopticu izvjesnim putem sa izvjesnom silom, i postoje izvjesni uvjeti, i ona će pasti na izvjesno mjesto. Ako imate vjere u izvjestan sistem, i čvrsto se držite te vjere, ili obrnuto, poričete tu vjeru, završiti ćete u raju ili u paklu; ili ćete umrijeti prilikom promjene {zemljinih} polova, ili biti prebačeni u veliku novu pitu-na-nebu. U takvim sistemima male promjene produciraju male efekte {posljedice}, a veliki efekti {posljedice} nastaju zbrajanjem mnogih malih promjena.
Ovo redukcionističko razmišljanje zadržalo je uticaj do 1970-ih kada su matematička napredovanja i dolazak kompjutera sa velikim brzinama procesuiranja omogućili znanstvenicima da ispituju složenu unutrašnjost nelinearnih jednadžbi. (Napomena: novi je trend počeo ranije, 1950-ih u Los Alamosu, sa simulacijama Fermi-Ulam-Pasta modelom tadašnjeg remek djela od kompjutera, 'Manijak 1' !)
Nelinearne jednadžbe su „matematika iz Zone Sumraka“ gdje normalan matematički okoliš iznenada može postati jedna alternativna stvarnost. U nelinearnim jednadžbama,
mala promjena u jednoj varijabli može imati neproporcionalan učinak na ostale varijable. To može biti katastrofalna ili pak sretna okolnost.
Sada, Kasiopejski materijal koji objašnjava te stvari, a kojeg ja pokušavam predstaviti, biti će dat vremenom i kroz kontekst. Ali, u direktnom odgovoru na mnoge pokušaje blokiranja ovog predstavljanja, ja uzimam kraći put objašnjavajući ovo unaprijed, prezentirajući sami materijal.
Čini se da je postojao neki konačni „plan“ i „misija“ u „umu“ Kasiopejaca da je moj suprug Ark, bio, prije dolaska u Ameriku, predvodio grupu nelinearne dinamike i složenih sistema. Možda je čak zaključeno od strane čitatelja da je tu postojala esencijalna potreba za učešćem fizičara baš njegovog profila u ovom „projektu“ ili „misiji“. Čak bi se dalje moglo pretpostaviti da smo i on i ja bili svjesni ovog plana prije inkarnacije i da su naši različiti putovi spojeni direktnom intervencijom Kasiopejaca bili potrebna iskustva namještena od strane „budućih nas“ kako bi pripremili teren, za sjeme koje sada donosi plodove u sadašnjem nizu. No, na to ćemo doći kasnije.
Vratimo se nelinearnim sistemima: nelinearne jednadžbe mogu biti upotrebljene da opišu model naćina na koji zemljotres eruptira kada se sudare dvije tektonske ploče, praveći neregularan pritisak uzduž linije sudara. Jednadžba može pokazati kako se, kroz dekade, taj zupčasti pritisak razvija kako se potpovršinska topografija stišće bliže sve dok
u baš sljedećem milimetru pokreta ne dosegne kritičnu vrijednost. Pri toj vrijednosti, tlak iznenada poskoči i jedna ploča sklizne, zajaši na drugui sve se trese, zveči i kotrlja u naknadnim šokovima nestabilnosti. Svakako daje nov smisao izrazu „Slamka koja lomi kamilina leđa!“
Sada, u vrijeme kada znanstvenici mogu napraviti model koji pokazuje kako se takvi složeni događaji manifestiraju, oni ne mogu predvidjeti točno gdje i kada će se sljedeći potres dogoditi. To je zbog toga što u nelinearnom svijetu – što uključuje većinu stvarnog svijeta – dugoročni period predviđanja je i praktički i teoretski nemoguć. Nelinearnost uništava redukcionistički san o nauci, a jedna otvorena budućnost uništava san onima koji vjeruju u standardne religije i filozofije koje se temelje na proročanstvima i determinizmu.
Drobljenjem različitih brojeva u nelinearnim jednadžbama, znanstvenici teorija sistema u stanju su modelirati posljedice raznih politika i strategija u takvim stvarima kao što su evolucije gradova, rast korporacija, paljenje neurona, fotonske emisije, ekonomija, itd.
Koristeći nelinearne modele, čak je moguće locirati potencijalne kritične točke pritiska u takvim sistemima. Pri tim kritičnim točkama, mala promjena može izazvati ogroman udar.
Učenja Kasiopejaca temeljena su na nelinearnom, složenom, samo-referentnom i samo-organizirajućem kozmosu. To znači da kada odgovore na neko naše pitanje, odgovori su upravo točni za taj trenutak u prostor vremenu; za tu „branšu univerzuma“ u kojoj je pitanje postavljeno.. Međutim, ta informacija, ako je primijenjena, mijenja složeni sistem putem procesa „propagiranja-unazad“ ili „fidbeka“ {povratne sprege}, i univerzum se može granati i mijenjati na nelinearan način. Da se ovo BILO dogodilo, postat će evidentno kako ću nastaviti sa pripovijedanjem. I možda se dogodilo više nego jednom, u ovisnosti o našim djelovanjima ili povratnoj sprezi u sistem. Kakvoj vrsti povratne sprege, pitate?
Nelinearne jednadžbe uključuju povratnu spregu u terminima. To su termini koji se opetovano množe sami sobom. Ali tu postoje dva tipa povratne sprege. Jedan primjer jednostavne petlje povratne sprege jest termostat u vašoj kući. Soba se ohladi do izvjesne temperature namještene na termostatu. Termostat odgovara uključivanjem toplinske pumpe koja onda zagrije sobu. Kako se soba zagrije do namještene temperature, termostat signalizira toplinskoj pumpi da se isključi. Djelovanje termostata utiče na toplinsku pumpu,a djelovanje toplinske pumpe utiče na termostat. Termostat i toplinska pumpa povezani su u ono što se tehnički naziva
petlja negativne povratne sprege. Petlje negativne povratne sprege u upotrebi su još od 250.g.PK, kada su korištene za reguliranje visine vode u vodenim satovima. U 1930-ima, petlje povratne sprege korištene su za model povezanosti između predatora i plijena. U 1950-ima znanstvenici (uglavnom u kibernetici i kontroli teorija) počeli su uzimati svjesno bilješke o petljama povratnih sprega drugačije vrste od negativnih. Npr., pozitivne povratne sprege.
Uhoparajući pisak koji čujete u sistemu {audio} pojačala predstavlja primjer pozitivne povratne sprege. (da, znam da to zvuči čudno jer nema ništa pozitivno u toj buci, zasigurno!) No, ono što to znači jest da je izlaz iz pojačala 'pokupljen' od mikrofona i vraćen nazad u pojačalo gdje onda biva emitiran kroz zvučnike sa enormno uvećanim {pojačanim} volumenom. Kaotični zvuk je rezultat izlaza jednog nivoa procesa koji se dodaje na ulaz na drugom nivou procesa.
Dakle, nazivanje „pozitivnim“ samo znači da se on „pojačava“, baš kao što negativna povratna sprega predstavlja sistem kontrole. Razmislite pažljivo o ova dva sistema „povratne sprege“. Ova dva sistema povratne sprege nalaze se posvuda u našem svijetu. A nelinearnost jest svugdje potencijal.
Ako promislite o našoj stvarnosti u terminima „petlji povratnih sprega“, možete vidjeti kako može biti moguće „kontrolirati“ nas putem upumpavanja „topline“ ili „učenja“ u sistem kada on postane prehladan kada ljudi počnu biti nemirni i postavljaju pitanja. Takvo je bilo stanje kroz milenijume. Svaki puta kada bi se ljudi počeli buditi, to bi bilo slično kao kada soba postane prehladna. Kontrolni sistem tada dodaje nešto topline u obliku nove varijacije na stara učenja koja služe da „stabiliziraju“ sistem. Čim je dovoljno „topline“ dodano, „hranjenje“ se prekida. Još ćemo se vratiti na neke praktične primjere petlji negativnih povratnih sprega u terminima standardnih religija prošlosti, i nove religije „teorije alienske zanesenosti“ uskoro.
Petlje pozitivne povratne sprege su nešto problematičnije i građa su nelinearne dinamike. Ključ ka pozitivnoj povratnoj sprezi u terminima koji nas zanimaju, odnosi se direktno na učenja Kasiopejaca. Njihove komunikacije mogle su biti povezane na izlaz jednog pojačala – Nas u Budućnosti/Sadašnjosti – što je pokupljeno mikrofonom ili „Nama u Prošlosti/Sadašnjosti“ – što je onda petljom vraćeno u pojačalo - „Nama u Prošlosti/Sadašnjosti“ ponovo – i onda emitirano iz zvučnika sa uvelike pojačanim volumenom – ili
nelinearnom promjenom stvarnosti. Ova je točka razjašnjena u sljedećem:
Citat:
P: Al-'Arabi je opisao ujedinjene misaone forme kao da su "imena Božja". Njegovo objašnjenje izgleda da je identično stvarima koje nam vi govorite i pitam se...
O: Mi smo svi imena Božja. Zapamtite, ovo je kanal. To znači da obje točke početka i kraja imaju istu važnost, značaj. Ne obožavajte nas. I budite sigurni u to i da drugi s kojima vi komunicirate to shvate, također!
P: Koje naše kvalitete, koje stvari u nama su omogućile da uspostavimo kontakt?
O: Vi ste pitali.
P: Mnogo ljudi pita!
O: Ne, oni komandiraju.
P: Pa mnogo ljudi pita, moli i zapitkuje, ali svi ne dobivaju odgovore.
O: Ne, oni komandiraju. Razmislite o tome. Vi niste molili ili tražili... to je komandiranje.
I ovo je značajna točka. Dok neki pojedinac ne shvati da „imanje vjere“ predstavlja oblik „komandiranja“, oni nemaju nadu za istinskim „zappitkivanjem“ univerzuma za odgovore. Fikcijski pisac Ann Rice, dala je elokventan glas za ovaj problem:
Citat:
Vrlo malo bića u ovom svijetu traži znanje – nekoliko ih zaista pita. Naprotiv, oni pokušavaju iscijediti iz nepoznatog odgovore koje su već oblikovali u svojim mislima – opravdanja, potvrde, oblike utjeha bez kojih ne mogu nastaviti. Zaista pitati znači otvoriti vrata vihoru. Odgovor može anihilirati pitanje i onoga tko ga je postavio. [Vampir Lestat, str. 332-333]
Kako bih naglasila poantu iznad, dopustite mi da kažem da je najgora poteškoća koju sam imala sa dijeljenjem Kasiopejskih informacija činjenica da su mnogi ljudi nesposobni za ezoteričko razumijevanje. Postoje mnogi koji kažu da bi vrlo voljeli raspitati se o Realitetu i Bivanju, ali je njihova radoznalost efemerna – oni su diletanti koji će jedino doseći portal Vanjskih Krugova razumijevanja. Plašljivi „Stanovnik na Pragu“, danas manifestiran kao Sivi i Reptoidi, blokirati će njihov put i oni će se naći zakačeni za njihov linearni modus razmišljanja da bi ušli u Hram.
Ova ideja ide protiv „demokratskog“ egalitarianizma popularnog spiritualnog razmiščljanja, no, činjenica je:
Citat:
Oni ljudi koji jednostavno zabadaju nos u Okultno iz puke radoznalosti, za njih nemamo što reći. Oni će zahvatiti upravo onoliko koliko i zaslužuju, ništa više. „Pitajte i primit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i biti će vam otvoreno“ to jednako vrijedi i danas – u odnosu na ezoteričko znanje – kao što je vrijedilo i prije 2000 godina.
...Nema takve stvari u cijelom kozmosu kao što je jednakost. Umjesto toga postoji hijerarhija, ne kao nešto tiransko, a posebice nije temeljena na rođenju, bogatstvu ili snazi jaćega, nego kao „sveti autoritet“ odobren prirodom stvari. Postoji samo jedna kraljevska povlaštenost, jedna aristokracija: ona od inteligencije. ...To samo može voditi ka kozmičkoj ravnoteži i sreći. [Iz aksioma Hermetičkog Bratstva Luxora, 1995.]
Kasiopejci su rekli o toj istoj stvari:
Citat:
P: Ima li bilo kakve hijerarhije vezano uz to? Da li ta bića dođu preko neke vrste "Velikog Koncila" i rade planove i diskutiraju o stvarima, i rade odluke i izvršavaju ih?
O: Ne.
P: Pa, kako se stvari dešavaju? Da li se jednostavno dese kao prirodna interakcija stvari i energija?
O: Da.
...
P: Ako su se Lizzardi hranili nama često i planiraju doći i preuzeti naš planet, zašto, kad su postigli njihovu dominaciju prije 300.000 godina, samo ne dođu ovdje i nastane se i budu glavni?
O: Nemaju želju da nastane isti realitet. ...Vi ste 3. nivo, oni su 4.
P: Zašto to oni planiraju sada?
O: Oni žele vladati vama u 4. denzitetu.
P: Ako je matična planeta na kojoj je originalno posijana ljudska rasa, izgorila, ili pretvorena u pepeo, željela bi znati zašto je izgorila?
O: Proširila se zvijezda.
P: Pa ako je zvijezda eksplodirala ( proširila se ), to je moralo biti nedavno, točno?
O: Vrijeme se ne mjeri tako ( na taj način ) u tom realitetu/oblasti.
P: Koji je to realitet/oblast?
O: Vremensko/prostorno zakrivljenje ( isprepletenost ). { warp, - p.p. }
P: Dakle, zvijezda se proširila i matični planet je pretvoren u pepeo. Ako je to bio slučaj, to znači da je morao biti pretvoren u pepeo vrlo blizu točke, koristeći vremensko mjerenje, kad su ljudi bili kreirani?
O: Vi čak i ne možete koristiti vremensko mjerenje. ...Dobro. Sad: "Šok" za vas. On još uvijek nije postao pepeo.
P: Dobro. Što je to? Rekli ste nam da je bio pepeo... izgorio... koja je prava priča toga?
O: On će to biti u isto "vrijeme" kad vi odete u 4. denzitet. Ljudska rasa je trenutno formirana na D'Ankhiar-u. ...To zatvara veliki ciklus realiteta.
P: Kažete li da se tamo formiraju tijela 4. denziteta...
O: Ne. Trećeg.
P: Tamo su tijela 3. denziteta... da li ćemo mi napustiti tijela u kojima smo sada i ući u druga tijela?
O: Skrećete... Razmislite pažljivo. Realitet je derivacija (proizlazi iz) realnosti. Ciklus.
P: Dakle, ljudska rasa se formira na toj planeti u sadašnje vrijeme...
O: Da.
P: I u vrijeme kad će se preklapati granica realiteta, taj drugi planet će postati pepeo... pregoren...
O: Da.
P: Gdje će ljudska bića, koja su formirana na toj planeti, ići u vrijeme preklapanja granica realiteta?
O: Drevna Zemlja. ...Tu nema vremena kao što ga vi znate; to su samo sve lekcije za kolektivnu svijest.
P: Dakle, kod zatvaranja ovog velikog ciklusa sve će opet jednostavno startati iz početka?
O: Ne baš; vidite, tu nema starta.
P: Da li će se mnoge duše sa Zemlje reciklirati u ta nova tijela koja dolaze na Zemlju?
O: Da.
P: Kao drevno čovječanstvo?
O: Da.
P: I činiti cjelokupnu stvar opet ponovo?
O: Da.
P: Dakle, drugim rječima, mnogi ljudi će se vratiti natrag na početak?
O: Blizu.
P: Da li je to kazna?
O: Ne. Priroda.
P: Da li će neke duše, u toj točki, ići u viši nivo denziteta?
O: Da.
P: Možete li nam dati njihov postotak?
O: Ne. Neodređeno u ovome momentu.
P: Sad, vratimo se na planet, ako u nekoj točki unutar ciklusa, tijela budu generirana na tom planetu i donešena na Zemlju, tko će ih donijeti?
O: Križanje realiteta.
P: To nije tko, već što, točno?
O: Sve je tko i što. ...Što je odabrano? Samo vi možete odabrati. Izbor dolazi putem prirode i slobodne volje i gledanja i slušanja. Gdje se vi nalazite, to nije važno. Važno je tko ste i što vidite.
I tako smo počeli dobivati nagovještaj da linearno razmišljanje mora biti bačeno kroz prozor i da se moramo okrenuti Prirodi sa svim snagama i našeg intelekta i naše intuicije kako bi odvagali i izmjerili sile koje su tu na djelu, koje uzimamo kao točke nelinearne sastavljenosti.
Francuski matematičar Henri Poincare prvi se usprotivio „zatvorenom sistemu“ mišljenja Njutnovske mehanike. Prema klasičnoj fizici, Njutnovskoj fizici, zatvoreni sistem je u savršeno uređen i predvidljiv. Njihalo u vakumu slobodno od trenja i otpota zraka, sačuvati će svoju energiju. Njihati će se naprijed nazad kroz vječnost. Neće biti subjekt rasipanja entropije, koja jede njegov put u sisteme uzrokujući da daju svoju energiju okružujućem okolišu. Planete, poput njihala, ne mogu biti uznemireni osim izvana, i moraju biti nepromjenjivi u svom obilaženju oko Sunca.
No, Poincare je postavio pitanje o stabilnosti sunčevog sistema. Zašto je to pitao, mi ne znamo; ali, pitao je. A reakcija na njegovo pitanje bila je standardno linearno/vjersko peglanje: „Naravno da su stabilne! Stabilne su već jako dugo vremena. Dođavola, pa možemo predvidjeti eklipse godinama unaprijed!“ Bilo je to načelo znanstvene vjere da poznavajući zakon sile i mase tijela, svaki dobar znanstvenik može predvidjeti interakcija pomoću Njutnovskih jednadžbi. Zakon sile, inverzni kvadrat zakona gravitacije, bio je zapakiran u tako lijepi omot.
No, Poincare se malo bavio matematikom sastrane, i znao je da je postojala mala razlika: jer za sistem koji sadrži samo dva tijela, Njutnovske jednadžbe rade. Za jedan idealan dvotijelni sistem, orbite su stabilne. Problem se pojavljuje kada prelazimo sa dvo na trotijelni sistem, kao kada uključimo Sunce u jednadžbe, Njutnove jednadžbe tada postaju nerješive! Zbog formalnih matematičkih razloga, tro-tijelna jednadžba ne može biti izvedena sa nekom preciznošću rezultata boljom od „približnosti.“
Eto, netko bi mogao misliti da je „približno“ možda uredu. Možemo živjeti sa time. Nije to ništa što bi nekoga držalo budnim cijelu noć, jel? E, pa Poincare je znao da metoda približnosti funkcionira samo za prvih nekoliko dodanih čllanova, ali kada se broj članova poveća, dodajete li još i još tijela u sistem, čak i nekoliko mršavih asteroida i njihovih neznatnih manjih uznemirenja sistema, tijekom dugog vremenskog perioda, u nekoj točki orbite se mijenjaju i sunčev se sistem počinje raspadati na dijelove pod uticajem vlastitih unutarnjih sila.
Matematički, ovaj je problem nelinearan i neintegralan. Kada dodate člana u dvotijelni sustav on povećava nelinearnu složenost, ili povratnu spregu sistema. Poincare je to napravio i bio zadovoljan jer je dobio prilično stabilan tro-tijelni sistem. Male perturbacije, pa šta? Sa samo Suncem Zemljom i Mjesecom, noću možemo mirno i sigurno spavati. Točno?
Pogrešno. Ono što se zbilo sljedeće bio je šok. Poincare je otkrio da čak i najmanja perturbacija uzrokuje da se neka orbita ponaša na nepravilan čak i kaotičan način. Njegovi su izračuni pokazali da minuciozan gravitacijski potisak od strane trećeg tijela može uzrokovati da se planeta klima i pijano njiše u svojoj orbiti i čak da odleti izvan sunčevog sistema!
Citat:
Netko će biti pogođen složenošću ove figure koju ja čak ni ne pokušavam da nacrtam. Ništa nam ne daje ispravniju ideju kompliciranosti problema tri tijela, i općenito, o svim problemima u dinamici gdje ne postoji ujednačeni integral. [H.Poincare citiran od M.Schroedera u Fraktali, kaos, snažni zakoni.]
Poincare je otkrio da je kaos esencija nelinearnog sistema. Otkrio je da čak i potpuno deterministički sistem poput našeg sunčanog sistema može napraviti lude stvari pri najmanjoj provokaciji.
Najmanji efekti mogu biti povećani kroz pozitivnu povratnu spregu i jednostavan sistem može eksplodirati u šokirajuću složenost. Ovo je poprilično drugačija stvar od „kontrolnog mehanizma negativne povratne sprege“ koji kontrolira „temperaturu“ naše stvarnosti.
Pođimo sada u malkice drugačijem smjeru. Kroz dugi period, materija i kretanje bili su prihvaćeni kao temelji stvarnosti, i u velikoj mjeri je tako i sada. „Big Bang“ {Veliki Prasak} ili teorija Kozmičke Petarde objašnjena je tim terminima. Primarni atom, (materija), nevjerojatne gustoće „eksplodirala“ je u kretanje. (Odakle je došao primarni atom, kako je nastao prostor u koji je on eksplodirao, odakle je proizišao podsticaj za taj događaj – to su pitanja koja se još uvijek nalaze na ploči za skiciranje.) Pa ipak, iz ovog pretpostavljenog događaja, naš univerzum i život unutar njega nekako se „slučajno“ dogodio. Čovjek je „amoralan kraj smrtonosne biološke evolucije.“ Um i duša su neobjašnjivi nusprodukti borbe za opstanak. Biblija kaže, „Na početku, bog stvori nebo i zemlju.“ Niti biblija niti znanost nemaju puno toga za reći što je bilo prije početka. Sv.Augustina su jednom pitali: „Što je bog radio prije no što je stvorio svijet?“ Biskup je odgovorio: „Stvarao je pakao za one koji postavljaju to pitanje!“ stavite točku na ta pitanja. Otada ih je samo nekoliko to pitalo.
Međutim, fizika, studiji dubokih realiteta postojanja, omanula je u davanju podrške teoriji materija/pokret. Prosječnoj su osobi stol, stolica, naranča – stvarni objekti. Imaju 3 dimenzije, pravi su. No, jesu li? Fizičari (i nestručnjaci potkovani znanjem) znaju da je objekt sastavljen od atoma. I tu leži svrab! Secirani atom (kvantne čestice) često pokazuju neke vrlo uznemirujuće osobine.
Fizičar Nick Herbert piše u Kvantnoj Stvarnosti:
Citat:
Unatoč modernim pokušajima razdvajanja na finije dijelove, koristeći energije stotine milijardi puta veće od onih koje drže atom na okupu, elektron ostaje postojano elemantaran. Elektron se, kako izgleda, jednostavno ne sastoji od nikakvih dijelova {čestica}. [Herbert, 1985.]
Jedan eksperiment okazuje da su elektroni čestice – drugi pokazuje valne osobine.
Poanta je izgleda u tome da, nakon istraživanja realnosti do njenih najdaljih granica unutar ljudske sposobnosti, čovjek nalazi da je njegov stvarni svijet napravljen od čestica/valova, koje ne postoje osim kao matematički objekt! Danski fizičar Niels Bohr čak je i otišao dalje kazavši da
ne postoji duboka realnost! Dakle, kakvo je zapravo to naselje u kojem nalazimo naše postojanje? Da li realnost nestaje kada postane nevidljiva? Očito ne, jer ne možemo vidjeti ni elektricitet ni druge sile u univerzumu mjerljive jedino putem njihovog efekta na „materiju“. Da li te sile nestaju kada postanu nedetektabilne od strane naših osjetila ili instrumenata? Da li stvari koje detektiramo suptilnim mehanizmima naših umova i organa osjeta ne postoje jednostavno jer ih ne možemo vidjeti ili izmjeriti? I, kao što se Ark usudio pitati u svojoj studiji iz 1994, objavljenoj u fizičarskom žurnalu Annalen der Physik, (isti žurnal u kojem je Einstein objavio svoju studiju 1905), „U svakom slučaju, tko smo to
'mi'?“ Ovo je kriza u fizici i kriza u našem svijetu, da se nadvladavajući kozmički pogled {koji se pruža iz tornjeva od slonovače} fizike i kozmologije eventualno izfiltrira i prizemlji kako bi imao uticaja na naše domaće, društvene i političke šeblone.
No, ako nas je iznevjerila fizika, koliko li će nas tek iznevjeriti religija!
Neke religije kažu da je jedini smisao za život u imanju vjere da naša patnja stvara bolju budućnost poslije života ili u budućim životima. Druge pak religije kažu da je smisao života u rastvaranju ega u ništavilo. Jedna filozofija tvrdi da je istinska svrha života poravnati naše samo-kreirane realitete tako da postanu kao jedan u „ljubavi i svjetlosti“, stoga možemo postati ujedinjena rasa koja će preživjeti predviđene kataklizme. Prirodno, taj efekat može jedino biti potaknut i izveden putem grupnog napora da
dominira mišljenjem svijeta bombardirajući ga pozitivnim mislima. Postoje i druge ideje i kombinacije ideja slične ovima – i gdje sve one vode?
Citat:
„Religija proturječi znanosti i znanost koja proturječi religiji su obje podjednako pogrešne.“
Zacijelo mora postojati način da se to dvoje pomiri!
Jesmo li mi zapravo jedan slučaj evolucije u slučajnom univerzumu, u utrci prema ničemu osim prema zaboravu? Ili, još gore, jesu li naši umovi – naša želja za znanjem – naši neprijatelji; proklinjući nas zbog pomanjkanja vjere? Izbor je izgleda između bolesne šale i greške, a nijedno od toga ne pogoduje vjeri.
No, pomoć je na putu! 1966.g., teorijski fizičar John Stewart Bell konstruirao je dokaz koji je otada postao poznat kao „Bellov teorem“. [Reprintano u
Izgovorljivo i Neizgovorljivo u Kvantnoj Mehanici]. Ovaj nam teorem govori da, ako je kvantna teorija točna, realnost mora biti ne-lokalna. To znači da,
bilošto što se događe bilo gdje u univerzumu može trenutno uticati na sve ostalo bilo gdje drugdje u univerzumu. On je pokazao da, ako uzmemo za ozbiljno tu lekciju kvantne teorije, izmjerene osobine nekog atoma nisu određene samo događajima koji se zbivaju u stvarnom {trenutačnom} području postojanja, nego i svim ostalim događajima koji se zbivaju u cijelom univerzumu simultano i trenutačno!
Zapazite ključnu riječ iznad – trenutačno. To znači „superluminalno“ {nadsvjetlosno} ili brže od svjetlosti. No, pretpostavljajući da nijedan signal ne može putovati brže od svjetlosti, to mora značiti da
zapravo ne postoji udaljenost koja dijeli odvojene događaje. Bellov teorem može biti interpretiran kao onaj koji prikazuje ideju da sve što postoji – prošlost, sadašnjost i budućnost trebali bi biti kombinirani u jedan entitet čiji su najudaljeniji dijelovi združeni u neposrednoj maniri. Drugim riječima, svijet kojeg percipiramo – zvijezde i planete; kopna i mora; drveće, životinje, zgrade, ljudi – svi su manifestacije jednog neumirenog {neublaženog} procesa.
Citat:
P: Koji je smisao ovog kontakta?
O: Pomoći vam da učite, i zato stjecanje znanja, zato stjecanje zaštite, zato progres (napredak).
P: Što Kasiopejci stječu ovim kontaktom?
O: Radi pomaganja vama, mi se krećemo prema ispunjavanju naše sudbine, uniji sa vama i svim ostalima, tako kompletiramo Veliki ciklus.
P: Da li je to jedina mogućnost koja vam je otvorena, ili je to najbolja mogućnost koja vam je otvorena?
O: Oboje.
P: Da li ste daleko od nas, u svjetlosnim godinama?
O: Udaljenost je ideja 3. denziteta.
P: Svjetlosna godina je 3. denzitet?
O: Da.
P: Što podrazumijevate pod putovanjem na valu?
O: Putujemo na mislima.
P: (F): Našim mislima ili vašim mislima?
O: Nije korektan koncept.
P: (L): Što je korektan koncept?
O: Sve su samo lekcije.
P: Čije su to misli?
O: Misli ujedinjuju sve realitete u egzistenciji i sve su dijeljene.
P: S: Vi putujete na valu energije kreirane svim misaonim formama?
O: Misaone forme su sve što postoji!
No, mi smo trodimenzionalni, ne? Nisu li stol, stolica, pas itd, čvrsti objekti sa dužinom dubinom i visinom i postojanjem u vremenu? Što su zapravo ti objekti koje percipiramo kao čvrsta postojanja u prostoru kroz različite periode vremena? Što je prostor kojeg definiramo kao 'ono što odvaja objekte' ? Kako su oni povezani u vremenu? Ako nam fizika izgleda naznačuje da je Sve Jedno, onda što je to – koje osobine posjedujemo – što nas odvaja od te dublje realnosti? I koja je istinska priroda te realnosti?
Prostor kako ga mi percipiramo, ima samo 3 dimenzije; dužinu, širinu i visinu. Mi definiramo to stanje kao 3 neovisna pravca koja leže
pod pravim kutem jedan u odnosu na druge i to
istovremeno. No, opet, ako ozbiljno uzmemo kvantnu teoriju, onda je „naš“ prostor jedva jedan vid drugog prostora, koji vjerojatno ima beskrajan broj dimenzija.
Ako je prostor beskrajan, onda mora posjedovati jedan beskrajan broj linija okomitih i ne paralelnih jedna drugoj. Je li beskrajnost u tom slučaju glupost, i treba li prostor nužno imati ograničenje? Ako ima ograničenje, u kojem prostoru postoji naš prostor?
Sada, ako prostor posjeduje beskrajan broj pravaca koji su okomiti jedan na druge, onda moramo pitati
zašto možemo percipirati samo tri. Ako mi postojimo u uvjetovanosti uma koji percipira samo tri dimenzije, to može značiti da su svojstva stvorenog – ili diferenciranog – prostora, pomoću izvjesnih osobina unutar nas. Iz jednog ili drugog razloga, Cjelina nam je nedostupna. Kasiopejci su bili rekli da je to izbor koji je slijedio „neravnotežu temeljenu na želji,“ i da je želja bila da se ubrza naše ujedinjenje sa Svime.
{interesantno mi je primijetiti riječ „ubrza“. Ta je riječ striktno vezana za termin VRIJEME. Drugim riječima, ako nema vremena onda je suvišno razglabati o ubrzanju [ili ga ŽELJETI]. Jedino objašnjenje koje mi pada na pamet jest da vremena IMA, ALI ne onako kako ga mi percipiramo – p.p.}
Kroz vrlo dugo vremena, materijalistička znanost je prepoznavala postojanje dva važna koncepta, materije i kretanja. Materija je ono što se kreće, a kretanje jesu promjene u materiji.
Međutim, izgleda da nam je Bellov teorem pokazao da „Sve“ jednostavno jest {postoji}. Stoga promjene moraju nastajati unutar nas!
Ne postoje poređenja koja možemo iznijeti iz našeg stvarnog svijeta u svijet kvantne mehanike, stoga moramo jednostavno uskočiti unutra i reći kakav je. Središnja zagonetka je opisana u onom što se zove Experiment Dvostrukog Proreza (
http://web.archive.org/web/200406030320 ... s/ekspong/ ) koji ide otprilike ovako:
//// Detaljan prikaz izvolite pogledati na ovoj stranici:
http://www.val.hr/index.php?option=com_ ... &Itemid=96Ili možete skinuti filmić o tome:
http://www.4shared.com/file/60456299/4a ... iment.htmlUglavnom radi se o tome da se otkrilo da se elektron ponaša i kao čestica i kao val, te da se različito ponaša kada ga se promatra i kada ga se ne promatra. – Uglavnom fundamentalno otkriće potpuno zanemareno od spavača koje i onako ne interesira priroda kaljuže, nego samo mogućnost da se u njoj valjaju - p.p. //
Dakle, što mi zapravo vidimo i doživljavamo sa naših 5 osjetila? Može li biti da je svaki trenutak stvarnosti poput proreza na „Svemu“ slično slajdu {dijapozitivu} sa karusela / ringišpila?
Kada pogledamo u stol, stolicu, salatu i psa, čine se čvrstim i stabilnim – no fizičari nas mogu uvjeriti da su oni ples atoma u stalnom pokretu u i izvan bića.
Dakle, mogli bismo reći da je stvarnost kontinuirani protok ili nedvidljivo nešto što prolazi trenutačno u fokusirani objekat, nešto kao svjetlo koje sija kroz slajd i stvara sliku na platnu {ekranu}. Pitate: Što je ekran? Doći ćemo na to kada budemo diskutirali samu prirodu materije. No, za sada recimo da je slajd naš um a izvor svjetlosti je naša svijest! A krajnji izvor te svijesti je problematičan, kako ćemo vidjeti u sljedećem izvatku iz Kasiopejskih transkripti:
Citat:
P: Željela bih pitati o sinkronicitetu; što je izvor sinkronicitetnih događaja. Radi li se o višestrukom izvoru ili je to nešto što dolazi od uma opažatelja ili ... (J) Je li to nasumično?
O: To uključuje aspekte u svakom zamišljenom stanju realiteta koji se preklapaju svi zajedno, u onom što bi najbolje mogli opisati, da se može vidjeti, kao masivni mozaik u perfektnom balansu. Ali, to nije adekvatno kao odgovor na vaše pitanje...
P: (T): Prije nekoliko sesija, kad smo diskutirali o "Perpendikularnim realitetima", govorili ste o nečemu što se meni desilo i da bi trebao pogledati natrag kroz moj život i analizirati moje veze sa drugim ljudima od izvjesne točke pa nadalje, pa sve do sada i rekli ste da je to bila perpendikularna realnost. Što je definicija perpendikularnog realiteta?
O: Primarno, iako ne i isključivo, perpendikularni realitet se odnosi na nečiji životni put, i kako se nečiji put uklapa u ciklus ili u kotač kad je spojen sa onima koji imaju sličan životni put. I, dosta čudno, vezan je vrlo jako sa prethodnim pitanjem koje uključuje sinkronizaciju (sinkronicitet). Ako možete zamisliti sliku umetnutog kotača koji je formiran kao krug unutar kruga, i pripaja particije u perfektnom balansu. To bi bilo najbolje predstavljanje perpendikularnog realiteta i u njega se ne uključuju kompletno nečiji osobni doživljaji, već više kao grupni doživljaji pojedinca radi napretka iz većih razloga, ako razumijete to što smo mislili. To je ono na što mi mislimo kad kažemo perpendikularni realitet. Zamislite opet, krug unutar kruga skupa pridruženi jednakim dijelovima ( particijama ) u perfektnom krugu. To je perpendikularni realitet.
P: Nacrtali ste taj simbol i stavili sedam dijelova ili particija između dva kruga.
O: Točno.
P: Da li je 7 optimalan broj?
O: Sedam je uvijek optimalan broj. Imamo 7 nivoa denziteta. To se reflektira kroz sve faze realiteta.
P: Također ste rekli da svatko od nas u ovoj grupi dolazi iz različite perpendikularne realnosti.
O: To je točno.
P: Da li je ovo točka gdje se presjecaju naši različiti perpendikularni realiteti da bi svi naučili iz doživljaja drugih članova?
O: To bi se moglo opisati kao točno.
P: (L): Jednom je bilo rečeno da je unutrašnji krug spoj s tim realitetom i da vanjski krug i segmenti koji se spajaju, je bilo to gdje se perpendikularni realitet "Pridružuje Valu". Da li to znači, u toj tvrdnji, da je formiranje ovog tunela kroz te perpendikularne realitete, pripomaže u donošenju na vidjelo taj val, tu promjenu, taj dimenzionalni pomak, ili pomak denziteta, i da li je to nešto što se radi i na drugim mjestima?
O: Mi vam želimo čestitati za upit 6 pitanja odjednom.
P: (T): Još jedno pitanje i ti bi imala perfektno perpendikularno pitanje! (Veselje!) (L): Da li smo mi na neki način spojeni s valom, individualno i kao grupa?
O: Pa, naravno. Sve je povezano s valom.
P: Mi smo, radi povezanosti u tom krugu (kotaču), takoreći, aktivirali val na neki način?
O: Nismo sigurni što ste tu htjeli pitati tom interesantnom interpretacijom, ali je istina da imate interaktivnu vezu sa valom. Kao što je prije izneseno, vi ste u interaktivnoj vezi sa valom u nekom smislu, u tome što je val dio vašeg realiteta, uvijek je bio i uvijek će biti. I, naravno, to uključuje vaš napredak kroz veliki ciklus. I u perpendikularnom realitetu, opet, naravno, je napredak iz jezgre prema van što je još jedna refleksija svih realiteta i svega što postoji. Sad, željeli bi se vratiti na vizualnu prezentaciju kao što smo prije spomenuli. Ako ste primjetili, jezgra kruga se spaja sa svih 7 sekcija sa vanjskim krugom. Sad, zamislite to da vanjski krug, kao uvijek-povećavajući ( ekspanzioni ), i svaki od ovih 7 segmenata, da se uvijek povećavaju. Naravno, sad, to će se proširiti i izvan kružnog ili cikličkog uzorka kruga. Promatrajte to i onda molimo iznesite vaše osjećaje onoga što to predstavlja.
P: Da li to predstavlja ekspanziju našeg znanja i svijesti?
O: To je jedan dio toga.
P: Da li to također predstavlja proširujući utjecaj onog što smo i tko smo i onog što je oko nas?
O: To je točno.
P: Da li to također predstavlja više...
O: Ooop! Mi smo detektirali "klizanje" vaše vizualne prezentacije! Promotrite, ako želite, uvijek-proširujući vanjski krug i ne-proširujući unutrašnji krug, i naravno, sedam particija koje se također kreću prema van. Koja vrsta oblika se formira u vašem pogledu na to?
P: Kotač?
O: To je sve?
P: (T): Pita?
O: Nastavite.
P: (L): Oko.
O: Sad, počinjemo to pretvarati u kuglu! Zašto bi se to pretvaralo u kuglu?
P: Kako se može pretvoriti u kuglu?
O: Zašto se nebi moglo!
P: (SV): To ide u SVIM pravcima, nije samo spljošteno, ravno...
O: Da li je ravna linija, ravna linija ili je...
P: (L): Oh, pa vi ne govorite o krugu?
O: Mi govorimo o krugu. Što postaje krug ako ga proširujete na van, zauvijek?
P: (T): Vanjski krug se koristi da bi uključili sve više i više.
O: I koji oblik on počinje dobivati? Pogledajte na taj vanjski krug koji se neprestano širi!
P: Da li da pretpostavimo da 7 žbica ostaju istih veličina u odnosu na krug?
O: Pa, sami odgovorite na to pitanje.
P: Dobro, mi gledamo na to kao plošnu prezentaciju. Kao ravnu površinu.
O: Pa, što se dešava sa ravnom površinom ako je proširujete prema van, zauvijek?
P: Pa, mi neznamo. To je, to... SV: Ona se nastavlja kretati.
O: Ona se nastavlja kretati?
P: Pa da, veća i ravnija!
O: Da? Što se dešava s linijom ako ju proširujete unedogled, zauvijek?
P: ( Laura i S. ) Ona nastavlja ići.
O: Ona nastavlja?
P: L: A-ha!
O: Gdje ona ide?
P: SV: Zauvijek. J: Natrag k sebi. L: Mi to neznamo.
O: Oh, netko kaže "Natrag sebi".
P: J: Kao što zmija guta svoj vlastiti kraj.
O: Zašto to neznamo?
P: L: Zato jer neznamo. Nagađa se da je svemir zakrivljen...
O: "Jer neznamo". Sad, zašto neznamo?
P: Zato jer nismo bili tamo.
O: Da li je Kolumbo bio izvan Italije i Španjolske?
P: Dobro, pretpostavit ćemo da ako se neprestano širi, da će se eventualno vratiti u sebe...
O: Ne, ne, ne, čekajte! Postavili smo pitanje!
P: Pa, naravno da je Kolumbo imao ideju da ima nešto tamo gdje još nije bio, odnosno ne. Ali on je pošao i provjerio to.
O: Da li je imao samo ideju?
P: Pa, vrlo vjerojatno, mislim.
O: Hmmm. To nije način na koji mi to pamtimo. Način na koji mi to pamtimo je taj da je imao instinkt i imaginaciju i kad je oženio svoj instinkt sa imaginacijom, to je postao realitet. I kad je postao realitet, on je kreirao realitet koji je potpuno pouzdan i koji bi se manifestirao u realitetu fizičkog 3. denziteta. Nije to da je on bio pouzdan. On je znao da će biti takav. On se nije zaustavio dodavajući predrasude jednadžbi, što vi radite kad kažete: "Pa, mi neznamo što se dešava jer nikad nismo bili tamo!" Mislite logično, molimo. Rekli smo vam već mnogo puta da je sve veliki ciklus. Ako je to veliki ciklus, govorili smo vam i o krugovima unutar krugova. Rekli smo vam o ciklusima. Rekli smo vam o kratkim ciklusima i dugim ciklusima ( kratkovalni i dugovalni ciklusi ). Sad, poslije svih tih informacija, za koje ste nas pitali, i sretni smo jer smo vam ih mogli dati, da li bi vi očekivali da bi ravna linija jednostavno išla van zauvijek i uvijek kao ravna crta? Kako bi to uopće bilo moguće? Što se dešava, ako uzmete, na vašoj Zemlji 3. denziteta, i povučete ravnu liniju na istok ili zapad ili na sjever ili jug...
P: Ona dolazi tamo gdje i počinje.
O: Točno...
P: Dobro, dakle mi živimo u velikoj kugli!
O: Da li?
P: Pa, tako bar zvuči, veliki krug?
O: Oh, oj,oj,oj. Ti trebaš više proučavati i učiti, draga moja. Trebaš više studiranja. Čak je vaš Albert Einstein imao teoriju o tome što se desilo.
P: Da, ali je to bila samo teorija.
O: Oh, pa tada mislimo da je morala biti odbačena. Nikad nećemo znati. To je samo teorija. Pa, mi ćemo samo zaboraviti na to.
P: T: Ja još uvijek proširujem krug... SV: I ja također.
O: Vrlo dobro, to je bila i ideja. To se nastavlja i nastavlja.
P: L: Pa, moj također, ali se nije vratio i sreo nekoga. Dakle, u čemu je smisao?
O: Da li treba biti smisla?
P: Naravno!
O: Tko kaže? Mi vam pokušavamo pomoći da naučite. Kad očekujete prekinuti ovaj proces?
P: J: Nikad. L: Da, nadam se nikad.
O: Onda je "nikad" smisao!
P: J: Smisao prihvaćen! T: Nema smisla. (smijeh) Pa, ako proširujete krug na van i nastavite ga proširivati u svim smjerovima, on povlači sedam žbica za sobom, što postiže sve više i više mjesta u presjecima, i onda pretvara taj krug u sferu {kuglu}.
O: Točno tako. Ali Laura kaže da to znači da mi živimo u velikoj kugli. I, možda i živimo.
P: Pa, to nebi bila velika kugla, takoreći, to bi jedino bila velika kugla unutar kruga. Ako se krug nastavlja širiti, on bi jednostavno nastavio ići prema van i kugla bi postajala sve veća i veća i veća... L: Nerviraš me... T: Ali ona ide prema van zauvijek... jer tu nema kraja da izađe van...
O: Nema?
P: SV: Ne.
O: Pa, tada možda nema ni početka. Ako nema ni kraja ni početka, tada, što imate?
P: J: Ovdje i sad.
O: Ovdje i sad su također i budućnost i prošlost. Sve što je bilo, jest i bit će, sve je odjednom. Zato su samo nekoliko vaših osoba 3. denziteta bili u mogućnosti da razumiju putovanje svemirom, jer čak i putovanje u svemir u vašem 3. denzitetu, je kao ležanje na vašem krevetu po noći u vašem komfornom domu, i pojam vremena je tada izuzet. Nešto kao da se držite vrlo blizu njedara vaše majke. I, to je najveća iluzija koju imate. Mi smo vam neprestano govorili da nema vremena, pa ipak, naravno, vama se toliko isprao mozak u tom konceptu da se toga ne možete rješiti bez obzira što radili, zar ne? Možete li? Zamislite da idete van, u svemir. Vi bi bili izgubljeni kad bi se suočili sa realitetom koji je sav kompletan odjednom? Ne bi? Zamislite sebe kako plutate unaokolo svemirom!
P: T: Da li se kugla nastavlja širiti... kao što se krug širi i okrenete ga za 180', dobijete kuglu. Kako se kugla nastavlje širiti, uzmete točku na vanjskom rubu kugle da bi došli na nju samu na drugi kraj, dobijete krafnu, ili zauvijek-proširujuću unutrašnju tubu. Ako to uzmete i svinete, dobit ćete čak veću unutrašnju tubu. To se samo širi i obuhvaća više prostora...
O: I sada, kad spojite denzitete ili napravite presjek denziteta, ono što imate jest presjecanje fizičkog realiteta sa eteričkim realitetom, što uključuje misaonu formu nasuprot fizikalnosti. Kad precizno napravite presjek, ono što tada shvatite, je to da razlog toga što nema početka ni kraja jer ni nema potrebe da promatrate početak ili kraj, pošto ste kompletirali svoj razvoj. Kad ste u uniji s jednim na 7. denzitetu, kada ste postigli sve to, tada više nema neke potrebe za razlikom između fizičkih i eteričkih formi.
P: L: Na temu o vremenu, kako smo diskutirali neki dan, govorili smo o činjenici da na konstanti brzine svjetlosti ne postoji vrijeme, ne postoji materija, nema gravitacije, ali da bilo koji predmet, neograničeno mali koji ide prema drugoj strani brzine svjetla, odjednom ima gravitacije i odjednom ima materije. I pitali smo što se to zamrzne, zgusne, takoreći, izvan energije svjetla, i vjerujem da je odgovor što smo ga primili bio da je to svijest sa 7. nivoa. Iz naše perspektive, da li bi bilo moguće postići tu konstantu i prijeći na njezinu drugu stranu, barem u najmanju ruku, da ostanemo fiksni, bez dematerijalizacije? Da li je brzina svjetlosti povezana sa stanjem bez vremena i bez gravitacije?
O: Ne u apsolutnom smislu, smislu 3. denziteta.
P: Dobro, ako ste u 4. denzitetu, na primjer, da li se sve kreće brzinom svjetlosti i da li zato tamo nema ni vremena ni gravitacije?
O: Ne. To je nekorektan koncept...
P: T: Tamo nema brzine svjetla, svjetlo je posvuda.
O: Točno. Tamo u 4. denzitetu nema brzine svjetla jer nema potrebe za "brzinom". Brzina, sama po sebi, je koncept 3. denziteta. Sjećate se, sve što postoji su lekcije. To je to! Tu nema ničeg drugog. Sve je to za vašu percepciju. Za našu percepciju. Za svu svijest. To je sve što postoji.
P: L: Pa, još uvijek to pokušavam rješiti i nositi se s time, što je izvor te gravitacije, tog stanja vremena jer oni izgledaju da su toliko usko povezani?
O: Da mi vas sada pitamo: Da li se sjećate kad ste išli u školu?
P: Da.
O: Što ste radili u 3. razredu?
P: Mnoge stvari. Naučila sam pisana slova. naučila sam množiti i dijeliti.
O: Da li se sjećaš što ste radili u prvom razredu?
P: Da.
O: Molimo, spomeni nešto.
P: Hodala sam u školu i imala testove. Naučila brojati na nekoliko načina. Naučila pisati i čitati.
O: Dobro. Kad si bila kod procesa učenja množenja i djeljenja, da li si bacila olovku i čvrsto u tvom umu otišla nazad u prvi razred i pokušala shvatiti zašto si morala naučiti abecedu?
P: Ne.
O: Zašto ne?
P: Jer sam ju već znala.
O: Ti si ju već znala. Drugim rječima, nisi imala potrebe naučiti abecedu jer si ju već znala. Točno?
P: Da.
O: Da li ćeš trebati naučiti nešto o brzini svjetlosti kad tu više nema brzine svjetlosti?
P: Pa, To pokušavam i napraviti. Jednom kad to naučiš, možda se više ne trebaš vraćati na te lekcije više. Mislim, dobiješ prikazane koncepte, apsorbiraš ih, prakticiraš, oni postanu dio tebe i tada ideš na iduću stvar.
O: Da, ali ti pitaš o brzini svjetlosti kao vezu s 4. denzitetom i višim nivoima denziteta, i mi ti govorimo da tamo nema brzine svjetlosti jer za tim nema potrebe, jer jednom kad dostigneš 4. nivo denziteta, ti si naučila sve lekcije 3. denziteta.
P: Pa, ako osoba u 3. denzitetu dođe do neke vrste vozila i postigne brzinu svjetlosti, da li ga to automatski prebacuje u 4. denzitet?
O: Molimo, možeš li istaknuti jedno od tih vozila?
P: Pa, mi ih nemamo... još.
O: Da li očekuješ da imate koje prije nego što dođete u 4. denzitet?
P: Ne.
O: Onda je lekcija naučena, zar ne?
P: U neku ruku.
O: Ako vjerujete u to što vam govorimo, što su odgovori na vaša pitanja, onda je lekcija naučena. Sad, promotrite, jer sve što je tu - su lekcije.
P: Pa, vi govorite o vremenu kako je iluzija, da je to nešto što mi zadržavamo kao naše majke, i takve stvari, i bili bi presretni da se skinemo s vremena...
O: Vi jeste! Pođimo!
P: Pa, jedno je to željeti učiniti u svojoj glavi, a drugo svi skupa u našem sistemu, našem unutrašnjem operativnom sistemu.
O: Vašem unutrašnjem operativnom sistemu?
P: T: Da li je to DOS ili WARM?
O: Molimo, možete li objasniti što je interni operativni sistem?
P: L: Mislim da je to podsvjest.
O: Da li je?
P: Možda.
O: Oj, oj.
P: T: Podsvjest nema ideju o vremenu. J: Vrijeme je umjetno ograničenje... L: Npr. osoba može imati uvjerenje o napretku u svojem svjesnom umu i može pričati o njemu i reći razne tvrdnje o pozitivnim stvarima za sebe, pa ipak, iz nekog razloga ta individua kontinuirano živi na granici siromaštva jer se nešto neprestano dešava što ju drži da radi greške u tom siromaštvu. I kada počnete kopkati unaokolo u njihove podsvijesti, pronađete da je negdje tamo vjera u siromaštvo ili je veza sa prošlim životom gdje su trebali ili zaslužili biti siromašni, pa, njihov unutrašnji operativni sistem uzima prednost nad njihovim svjesnim vjerovanjima i mislima. O tome sam govorila ovdje.
O: Da, ali na što ciljaš time?
P: Cilj je taj da možete reći da bi se željeli "skinuti" s vremena i vi ga možete razumjeti konceptualno, ali nešto unutrašnje vas drži vezanim za njega. Kako da se rješite te unutrašnje veze?
O: Nešto unutrašnje vas drži vezano za njega?
P: J: Kao cirkadijanski ritam, to je fizičko.
O: Osjećamo da ste promašili bit.
P: L: Pa, možda i jesam.
O: Vidite, mi govorimo ovo svima vama kad to kažemo. Sada je vrijeme za vas, kao individualce, da se pokušate pomaknuti, koliko je god moguće a da se ne forsirate, naravno, da se pokušate odmaknuti od vaših vlastitih koraka - koliko god možete - od ograničenja 3. denziteta. Svi ste naučili lekcije i došli na nivo gdje ste i više nego spremni početi pripremati se za 4. denzitet. Treći denzitet uključuje nivo fizikalnosti i ograničenja i zabrana svih stvari koja idu uz to, koje više ne trebate. Dakle, zato, čak iako mi razumijemo da ponekad to može zvučati ugodno da ste priljepljeni za to, ima vremena za vas, i tu je opet ta riječ, vrijeme je za vas da promotrite da idete dalje i da se spremite za 4. denzitet i ne brinete s takvim stvarima kao što je vrijeme ili kako osloboditi sebe od iluzije vremena. To zbilja nije važno. To je poput studenta 3. godine koji prekapa po matematici i prestaje sve da bi se vratio natrag i promotrio ABC-e i zašto to nije CBA ili BAC. Tu zbilja nema svrhe. To je ono što jest. Oni su ono što jesu.
P: To je ono što sam htjela znati, što je to?
O: Zašto ti to trebaš znati?
P: Jer sam znatiželjna. Što je vrijeme?
O: Mi smo ti to već rekli da je to nepostojeća, umjetna tvorevina iluzije radi svrhe učenja na nivou gdje jesi ili gdje si bila, i jednom kad napustiš taj nivo, ti to više ne trebaš.
P: T: Možda jedna od lekcija je da naučiš da ne brineš oko vremena. Jednom kad naučiš da vrijeme nije stvarno... SV: Recite to vašem šefu!
O: Ako nešto nije realno, ima li neke svrhe brinuti o tome što to je?
P: T: Ne, za mene.
O: Zamislite razgovor između dvoje ljudi: Billy i Gene. Billy kaže Gene-u, "Tu nema stvari kao što je vrijeme." Gene kaže: "Oh, zaista? Ali ja želim zanti što je ono." Billy kaže: "Ali upravo sam ti rekao da ne postoji takva stvar. Vrijeme ne postoji. Ono nije realno u bilo kojoj formi, u bilo kojem okviru, u bilo kojoj formi realiteta, bilo kojem nivou denziteta. Ono jednostavno ne postoji." I gene kaže: "Oh, to je interesantno. Sad, opet, što je to vrijeme?"
P: L: Shvatila sam bit. T: Da li nosiš sat? L: Ne. SV: Ja moram radi svog rasporeda. T: Ali , ti nosiš sat jer drugi ljudi vjeruju u vrijeme? SV: Da. T: I to je radi ljubaznosti prema njihovim vjerovanjima, ne tvojim.
O: To je precizno točno. Sve dok ste u ovom 3. denzitetu, još uvijek je neophodno za vas da se podesite, do izvjesne mjere, načinima drugih kojima je ugodnije unutar realiteta trećeg denziteta. Ali, kao što smo prije istakli, možda je "vrijeme" za vas da se počnete pripremati za 4. denzitet i da ne brinete toliko o tome svemu nego što je apsolutno potrebno i da vas sva "gdje", "što" i "zašto" o 3. denzitetu previše ne brinu. To je sve ozbiljno iza vas, sada, i mi to znamo jer možemo vidjeti sve nivoe 6-1 i natrag, u cjelom ciklusu.
P: L: Slažem se s tom tvrdnjom i ovo će biti zadnje pitanje; pripremanje za 4. denzitet: nedavno sam pitala pitanje o svrhi ove grupe i odgovor je bio da smo to znali, ili točnije, da sam ja znala, da bi postala "odljepljena". Što je to doslovce značilo?
O: Oh, da, sigurno. Svaka pojedina kost u tvom tijelu će se odljepiti od ostalih.
P: Pa, budući da to kažete da je vrijeme za nas da se počnemo pripremati za 4. denzitet, možda je vrijeme da se pozabavimo tim pitanjem?
O: Pa, možda sad želiš rukovoditi nama. To je zabavno jer, naravno, ti tražiš našu pomoć, pa nagađamo da ćemo sad zamjeniti naša mjesta i obratno. Ali, zapravo, na neki način, to se već događa jer, opet, mi moramo vas podsjetiti, da smo vi u budućnosti i da smo već sve proživjeli to što vi sad proživljavate. I naravno, mi to doživljavamo onako kako se uvijek i to doživljavalo. Ali je važno za istaknuti da vi radite napredak unatoč vašim povremenim gunđanjima, i vrlo smo ponosni na taj progres koji ste postigli. Također, želimo vas opet podsjetiti da ne brinete oko opsega napretka ili njegovog pravca. Samo neka se dešava. Svo znanje koje je apsolutno neophodno da saznate da bi održavali taj proces, steći ćete ga u prigodno... ( u glas ) VRIJEME. Zato, ne brinite jer će sve sjesti na svoje mjesto, kao što smo vam rekli. Sada, ne osjećamo da ste spremni, još, da znate koja je vaša krajnja svrha, niti je to neophodno da znate zasad, i to sigurno nebi bilo od pomoći na bilo koji način, pa vas ponovo molimo da ne brinete o tome jer kad dođe "vrijeme" da saznate - to ćete saznati.
P: SV: Želim pitati jedno pitanje: Ako nema vremena, nema prošlosti i budućnosti; nema prošlih i budućih života, nema takve stvari kao što je reinkarnacija, onda kako vi možete biti mi...
O: Da, ima reinkarnacije. Vi se odmičete od sebe tamo. Mi nikad nismo rekli da nema reinkarnacije.
P: SV: Ali, ako nema vremena? J: To je naša percepcija. L: Sve se dešava simultano. Mi imamo sve te živote odjednom. SV: Ima li načina da se možemo spojiti sa nama samima u tim drugim životima?
O: Zamislite to ovako: mi ćemo pristupiti nekima od vaših baza memorije i pamćenja, i dat ćemo vam druge reference koje, dovoljno interesantno, pašu vrlo dobro sa perpendikularnim realitetom kotača kojeg smo ranije opisali. Znate kako izgleda projektor ( dia-filmova, slajdovi )? Da vam damo neki osjećaj te proširene prirode realiteta kakav i jest, zamislite sebe kako gledate veliku prezentaciju dijapozitiva sa velikim kotačem na projektoru. U bilo kojoj danoj točki na njemu, gledate jednu posebnu sliku. Ali, sve ostale slike su prisutne na kotaču, zar ne? I, naravno, to paše u perpendikularni realitet, što paše s krugovima unutar krugova i ciklusa unutar ciklusa, što također paše u Veliki ciklus, koji također paše u ono što smo vam rekli prije: Sve što postoji su lekcije. To je sve što je tu i molimo vas da uživate u njima kao što vi gledate prezentaciju slajdova {dijapozitiva}...
P: J: U toj analogiji, svjetlo koje sija kroz dijapozitiv, odnosno kako se ono projicira na zid, to je naša percepcija.
O: I, ako pogledate natrag u centar projektora, vi vidite original i bit svih kreacija i vas samih, što je, nivo 7 gdje ste u uniji s Jednim.
Ako je porijeklo „svjetla svijesti“ pri sedmom denzitetu, i ono se projicira kroz „jedinice svijesti“, ili individualnu percepciju, dolazimo do ideje da bi arhetipski imidži mogli biti izuzetno važni. Arhetipovi su šablone ljudskih, društvenih i nacionalnih interakcija kako su zamišljene i kreirane od strane bića sa viših denziteta. I, može biti da su ti arhetipski imidži {slike} viđeni ili percipirani od onih koji su znani kao prproci.
U nešto nedavnija vremena otkrila sam čudnu referencu na gornju napomenu Kasiopejaca o postajanju „odlijepljenim“. U knjizi Ire Friedlandera Okrećući Derviši, on piše:
Citat:
Sve je na svijetu nevidljivo osim onoga što mi učinimo polu-vidljivim. Putem uvoda u svijest, sve stvari mogu postati vidljivima. Cilje je derviša otvoriti oči srca i vidjeti beskrajnost u vječnosti. Njegov je cilj da se razlabavi od zemaljskog ljepila koje ga vezuje, i postane jedno sa Bogom, da postane kanal za Njegovo Svjetlo. [Friedlander, 1975.]
Mora se napomenuti da se u Sufi terminima, „oči srca“ ne odnose na emociju ili „ljubav“ u nijednom smislu kako bi to Zapadnjački um težio da interpretira. Zapravo izraz „srce“ u Istočnjačkom misticizmu odnosi se više na svjesnost duše – svijest – nego na mnoge korupcije ovog izraza koje su prošle u New Age učenjima poput „put srca“. Mansur al Hallaj je rekao:
Citat:
Kada je istina preplavila ljudsko srce, ispraznila je iz njega sve što nije istina. Kada Bog voli biće, on ubija sve što nije On.
I to nas dovodi natrag na napomenu Kasiopejaca:
Citat:
Primarno, iako ne i isključivo, perpendikularni realitet se odnosi na nečiji životni put, i kako se nečiji put uklapa u ciklus ili u kotač kad je spojen sa onima koji imaju sličan životni put. I, dosta čudno, vezan je vrlo jako sa prethodnim pitanjem koje uključuje sinkronizaciju (sinkronicitet). Ako možete zamisliti sliku umetnutog kotača koji je formiran kao krug unutar kruga, i pripaja particije u perfektnom balansu. To bi bilo najbolje predstavljanje perpendikularnog realiteta i u njega se ne uključuju kompletno nečiji osobni doživljaji, već više kao grupni doživljaji pojedinca radi napretka iz većih razloga... [Kolumbo] je imao instinkt i imaginaciju i kad je oženio svoj instinkt sa imaginacijom, to je postao realitet. I kad je postao realitet, on je kreirao realitet koji je potpuno pouzdan i koji bi se manifestirao u realitetu fizičkog 3. denziteta. Nije to da je on bio pouzdan. On je znao da će biti takav. On se nije zaustavio dodavajući predrasude jednadžbi, što vi radite kad kažete: "Pa, mi neznamo što se dešava jer nikad nismo bili tamo!" ... Jezgreni krug se spaja sa svih 7 sekcija sa vanjskim krugom. Sad, zamislite to da vanjski krug, kao uvijek-povećavajući krug...
P: Da li to predstavlja ekspanziju našeg znanja i svijesti?
O: To je jedan dio toga.
P: Da li to također predstavlja proširujući utjecaj onog što smo i tko smo i onog što je oko nas?
O: To je točno.
I ovdje se mora postaviti pitanje: zašto smo stvorili svijet u kojem je moguće materijalno izumiranje? Gdje je čovjek pogriješio? Jesmo li istinski na rubu ponora, gubeći našu ravnotežu, pripremajući se da padnemo u rupu tako tamnu i tako duboku da više nikada nećemo iz nje izaći?
Što je ta zagonetna pukotina {međuprostor} između namjere/želje i fizičke pojavnosti? Kakva to tama postoji u našim podsvjesnim mislima koja je stvorila svijet tako neprijateljski i šugav? Kakva nas sila odvaja od znanja o našem unutrašnjem kreativnom sebstvu i ostavlja nas izložene patnji i bolu?