Ovaj tekst sam namjenio za rubriku Znakovi ali s obzirom da bi ova tema mogla biti veoma važna, možda nije loše da se i ovdje nađe.
***
Prije nekoliko mjeseci nekim slučajem sam uključio TV i imao priliku da vidim jednu interesantnu naučnu emisiju u kojoj su prikazali kako jedna vrsta parazita mijenja ponašanje riba tako što ih navodi da plivaju blizu površine i što ih oslobađa straha od barskih ptica koje se njima hrane. Naravno, te ribe postaju lagan plijen za ptice u kojima taj parazit nastavlja dalje sa svojim razvojem.
Poznato je da se paraziti razvijaju u ciklusima često kroz nekoliko različitih domaćina. S tim u vezi, odraslim parazitima više odgovara živ domaćin, dok nekim njihovim razvojnim oblicima jedino odgovara smrt domaćina jer je to jedini način da bi oni nastavili sa svojim razvojnim ciklusom.
Međutim, i ljudska bića su domaćini raznoraznih parazita od kojih neki takođe imaju sposobnost da im izmjene stanje svijesti, odnosno percepciju, način razmišljanja i ponašanja.
Tako je, na primjer, u istoj emisiji prikazano kako je grupa naučnika uzela uzorke krvi ljudi koji su riskantnim ponašanjem izazvali teške saobraćajne nesreće i na kraju se ispostavilo da je većina njih bila zaražena parazitom po imenu Toxoplasma gondii. Dakle, hrabrost i odvažnost tih ljudi nije bila toliko njihova, koliko se to na prvi pogled činilo. Ona je dolazila usljed dejstva jednog parazita na njihovu psihu, kojem je odgovaralo da njihov domaćin počini samoubistvo, odnosno, umre!
Sve ovo možda ne bi bilo toliko interesantno i značajno da 50% čovječanstva nije danas zaraženo ovom vrstom parazita.
U međuvremenu sam pronašao jedan interesantan tekst u kojem autor navodi neke važne podatke na ovu temu.
POVRATAK GOSPODARA LUTAKA
http://www.corante.com/loom/archives/20 ... asters.php
pise: Carl Zimmer
Da li paraziti mijenjaju ličnosti tri milijarde ljudi? Ovo pitanje se pojavilo prije nekoliko godina i još uvijek se nije riješilo.
Prvi put sam naišao na tu teoriju kad sam radio na mojoj knjizi Parasite Rex. Istraživao sam jednu važnu sposobnost koju paraziti imaju a to je da manipulišu ponašanje njihovih domaćina. Mali metilj, Dicrocoelium dendriticum, na primjer, tjera svog domaćina da se popne na vrh stabljike trave gdje će biti lakše pojeden od strane sisara koji pasu tu travu. U interesu metilja je da bude pojeden jer jedino kad dospije u stomak ovce ili nekog drugog preživara on može da završi svoj razvojni ciklus. Jedan drugi metilj, Euhaplorchis californiensis, tjera inficiranu ribu da se praćaka na površini vode i skače, čime ona uveliko povećava šanse da bude pojedena od strane nekih ptica.
Ti paraziti su sami po sebi bili dovoljno interesantni i čudni, međutim, onda sam upoznao Toksoplazmu gondii. Taj jednoćelijski parazit živi u stomaku mačke odakle izbacuje jaja koja često pokupe pacovi, miševi li neke druge životinje kojima se nekim slučajem upravo mačke i hrane. U njihovim tijelima, uključujući i mozak, iz tih jaja razvijaju se ciste. Pored svega toga, pacov koji je zaražen Toksoplazmom izgleda perfektno zdrav. To je sasvim razumno što se parazita tiče jer mačka ne bi bila posebno zainteresovana da pojede mrtvog pacova. Međutim, naučnici sa Oxforda su otkrili da ovaj parazit mijenja pacova na jedan veoma suptilan ali značajan način.
Ovi naučnici su proučavali ponašanje pacova u jednom zatvorenom prostoru veličine 6X6 stopa u kome su od cigli obrazovali jedan lavirint od puteva i ćelija. U svaki ugao tog kaveza/kutije oni su postavili po jedno gnjezdo kao i posude sa hranom i vodom a na prostirku u svakom gnjezdu stavili su par kapi nekog određenog mirisa. Tako su u jedno gnjezdo stavili miris svježe slame, u drugo miris pravog pacovskog gnjezda, u treće miris zečje mokraće a u četvto miris mačje mokraće. Kada su u taj kavez ubacili zdrave pacove oni su se znatiželjno vrzmali po njemu i ispitivali ona gnjezda. Međutim, kako je koji od njih nailazio na ono gnjezdo s mirisom mačje mokraće tako se on brzo odmicao od njega i više se nikad nije vraćao u taj ugao. To nije bilo nikakvo čudo: miris mačke podstiće jednu naglu hemijsku reakciju u mozgu pacova čija je posljedica jedna jaka uznemirenost. (Kad naučnici testiraju sredstva za smirenje na pacovima, oni se koriste mačjim urinom kako bi kod njih izazvali paniku.) Napad panike tjerao je zdrave pacove da bježe što dalje od tog mirisa a oni su uz to gubili i interes za ispitivanjem novih stvari. Bolje se malo primiriti i ostati živ.
Nakon toga, naučnici su u kavez stavili pacove koji su bili zaraženi Toksoplazmom. Pacovi koji su u sebi nosili taj parazit generalno se nisu razlikovali od onih zdravih. Oni se normalno mogu natjecati za parenje s drugima isto kao što nemaju nikakvih problema da nađu hranu za sebe. Jedina razlika koju su naučnici ustanovili je u tome da oni imaju mnogo veće šanse da budu ubijeni. Oni se nisu nimalo uzbuđivali zbog mirisa mačje mokraće i ponašali su se kao da nemaju nikakvih problema. Oni bi čak nastavljali sa daljim istraživanjem tog područja isto kao što su to činili i u drugim dijelovima kaveza. U nekim slučajevima, njima je to mjesto bilo posebno interesantno i stalno su se vraćali na njega.
Ovi naučnici pretpostavljaju da Toksoplazma luči određene supstance koje mijenjaju hemijske procese u mozgu pacova. Ta manipulcija je evoluirala kroz prirodnu selekciju, tako da paraziti koji trebaju da završe svoj ciklus u mačkama ostavljaju mnogo veće potomstvo.
Ovim naučnicima sa Oksforda je već bilo poznato to da i ljudi takođe mogu biti zaraženi Toksoplazmom. Čovjek se zarazi jajima tog parazita prilikom rukovanja kutijama s pjeskom gdje mačke vrše nuždu ili preko zemlje. Kod većine ljudi ta infekcija ne uzrokuje patološke promjene. Samo kod onih ljudi čiji je imuni sistem slab može doći do nekontrolisanog razmnožavanja Toksoplazme. To je upravo i razlog zašto se trudne žene savjetuju da ne dolaze u kontakt sa kutijama odnosno mjestima gdje mačke vrše nuzdu i zašto Tokspolazmoza predstavlja veliki rizik za ljude koji boluju od AIDS-a. Normalno, ovaj parazit sasvim mirno živi u čovjekovom tijelu (i mozgu). Procjenjuje se da je oko pola ljudi na našoj planeti inficirano sa Toksoplazmom.
S obzirom na činjenicu da ljudski mozak i mozak pacova imaju dosta sličnosti (imaju istu anatomsku strukturu i iste neurotransmitere), sasvim je prirodno to što se pojavilo i pitanje: ako Toksoplazma može promijeniti ponašanje jednog pacova, može li promijeni i ponašanje čovjeka? (…)
Neki naučnici vjeruju da Toksoplazma mijenja ličnost svog ljudskog domaćina, uzrokujući različite promjene u svijesti kod muškaraca i žena. Parazitolog Jaroslav Flegr sa Univerziteta Charles u Pragu podvrgao je psihološkim testovima jednu grupu ljudi koji su bili inficirani Toksoplazmom, kao i jednu kontrolnu grupu sastavljenu od zdravih ljudi. Oni koji su bili inficirani pokazali su jednu laganu ali statistički značajnu tendenciju da budu više samoprijekorni i nesigurni. Paradoksalno, inficirane žene su u prosjeku imale tendenciju da budu društvenije i srdačnije od onih iz kontrolne grupe dok su inficirani muškarci naginjali ljubomori i sumnjičavosti.
Ovaj nalaz bio je kontroverzan i osporavan od strane mnogih. Međutim, on je privukao pažnju naučnika po imenu E. Fuller Torrey sa instituta the Stanley Medical Research Institute, Bethesda, Maryland. Torrey i njegove kolege primjetili su neke intrigirajuće veze Toksoplazme i šizofrenije. Infekcija ovim parazitom bila je povezana sa određenom vrstom neurona (astrociti). Isto kao i šizofrenija. Trudne žene zaražene Toksoplazmom imaju veće šanse da rode djecu koja će kasnije oboliti od šizofrenije. Torrey je naveo više tih veza u svom naučnom radu iz 2003. godine. Dok sve ovo ne predstavlja nikakve dokaze, to nam daje dovoljno razloga za razmišljanje. Možemo pretpostaviti da izlaganje Toksoplazmi uzrokuje suptine promjene u ličnosti mnogih ljudi ali kod jednog manjeg dijela te promjene mogu izazvati veoma štetne posljedice.
Godinu dana kasnije, Torrey i njegove kolege su otkrili jos jednu fascinantnu vezu. Oni su nasadili ljudske ćelije u Petri posudu (vrsta laboratorijske posude sa hranljivom podlogom, prim. prev.) a onda ih inficirali sa Toksoplazmom. Onda su tretirali te ćelije raznovrsnim lijekovima koji se normalno koriste u tretmanu šizofrenije. Nekoliko od tih sredstava, od kojih je to bilo najizraženije kod haloperidol-a, zaustavilo je razvoj tog parazita.
Tako su se Fuller i naučnici sa Oxforda udružili u pokušaju da nađu odgovor na pitanje: da li lijekovi koji se koriste za tretman šizofrenije mogu pomoći pacovima inficiranim Toksoplazmom? Oni su nedavno i objavili svoje rezultate u žurnalu - the Proceedings of the Royal Society of London (press release) gdje su naveli da su sproveli jedan eksperiment prilikom kojeg su tretirali pacove zaražene toksoplazmom haloperidolom i nekim drugim anti-psihotičkim preparatima. Ustanovili su da su ta sredstva učinila pacove strašljivijim i da su bila isto toliko efikasna kao i pyrimethamine, koji se inače koristi kao anti-parazitik, specifično za eliminaciju Toksoplazme.
Postoji još mnogo toga što je preostalo da se uradi kako bi se potpuno objasnilo sve ovo u vezi parazita i ličnosti. Na primjer, šta to Toksoplazma luči u mozgu kako bi manipulisala svog domaćina? I kako ta supstanca dovodi do pojave šizofrenije kod nekih ljudi? Čak ako je ova hipoteza tačna onda bi to bilo samo za neke slučajeve šizofrenije, dok će neki njeni drugi uzroci još uvijek ostati neotkriveni. Ali ipak...ta pomisao da paraziti manipulišu čovjekovu ličnost – pa možda čak tako povećavaju i kulturalnu raznolikost – vrzma mi se po glavi, kao kod nekog težeg slučaja Toksoplazmoze.
***
Dakle, bez obzira sto autor gornjeg teksta ne ostavlja mogućnost da i paraziti možda imaju svoju vlastitu svijest, mi ipak možemo postaviti sljedeća pitanja:
Da li je u svakom slučaju naša hrabrost stvarno naša?
Kad čovjeku padne na pamet da počini samoubistvo, da li je to uvijek stvarno njegova vlastita misao?
Koliko nas ovaj parazit može učiniti lakim žrtvama PSIHOPATA (ili nekih drugih entiteta)?
Koliko nas on može učiniti prijemčivim za psihopatološki-materijal kojim smo neprekidno bombardovani uz pomoć medija?
Koliko je jedan ‘inficiran um’ u stanju da kritički i kreativno razmišlja?
Da li nas ovaj parazit stvarno može navesti da počinimo saobraćajne ili neke druge nesreće?
Koji procenat šizofrenije kod ljudi je direktna posljedica dejstva ovog parazita?
Da li su oni “sci-fi” filmovi koji govore o zaražavanju ljudi parazitima od strane određenih entiteta, s ciljem promjene stanja naše svijesti – stvarno - “sci-fi”?
Da li postoje neki kojima odgovara “inficirano”, odnosno, promijenjeno stanje svijesti ljudi i to baš sada?
S obzirom da su spore Toksoplazme prilično otporne, mogu li se one raspršavati uz pomoć ‘kemtrejlsa’?!?
Itd…itd…
(Istovremeno, moramo imati na umu to da je već svaki drugi čovjek na našoj planeti zaražen…)
Pozdrav!