Odlicno poredjenje sa Bernom, Vir.
Ja takodje mislim da je bio veoma, veoma blizu. Otkrio je kod svojih pacijenata jedan duboko zatrpani deo, koji funkcionise na potpuno mehanicki nacin, gotovo kao neki program. Ili tacnije, cini da mi sami u tacno odredjenim situacijama funkcionisemo „isprogramirano“.
Odlicno je klasifikovao ove igre ili scenarije i potkrepio ih velikim brojem primera iz klinicke prakse. Napisano uz to veoma pristupacnim jezikom.
Odakle ovi „programi“? Igrice. Koliko god da nam rec odbojno zvuci, koliko god nam smeta da se ljudsko bice posmatra kao masina u koju je moguce instalirati neki program, upravo je to utisak koji ovi obrasci ponasanja ostavljaju.
O tome bi se dalo razgovarati, ali Bern objasnjava igre/scenarije (parafraziracu sopstvenim recima) kao daunlodovane programe iz najranijeg detinjstva, koje smo pokupili iz svoje okoline, pre svega od roditelja.
Razmena se odvija na podsvesnom nivou, a te poruke dete usvaja podjednako temeljno kao one koje su glasno izrecene. Jos i mnogo jace.
Primer za scenario (veoma pojednostavljeno i skraceno): roditelj koji podsvesno zeli da snazno veze dete za sebe, koji se plasi raskidanja energetskih veza iz kojih crpi velike kolicine energije. Citavim svojim stavom, najcesce preko ekstremne brige za dete, on ce prenositi snaznu (podsvesnu) poruku, odnosno naredbu: „Ti si nesposoban. Ne umes da brines sam o sebi. Nikada se nemoj odvojiti od mene.“
Citav proces se odvija na podsvesnoj razini i nevidljiv je i za roditelja i za dete. Ovo je podsvesni motiv koji roditelj veoma, veoma retko osvescava. Na svesnom nivou je uveren da je veoma posvecen.
Naredba funkcionise bukvalno kao program. Ovakav pojedinac ce uvek kada se nadje na domak nekog uspeha, uciniti nesto ili – sto je interesantno – ce mu se dogoditi nesto sto ce spreciti njegov uspeh. To je obrazac koji se ponavlja kroz citav zivot i u potpunoj je suprotnosti sa svesnim teznjama, zeljama, nastojanjima itd.
Istovremeno, da, ovi scenariji funkcionisu kao igre preko kojih se iz okoline crpi energija. Uloga zrtve bi veoma odgovarala ovom tipu. On ponavlja obrazac ponasanja koji mu je u detinjstvu omogucavao da dobije paznju i ljubav.
Samo jedan primer za ove scenarije.
Da, roditeljstvo dozivljavamo kao nesto sveto, u sta se ne dira, sto se ne dovodi u pitanje. Retko razmatramo istinske, skrivene motive, svoje sopstvene programe, crpljenje energije, odnosno energetsku ekonomiju, koja je retko gde toliko izrazena kao u ovim odnosima.
Tamnu stranu nase prirode u verovatno najosetljivijoj oblasti zivota.
Mislim da bi ovu knjigu trebalo da procita svaki roditelj. Napisana je jednostavno, sa ljubavlju, bez ikakvog osudjivanja, sa razumevanjem za nacin na koji smo stvoreni. I mi i nasi roditelji i nasa deca.
Citat:
korisnije je krenuti in medias res i umjesto prokuživanja malih miljon igara i varijacija (iako je to jako korisno), prokužiti i steknuti zdrav odnos u sebi, tada nam igre neće trebati i samim time prekinut će se patološki oblici hranjenja emocijama.
Jednostavno sec.
Koju igru igras? Hvala lepo, ne igram.
