Ovdje slijedi prijevod jednog nedavno objavljenog članka na ovu temu, u magazinu NY Times. Autor je Dr Preston Greene. (
LINK)
Da li živimo u kompjuterskoj simulaciji? Bolje da ne znamo.Još od 90-tih godina, naučnici s polja društvenih i prirodnih nauka, koriste kompjuterske simulacije pokušavajući da odgovore na neka pitanja iz našeg svijeta, kao npr.: Šta je uzrok rata? Koji politički sistem je najstabilniji? Kako promjena klime utiče na globalnu migraciju stanovništva? Kvalitet tih simulacija je varijabilan jer su one ograničene time koliko dobro su moderni kompjuteri u stanju da oponašaju ogromnu kompleksnost našeg svijeta a oni to još uvijek nisu.
Međutim, šta ako kompjuteri jednog dana postanu toliko snažni a te simulacije toliko sofisticirane, da svaka simulirana “osoba” u kompjuterskom kodu bude toliko komplikovana individua kao što smo ja i vi, do tog stepena da ti ljudi vjeruju da su stvarno živi? A šta ako se to već desilo?
U 2003.g., naučnik Nick Bostrom je iznjeo nevjerovatnu tvrdnju da mi živimo u kompjuterskoj simulaciji koju je stvorila jedna naprednija civilizacija. On tvrdi da ukoliko vjerujete da naša civilizacija može jednog dana da pokrene sofisticirane simulacije u vezi s našim pretcima, onda možete vjerovati i u to da se mi već sada nalazimo u jednoj od simulacija od strane naših predaka. Kako on to objašnjava? Ukoliko ljudi na kraju razviju tehnologiju simulacija – koliko god im vremena trebalo za to – i ako su oni zainteresovani za kreiranje simulacija njihovih predaka, onda će broj simuliranih ljudi uveliko premašivati broj nesimuliranih ljudi.
Ukoliko su većina ljudi simulacije, zaključuje profesor Bostrom, postoji velika vjerovatnoća da smo i mi sami simulacije. Naš svijet bi bio samo jedna simulacija od mnogih, možda dio nekog naučnog projekta stvorenog s ciljem proučavanja istorije civilizacije. Kao što je fizičar (i dobitnik Nobelove nagrade) George Smoot objasnio, “Ukoliko ste vi antropolog/istoričar i želite da razumijete uzdizanja i padove raznih civilizacija, onda ćete morati praviti mnoge simulacije koje će uključivati milione do milijardi ljudi.”
Teorija da živimo u kompjuterskoj simulaciji može zvučati bizarno ali ona ima svoje poklonike. Tehnološki poduzetnik, Elon Musk je izjavio da je vjerovatnoća da mi nismo simulirani “jedna u milijardu”. Profesor Smoot je odredio da bi odnos između simuliranih i istinskih ljudi bio toliko visok kao 10¹² naprema 1.
Posljednjih godina su naučnici postali zainteresovani za testiranje ove teorije. Dvije hiljade i dvanaeste godine, inspirisani radovima profesora Bostroma, fizičari s Washington Univerziteta su predložili empirijski eksperiment hipoteze o simulaciji. Detalji su kompleksni ali je osnovna ideja jednostavna: neke od današnjih kompjuterskih simulacija našeg kosmosa pokazuju posebne anomalije – na primjer, simulirani kosmički zraci pokazuju neke devijacije u svom ponašanju. Ukoliko pogledamo malo bliže kosmičke zrake našeg univerzuma, kažu fizičari, mogli bi pronaći slične anomalije koje će nam dokazati da živimo u simulaciji.
Slični eksperimenti su bili predloženi u 2017.g. i 2018.g. Profesor Smoot je predstavio taj slučaj tvrdnjom, “Vi ste jedna simulacija a fizika to može i dokazati.”
Za sada, nijedan od tih eksperimenta nije sproveden a ja se nadam da nikad neće ni biti. Zaista, ja i pišem ovo kao jedno upozorenje da bi sprovođenje takvih eksperimenata mogla biti jedna katastrofalno loša ideja — ideja koja može dovesti do uništenja našeg univerzuma.
Razmišljajte o tome na ovaj način. Ukoliko neki istraživač želi testirati efikasnost nekog lijeka, vrlo je bitno to da pacijenti ne znaju da li su stvarno dobili taj lijek ili su dobili placebo. Ukoliko bi pacijenti saznali ko je šta dobio, onda taj test ne bi imao smisla i morao bi biti prekinut.
Vrlo slično tome, kao što sam to predstavio u naučnom radu koji će uskoro biti objavljen u žurnalu Erkenntnis, ukoliko je naš univerzum stvoren od strane jedne napredne civilizacije s ciljem naučnog istraživanja, onda je sasvim razumno za pretpostaviti da bi za te naučnike bilo najvažnije to, da mi ne postanemo svjesni toga da smo u simulaciji. Ukoliko bi mi dokazali to, da živimo u simulaciji, onda bi to navelo naše stvoritelje da prekinu tu simulaciju – tj. da unište ovaj naš svijet.
Naravno, predloženi eksperimenti možda neće otkriti nešto što bi sugerisalo da živimo u simulaciji. U takvom slučaju, rezultati ne bi ništa dokazali. Ovo je moja poenta: rezultati predloženog eksperimenta bi bili interesantni samo kad bi oni bili opasni. Dok bi saznanje da živimo u kompjuterskoj simulaciji bilo veoma bitno, cijena koja bi tu bila uključena, podrazumijevala bi – rizik uništenja našeg univerzuma, tako da bi ona bila mnogo puta veća.
Uzmimo u obzir sljedeći hipotetski predložak u smislu onih eksperimenata sa Velikim Hadron akceleratorom čestica: “Taj eksperment nema velike šanse da uspije da pokaže jedan interesantan rezultat ali ako on pokaže interesantan rezultat, to može dovesti do uništenja našeg univerzuma.” Da li bi sprovođenje tog eksperimenta bilo opravdano? Naravno, da ne.
Koliko ja znam, nijedan fizičar od onih koji predlažu eksperimente simulacije nije uzeo u obzir potencijalne opasnosti vezane s tim. To je iznenađujuće, ne samo zato što je i sam profesor Bostrom posebno naglasio prekid simulacije (“simulation shutdown”) kao mogući uzrok istrebljenja cjelokupnog čovječanstva.
Ovo područje akademskih istraživanja je zasićeno špekulacijama i nesigurnostima ali je jedno sigurno: ukoliko naučnici nastave s tim simulacijskim eksperimentima, rezultati će biti ekstremno nezanimljivi ili spektakularno opasni. Da li je to vrijedno rizika?
*******************************
Komentar:
He, he, sad više ne važi ono što jedan od čuvenih simuliranih likova davno reče: „Saznajte istinu i ona će vas osloboditi.“
Dakle, u simulaciji je dozvoljeno da nekolicina likova skonta u čemu je fol, međutim, nije dozvoljeno da postane opštepoznato to, - šta smo i gdje smo jer bi u takvom jednom slučaju došlo do resetiranja simulacije?! S obzirom na to da postoje neke indikacije da je ova simulacija već bila resetirana nekoliko puta, ispada da je najbolje da oni od nas koji skontaju šta su i gdje su, ne pokušavaju ništa dokazivati drugima, niti ih obavještavati, nego se trebaju pretvarati kao da je sve u redu i da ovdje nema ničega sumnjivog. Znači, što manje likova bude svjesno toga - kako smo ga popušili, pušiona će duže trajati (na osnovu one čuvene filozofske maksime: „bolje i pušit al’ postojat, nego ne postojat“). S tim u vezi, oni koji su ovo pročitali, trebaju brže-bolje sve ovo zaboraviti, ukoliko ih AI već nije navela da zaborave stvar i nastaviti s varakanjem, kako sebe samih, tako i drugih (uostalom, kao i do sada) s ciljem učvršćivanja iluzije/simulacije...!?
Gledajući iz moje perspektive, postoji i opcija da se zvekne nekom adekvatnom alatkom po „superkompjuteru“, prije nego što ovaj resetira simulaciju. Kad onda sve ode u ‘p...materinu’, vidjećemo da li je tačna ona
istočno-gnostička postavka da ovdje ima i - nešto istinito. (To bi trebalo preživjeti kataklizmu/apokalipsu/armagedon). Naravno, to u slučaju da AI nastavi ovako da mahnita a meni prekipi... a alatku sam već pripremio...
Prijava
FAQ
Pretraživač
