Evo, šaljem vam odlomak iz knjige Taiše Abelar u kome se govori o dvojniku. Može biti korisno pročitati neka detaljnija objašnjenja o tom fenomenu koja Taiši daje njen vodič Emilito. U zadnje vreme se ovde raspravlja o "čakrama". U ovom odlomku vidimo da ratnici to nazivaju "kapije" i mislim da je to bolji termin jer se ti energetski centri otvaraju i zatvaraju baš poput kapije.
_____________________________________________________________
Odlomak iz knjige Taiše Abelar “Prelazak Čarobnjaka” - XX poglavlje
Treća noć koju sam provela u kućici na drvetu je ličila na kampovanje. Jednostavno sam se uvukla u vreću za spavanje i čvrsto zaspala i probudila se u zoru. Takođe sam mnogo lakše silazla sa drveta. Naučila sam kako da pomeram konopce i čekrk a da pritom ne naprežem leđa i ramena.
“Ovo je poslednji dan tvoje prelazne faze, “izjavi Emilito posle doručka. “Imaš puno posla. Ali, prilično si marljiva, tako da neće biti problema.”
“Šta znači ta prelazna faza”
“Za tebe to znači prelazni period u trajanju od šest dana od poslednjeg puta kada si razgovarala sa Klarom, pa sve do sada. Ne zaboravi, provela si šest noći na drvetu, od kojih si prve tri bila nesvesna, a ostale tri svesna. Čarobnjaci uvek pamte događaje u trojkama.”
“Da li ja sve moram da radim u trojkama ?” upitala sam ga.
“Svakako. Ti si Nelidina naslednica zar ne? Ti nastavljaš njenu liniju, lukavo se isceri I dodade. “Ali za sada, moraš da radiš sve ono što ja radim. Ne zaboravi, koliko god to potrajalo, ja sam tvoj vodič.”
Progutala sam knedlu u grlu čuvši Emilitove reči. Za razliku od ponosa koji bi osećala kada god bi Nelida izgovorila moje ime pored svoga, nije mi sse ni najmanje dopadalo kada bi nastojnk činio isto to.
Primetivši moje nezadovoljstvo, uveravao me je kako su nas sastavile sile koje prevazilaze bilo čiju kontrolu, sa sa ciljem ispunjenja jednog izuzetnog zadatka. Stoga, moramo se povinovati pravilima, jer tako se to radi po tradiciji čarobnjaka.
“Klara je pripremila tvoj fizički deo tako što te je naučila da rekapituliraš i odškrineš svoje kapije pomoću magijskih pokreta,” objašnjuavao mi je. “Moj zadak je da ti pomognem da učvrstiš svog dvojnika a posle toga da ga naučim da se prikrada (traga).
Uveravao me je da niko ne može da me nauči da se prikradam pomoću dvojnika sem njega.
“Možeš li da mi objasniš šta znači prikradanje pomoću dvojnika?” upitala sam ga.
Naravno da mogu. Ali ne bi bilo baš pametno pričati o tome zato što prikradanje znači delanje a ne pričanje o delanju. Sem toga, već znaš šta to znači pošto si i sama to činila.”
“Gde i kada sam to činilla?”
Prve noći koju si provela u kućici na drvetu.” reče Emilito, “kada si zamalo umrla od straha. Tom prilikom ti je razum bio u nedoumici po pitanju kako da se nosi sa tom situacijom pa su te okolnosti naterale da se osloniš na dvojnika. Tvoj dvojnik te je spasio. Izlio se kroz kapije koje je strah širom otvorio. Ja to nazivam prikradanje pomoću dvojnika.”
“Nagual i Nelida su gospodari dvojnika i oni će ti pružiti finalnu obuku,” nastavio je da priča, “pod uslovom da ja obavim glavni deo posla. Znači, zavisi od mene da li ćeš biti spremna za njih, kao što je zavisilo od Klare da li ćeš ti biti spremna za mene. I ako te ne pripremim, oni neće moći ništa da postignu sa tobom.”
“Zašto klara nije mogla i dalje da me podučava?” upitah, uzevši gutljaj vode.
Piljio je u mene a onda zažmuri na tren poput ptice. “Pravilo je da svako ima dva vodiča,”reče. Svako od nas, uključijući i mene. Međutim, moj poslednji učitelj je bio jedan nagual; i to je pravilo.”
Emilito mi je objasnio da nagual Hulijan Grau nije bio samo njegov učitelj, već i učitelj svih šesnaest članova domaćinstva. Nagual Hulijan, zajedno sa svojim učiteljem, jednim drugim nagualom pod imenom Elijas Abelar, ih je sve pronašao i pomogao im na njihovom putu ka slobodi.
“Zašto se prezimena Grau i Abelar stalno ponavljaju?”
“Zato što su to imena koja poseduju moć,” objasnio je Emilito. “Svaka generacija čarobnjaka ih koristi. A svaki nagual naizmenično uzima jedno od ta dva imena. To znači da je Džon Majkl Abelar (Don Huan) nasledio ime od Elijasa Abelara, ali će zato novi nagual, koji će doći posle Džona Majkla Abelara, naslediti ime Grau, Po Hulijanu Grau. To je pravilo koje se odnosi na naguale.
“Zašto je Nelida rekla da sam ja Abelar?”
“Zato što ličiš na nju. A po pravilu ćeš naslediti ili njeno prezime ili njeno ime, a ako želiš možeš da naslediš oba. Ona sama je nasledila oba imena od svoje prethodnice.”
“Ko odlučuje o pravilu i zašto ono postoji?” pitala sam.
“Pravilo je kodeks u skladu sa kojim čarobnjaci žive a time se sprečava da postanu samovoljni i ćudljivi. Moraju da se pridržavaju propisa koji su zbog njih stvoreni zato što ih je sam duh sačinio. To mi je rečeno i nema razloga da u to sumnjam.”
Emilito mi je ispričao da je njegov drugi učitelj bila žena po imenu Talija. Rekao je da je to najizvanrednija osoba koju čovek može da zamisli.
“Mislim da je Nelida najizvanrednija osoba na svetu,” izlanula sam se, ali sam se odmah ugrizla za jezik. U suprotnom, zvučala bih baš kao Emilito, potpuno u vlasti apsolutne odanosti.
Emilito se nagao preko kuhinjskog stola i kao neki zaverenik koji će mi upravo otkriti neku tajnu, reče, “Slažem se sa tobom. Ali, čekaj samo dok te Nelida potpuno uzme pod svoje; volećeš je kao da ništa drugo na svetu ne postoji.”
Njegove reči su me iznenadile zato što je ispravno procenio ono što sam već osetila; volela sam Nelidu kao da je oduvek znam. Kao da mi je majka koju nikad nisam imala. Rekla sam mu da ona za mene predstavlja najfinije, najlepše i najsavršenije stvorenje koje sam ikada upoznala, uprkos činjenici da do pre nekoliko dana nisam čak ni znala da postoji
“Ali ti si je svakako poznavala,” usprotivi se Emilito. “Mi smo te svi posećivali a Nelida najčešće. Kada si došla sa Klarom, Nelida te je već podučila nebrojenim stvarima.”
“Šta me je naučila?” upitah ga nelagodno.
Počešao se po temenu na trenutak pa reče: “Naučila te je, na primer, da tražiš savet od dvojnika.”
“Kažeš da sam to uradila prve noći u kućici. Ali ja ne znam šta sam radila.
“Naravno da znaš. To si oduvek radila. A šta je sa tvojim tehnikama opuštanja i gledanja u južni horizont da bi dobila savet?”
Čim je ovo izustio, nešto mi se razbistrilo u glavi. Potpuno sam zaboravila na neke snove koje sam godinama sanjala u kojima mi se obraćala neka lepa, tajanstvena dama i ostavljala mi poklone na noćnom stočiću. Jednom sa sanjala da mi je ostavila opalni prsten a jednom drugom prilikom zlatnu narukvicu sa malom amajlijom u obliku srca. Ponekad bi sedela na ivici mog kreveta i pričala mi o stvarima koje bih, kada bi se probudila zaista radila, kao što je gledanje u južni horizont ili nošenje pojedinih boja ili čak nošenje frizure koja mi više pristaje.
Kada god bih bila tužna i usamljena, umirivala bi me i tešila i šaputala mi koještarije koje su mi prijale. Stvar koja mi je najživlje ostala u sećanju bila je kada mi je jednom prilikom rekla da me voli zato što sam takva kakva jesam.Upotrebila je baš te reči: “Volim te zato što si takva kakva si.” Potom bi mi masirala napete delove leđa ili bi me milovala po kosi. Shvatila sam da baš zbog nje nisam volela da me rođena majka dodiruje. Nisam volela da me bilo ko dodiruje izuzev ove dame. Kada bih se probudila posle ovih snova, osećala sam da ništa na ovom svetu ne može da mi naudi ako me ona čuva u svom srcu.
Uvek sam mislila da su ti snovi odraz mojih maštarija. Pošto sam pohađala katoliočku školu, čak sam pomislila da je ona možda bogorodica ili jedan od svetitelja koji su mi se stalno javljali. Učili su me da sve dobro potiče od njih. Jedno vreme sam čak mislila da je ona moja dobra vila, ali ni u najluđim snovima mi ne bi palo na pamet da pomislim da to stvorenje stvarno postoji.
“To nije bila Bogorodica, budalo jedna,” smejao se Emilito. “To je bila naša Nelida. I zaista je poklonila onaj nakit. Naći ćeš ga u kutiji ispod platforme u kućici na drvetu. Dobila ga je od svojih prethodnica; sada ga predaje tebi.”
“Hoćeš da kažeš da prsten sa opalom zaista postoji?” uzviknuh.
Emilito klimnu glavom. “Idi i sama se uveri. Nelida mi je rekla da ti kažem.”
Pre nego što je stigao da završi rečenicu, otrčala sam do kuhinje pa onda do prednjeg dela kuće. Rekordnom brzinom popela sam se na kućicu. Tamo sam, u svilenoj kutiji skrivenoj pod platformom našla izvanredan nakit. Prepoznala sam prsten sa opalom i zlatnu narukvicu; tu je bilo drugo prstenje, zlatni sat i dijamantska ogrlica. Izvadila sam zlatnu narukvicu sa srcem i stavila je na ruku, i po prvi put od kako je Klara otišla, osetih kako mi se oči pune suzama. Ali, to nisu bile suze samosažaljenja ili tuge već čiste radosti i ushićenosti. Sada sam bila potpuno sigurna da ta lepa dama nije postojala samo u mojim snovima.
Uzviknula sam Nelidino ime i zahvalila joj se najglasnije što sam mogla za sva njena dobra dela. Obećala sam joj da ću da se promenim, da ću biti drugačija i da ću raditi sve što mi Emilito kaže, pa ma šta to bilo, samo ako to znači da ću ponovo moći da je vidim i razgovaram sa njom.
Kada sam se spustila, zatekla sam Emilita kako stoji pored kuhinjskih vrata. Pkazala sam mu narukvicu i prstenje i pitala ga kako je moguće da sam isti nakit videla pre mnogo godina u snovima.
“Čarobnjaci su izuzetno tajanstvene osobe,” reče Emilito, “zato što skoro sve vreme postupaju tako što crpe energiju svog dvojnika. Nelida je sjajan prikradač (tragač). Ona se prikrada u snovima. Njena snaga je u toj meri jedinstvena da može da prenosi ne samo sebe već i stvari zajedno sa sobom. Na taj način te je posećivala. I zato se zove Abelar. Abelar za nas znači prikradač. A Grau znači snevač. Svi čarobnjaci u ovoj kući su ili snevači ili prikradači.”
“U čemu je razlika između njih Emilito?”
“Tragači planiraju i postupaju u skladu sa svojim planovima: oni izmišljaju i menjaju stvari bilo da su budni ili da sanjaju. Snevači postupaju bez bilo kakvog plana ili razmišljanja; skaču u ovozemaljsku stvarnost ili u stvarnost snova.”
“To mi je sve nerazumljivo, Emilito,” rekoh dok sam na svetlu razgledala prsten sa opalom.
“Ja te vodim da bi ti to postalo razumljivo,” odgovori Emilito, “A da bi mi u tom vođstvu pomogla, moraš da radiš ono što ti budem rekao. Sve što ti budem rekao, uradio ili te posavetovao je ili doslovna replika onoga što su mi moja dva učitelja govorila ili je nešto što je stvoreno po uzoru na ono što su mi govorili.”
Nagnuo se ka meni. “Možda nećeš verovati,” prošapta, “ali ti i ja smo u osnovi isti.”
“U kom smislu, Emilito?”
“I ti i ja smo pomalo ludi,” reče sa izuzetno ozbiljnim izrazom lica. “Dobro obrati pažnju i zapamti ovo. DA bi ti i ja bili mentalno zdravi, moramo da radimo kao mravi na svojoj ravnoteži, ne tela ili duha, već dvojnika.”
Nisam videla svrhu da se raspravljam s njim ni da se složim. Ali, pošto sam sela za kuhinjski sto, upitah ga: “Kako možemo da budemo sigurni da vodimo dvojnika u stanje ravnoteže?”
“Tako što će mo otvoriti kapije,” odgovori. “Prva kapija se nalazi na tabanu, kod korena palca.”
Posegao je rukom ispod stola i zgrabio moje levo stopalo i neverovatno brzim pokretom skinuo cipelu i čarapu. Potom je kažiprstom i palcem pritisnuo ispupčenje na mom nožnom palcu i zglob palca sa gornje strane stopala. Zavrištala sam jer sam osetila oštar bol a i iznenadio me je njegov postupak. Istrgnula sam nogu tako snažno da sam kolenom udarila u donju stranu stola. Ustala sam i počela da vičem,”Šta to kog vraga radiš?”
Ignorisao je moj ljutiti ispad i reče: “Ukazujem ti na kapije, kako nalaže pravilo. Zato dobro obrati pažnju.”
Ustao je i seo pored mene. “Druga kapija je područje koje uključuje listove i unutrašnju stranu kolena,” rekao je i sagnuo se da bi mi rukom prešao preko nogu. “Treća kapija se nalazi kod polnih organa i repne kosti.” Pre nego što sam mogla da se izmaknem, njegove tople šake su skliznule u predeo između mojih nogu i malo me podigle, čvrsto me stegnuvši.
Odgurnula sam ga ali me on zgrabi za krsta. “Četvrta kapija je najvažnija i to je predeo bubrega,” reče. Ne obazirući se na moje negodovanje, povuče me da ponovo sednem na klupu. Ruke su mu se pele uz moju kičmu. Izmakla sam se, ali sam ga, zbog Nelide, pustila da me dodiruje. “Peta tačka se nalazi između lopatica,” reče. “Šesta je pri korenu lobanje. Sedma je na temenu glave.” Da bi izdvojio ovu poslednju tačku, veoma snažno je spustio zglobove prstiju na samo teme moje glave.
Potom se vratio do svog dela stola i seo. “Ako su nam prvi ili drugi centar otvoreni, zračimo neku vrstu sile koja ljudima može da bude nepodnošljiva,” nastavio je da govori. “Nasuprot tome, u slučaju da treća i četvrta kapija nisu zatvorene koliko bi trebale da budu, zračimo neku silu koja je ljudima vrlo privlačna.”
Bila sam sigurna da su nastojnikovi donji centri širom otvoreni pošto mi je bio odvratan i nepodnošljiv kao malo ko u životu. Delimično zbog osećaja krivice zbog toga a delimično u šali, priznala sam mu da ja ljudima ne prirastam za srce baš tako lako. Uvek sam mislila da je to zbog toga što ne znam da se ponašam u društvu, što sam mislila da treba da nadoknadim tako što ću popuštati više nego se od mene očekuje.
“To je sasvim prirodno,” reče, složivši se sa mnom. “Celog života imaš delimično otvorene kapije u stopalima i listovima. Još jedna posledica toga što nsu ti donji centri otvoreni je to da imaš problema sa hodanjem.”
“Čekaj malo,” rekoh, “sve je u redu sa mojim hodanjem. Treniram borilačke veštine. Klara mi je rekla da se krećem lagano i graciozno.”
Na te moje reči on prasnu u smeh. “Možeš da treniraš šta god hoćeš,” odgovori, “ali ćeš noge ipak vuči. Vučeš noge kao neki deda.”
Emilito je bio gori od Klare. Ona se barem smejala sa mnom a ne meni. On nije imao ni najmanje saosećanja prema meni. Zadirkivao me je na način na koji starija deca zadirkuju mlađu, slabiju ili nezaštićenu decu.
“Nisi se uvredila, zar ne?” upita piljeći u mene.
“Ja uvređena? Taman posla.” Kiptela sam od besa.
“Dobro. Klara me je uveravala da si se putem rekapitulacije velikim delom oslobodila osećanja samosažaljenja i svesti o sopstvenoj važnosti. Rekapitulacijom svoga života, a posebno seksualnog, kapije su ti još više popustile. Taj zvuk, kao da ti se nešto para u potiljku, predstavlja trenutak kada ti se razdvaja desna i leva strana. To stvara prazninu upravo u sredini tela gde se energija uspinje do vrata, odnosno do mesta gde se taj zvuk čuje. Kada čuješ taj zvuk, znaj da tvoj dvojnik samo što se nije osvestio.”
“Šta da radim kada čujem taj zvuk?”
“To nije bitno jer nema puno stvari koje možemo da uradimo. Možemo ili da ostanemo da sedimo sa zatvorenim očima ili možemo da ustanemo i da se krećemo. Važno je to da smo svesni svog ograničenja jer nam fizičko telo kontroliše svest. Ali, kada bi smo uspeli da preokrenemo stvar tako da nam dvojnik kontroliše svest, mogli bi smo da uradimo gotovo sve što nam padne na pamet.” Ustade i krenu prema meni. “Slušaj me dobro, nećeš više pričati o stvarima na način na koji si to radila Klari i Nelidi,” reče. “Jedini način da upoznaš dvojnika je delanje. A jka govorim, zato što se tvoja prelazna faza još nije okončala.”
Uzeo me je za ruku i bez i jedne reči gotovo odvukao do zadnjeg dela kuće. Tu me je postavio ispod drveta, tako da mi teme glave bude desetak centimetara ispod jedne niske, debele grane. Reko mi je kako želi da vidi da li ću opet moći da projektujem svog dvojnika, ovog puta u stanju potpune svesnosti i to uz pomoć drveta.
Iskreno sam sumnjala u svoju sposobnost da bilo šta projektujem pa sam mu to i rekla. Ali, on je bio uporan u svom uverenju da ću ako upotrebim nameru, moj dvojnik izbiti iz mene i raširiti se izvan granica fizičkog tela.
“Šta tačno treba da radim?” upitah ga, u nadi da će mi pokazati postupak kao nalaže zakon čarobnjaka.
Rekao mi je da zatvorim oči i da se usredsedim na disanje. Pošto sam se opustila, trebalo je da namerom poteram energiju da poteče naviše sve dok ne dodirne najviše grane i to ut prisustvo osećaja koji koji je izašao iz kapije i dospeo u teme glave. Objasnio je da će mi to biti sasvim lako zato što će mi prijateljsko drvo pružiti podršku. Energija drveta će, objašnjavao je, stvoriti matricu po kojoj će se širiti moja svest.
Posle izvesnog perioda u kome sam se usredsređivala na disanje, osetila sam vibrirajuću energiju kako mi se uspinje uz leđa pokušavajući da se probije do temena glave. Tada se nešto otvorilo u meni. Svaki put kada bih udahnula, jedna linija bi se produžila do vrha drveta; a kada bih izdahnula, linija bi se ponovo vratila u moje telo. Osećaj da dosežem do vrha drveta je postajao jači sa svakim udisajem sve dok nisam iskreno verovala da mi se telo produžilo, da je postalo visoko i veliko koliko i drvo.
U jednom trenutku, obuzelo me je neko duboko osećanje naklonosti i poistovećenosti sa drvetom; baš u tom momentu nešto mi je jurnulo uz kičmu i izletelo kroz glavu i našla sam se na vrhu drveta sa pogledom na svet. Ovaj osećaj je trajao samo jedan kratak tren, jer se raspršio pod uticajem nastojnikovog glasa koji mi je naređivao da siđem i ponovo uplovim u svoje telo. Osetila sam nešto kao vodopad, kao neko penušanje koje teče naniže, ulazi kroz teme i puni mi telo poznatom toplotom.
“Ne bi ti se dopalo da ostaneš predugo stopljena sa drvetom,” rekao mi je kada sam otvorila oči.
Imala sam neobuzdanu želju da zagrlim drvo, ali me je nastojnik povukao za ruku do jednog velikog kamena gde smo seli. Objasnio je da se uz pomoć spoljašnje sile, u ovom slučaju stapanje moje svesti sa drvetom, dvojnik može lako da se proširi. Međutim, baš zato što je to tako lako, rizikujemo da ostanemo predugo stopljeni sa drvetom, i u tom slučaju bismo mogli da iscrpimo vitalnu energiju drveta, energiju koja mu je potrebna da ostane zdravo i snažno. A može da se deso da ostavimo deo sopstvene energije i da se tako emotivno vežemo za drvo.
“Čovek može da stopi sa bilo čim,” objašnjavao mi je. “Ako je ta stvar ili osoba sa kojom se stapaš jaka, tvoja energija će se povećati, kao što je bio slučaj kada si se stapala sa magom Manfredom (Manfred: pas koji je živeo sa čarobnjacima, prim.prev.). Ali, ako je slab i bolestan, kloni ga se. U svakom slučaju, moraš obazrivo da vežbaš, jer kao i sve ostalo, to je mač sa dve oštrice. Spoljašnja energija se razlikuje od naše i često joj je suprostavljena.”
Slušala sam pažljivo sve što mi je nastojnik govorio. Jedna stvar se izdvajala od ostalih.
“Kaži mi Emilito, zašto si Manfreda nazvao magom?”
“Na taj način potvrđujemo njegovu jedinstvenost. Manfred za nas ne može da predstavlja ništa sem maga. On je više od čarobnjaka. Bio bi čarobnjak kada bi živeo sa svojom vrstom. On živi sa ljudima i ravnopravan je sa njima. Samo izuzetno vešt mag može da ostvari takav poduhvat.”
“Upitala sam ga da li ću ikada opet videti Manfreda; nastojnik je stavio svoj kažiprst na usne tako prenaglašeno da sam ućutala i nisam ga terala da mi odgovori.
Podigao je jednu grančicu i nacrtao ovalni oblik na zemlji. Potom je dodao horizontalnu liniju koja ga po sredini preseca. Pokazao mi je te dve polutke i objasnio da je dvojnik podeljen na gornji i donji deo, što je kod fizičkog tela približno odgovarajuće stomaku i plućnim otvorima. Dve različite struje energije kruže ovim delovima. U donjem delu kruži prvobitna energija koju smo posedovali još u majčinoj utrobi. U gornjem delu cirkuliše energija misli. Ova energija ulazi u telo sa prvim udisajem pri rođenju. Rekao je da se energija misli povećava iskustvom i uzdiže do glave. Prvobitna energija tone u područje genitalija. Obično su u životu ove dve energije razdvojene u dvojniku, prouzrokujući slabost i neravnotežu u fizičkom telu.
Nacrtao je još jednu liniju, ovoga puta kroz središte eliptičnog oblika, deleći je po dužini na dva dela, koja, tvrdio je, odgovaraju desnoj i levoj strani tela. Ove dve strane takođe imaju dva specifična obrasca kruženja energije. U desnom delu, energija kruži nagore, do prednjeg dvojnikovog dela, i naniže na njegov zadnji deo. Na levoj strani, energija kruži nadole do prednjeg dela i nagore do zadnjeg.
Objasnio je da mnogi ljudi čine grešku kada pokušavaju da pronađu dvojnika primenjuju pravila koja se odnose na fizičko telo, trenirajući ga kao da je sačinjen od kostiju i mišića. Uveravao me je da ne postoji način da dvojnik bude čio tako što će mo raditi fizičke vežbe.
“Najlakši način da se ovo pitanje reši je da se ove stvari razdvoje,” objasnio je nastojnik. “Jedino kada se nepovratno razdvoje, svest može da teče od jedne ka drugoj. To je ono što čarobnjaci rade. Oni mogu da se oslobode gluposti kao što su rituali, bajanja i različite tehnike disanja po kojima treba da budu prepoznatljivi.”
“Ali, šta je sa disanjem i magijskim pokretima kojima me je Klara naučila. Jesu li i oni glupost?”
“Ne, nisu. Ona te je učila samo onim stvarima koje će ti pomoći da razdvojiš telo od dvojnika. Stoga su oni korisni za postizanje našeg cilja.”
Rekao je kako je možda najveća ljudska greška verovati da zdravlje i blagostanje spada u domen telesnog, kada u suštini, kontrola našeg života spada u domen dvojnika. Ova greška vuče korene iz činjenice da telo kontroliše našu svest. Dodao je da naša svest obično počiva na energiji koja kruži desnom stranom dvojnika, što ima za posledicu sposobnost da mislimo i rezonujemo i da budemo uspešni u izlaženju na kraj kako sa idejama, tako i sa ljudima. Ponekad igrom slučaja, ali češće kao rezultat vežbe, svest može da se prenese na energiju koja kruži levom stranom dvojnika, što ima za posledicu ponašanje koje ne pogoduje intelektualnim traganjima ili odnosima sa ljudima.
“Kada se svest čvrsto premesti na levu stranu dvojnika, dvojnik se vizualizuje i pojavi,” nastavio je sa objašnjavanjem, “i čovek je u stanju da izvodi nezamislive poduhvate. Ovo ne bi trebalo da nas iznenađuje, jer je dvojnik naš izvor energije. Fizičko telo je samo rezervoar u kome se čuva energija.”
Pitala sam ga da li postoje ljudi koji mogu da svesno usredsrede svest na obe dvojnikove strane.
Potvrdno je klimnuo glavom. “Čarobnjaci mogu to da urade,” odgovorio je. “Kada budeš mogla da to uradiš, bićeš i sama čarobnica.”
Rekao je da neki ljudi mogu da prebacuju svest na desnu i levu stranu dvojnika, pošto su uspešno izveli apstraktni let, prostom manipulacijom svoga daha. Takvi ljudi mogu da upražnjavaju magiju ili borilačke veštine sa istom spremnošću kojom mogu da manipulišu zamršenim akademskim tvorevinama. Naglasio je kako je potreba da se svest prebaci na levu stranu zamka koja je nesrazmerno ubitačnija od izazova ovozemaljskog života, baš zbog tajne i snage koja je njen sastavni deo.
“Naša istinska nada leži u središtu,” reče dodirujući mi čelo i središte grudi, jer u zidu koji razdvaja dve strane dvojnika postoje skrivena vrata koja vode u treću, tanku, tajnu pregradu. Tek kada se ta vrata otvore čovek može da doživi istinsku slobodu.”
Zgrabio me je za ruku i gurnuo sa kamena. “Tvoja prelazna faza je takoreći na izmaku,” reče, požurujući me da uđem u kuću. “Nema više vremena za objašnjavanja. Ostavićemo prelaznu fazu za sobom – ima sve da se trese. Hajdemo u moju sobu.”
Ukočila sam se. Više mi nije bilo samo nelagodno već sam i osećala da mi preti opasnost. Ma koliko Emilito bio veliki osobenjak i bez obzira na to koliko je pričao o eteričnom dvojniku, on je ipak bio muškarac a isuviše sam se živo sećala trenutka kada me je u kuhinji njegova ruka ščepala za polni organ. Znala sam da to nije bio bezlični dodir samo radi demonstracije. Jasno sam osetila požudu u njegovom dodiru.
Nastojnik je piljio u mene svojim hladnim pogledom. “Šta kog vraga hoćeš da kažeš time da si osetila požudu u mom dodiru?”
Nisam mogla ništa da kažem pa sam i ja piljila u njega širom otvorenih usta. Doslovno je izgovorio svaku mooju misao. Talas stida mi je prošao telom, zajedno sa hladnom jezom koja se raširila svuda po njemu. Bulaznila sam neke neuverljive reči izvinjenja. Rekla sam mu da sam nekada maštala da sam toliko lepa da sam svim muškarcima neodoljiva.
“Rekapitulacija podrazumeva da se sve to uništi,” rekao je. “Nisi temeljno izvršila taj zadatak. To je nesumnjivo razlog zbog koga si doživela krah pokušavajući da izvedeš prelazak čarobnjaka.”
Okrenuo se i otišao u suprotnom pravcu od kuće.
“Još nije vreme da ti pokažem ono što sam imao na umu,” rekao je. “Ne. Potrebno je još puno da radiš da bi se iskupila za svoj postupak. A od sada ćeš morati da budeš dvostruko obazrivija; moraćeš dvostruko više da se trudiš, jer ne možeš više sebi da dozvoliš ni jednu grešku.”
|