charleston je napisao/la:
To da je sve "igra" na prvi pogled mozda sjajno zvuci.... ali, ne znam da li je bas tako sjajno
Svaka igra ima pravila, pa tako vjerojatno i ova... a tko je odredio pravila ove nase igre? .... pa onda, u vecini igara radi se o nekakvom natjecanju, gdje na kraju moras imati pobjednika i luzera.... dakle, kompeticija, laktanje, ego u krajnjoj liniji....
Dalje... ova igra koju mi igramo je takva da ako nasred "igranja" pozelis prestati se igrati, ne mozes... moras nastaviti... pomalo je nalik filmu "I konje ubijaju, zar ne" .... jedini nacin da malo izadjes iz Igre i odmoris od nje je da se ubijes, ali onda se vise ne mozes vratiti....
I tako....
U cemu je zapravo car ove prisilne Igre usred koje ne mozes mijenjati pravila i u kojoj moras igrati razne uloge (uglavnom one koje ti drugi nametnu), ja stvarno ne znam ....
I ne razumijem optimizam i veselje onih koji se "igraju".... osim ako unaprijed znaju da su oni ti koji ce na kraju pobijediti.
Veliki pozdrav charleston!
To da je sve "igra" i meni je na prvi pogled sjajno zvučalo, poput svetlosti slabašnog šapata ... sveće.... ali, na svaki sledeći pogled zvuči mi sve sjajnije ..., tako da mi sada već zveči poput jakog reflektora ...
Verujem
da ću kad zazveči ili zadreči poput Sunca verovatno totalno ogluvet i oslepit, i da će to biti kraj ... ove epizode..., ili kraj OVE igre, ali ne i kraj Igre ...
Svaka igra ima pravila, pa tako, naravno i ova... a pravila ove naše igre odredio je Onaj što ponajbolje poznaje sva pravila i sve igre .... pa onda, u većini igara radi se o nekakvom natjecanju, gde na kraju moraš imati pobednika i luzera.... dakle, kompeticija, laktanje, ego u krajnjoj liniji ...., jer to daje čar igri, to je “nosi” i “uznosi” u meri da večno traje ...
Dalje... ova igra koju mi igramo je takva da ako nasred "igranja" pozeliš prestati se igrati, ne mozeš... moraš nastaviti... pomalo je nalik filmu "I konje ubijaju, zar ne" .... jedini način da malo izadješ iz Igre i odmoriš od nje je da se “ubiješ”, tj. da budeš ... u biti.. da “ubiješ” ego, i onda se možeš vratiti....
I tako....
U čemu je zapravo čar ove prisilne Igre usred koje ne mozeš menjati pravila i u kojoj moraš igrati razne uloge (uglavnom one koje ti Prvi nametne), ja stvarno nagađam ....
Valjda u tome što je “prisilna” i što “usred”, na “početku” i “na kraju” ne možeš menjati pravila, i što moraš igrati razne uloge (uglavnom one koje nam Prvi nametne) ...
I razumem pesimizam i tugu onih koji se "ne igraju"...., tj. onih koji misle da se ne igraju, osim ako unapred znaju da su oni ti koji će na kraju pobedit...
(Mada ne verujem da ima onih koji unapred znaju da su oni ti koji će na kraju pobedit..., jer neizvesnost je jedna od najlepših čari igre ... Nekima je ta slatka neizvesnost toliko slatka da se usude reći: "Sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da.") ...
_________________
... Jedino što znam je stalno u sve sumnjati i sve preispitivati /
... VOLI-JA je volja, od voleti, tj. od vole-ti Ovo/Ono/To JA ...
Vedam, dakle, da je čaša do pola puna ... igrom, i da će se napuniti ... do kraja ...
Mnogo sreće!
