„Ja sam deo one sile, sto uvek lose zeli i uvek dobro stvara.“, kaze Mefisto.
I verujem da cemo se svi sloziti da zlo, kao jedan od osnovnih polariteta, ima svoju ulogu u poretku Univerzuma. Ima vaznu ulogu i u nasoj evoluciji, stvarajuci onaj neophodan pritisak, koji omogucava kristalizaciju individualne duse.
Na nivou Apsoluta osnovni polariteti se ponistavaju, na nivou Apsoluta nema razlike izmedju dobra i zla, sve je jedno.
I napredujuci, razvijajuci se, mi zaista i u sebi i oko sebe balansiramo i uskladjujemo mnoge krajnosti, integrisemo mnoge delove koji strce, brisemo razliku izmedju mnogih suprotnosti u sebi.
Ali smo i dalje na ovom zemaljskom, materijalnom nivou i emanaciju zla vidimo svuda oko sebe, od sitnih svakodnevnih drama do svetskih dogadjaja. Ono je prosto tu i cini mi se da na ovom nasem nivou stav da je sve dobro jednostavno znaci odbijanje da se vide izvesni delovi „objektivne stvarnosti“ i nas samih samim tim hehe. Ako cemo posteno, na nivou Apsoluta ne postoji ni Dobro, to su sudovi naseg uma. Tako, ne mozemo reci da je sve dobro, zar ne.
Sta je to zlo? Da li je to ispoljavanje nasih sopstvenih disbalansa, da li je to izazov, pritisak koji treba da nam omoguci razvoj i diplomiranje u ovoj skolici? Da li predstavlja delove kolektivne svesti koje nekako moramo nauciti da integrisemo i ucinimo funkcionalnim, umutimo u ovu kasu u kojoj se svi zajedno nalazimo? Sta god da je, cini mi se da - sto rece denis - jednostavno treba uperiti svetlost u mrak, videti ga, shvatiti ga. Jer inace postaje deo velike ledene sante, naseg podsvesnog, koja nas lako moze potopiti.
A kako pristupiti zlu, e to je pitanje vredno stotinu inkarnacija. Ono
protiv cega se borimo, zaista time ojacavamo, ukoliko stvaramo negativne slike, koje kontaminiraju nasu stvarnost. Ne znam konacan odgovor na ovo pitanje. Iz licnog iskustva: rezultate sam apsolutno postigla kada sam delovala
za. Istovremeno, rezultate sam postigla i kada sam
pristala da se jasno odredim (zivot me je jednostavno doveo do mesta, gde je to opredeljivanje bilo neizbezno) i kada sam prosto
pristala da delujem, da bih neutralisala ono sto je bilo destruktivno. I znam da su ti primeri bila velika lekcija za mene i znam da je bilo dobro (tada u to nisam bila sigurna), jer sam videla efekte tog delovanja i u stvarnosti i na sebi. Apsolutno. Pozitivne, konstruktivne efekte, koji su omogucili napredak. Medjutim, ima i suprotnih primera, kada je borba protiv necega prouzrokovala prilican disbalans, pa cak i bolest. I jos jedno „ali“: za sebe mogu reci da mi je faza „sve je dobro“, kroz koju sam prosla, donela iluzuju, gubitak energije i zastoj.
Nema jednostavnog i jednostranog odgovora, to je sigurno. Mozda te lekcije nekako prelazimo u nivoima, vracamo se na njih na jednom visem nivou, ako smo ih presli, kao u nekoj spirali, mozda upravo ta klackalica izmedju nekih krajnosti, koje na ovom nivou ne mozemo u potpunosti shvatiti, predstavlja put da pomirimo polaritete u samima sebe i uspostavimo balans.
I da, valjda svako uci svoje lekcije.
Ima jedna lepa anegdota, kada su ucenici pitali svog duhovnog ucitelja zasto radi neke stvari koje njima brani. A on je stavio ruku u vatru, dugo je tamo drzao, izvukao je bez ijedne opekotine i rekao: „kada budete mogli da radite ono sto ja mogu, tada cete moci da radite ono sto ja mogu.“

I to je to. Mozda je na putu duhovnog razvoja jednostavno od kljucne vaznosti jasno prepoznati nivo na kome se nalazimo, ne izbegavati sopstvene lekcije i ne traziti od drugih da odradjuju nase lekcije ili izbegavaju svoje.
Resavanje osnovnih polariteta jeste velika lekcija ogromne vecine nas. A resavanje mozemo zapoceti tek kada ih osvetlimo. Kao lampa ili reflektor, mozda je to samo pitanje licnog stila.
Citat:
Gdje ima svjetla - nema mraka.
I obratno.
Bravo, Jack.

Sto ja to nisam tako lepo i koncizno rekla

hm. Al’ kada sam vec napisala ovoliki post, moram i da ga postam.
