AKTIVNA STRANA BESKONAČNOSTI
Ja sam bio majstor samovažnosti. Još sam dobar u toj vještini
razmišljanja o sebi, ali ne kao prije.
Oduvijek sam volio razmišljati, bio sam pametan dječak s velikom glavom, znao sam računati do 100 prije nego sam naučio dobro govoriti.
Nije me zanimalo tjelesno, zanimalo me umno, i još sam mislio da sam time na boljem putu, i bolji nego ostali glupaci. Ali grdno sam se prevario. Otkad znam za sebe, još od vremena rata sebe sam doživljavao kao vrlo inteligentnog učenjaka, razumnog, racionalnog čovjeka koji razmišlja , i to čini bolje nego oni glupaci.Kada sam mrvcu narastao, čak sam dobio potvrde za to. Škola mi je išla fenomenalno, redao bih petice za peticom, bez imalo učenja. Išao sam na natjecanja iz svih mogućih predmeta, a posebno sam dobar bio u matematici, bio sam na državnom više puta.Tada sam već znao da sam pametni dečko , dečko koji puno razmišlja i koji je za to poseban.
U to vrijeme ,moja samovažnost počela je rasti, a narasla je do krajnjih granica kada sam dobio konačnu potvrdu svoje veličine i vrijednosti, vrijdnosti moga uma, kada sam na kraju osnovne škole proglašen za učenika generacije.Da, tada sam postao majstor , majstor samovažnosti..
Volio sam vjeru , i smatrao sam se vjernikom i po.. A bio sam budala i po.
Kako me samo vjera potakla u mojoj egomaniji, to je za nepovjerovat.
Žalio bih sebe sve više i više, i povjeravao se dragome bogu u svome umu,i ne znajući da pričam priče letaču. Kako su drugi ljudi zli, zašto se tako ponašaju , zašto me ne vole ,i ne razumiju, ta ja sam posebniji od njih.I ja sam pričao i pričao, i više nisam znao stati.
I tako je došla srednja škola , u mome slučaju gimnazija.Naravno , kao učenik generacije , upisao sam se u gimnaziju i to kao prvi na listi.
Tada sam počeo ubirati plodove svoje drage mi samovažnosti. Prva dva razreda imao sam loše ocjene , gotovo najgore u razredu.Nisam učio jer sam mislio da sam prepametan za nešto tako obično i dosadno kao što je učenje.Iz dana u dan postajao bih sve važniji, a time sve ozbiljniji. Prestao sam voljeti sebe , ali sam se i dalje smatrao važnim , jer mi je to govorio moj um, i nije prestajao.Razmišljao sam i razmišljao i nisam znao stati. Već sam počeo osjećati fizičke posljedice prevelike orijentiranosti na razmišljanje, počele su glavobolje ,bez ikakvog vidljivog uzroka , išao sam na sve moguće preglede , a ništa mi nisu našli. A ja sam i dalje pirčao sam sa sobom i to je bila jedina stvar koju sam počeo raditi kako valja.Sve je pošlo nizbrdo. Mali pametnjaković, sa velikom brigom za druge a još većom za samog sebe, sa ciljem da jednog dana postane važni i poznati znanstvenik, sa uvjerenošću u vlastitu svetost i posebnost, jedan mali dječak je eto u jednom treptaju oka beskonačnosti postao najveći egomanijak i najveća propalica u okrugu.A taj isti mali dječak je i dalje mislio da je poseban.Kakva grozna sudbina.Život je tako okrutan, prođe tako brzo da ga ne stignemo ni postati svijesni.
Duh me ipak odlučio spasiti tako grozne sudbine, traćenja života te me odveo do puta ratnika , a samim time , odveo me do mene , do sebe .
I danas sa sigurnošću znam koliko je MOĆ TIŠINE, kolika je moć Duha.
Pozivam vas da okusite tišinu, jer ja jesam, i okus je sladak, slađi od meda, drukčije to ne mogu opisati.
Prihvatite kao izazov da ne razmišljate, a kad misao dođe , a sigurno će doći , znat ćete da nije vaša , i smijat ćete joj se, a što duže budemo šutali ,bliže smo duhu.
(Neki dan ja ručam , kad ono uskočila mi u glavu misao šta bih ja radio da sam u big brother kući. Big brother niti gledam nit me zanima, a ta misao mi je došla tako nenadano , tako nepovezana sa bilo čime da sam odmah znao da nije moja i stao se smijati. Smijao sam se letaču, a smijem mu se i sada , pa neka se uvrijedi, možda i njemu naraste samovažnost

)