Znači, Kastaneda, možda, nije slučajno nazivao taj glavni implantat – „strana instalacija“. I još reče, kad ratnik uspije uz pomoć discipline da ga istjera iz sebe, od tog momenta neće više biti nikoga ili ničega, ko će mu nalagati šta da misli i šta da radi.
?!?
Uz pomoć... kakve discipline?
Pa, jedino uz pomoć isključivanja strane instalacije, odnosno, njenog otkrivanja i neutralizacije, uprkos svoj buci koju će ona praviti pri tome. Prvo, isključivanje misli a pošto to ne ide tako lako, onda njihovo posmatranje kao jedog vanjskog fenomena koji nema veze s nama tj. nekim istinski našim misaonim procesima. Može li čovjek nakon neke „svoje“ mentalne gimnastike i nadolaska na vrlo važne zaključke, jednostavno da kaže svom impantu/stranoj instalaciji – „Hvala na doprinosu a sad – odjebi!“ ako ju već nije uspjeo na vrijeme presjeći?!
Teško, zato što je on poistovjećen s tim implantom/stranom instalacijom.
Taj implant je dizajniran tako da nas drži u maji-matriksu-lažnoj realnosti. On je njen funkcionalni dio. A to smo mi kao ove ličnosti u ljudskim tijelima s našim imenima, prezimenima, nadimcima i korisničkim imenima koje kao diskutuju situaciju na terenu a svoje misli, predubjeđenja, stavove, principe itd. na tu temu, smatraju objektivnim.
James Mahu je sasvim lijepo objasnio nas kao „funkcionalne implante“ –
ovdje ali je problem u tome što su funkcionalni implanti/strane instalacije – čitaoci. Kako će oni procesirati neku istinitu informaciju? Kako će ju razumjeti kad im programski sklop to ne dozvoljava?
Na primjer, u jednom od tekstova koje sam davno napisao, naveo sam sljedeće:
Citat:
Na jednom predavanju na temu hipnoze predavač je hipnotisao jednog volontera iz publike i onda mu dao tzv. posthipnotičku sugestiju da ustane i kukurikne kad god se on uhvati za uho. Naravno, kad je tu osobu povratio iz hipnoze, ona se vratila nazad u publiku ne sjećajući se ničega. Predavanje se tako nastavilo, predavač se onda uhvatio za uho - a onaj iz publike ustao i kukuriknuo. Tako se to ponovilo nekoliko puta. Onda su pitali osobu iz publike koja kukuriče, zašto to radi. Ona je nakon kraćeg razmišljanja odgovorila - kako joj se učinilo da je atmosfera na predavanju bila nekako loša, pa je htjela da je malo popravi tim svojim gestom.
Ono najvažnije što se može odavdje vidjeti je to da čovjek ne dozvoljava mogućnost da prizna da je njegov um programiran, pa tako i njegovo ponašanje. Isto tako, pokazuje nam i to da je um u stanju SVE „uspješno“ racionalizovati.
Nakon jedne određene kontemplacije, moguće je doći i do spoznaje da
ono što mi skoro stalno radimo, to je - kukurikanje i - racionalizovanje istog, u skladu s tim kako je ko - programiran. Znači, drage moje strane instalacije, mi smo ovdje glavni – implantati. Bez nas matriks/maja/iluzija/simulacija... ne može funkcionisati.
..
Prijava
FAQ
Pretraživač
