LIK je napisao/la:
Mislim da je ovo vrlo znacajan deo ucenja i da bi trebalo da nam svima bude kristalno jasan. Meni je ipak ne jasno to sto si napisao pa bih zamolio dodatno objasnjenje tvog vidjenja. A naravno i ostalih...
1. Kako to da se (traganjem,stalkingom) ograničeni samo na prvi nivo.
2. U kakvoj je vezi umetnost sanjanja i gubljenje samovažnosti.
3. Mogu li sanjači prolaziti kroz kapije bez problema i ako su puni samovažnosti a imajući dovoljno energije.
Imam jos pitanja ali da ne preteram...

Odgovori:
1.Kako to da se (traganjem,stalkingom) ograničeni samo na prvi nivo?
Stalking je veština rukovanja vlastitom svešću u svakodnevnom svetu, tu je aktivan samo taj prvi nivo. Ta umetnost se odnosi, dakle, isključivo na čišćenje uma i osećanja od samovažnosti, zabluda i ostalih programa koje su nam pomoću uspešne saradnje usadili ljudski i neljudski grabljivci. Taj zadatak
nije moguće obaviti pomoću razmišljanja i mudrovanja, već isključivo osvešćivanjem etarskog tela - prvog nivoa našeg celokupnog energetskog tela, jer je ono nosilac svesti, znači uma i emocija, u svetu svakodnevice. U slučaju prosečne osobe, to telo skoro uopšte nije pod njenom kontrolom već njime komanduju pakleni programi koji su u nju usađivani od najranijeg detinjstva. Kada postanemo svesni te "etarske mreže", kako to kaže Klara u knjizi Taiše Abelar "Prelazak Čarobnjaka", mi onda možemo preuzeti kontrolu nad njom i sprovesti akciju njenog čišćenja i dovođenja u prirodno stanje, tj. možemo se osloboditi tih smrtonosnih programa, koji nas teraju da se ponašamo kao idioti i budale a koji su u nas ubačeni baš na tom etarskom nivou. Rukovanje etarskim telom radi ostvarivanja ovih ciljeva je Kastaneda prikazao kroz tenzegritet i rekapitulaciju.To je aspekt stalkinga koji se tiče direktnog rada na sebi.
Drugi aspekt su naši socijalni odnosi, kako se ponašamo sa ljudima koji nas okružuju, i tu spadaju "obuzdana ludost" i strategije mudrog izlaženja na kraj sa "sitnim mučiteljima", te njiihova upotreba da bi smo se oslobodili kukavičluka i osećanja samovažnosti koje je proizvod tog kukavičluka, tj. straha. Kroz socijalne odnose mi možemo najbolje isterati na videlo naše lične programe koji nas uništavaju. A kad ih postanemo svesni, onda ih se možemo i osloboditi pomoću gore navedenih tehnika.
Dakle, rad na sebi se ne može odvojiti od rada na komunikaciji sa drugim ljudima. Ali ti zadaci se ne mogu nikako uspešno obaviti ako nismo svesni, ako nemamo percepciju nosioca svesti u ovom 3D svetu - etarskog tela.
Shvatite da je predmet napada i kontrole naše etarsko a ne fizičko telo!
Ali, kako se zaštiti i osloboditi ga ako ga ne percepiramo ili čak ni ne znamo da ono postoji? Ne možemo rukovati sa stvarima koje ne vidimo i o kojima ne znamo ništa. Ali možemo veoma stradati zbog tog neznanja.
Znanje oslobađa i štiti. Zato su mi vrlo smešni (jer ne mogu da ih sažaljevam) oni koji pokušavaju da se "promene" pomoću razmišljanja, vizuelizacije, disanja... to je sve prevara naših mračnih programera. Naravno, razmišljanje, vizuelizacija i disanje su jako važni i potrebni za razvoj svesti, ali tek pošto postanemo svesni svog etarskog tela. Raditi te postupke bez te percepcije, isto je što i dizati kuću od krova umesto od temelja - nemoguća stvar, kao što sam već rekao na temi o
sanjanju. U ovom slučaju, TEMELJ KUĆE je opažanje etarskog tela i do njega nas efikasno i sigurno dovode rekapitulacija i tenzegritet.
2.U kakvoj je vezi umetnost sanjanja i gubljenje samovažnosti?
Sanjanje nema nikakve direktne veze sa gubljenjem osećanja samovažnosti. Ovo osećanje je nešto što prožima celokupno naše biće na svim nivoima energetskog tela, sveobuhvatno je. Zašto?
Odgovor je krajnje jednostavan ali veoma dobro skriven putem programiranja naše svesti.
Osećanje samovažnosti je prikriveno poricanje i neprihvatanje činjenice da ćemo umreti. Ono izvire iz nerazumnog i totalno besmislenog očajanja i straha zbog te istine. Usled tog straha dolazi do žestoke samozabrinutost i samocentriranosti ili kako kaže don Huan, do samorefleksije. Tako se rađa ego, JA ili ličnost. Ego je proizvod žestokog poricanja smrti. Ali, to je besmisleno, jer ćemo uprkos tom zabijanju glave u pesak (u samog sebe, hehehe...) ipak morati umreti.
Kada svojom totalnom svešću apsolutno prihvatimo i iz najveće dubine duha se pomirimo sa činjenicom smrti koja hoda pored nas sa leve strane na rastojanju ispružene ruke i učestvuje u svim našim akcijama, jer sve je SADA I OVDE pa i smrt, mi tada prestajemo da je se plašimo, jer shvatamo da je besmisleno sekirati se zbog nečega što je neizbežno. Takođe, shvatamo da je smrt aktivna sila koja nas goni na akciju i zaista, mi dajemo maksimum od sebe tek kad nas pritisne njena pretnja. Tako da je paradoksalna stvar da smrt u stvari podstiče život i nagoni ga da se ispolji do krajnosti. Smrt daje pravu vrednost životu.
Kada se na ovaj način suočimo sa smrću, mi smo pobedili strah od nje i postajemo spokojni i hrabri i ne bežimo više u iluzije glupih verovanja, a takođe prestaju i svi ostali strahovi, jer svi oni polaze od straha od smrti. Tada smrt, kako kaže don Huan, postaje ljubazna sa nama i otkriva nam svoje tajne.
Kada smo se oslobodili ovog ontološkog, primarnog straha, automatski nestaje i osećanje samovažnosti jer njegov izvor je u stvari taj strah, odnosno kukavičluk da se suočimo sa smrću. Samovažnost je negiranje smrti.
Dakle, osećanje samovažnosti je znak kukavičluka i slabosti koji su pretvoreni u lažnu snagu, znanje i moć. Samovažan je onaj koji zbog straha preuveličava svoju snagu znanje i moć.
3. Mogu li sanjači prolaziti kroz kapije bez problema iako su puni samovažnosti a imajući dovoljno energije?
Mogu. Ako su sakupili dovoljno energije oni će za to biti sposobi. Don Huan je Kastanedi govorio o drevnim vidovnjacima koji su nastradali baš zbog toga što im nije padalo na pamet da se oslobode samovažnosti. Zbog toga nisu mogli da dostignu totalnu slobodu, nisu mogli da probude svih sedam nivoa svoje svesti, tj. energetskog tela ili svetleće lopte, već su zaglavili u ropstvu neorganskih bića koja su jedva dočekala da ih zarobe preko tog osećanja. Oni su postali zarobljenici u nekim drugim svetovima van ovog našeg i ispada da u stvari nisu ništa uradili. Oni su samo zamenili mučno ropstvo neorganskim bićima u ovom svetu za još mučnije ropstvo nekim drugim neorganskim bićima u drugim svetovima, ili paralelnim univerzumima u koje su dospeli
sanjanjem.
Neorganska bića (ili, drugim rečima, vanzemaljci

) vrlo dobro znaju da je osećanje samovažnosti JEDINA slaba tačka ljudskih bića i zato daju sve od sebe kako bi ga što više podstakli i pojačali. Na žalost, stalno uspevaju u tome pomoću strane instalacije, energetskog implantata koji su usadili u energetski centar iznad temena glave ljudskog bića. Mi zaista imamo stranog savetnika u svom umu, koji je toliko vešto stopljen sa nama da ga uopšte ne primećujemo. Uprkos tome, mi smo pomoću sistema kazne i nagrade (vaspitanja) prisiljeni da ga slušamo dok nam njegovi saveti ne postanu "normalna" stvar na nivou dogme. A kazna za kršenje dogme je progon, odbačenost i izolacija od društva pa čak i lomača ili krst. Zvuči poznato? Taj savetnik nam stalno podstiče lažno osećanje veličine. Bez tog osećanja, vanzemaljci (hehehe...)nam ne mogu ništa, mi smo nepovredivi i slobodni, kosmički putnici i istraživači i kad nabasamo na njih kažemo im u odgovoru na njihove ponude: "Hvala lepo, ali odoh ja, nemam vremena da se bakćem i zamajavam s vama." Takvi smo nekada bili, neopisivo moćna i blještava bića sve dok jednog dana neorganska bića nisu otkrila našu slabu tačku, to za nas otrovno osećanje, i pomoću njega nas pretvorili u jadne i slabe robove zatočene na ovoj planeti. Svi ljudi u dubokoj podsvesti znaju ove istine i osećaju čežnju za slobodom svesti i stravičnu nepotpunost svog bića i zato je ljudsko biće uvek i stalno nezadovoljno svojim životom, bez obzira u kakvim uslovima živi, da li je prosjak ili bogataš. Ali, to ontološko nezadovoljstvo strana instalacija, savetnik u glavi tj. umu stalno racionalizuje u nešto sasvim drugo - u laži, laže nas da su izvor našeg nezadovoljstva drugi ljudi, prirodni zakoni, više sile, a kod nas u Srbiji veoma raširena racionalizacija koju koriste letači je "crna magija". Čim neko ima malo problema u životu i nezadovoljan je odmah je kriva crna magija! I tako, odmah otrči kod raznih gatara, vračara, "vidovnjaka" i sl. koji ga liše novca i ono malo duha što je jadnik imao. Kada ga liše tog minimuma duha, onda on načisto otupi svoja čula i postane ravnodušan i apatičan. Tako je čovekov problem je rešen! Jer, iznenada čovek se više ne sekira, ne brine, miran je - tj. zombiran i hoda kao živi leš i hvali iscelitelja ili "vidovnjaka" koji mu je pomogao iako se sve raspada oko njega i srlja u propast.
Eto dakle, samovažnost je otrov koji nas ubija u svim svetovima, pa i u onima u koje stižemo pomoću sanjanja. Radi toga, mislim da je najvažniji zadatak na putu ratika oslobađanje od tog osećanja. A uz smejanje samom sebi, najefikasniji način je direktno i potpuno suočavanje sa vlastitiom smrću. To nije toliko teško, jer smrt nije nešto u budućnosti, ona je sada i ovde. Evo je, stoji s leve strane svakog od nas i pažljivo nas posmatra i nemilosrdno pritiska čekajući svoj čas da nam zada konačni udarac. Taj udarac će nekog potpuno i zauvek uništiti, a nekog će lansirati u totalnu svest, u slobodu i večnost. Koju od ove dve sudbine ćemo doživeti, zavisi od nas samih, od toga da li smo preuzeli odgovornost za neverovatnu činjenicu i sreću što postojimo, što smo svesni i radi toga smo se za života žestoko borili da oslobađamo i ojačavamo svoj duh (energetsko telo), ili smo ceo život proživeli poput nesvesnih idiota prepuštajući se kuknjavama i slabostima i služenju neljudskom poretku predatora.
Kastaneda kaže u Armandovoj knjizi "Susreti sa Nagualom:
“Postoji samo jedan način da čovek prevaziđe svoj vlastiti kraj: Pomoću upravljanja svojom energijom. Taj rad počiva na
sanjanju,
prikradanju (tezegritet spada u prikradanje, traganje - prim. Stalker) i
rekapitulaciji. Ove tri tehnike udružene daju jedan rezultat:
kompletiranje energetskog tela.”
“U opštem smislu, trajanje naše egzistencije zavisi u velikoj meri od toga kako postupamo sa našom energijom. Mi živimo ovaj život do vrha ispunjeni svakodnevnim brigama, nas razjedinjuju stvari koje gledamo i dodirujemo i radi tog razloga umiremo. Ali ako putem rekapitulacije povratimo nazad svu tu životnu snagu, smrt više ne može biti ista, jer ćemo imati našu celokupnost.”
“Sa tačke gledišta vidovnjaka, ratnik koji je rekapitulirao svoj život ne umire. Njegova pažnja je toliko čvrsta da postaje jedna kontiunirana i koherentna linija; ona nije raspršena.
“Čarobnjak je neko ko provodi svoj život u podešavanju samog sebe pomoću žestoke discipline. Kada dođe njegovo vreme da umre, on se suočava sa smrću kao sa novom fazom na svom putu. Za razliku od običnog čoveka, on se ne trudi da ublaži svoj strah pomoću lažnih nadanja.”
“Ratnik odlazi na svoje konačno putovanje ispunjen radošću i njegova smrt ga pozdravlja i dopušta mu da zadrži svoju individualnost kao trofej. Njegovo osećanje postojanja je tako fino podešeno da on postaje čista energija i nestaje (s ovog sveta) u unutrašnjem ognju. Na taj način, on je sposoban da produži svoju individualnost za milijarde godina.”
“Milijarde godina?”
“Tako je. Mi smo deca (planete) Zemlje, ona je naš krajnji izvor. Opcija čarobnjaka je da se ujedine sa svešću Zemlje, onoliko dugo koliko Zemlja bude živela.”
Pozdrav.
