extranoize je napisao/la:
Bio je jedan filozof imenom Gorgija. Postavio je 3 teze:
1. ništa ne postoji
2. kad bi nešto i postojalo, to ne bismo mogli spoznati
3. kad bi nešto bilo spoznatljivo, mi to ne bi mogli priopćiti drugima
Možda je na neki način imao pravo za ovo prvo...trebao je reći da je ovaj naš svijet samo privid/san...da ne postoji realno, ali ipak postoji.
Ovo drugo je potpuno krivo...nešto postoji i mi to možemo spoznati.
Sa trećim se djelomično slažem. Neke obične stvari možemo priopćiti drugima, tako funkcionira komunikacija i svakodnevni život.
Ali ono bitno se nikomu ne može objasniti, nego on sam to mora spoznati.
Na pitanje istine se može odgovoriti idealistički i realistički. Idealizam kaže da su stvari i istine u nama, da ih mi stvaramo.
Realizam pak tvrdi da mi samo dohvaćamo stvari i istine koje su izvan nas.
ja sam hardcore idealist

Vidi, brate, extranoize,
Meni se čini da nijesi baš hardcore idealist ...
Jer, (hardcore) idealizam kaže ne samo da su sve stvari i istine u nama, da ih mi stvaramo, nego i da su i sva bića u Jastvu, ali da ni Ja ne postoji drugačije, osim kao ide-ja koja se kreće, preobražava i transformiše u tom vječnom ciklusu od ide-ja do mater-i-ja, i obrnuto ...
Zato mi se i čini da je taj Gorgi-ja hardcore idealist, jer:
Zato se u prvoj tezi i kaže da ništa ne POSTOJI (shvati da je akcenat na POSTOJANJU), jer postojanje podrazumijeva statičnost, nekretanje, nepromjenljivost, dok je ide-ja vječno frekventna: ide, pa zastane, ...
I zato se u drugoj tezi kaže da kad bi nešto i postojalo, to ne bismo mogli spoznati, jer, kada bi nešto postojalo (kao čvrsto, trajno i statično), jastvo kao ide-ja koja neprestano vibrira i osciluje od ispoljavanja iz izvora do skrivanja u izvor, ne bi nikada bilo u stanju spoznati to nešto što bi bilo IZVAN jastva, budući da jastvo kao ide-ja sve spoznaje crpi (u tom frekventnom svjetlosnom letu) iz sopstvenih čula ...
I zato se u trećoj tezi kaže da kad bi nešto bilo spoznatljivo, mi to ne bi mogli priopćiti drugima, budući da sa tim “drugim” jastvo kao ide-ja koja neprestano vibrira i osciluje od ni-šta do sve, zbog sopstvenog “karaktera” i subjektivnog karaktera saznajnog procesa, ne bi moglo ostvariti bilo kakvu komunikaciju sa bilo kim izvan sebe (jer, uslov za komunikaciju sa "drugim" bilo bi ograničavanje, ograđivanje i omeđavanje "prvog", kao nečeg neograničenog, neograđenog i neomeđenog, a zatvaranjem u taj tor presjekle bi se i komunikacijske veze sa tim drugim) ...
Zato, (u isto “vrijeme” i u istom “prostoru”), ništa ne može POSTOJATI izvan ja, pa ni “druga” jastva (koja postoje u drugo “vrijeme” i u drugom “prostoru”) ...