Kada šakti tako posjeti to svoje "vlastito boravište" kaže se: kundalini se probudila. S obzirom da je šakti dugo dugo izbivala iz tog njenog mjesta - druge "stvari" su tamo našle svoj nastan. Vedanta bi rekla da su to najrazličitije vrste "kama" - kama znači "želja, žudnja, požuda". Freud je ustvrdio da su želje su porijeklom libidinalne. Jung da je u pitanju nesvjesno ili podsvjesno - "psihičko". Oboje su u istome "mjestu" - swadhisthana čakri. Čakra koja u svom imenu nosi "njeno vlastito boravište", nastan šakti. U nekoj drugoj terminologiji, to je kao kad imate polje ali ga se ne kultivira i nije onda za čuditi kad zaraste korovom. Ali usporedba je ovdje samo djelomična...

S jedne druge točke gledišta izraz kama opisuje "ljepljivost" tog mjesta, i "kama" i jest ta "ljepljivost" - žudnja mjesta za njegovim "punopravnim" stanovnikom, vlasnikom, posjednikom. Ne da bude ispražnjeno niti da ostane prazno već ISPUNJENO... Stvari koje su se nagomilale i uskladištile u svadhisthani učinile su to možda jednostavno stoga jer je mjesto bilo prazno i izgledalo dostupno kao spremnik, tko može reći zašto sve to? Možda je Bog to tako uredio... iz nekog razloga. Ili je netko nasilno zauzeo, obio bravice ili srušio kapije i ušao (možda netko još uvijek to čini?)... Ali sva ta čisto ljudska pitanja kojima se djeca vole zanimati padaju u vodu onog momenta kad se vlasnik tog stana vrati doma.

Kako god, kada se kundalini probudi, što hoće reći - kada se šakti vrati ili uđe u svoj dom u drugoj čakri, ona nalazi svoje mjesto "oskvrnutim", okupiranim od različitih "stvari" i kao što bi i bilo koji vlasnik svojega doma učinio kao prvo, ona ga ČISTI OD TIH NAPASNIKA, pročišćava ga: izbacuje SAV sadržaj koji tamo pronađe. Sve leti van. U mjeri u kojoj se ona vraća i svojim pukim ulaskom i prisustvom. Neke od tih stvari će odmah letjeti u "pećnicu", što će reći u Manipuru - dio će biti uništen gorenjem, dio će biti profinjen možda. Tu je ona alegorija s plemenitim metalima: zlato i srebro će biti pročišćeni i lišeni svih nečistoća, ali stvari poput slame, sijena, korova i ljuštura jednostavno će sagorijeti i biti pretvoreni u pepeo.

I tako, tu će swadhisthana zaplamsati plamenom povratka šakti, onda će manipura zaplamtjeti plamenom pročišćenja, konzumacije (kao vrućina). Neke će stvari pak tek popadati dolje na područje oko anusa i otfrknuti poput ugašenih žaraca natrag u fokus svijesti.
Raskidani komadići misli, nepovezane emocije, tko-zna-čiji komadići i djelići sjećanja, neutemeljenih ili utemeljenih prosudbi, besmislica - cijeli ROJEVI njih. Tako ih i zovem - "rojevi nevidljivih insekata" koji bockaju i žare.

Ono što se osjeća i shvaća i čega se postaje svjesnim je da se biva očišćenim od tih stvari, da one nisu "vlastite", da ne pripadaju. Ali tu i tada - čovjek se nađe posve opkoljen njima, kao nekim ogromnim rojem tame koja ubada. Tu je vaša samosvjesnost i samosvjesnost "vlasnika" ili "punopravnog posjednika, boravišnika" u specifičnom odnosu - i tu leže temelji i razlozi za MNOGO, mnogo zbrka i konfuzija.
Također postajete svjesni da ste te komadiće i djeliće negdje vidjeli ili čuli, možda pročitali u nekom "glupom časopisu" ili čuli u prolazu tko zna gdje... Stvari dolete i nakače se iznutra i mi smo toga potpuno nesvjesni i često uopće nismo niti svjesno dopustili ulazak. Kao kad je radio ili TV uključen, program se vrti ali mi baš "aktivno" ni ne slušamo ni ne gledamo - svejedno se sve to pohrani duboko u memoriji. Ili hodamo ulicom i usput načujemo nekakvu raspravu ili se ljudi svađaju i vrijeđaju jedno drugo. Sve to se pohranjuje. I kada to što zovu šakti dođe svojoj kući - sve to leti van i uskovitla se - i nešto od svega toga dospije u fokus ili drito pred oči naše svijesti i pažnje. Dok se pepeo razgrađuje u muladhari...

Sekcija 1 - Bilješka 9

S ovim komešanjima žari i pepela na dnu... stvari su poludjele, loše stvari, loše misli, loše emocije, padovi raspoloženja, ljudi bi samo čekali u nekom kutu da započnu raspravu ili uvrede ili šta god, paranoja i ludilo su čučali u svakoj busiji. Pržuće malecne strelice su bile SVUGDJE. Nema mjesta za sakriti se.
Pokušaji da se ostane u miru...

I odjednom... gle, pustinja. Malecno čisto mjesto potpuno opkoljeno tim rojevima i mrtvim trnovitim žbunjem - sve predstavljajući rojeve mantisa sa sićušnim žalcima tih otkačenih i rascjepkanih misli. I svi oni pokušavaju doprijeti, gricnuti, bocniti. Ali u meni je bio mir koliko je to uopće moguće usred svega toga. Na kraju krajeva, tu je sad ta "moja mala čistina", u vidu te pustinjice - usred sve te opake opsade.


Teško je opisati što je uslijedilo. Citirat ću ovo: "Neka se ne uznemiruje vaše srce, neka se ne boji. Mir svoj dajem vam. Moj mir ja dajem vama, dajem vam - ne kao što daje svijet." I to je UPRAVO ono što se zbilo. I nije to bilo prvi put. Ali bilo je prvi put da vidim i Njegov dolazak skupa s tim. I Njegov dolazak je bio nalik silnom magnetnom pulsu koji se rasprostro svud naokolo. Senzacija je bila SILNA. Nije mi bila nit nova nit strana... već smo se bili sreli, godinama ranije...

Momentalno - svi rojevi i trnje jednostavno su IŠČEZLI, poništeni ovim pulsom mira i puls sam se zario duboko kroz potiljak - ima tamo jedna mala točka, mjesto za njega koje mi je znano još tamo davno iz '90tih kada je prvi puta obznanilo svoje postojanje. Mir je išao sve dublje i dublje praveći sebi put, tko zna koliko duboko. I u tom času bilo je posve jasno: da, upravo to je ono mjesto gdje bijah - to mjesto na zatiljku glave, ali zapravo unutri - u točnom onom momentu kad se "kundalini probudila" po prvi puta i izlila se u donji abdomen dok je plamen solara buktio požarom.

Tek desetak-petnaest sekundi poslije šakti je ušla i u sam solar. Ne, nije tek ušla - EKSPLODIRALA je tamo kao u nekakav "balon" i potpuno me obujmila, preko metra sa svake strane. Ne šalim se, posve me obujmila, obgrlila u sredini tog balona. A balon je imao granice preko metar i pol oko mene. Nije šala - prijatelj koji je u tom momentu hodao pored mene, bio je dotaknut njome i poslije je govorio kako osjeća nekakve čudne "napade ugode". Liječnici su mu rekli - da, išao je pitati liječnika šta mu se to zbiva! - rekli su mu da ima "povišene razine endorfina". Nikada neću saznati kako je bilo drugim ljudima tamo - jer sve se to zbivalo usred bijela dana na potpuno javnom mjestu s puno ljudi naokolo...

Moji pokušaji tijekom ta (prva) gotovo dva mjeseca da se vratim na to mjesto u glavi prema potiljku su bili maltene svakodnevni. I nadasve bezuspješni. I kad je On konačno sišao sa Svojim Mirom, moje uši su mogle gotovo čuti Njegov glas koji se obraćao mojim ranijim zaludnim i bezuspješnim pokušajima: "ovako se to radi!" - govorile su nečujne riječi. Bješe to samo bezglasna rečenica u mojoj glavi.... Došla je i spoznaja što je "štap" u rukama pastira i čemu služi...

Sekcija 1 - Bilješka 10

Rečeni doživljaj je rezultirao iskustvom sličnim onom tri godine prije njega. Ponovno potpuno usredišnjenje u srcu. Usredišnjenje koje je bilo potpuno pogubljeno onog momenta kad je šakti prsnula u svadhisthani...

I bez obzira na sve moje pokušaje, polagano i postupno skliznuće je bilo neminovno: kroz nižu anahatu, kroz manipuru, poput magneta skliznuh direktno na razinu bića swadhisthane. Dio mene je želio natrag gore odmah, istog časa, ali dio je uporno ponavljao: imaj povjerenja! Bilo je teško, ali uhvatih se za to povjerenje, uz opiranje gdje i kad se vidjelo da se treba opirati, neopiranje gdje i kad je bilo očigledno da bi otpor donio više štete nego koristi.

I nije dugo potrajalo, već isto veče onog dana kada je Mir došao, šakti se ponovno počela komešati i plamsati. Bože dragi, to bješe zadnje što mi je trebalo! Ne želim to! Nitko mene nije slušao, osobito ne šakti. (Hoćete li vjerovati ako vam kažem da se ista doslovce identificirala svojim imenom od samoga početka? Svojim Hindu imenom Bhairavi?). Osjećalo se da mi pristiže zdesna. Okrenuh se na drugu stranu. A tamo, gle, On, Njegovo Duhovno Prisustvo. Osjećalo se kao da drži Svoju ruku na mom čelu, jednu. Druga je bila na području mog srca. I najčudnija stvar se desila. Šakti nije opet eksplodirala širom otvarajući sve čakre na prednjem dijelu mog tijela, kao što je činila danima dotad. Iskustvo je započelo prsnućem u swadhisthani, ali u trenutku kad je Njegovo Prisustvo došlo i Njegova ruka dotakla moje tijelo - sve se promijenilo! Ostah bez daha - bukvalno ili figurativno, ne mogu reći. Energija je promijenila svoju kvalitetu! Ponovno je počela senzacija povlačenja u točki u glavi, a onda - malecna kaplja pred kalježnicom, još jedna malko višlje, još jedna još malko višlje... i konačno u glavi...


Tri godine prije ovog događaja, Bog (kojega ne znah) me uhvatio za kose na glavi - vrh glave ako ćemo u detalje, ne potiljak - i proveo me kroz vrlo čudno duhovno (ne astralno, već DUHOVNO) poprište. Na tom poprištu se vodio rat, bitka na "život i smrt"... moje duše.

Sekcija 1 - Bilješka 11

Tri godine prije opisanog kundalini iskustva, Bog (kojega ne poznavah) me uhvatio za kose na glavi i povukao me i provlačio kroz neko čudnovato duhovno (ne astralno, ništa slično, baš duhovno) poprište na kojemu se vodila nekakva bitka - bitka "na život i smrt" moje duše. Završih na tlu, u posvemašnjem porazu.

Netko ili nešto je pokušao polagati prava na moj život i čineći to otkrio na što zapravo cilja (odmah ću ukloniti svaku nedoumicu jer taj lik ne bješe nitko drugi do tzv. Manji Gardijan) .
Tražio je nešto na šta ja ne imah nikakav odgovor, ništa što je u mojoj moći. Je, pitah ga, otvoreno - u tom jednom momentu kad mi je postalo jasno da nemam više kud, da on neće nikud otići dok ne dobije šta hoće, u momentu "sve ili ništa" (prije ovo zadnje), u momentu kad mi je postalo jasno da će ovdje i s ovim završiti moja zemaljska priča. I pitah, lijepo, pristojno, doslovce: "što hoćeš od mene?"

Postoji razlog zašto je Isus rekao: ja sam vrata i NITKO NE MOŽE PRIĆI OCU OSIM KROZ MENE. Zapravo, meni te riječi u tom momentu nisu bile poznate. Mislim, nije biblija nikad bila na popisu knjiga za moja iščitavanja. Što mi je iz nje u sjećanju u tom času ostalo iz najranijeg djetinjstva i bakinih priča - ne mogu stvarno reći. Par generalija nekakvih i općeznanih izreka. Unatoč tomu, riječi su se počele formirati u mom umu kao same od sebe i shvatih da nešto, neki dio duboko u meni - dio kojega sam ja tek izraz nekakav, vjeran ili manje vjeran... ovisno o trenutku - ukazuje na Isusa krista kao odgovor na zahtjev tog "nevidljivog nekoga" kojeg prozvah "napadačem".

"Najprosvjetljenije" persone ovoga svijeta ne priznaju čak niti postojanje Boga, niti ikad tvrde da ikoga mogu odvesti igdje zapravo a kamoli Bogu, već oni samo "pokazuju neki put", "podučavaju nekakvu praksu". Neki istina, tvrde da imaju nekakve "moći" i neki među njima i dokazano ih imaju i koriste, za dobro ili zlo sad, druga priča.

Mene su uvjerili da je "Prosvjetljenje bez Boga" najbolje dostupno i bolje i više od tog nema, i "prosvjetljenje" ili čak "oslobođenje" je nešto dostupno ljudskom biću, ali Bog? što je to uopće? Šta te riječi znače? ... Kao što rekoh, obratio se na krivu adresu sa svojim htijenjem, zahtjevom - ali taj rezon moj nevidljivi napadač nije prihvaćao uopće. On je htio doći k Bogu KROZ MENE. Ne imah čak ni pojma što mu to znači ili bi trebalo značiti, ali nije mi se niti najmanje svidjelo kako je to zazvučalo... I rekoh mu, ima svoj put k Bogu pa nek izvoli ići njime. Naravno da to nije ono što je tražio. Stvarno, ono, kako nekome pokazati "Božji put"? Uostalom, kojeg Boga?

Mom "prosvjetljenom" ili čak "gnostičkom" tipu nekakvog "božanstva", bilo je to: svak to mora sam za sebe, svak je svoj vlastiti spasitelj, svoj vlastiti sudac i tako to (na nekoj razini). Tako mu i rekoh - nakon nekoliko uzaludnih pokušaja da stvar jednostavno zaobiđem (oko kere vrludanja) - Odgovor SAM, glavom i bradom, je došao. I dao je samoga sebe - jedini čestiti odgovor: Isus krist. KONAČNI i zapravo jedini ODGOVOR kao odgovor na pitanje puta koji vodi k Bogu.

I u tom istom času, trenutak spoznaje bješe sveobuhvatan: bitka je gotova. DOŠAO je MIR. Sišao, bolje rečeno, doslovce.

Sekcija 1 - Bilješka 12

Mir, potpuni mir se spustio poput deke, prostirke, plašta - odozgo. Spustio se na me, obavio me, prožeo - posvema. Nije to bila "tišina" (znah ja tišinu). Ne bješe to "nepomičnost" (znah ja nepomičnost). Ne bješe to ni "ništavilo" ni "praznina" (poznavah ja ništavilo/prazninu). Bješe ovo nešto sasvim drugo, a opet... Bješe to snažna senzacija nečega najnježnijeg i istovremeno najsnažnijeg što ne mogu nazvati nikako doli MIR. Spokoj. SILAN I MOĆNI MIR. I jedino što mogoh reći licu tog mira, kad se malko sabrah par trenutaka poslije i promatrajući spokojno nebesko plavetnilo iznad i drveće naokolo i samo stojeći tamo u potpunom miru: tako znači, nema se više šta činiti, bitka je gotova, jel to znači da ću sada mrijeti? I počeh iščekivati taj zadnji dah...


A onda, ONO se počelo događati. I ležim tamo tako očiju širom otvorenih, ali ne bjeh tamo. Nešto se počelo ulijevati u područje srca (timusa). Ulijevalo se i punilo, budilo, kretalo tako silno, tako moćno i otkrivajuće...

Ima samo jedan koncept meni znan i jedno ime za to što se ulijevalo i ispunjavalo i pokazivalo, otkrivalo: LJUBAV. Ali bješe to samo početak... Mogu pokušati opisati neopisivo, ali nema šanse da u ičije srce ili spoznajnost prenesem stvari doživljene i pojmljene, shvaćene. Ta ne može se ni plivanje upoznati čitanjem niti slušanjem opisa niti gledanjem slika. Jednostavno se morate smočiti!
Jer tu je i senzacija i realizacija i razumijevanje. Ultimativna satisfakcija, potpuna zadovoljnost nad onim što to dovršena ljudska sudbina i svrha jesu, bili su i bit će - predokus njen, skupa sa shvaćanjem i nepojmljivim objašnjenjem što to jest što "Bog čuva za one koji Ga ljube".


Njegova je ljubav toliko sveobuhvaćajuća da topi sve drugo i ona jedina ostaje. Još je i apostol rekao: ljubav nije što mi Njega zavolismo, već što je On prvi volio nas.
Za mene, malo šta je toliko stvarno kao ovo: Bog živi. Krist je živ. I upoznaje se u srcu.

Nitko osim Boga ne zna šta je u bilo čijem srcu. Vi sami nemate blagog pojma šta vam je u srcu! Ja nisam. Moja molitva - više za mene i meni potrebna, ali zaista reduntantna - je da On zna da je Krist tamo uvijek. Čak i onda kad ja na to zaboravim, što je i počesto.
Takvi smo... mi ljudi. Naše duše su vam poput dječjih, iskrene i otvorene u njegovom naručju.

A onda se, tri godine poslije, ta stvar koju zovu kundalini probudila... Moje ime za to je bilo VATRA. Ispit vatrom. Zašto? Čemu?
Bila je silna i nepopustljiva, pout gnjeva ili strasti - odbila je povući se i milimetar.

Na jednoj se razini osjeća kao da ste porinuti u neku vatrenu supstancu, kao da ste čaša i tu čašu je netko zaronio u rijeku i izvukao ju napunjenu. Ili kao da ste poput spužve gurnute u posudu punu vode, voda vas prožme i ispuni, spužva se izvuče van i voda nastavlja sukljati iz nje poput mlaza, bujice, poput kiše, onda poput kapljica, dok se ne iscijedi pukim žmikanjem (ostavljajući tek jedva primjetni sloj, molekularni "premaz" - vlažnosti.) A i ta voda nije prava voda, već nekakav kao plameni fluid. Fluid koji daje ugodu, radost i zadovoljstvo, i slađi je od meda, ali poslije - ostavlja za sobom puno tuge, meteža i previranja. I to je ono što zovem "sirovi kundalini".

Bilo bi vrlo lako jednostavno posve poludjeti od svega toga. Osjeća se čovjek izmanipuliranim - dotle da doslovce osjećate kao da vam se CIJELI SVEMIR ruga i ismijava. Pod nekom ultimativnom prinudom. Posve i potpuno van (vlastite) kontrole. Čvrsto uhvatiti to uže, slamku vjere, pouzdanja i trezveno samo! Bjehu to krijesnice u inače mrkloj džungli.


Prvih dana, povremeni grčevi i spazmi u abdomenu su bili toliko snažni da bi me diglo u sjedeći stav ravno iz horizontale bez upotrebe i jednog jedinog mišića za to. U času. Spazam bi me samo podigao u sjedeći položaj. Kao neki teleport. Ali ta faza nije dugo trajala. A i spazmi bi nastupili samo u momentu kad bi čakra prsnula. Jedno od tih momentalnih otvaranja je proizvelo spazam uz koji je došla misao: blokada je uklonjena, i shvaćanje: nekoliko kilograma manje. Vaga je potvrdila - provjereno: cijelih tri kilograma u trenutku - nesta. Malo bolja dijeta, ha?

Zastrašujuća su to zbivanja.

Za mene je (iako jest bilo par pokušaja "fantomske fizičke simptomatike") većina problema (tada) bila mentalne vrste: misli, ti komadići i djelići nisu jednostavno htjeli otići. Rojevi bi došli i nije bilo mjesta za mir. Čim bi se nazrelo njihovo dolaženje - a vjerujte mi, nazire se izdaleka - moje rješenje je bilo: begaj! uzmi bicikl i ajmo van. Djelovalo je, malko. Ali moment "revanša" se polako bližio...

Sekcija 1 - Bilješka 13

S mirom i oplemenjenjem ove energije - većina sjećanja na mučne misli i osjećaje su nestali i sami. Nije da je u pitanju nekakav zaborav, oblivion, već su te stvari jednostavno krajnje beznačajne i nebitne. Dakako da se sjećam svega, opće teme tih "rojeva", znam što su "govorili" i o čemu se tu radilo, čak i svoje vlastite misli i odgovore na sve to - ali sve je to potpuno bezmoćno, nebitno, nema nikakvog (stvarnog) efekta... Ali u svakom datom času njihove aktualizacije - vrtili su me, kako se kaže, kao beba zvečku. Unatoč tome, cijelo vrijeme je sve to bilo samo jednu malecnu trunku ispod mog "praga (krajnje) tolerancije". Svejedno, svaki put bi me iznova zapanjio INTENZITET kojim bi nasrnuli, tvrdoglavost kojom su ostajali tu i kojom su se nametali.
Sad, nikakva emocionalna veza nije ostala s njima svima; nikakvo mentalno značenje nije preostalo. Ama baš nikakvo. To vam je kao kad čistite kuću. Veliko spremanje. Ono što bacite - ne mislite baš nešto posebno o tome poslije. Kuća vam je sad čista, ne? A stvari za baciti ionako su smeće za vas. Ta to je bila i svrha što ste uopće krenuli s čišćenjem.

Samo tu - netko drugi obavlja čišćenje za vas! Zato je POVJERENJE najvažnija stvar. Prva stvar. "Predomisli se i vjeruj mi". Božja domena se približila.
U odgovor rojevima treba zauzeti čvrsti stav: "što je Bog očistio, to je čisto." Hvala, doviđenja. Je, lako je reći... (A zapravo i nije.) Sve će učiniti da vas razuvjere i ponovno se smjeste unutri... Ali, ako čovjek zna sve ovo, unatoč površinskom metežu, duboko u svom biću zna o čemu se tu radi... lakše je proći kroz sve ovo. Bezbolnije. I doživljaj koji bi mogao biti i za mnoge jest iznimno traumatičan - ovako ostaje bez ama baš ikakve traume.


Rečeno je, znamo, da se ne začudimo kad nas stigne "vatreni test", neki od njih, nekolicina od njih. Ali, kako mi možemo znati što to znači i podrazumijeva? Što sve Njegov Prinos efektuira... za svakog od nas osobno, ponaosob - posve individualno.
Svjedočiti svojim bićem onome - bar jednom djeliću onoga - što je Krist učinio za sve nas, za mene osobno, za TEBE - u stvarnosti koju gotovo uopće, ne ne "gotovo", UOPĆE! ne poznajemo.

On hodi s nama. I On poznaje put - On JESTE put. I duž cijelog puta pucaju vidici na sve strane... Ima stvari pored puta u koje možemo buljiti danima, godinama, cijeli život... U nekim drugim momentima, prolazimo kroz posvemašnju tamu. Tko poznaje put bolje od Puta samog?


Moram dodati da je moj prolazak kroz ove čudne dijelove puta potrajao. Nije prestao sa sublimacijom. Godinu dana poslije, stvari su se posve otele kontroli, kako kažu ljudi. Sve kapije pakla su se porušile i sto vragova se razletjelo naokolo. Nešto je došlo, poput razbojnika - u krađu, ako ne čak i da posve uništi što je u srcu. Onoga Tko je u srcu. Ali to je druga priča.
Sve što vam mogu reći je da je zmaj iznimno gnjevan. Vrlo vrlo iznimno...

Jedino što ću od nje prenijeti ovdje je da je njen završetak, moment IZLASKA iz mraka te besplodne pustinje stigao skoro šest godina poslije, u proljeće 2018. Nepogrešivo. Kroz RIJEČ danu Khalilu Gibranu: prošao si sa Mnom kroz jednu od Mojih pustinja. Neki su tijekom naših hodanja kroz nju otvarali svoja skloništa i davali nam hrane i vode i odmora. Neki drugi nisu. A opet... takve su pustinje... Znali smo to otpočetka, On nam je bio rekao. Ako ništa drugo, kad dosegnemo kraj te pustinje, uvijek ćeš moći bdjeti nad mišlju da si prehodao sa Mnom kroz jednu od mojih pustinja.

Neke stvari su zapisane jedino na pijesku...
I najmanji dašak briše ta slova.
A i munje i grmljavine...
Gromovi također imaju svoje mjesto.



Kraj Sekcije

_____
EDIT: ispravka krivog koda

Sekcija 2

Sekcija 2 - Bilješka 1

Davno prije nego što su ideje lucidnog sanjanja (LD) ili čak meditacije ušle u moje kognitivno područje, postojao je taj jedan doživljaj koji ću ovdje pokušati prenijeti.
U pitanju je nešto što zovem nekom vrstom Prisutnosti.
Može se prozvati i nekim drugim imenima koja bi možda bolje opisala neke od glavnih odlika, ali u široj ukupnosti ničim ne bi doprinijela neopisivosti i nepojmljivosti (čak bi možda odvela u krivom smjeru) za bilo koga tko nije svjestan postojanja ovoga niti se može prisjetiti nekog sličnog iskustva.

Za početak, recimo to ovako: tu je taj neki gotovo dodirljiv, gotovo kao fizički aspekt svega toga. On se može opisati izrazima (koji mogu naizgled biti u kontradikciji) - vjetrolik; kao vakuum; kao magnetni-puls (slično kao predodžba e-m pulsa u filmu Matrix na primjer, kada emp učini posve nedjelotvornim sve one "dronove"); kao voltažni - i u punini ničega i u ničemu do punini; posve neosjetno vibrira i trese - diše "negdje" kroz i iz dubine vašeg bića - a ipak je posvemašnja i krajnja "mir-nost" i nepomičnost; sveobuhvatna i sveprožimajuća sila, bilo kao malecna točka "ničega", spokojnosti; laserska zraka fokusirane sile mira ili rasprostrta deka istog; neopisiva sabranost i osjećaj nepojmljive usredišnjenosti - ispravnosti i uspravnosti; nečujni i nečujljivi zvuk sveobuhvatne vibracije posvemašnjeg muka; moć tišine; similativna sposobnost tišine... i nosi sa sobom i spoznaju i osjećaj potpune SVEMOĆI.

Svi dani "fizički" (ili energetski) opisi su kinestetički i bez ikakve vizualne komponente. Katkad bi se pojavila vizualna (svjetlosna) komponenta donoseći sa sobom istu spoznaju i osjećaj, ali bez kinestetičkih senzacija. Katkad opet, prisutan je nekakav zvuk, često tek kao preteča, ili nit koju pažnja mora popratiti da bi došla u isto opisano Prisustvo.

Ranije je upotrijebljena riječ: similativna i to na način: nešto similira sebe u nečemu drugome. Ovdje to znači da je bivanje prisutnim u i s Prisutnošću: kao da Prisustvo sebe samog similira u meni i ja (tijekom doživljaja) postajem "nalik Prisutnosti", i da nema ničega osim tog Prisustva od kojega ja nisam niti išta drukčije (tijekom iskustva) niti na bilo koji način "išta drugo doli ono"...

Stvar je u ovome: onog časa kad Prisustvo "dođe", vi, onakvi kakvima se znate - ono čega ste inače svjesni kad ste svjesni sebe - prestajete biti. I tijekom tih trenutaka prisutnosti Prisustva, i vi skupa s njim - prisutna je jedino SAMOSVIJEST PRISUSTVA i ničeg drugog. Prisutnost jedino jeste.

Sada neki među vama mogu nazrijeti zašto su neki ljudi to prozvali "ništavilom" - to je stoga što vi - NISTE, dok god je Prisutnost tu. Vi bivate posve utihnuli. Poput: "neka sva zemlja utihne pred Jahveom".

Da ne bude zabune i iznad rečeno odvedeno u neki sokak: ne gubi se svijest, nije u pitanju nikakav trans niti nekakvo "obuzimanje" nečim, ičim - vi, ono što uglavnom pod sobom podrazumijevamo postaje isključivo SVJESNOST tog Prisustva, pored toga što je svjesna sebe same (ti sebe) kao te svjesnosti. I mada se Prisustvo ni u jednom momentu ne identificira s tobom niti ti s njim...
Tu ću stati s detaljima...

Sekcija 2 - Bilješka 2

Javlja se pitanje: da li mi to "ništa" dolazi kao Prisutnost i dijeli (tu) svoju prirodu sa mnom? Ili postajem li (ili bivam li) ja kao ništa u Prisustvu (tog) nekog ili nečeg?
Da li je Prisutnost tišina ili ona utihnjuje mene? I - zašto bi? Da li je njena priroda da utihnjuje i similira negdje u meni sebe kao tamo skriveni muk? Da li je to Njena priroda ili je to tek moj rispons rezonantnog prepoznavanja iz dubine bića na Njeno Prisustvo.
A odgovor na sve ovo je - na jednoj razini puno bliskijoj POJMOVSTVU - na razini "raspakiranog zip fajla" (ako ćete ovo prihvatiti za neku analogiju, usporedbu sa zipanim, zapakiranim nečim) - zagonetniji od pitanja: nije "ništa", već "poništenje". Sveljubazna volja - paketić poništenja - koja (nešto) poništava samim svojim prisustvom i bićem i istovremeno ono što osta similira sa sobom samom.


Dopustite da sad ateriramo natrag i da malo zadrem u povijest zbivanja.
Ponekad, osobito kad je ovo Prisustvo po prvi puta došlo u moj život i godinama poslije - osjetilo bi se, doživjelo bi se jednostavno kao nekakva "točka". Točkica tog nekakvog ranije opisanog "ničega". Kažem "ničega" tek zato jer nije bilo u mom repertoaru nit riječi nit poimanja što bi to moglo biti uopće? Mogu to nazvati i "nešto", ali ništa od bilo kojeg znanog ili zamislivog nečega, ičega ni na koji način ne ukazuje na prirodu, značaj ili suštinu, pa ni supstancu Prisustva. I iako kažem ovdje "ništa", puno približnije bi bilo stvar postaviti upitno: "ta šta je to?!". Stvarno - "šta to jest"? Manna s nebesa. To znači izraz "manna": "što je (sad pa) to?"
Zbilo se samo od sebe. Nikakve vježbe, nikakve prakse - tek svakodnevica moja obična (ili već takva kakva jest, moj odnos s njom) i u jednom trenutku Prisustvo je došlo samo od sebe. U vidu "sveobuhvatne i sveprožimajuće" točkice - čiji se položaj mogao odrediti kao: negdje u mojoj glavi.

Već u prvom susretu, doživljaju Prisusutnosti, ona je obuzela cijelu moju svijest i pažnju u tom kratkom vremenu. Trajalo je nekoliko sekundi, potpuno uhvatilo moju pažnju, uzelo ju i nije bilo ničega osim nje. Iskreno, kad je sve prošlo, spopalo me posve ljudsko pitanje: šta ovo bi!? Dakako, već slijedeća misao je bila - trebam li otići liječniku da mi pregleda glavu i mozak? Kako je misao došla tako je i otišla. Cijeli doživljaj nije nosio sa sobom ni trunke straha - ama baš nikakvog. (I usput budi rečeno - sve je u redu s mojim mozgom.)

Nekoliko tjedana poslije, posve novi životni put se rasprostro preda mnom: prethodno su tu bila povremena čitanja nekih stvari, o paranormalnom, nadnaravnom, meditaciji, yogi i sličnim stvarima... Bila su to samo čitanja, čituckanja i ništa drugo. Ali u ovom momentu mog života, namjera ili tijek bjehu sasvim jasni: SADA je vrijeme za početak prakticiranja, doživjeti te stvari o kojima su pisci govorili i pisali. Do tog momenta sve su bila samo čitanja, bez realnosti u mom životu, bez doživljenog ičega od svega toga, samo intelektualni koncepti - solidno shvaćeni iako poprilično rascjepkani i nepovezani ni sa čim u životu. Nije ni bilo bitno dotad. Nije niti postojao nikakav stvarni "poticaj" da se išta tu počne "probavati". Nije mi ni bio bitan. Bilo mi je dovoljno čitati i učiti o tim stvarima, o tome da postoje. Znam da postoje i džungle, i pustinje, i leopardi, i rudnici...

Iako se sjećam nekih vrlo ranih iskustava tijekom djetinjstva (oko pete godine) i koja su bila potpuno spontana, tek nakon ovog "iskustva-točke" došao je i prvi pravi (svjesno-inducirani) - "tehnički" - lucidni san. Začas je došao i prvi "plod prvih prakticiranja meditacije" u vidu budnosti-u-snu-bez-snova (drugim riječima: spavanju) ili to zovu i "iskustvo praznine". Nigdje tu nije bilo mog Prisustva. Totalno različiti doživljaji. Ono što ovdje nazivam Prisutnošću je jedno i ovo drugo iz meditativnog iskustva "praznine" ili Sunyate nešto posve drugo i drukčije.

Namjera mi je ovdje podrobnije opisati ovu Prisutnost, primarno s energetske odnosno kinestetičke točke gledišta uz pokoju drugu pride... Za mene su ova iskustva bila potpuno SPONTANA i POSVE PRIRODNA. Jednostavno dio mog života i povremeno - svakodnevice. Tamo gdje i ono što nije bilo spontano i samo od sebe - navest ću tijekom koje prakse se pojavilo i kako je došlo do toga.

Sekcija 2 - Bilješka 3

Čudna stvar se desila - bilo je to tijekom prvih mjeseci 1998.
Prvi puta je bilo ovako: odjednom osjećam nešto negdje usred moje glave. Nikad se čudnija stvar nije dogodila. Usred posve budnog dana, činim svoje svakodnevne obaveze - i usred svega toga - bum-tras: zaustavi me i dovede u potpuni stop.

Ovako je to bilo: odjednom i iz čista mira osjetim kao da je nešto "krcnulo" bez ikakvog zvuka. Nosilo je sa sobom spoznaju ili ideju kao da je nešto došlo nekud "odozgo" - kroz nekakvo duboko unutra ili neko onkraj - i počelo prodirati drito iz tog ničega ili tko-zna-otkud. Tu je ta točka kontakta, kao nekakva infinitezimalna točkica koja dolazi kao sa zrakom same sebe i istovremeno jest u mojoj glavi, iza i prema gore... Trajalo je tri-četiri sekunde. Zaustavih dah u zapanjenosti. Sve se zbiva usred bijela dana, na javnom mjestu, tijekom nekakvog nezanimljivog događaja. I onda, odjednom - desi se ta stvar. Bez ikakve druge senzacije, ničega popratnoga - ni fizički, ni misleno, ni osjećajno - ni na jednoj razini ili aspektu mene meni znanom.

Bila je tu ta nekakva senzacija neke vrste zračnog ili bezračnog pritiska na točku. Gotovo kao da je nešto u mojoj glavi bilo pritisnuto bez ikakve buke i istovremeno otpušteno, razdvojeno. I onda se to osjetilo kao da je ostalo tamo u toj malecnoj pukotinici koju je za sebe načinilo. To "nešto" bi se moglo opisati i kao "ništa". Na neki način. Bio je tu prisutan taj neki gotovo "magnetni" i moćni osjećaj u svemu tome. Nešto... je tu. Na neki neopisiv način, donijelo je sa sobom jedan potpuni i krajnji smiraj, smirenost i mir. Zaustavilo me usred koraka. Posvema. Stani, stoj! Ni u predvorje mašte nije mi moglo ući da tako šta uopće i postoji, a kamoli da je tako šta ljudskom biću dostupno za doživjeti, iskusiti.

Čim je zgoda prestala i prošla, ništa nije ostavila za sobom osim jasnog sjećanja da se dogodila. Nije tu bilo ama baš nikakve "prisile" ni za šta. Nikakvog poticaja da se učini ili osjeti ili misli ovo ili ono, bilo što. Tako i ja ostah, u miru - sa sobom, sa svijetom, sa svime. Ali sjećanje na sve to, taj efekt, te neobjašnjive "prisutnosti"... ostajalo je sa mnom... u pozadini... uvijek.

Taj doživljaj popraćen krajnjom i potpuno ufokusiranom samom od sebe tišinom uma, svijesti, pažnje, cijeloga bića... pokazalo se... da to bješe samo prvi susret... Svaki slijedeći put, s vremena na vrijeme, nešto slično bi se dogodilo i nikad nije bilo nikakvih niti osobitih niti određenih bilo misli bilo osjećaja bilo reakcija bilo događaja bilo ičega što bi se moglo s tim povezati. Ništa osobito nije prethodilo, niti bi išta spektakularno uslijedilo. Ništa iz mog svakodnevnog života ili zbivanja ili psiholoških stvari ili ideja, snova, doživljaja - bilo običnih bilo neobičnih - ništa što bi se moglo kognitivno povezati s tim događajem ili događajima na bilo koji način. Kako uopće povezati išta što se odvijalo tijekom mjeseci koji bi uslijedili, ili čak godina ili više ili puno kasnije u životu, ako u vrijeme zbivanja događaja nije bilo ničega što bi na bilo koji način ukazivalo na išta... Nema, nije bilo niti jedne jedine misli u tim bezvučnim "implozivnim" krckanjima.

Možda jedino u retrospektivi cjelovitosti blagih - posve voljnih i prirodnih smjernica, navigavanja putanje ili orijentacije u životu i cijelom biću jednako kao i uvidima, razumijevanjima - što god ta "cijelost" u bilo kojem datom momentu mogla biti. . .

Sekcija 2 - Bilješka 4

Rad na svojoj "svijesti" ni na koji način ne implicira potrebu bilo kakve duhovnosti. Jednostavna istina. Ali ne toliko očita. Ako temelj ili baza nije duhovan, neće biti niti plod. Čak i kundalini može biti duhovan. I ne mora. Meditacija može biti duhovna ili puka "mentalna kontrola" ili psihološka svjesnost unutarnjih djelovanja. Neki čak mogu popadati i u "verbalna sanjanja" koja nazivaju transevima; drugi mogu vidjeti "slike", scene ili vizije, treći mogu odletjeti poput projektila kao u astralnoj projekciji ili ući u lucidni san. Ima i onih koji bi se usudili upotrijebiti sve to za upitne svrhe.

Pored svega toga: za duhovnu osobu sve može biti duhovno. Čak i okopavanje vrta ili pranje posuđa. Sve bi moglo ovisiti o osobnom, individualnom pristupu i/ili karakteru i/ili općem stavu u životu i prema svemu i bilo čemu. U tom slučaju - ništa nije ni na koji način inherentno u meditaciji samoj, niti u bilo kojoj drugoj praksi ili činu ili bilo kojem radu ili stvari.

S druge strane - ako nije tamo od početka, u počecima ili dovršenosti, kako bi išta ikad moglo biti smatrano uopće duhovnim? Mora biti da je duhovnost ičega uvijek skrivena unutri negdje... između redova, ili u fusnotama. Ili oko promatrača mora biti inherentni dio svega toga... još uvijek neprepoznato.

Sekcija 2 - Bilješka 5

Ne mogu reći da li je moje prvo iskustvo slijedeće godine (1999), ono već spomenute sunyate - (inicijalnog) svjesnog bivanja u praznini sna bez snova na ikoji način povezano s nečujnim pucketom ničega u mojoj glavi. Jedino, opisani "ishod" (meditativnih) vježbi disanja za mene je bio prilično brz. Osim toga, gledajući unazad, mogu uočiti postepeno ali sigurno gubljenje interesa za neke stvari (gledišta, ideje, smatranja) i zadobijanje interesa kad su u pitanju neke druge stvari. I ne samo unazad, to jest bilo uočeno u samom momentu bifurkacije. Tako se moj život odvija... Ja za drukčije niti ne znam - ne u mom izvornom i meni inherentnom doživljaju življenja. Mada, dakako da su mi poznate i drukčije priče i drukčija svjedočanstva drugih ljudi. Pa i u mjeri u kojoj su ponekad upravo u onim razdjelnim točkama, križanjima neodabranih opcija...


Ovo rečeno iskustvo bivanja u praznini tijekom pranayame se za mene zbilo tijekom tog prvog kratkog tjedna pranajamičkog rada - vrijedno, disciplinirano svako veče. I te večeri stvar se završila "onkraj daha", s budnošću u tom nekom praznom prostranstvu dok je moje tijelo spavalo blaženim snom. Neki to danas nazivaju i "delta-budnošću"... Dugo vremena poslije je i to iskustvo bilo dio mene i moj svakodnevni "kompanjon". Sve u svemu, ništa spektakularno tu. Samo malko neobično i "odvojeno". Po 3d toga - nema ništa, to je void, jedan od mnogih void-ova... Pograničnih zona...


Do kraja te 1998, razvilo se i zanimanje za zadržavanje svjesnosti tijekom upadanja u san, ono - zaspivanja. Kažu da se tako može ući u lucidno sanjanje. Isto vrlo brzo, nakon nekolicine dana je stiglo buđenje unutar jednog sna koji je uspješno iako "napol-svjesno" pretvoren u potpuno lucidan. Nađoh se u jurnjavi nekakvim tunelom. Meni je to bilo to: dokaz i potvrda da su te stvari - lucidni snovi i astralne projekcije - stvarnost. Nisu izmišljotine niti zamišljanja. O ne: - stvarnost! Za mene je to bilo dostatno, ta spoznaja. Tijekom tog razdoblja bilo je i podosta "vizija" kojima se može svjedočiti pri dubokom opuštanju ili pri procesu zaspivanja. Meni nikad nije bio problem održati svijest i budnost tu... S druge strane, moje bivanje prve preko četiri decenije života niti nije bilo posve i tek djelomično u onome "tu" većine ljude. Za mene su ove stvari uvijek bile više tu nego ovo svakidašnje "tu".

Tijekom nekog perioda godina intenzivirala su se iskustva jurnjave kroz tunelčiće i viđenja iskri i boja. Za mene je to izazivalo daške sentimentalnosti, jer se sjećam tih (spontanih) izleta još od najranijih dana, kao malo dijete. I sve se to opet intenziviralo nakon susreta sa Prisutnošću, a prije spomenutog kratkotrajnog intenziva pranajamičkog rada.

Prisutnost je moj put. Nikada moj put nije bio bilo koja od tih tehnika, vježbi, što god. Idem tamo gdje me Prisutnost vodi i dokle me vodi. Čak i prije nego što mi se pokazala, otkrila, ona je bila tu.


Ništa od toga nije bilo tema nikakvih dubokih promišljanja, ništa u Prisustvu nije zahtijevalo da mu se posvećuje više pažnje nego onda kad dođe... a poslije se pokazalo u varijacijama i varijacima. Nije me mučilo što ne znam što je to. Nije Ga mučilo što je mene obuzeo zaborav i ne znam što je niti tko, ako itko, to jest. Jedna od kasnijih varijacija pojave Prisustva opisana je već ranije u Sekciji 1, onaj osjećaj "povlačenja" u potiljnoj točki u glavi - i njegov posvemašnji silazak.

Prisustvo bi dolazilo, i odlazilo, bivajući kratkotrajno i samo. I meni ostavljajući upitnik u glavi, svaki put isti: šta to bi!? Ma na?
Upitnik nije zahtijevao odgovor ni od koga tamo vani. Prisustvo će se samo identificirati, u svoje vrijeme...

Sekcija 2 - Bilješka 6

Prva dramatično svjesna i direktna poveznica s iskustvom Prisutnosti (točke) otkrila se u mom iskustvu iz ljeta 2008., također kratko predočeno u Sekciji 1, ono, prekretnica, totalni obrat, kataklizma - harisma. Kada upoznate Boga licem u lice, tada to nije ništa do kataklizma za sva vaša prethodna premudra snatrenja. Da, tu je Prisutnost došla prekrivši me posve, poput nevidljive i nepomljive deke Prisustva, odozgor. I ništa više nije bilo isto. Svijet se rodio iznova, ili ja.

Spontano, naglo i iznenadno kundalini iskustvo tri godine poslije (2011) ponovno je donijelo neporecivu potvrdu: vezu sa Prisustvom. U svakom slučaju, potvrdu dostatnu za moje pojmove i poimanja. Ali na vrlo indirektan i čudnovat način. Pojava ovog iskustva u mom životu nakon 2008, za mene je bila - smlavljujuća, u najmanju ruku. Totalno me iznenadila njegova pojava, eksplozije katarzi su ekstremizirale i teleportiravale me iz ekstaze u očaj, iz očaja u ekstazu... Poput marionete nekakvog svemirskog šaljivdžije...

Što se samog kundalini tiče, značaj je u ovome: kundalini ne počinje u dnu kralježnice uopće, već s i u i kroz tu točku, točku u GLAVI. Tu počinje i tu završava.
Sve ostalo se može odviti ovako ili onako, ima prekonekoliko, na desetine različitih varijacija "sredine" kundalini iskustva i prekonekoliko različitih "putanja" kojima se stvar može odviti. Početak i kraj su UVIJEK identični - iako, nažalost, i prečesto neprepoznati .


Važnost Prisustva, ove "točke u glavi" je neporeciva. Zanimljivo je uočiti da postoji nekolicina različitih formi probuđene kundalini. Energetski gledano, sve one imaju potpuno različite teksture, različite okuse, nijanse, različito sve. Ne znam... To je poput "duginih boja" čini se... Ako netko zna otkud one, naime. I sedam plamenih duhova...

Godinama kasnije naletjeh na ovaj tradicionalni pogled:
"Kundalini Šakti neprekidno teži postignuću trajnog iskustva Jedinjenja tako što se podiže do Bindua, vrhunca na kojemu može boraviti u sjedinjenosti sa Čistom Sviješću (Šiva). Za njen uspon postoji šest ruta, Šakti nadija, kroz koje se ona u stanju podići. Šakti nadiji su: Šušumna, Vađra, Ćitrini, Brahma, Sarasvati i Lakšmi."

Isti je izvor predstavio i preko nekoliko znanih tipova "podizanja". Meni su iskustveno znana nekolicina od navedenih. Zato i navodim citat kao validan. Ali i nekolicina posve nespomenutih - ako ta uopće i bijehu vezana uz kundalini...
Uglavnom, isti izvor je naveo da šakti može "neko vrijeme provesti" u bilo kojoj točki (da nastavimo služiti se fiziološkim-anatomskim lokacijama). To bi moglo objasniti različite "teksture" kundalini... i različitih mjesta...

Sekcija 2 - Bilješka 7

Koincidentalno ili sinkronicitetno, ranije u ljeto iste spomenute 2008. započeo je i jedan moj rad sa snovima, jedna vrlo specifična i neobična metoda. Odmah mi je legla. Vrlo brzo, zapravo gotovo odmah se dogodilo, već tijekom tog proljeća-ljeta upravo ono što se i trebalo desiti: sjećanja starih snova, snova odsanjanih tijekom života, čak i zaboravljenih i nikad ranije prisjećenih. Ovo iskustvo je bilo, u najmanju ruku - preplavljujuće. Cijela ta obuhvatnost prisjećanja je bila zapanjujuća, iako ne i neočekivana (jer je navedena kao efekt), ali svejedno, ne događa se često da "navedeni efekti" bilo koje prakse zaista istoj i uslijede. Doživjeti to je posve drukčije nego pročitati što bi trebalo uslijediti. Snovi su dolazili kao u "lančićima"... katkad preklapajući se jedni preko drugih... ali zadržavajući vlastitu distinktivnost. Ništa zaista nije izgubljeno, i zaborav je tek čuvar...

Vrlo neobično za doživjeti. Znate, malo mi znamo šta je ljudskom biću moguće i dostupno... U preko nekoliko navrata bi sjećanja različitih snova došla nadirući istovremeno, bilo je to poput cunamija iz vansvjesti koji prska u svjesnost. Ova iskustva su zapravo bila potpuno radosna i "energizirajuća" - doslovce. U svom simboličnom (ili metaforičnom, pa i energetskom i još pokojem) smislu - ovi događaji su bili preteče onoga što će uskoro uslijediti prije nego se to ljeto završilo.



Ima li ikakve i kakva bi mogla biti veza između ovih iznad doživljaja / događaja i one "točke" u glavi?

U ovoj fazi zbivanja ništa osobito se nije događalo vezano baš uz tu točku. Ništa što bi privuklo moju pažnju na nju. Međutim, tijekom slijedeće faze tog rada sa snovima nekoliko godina poslije, u proljeće 2011 - posve intuitivno mi je došlo što i kako činiti, izgledalo je kao potpuno prirodni slijed aktivnosti i tek poslije, nakon pažljivijeg iščitavanja radnog materijala otkrilo se da je upravo TO (i ne samo to) i bilo "skriveno između redaka i terminologije". I točka u glavi je "implodirala". Zapravo, bilo je kao da se "proširila" i cijela ona linija što dijeli dvije polutke mozga - dvije pažnje - dobila je na važnosti. Prestala je biti djelidbena i postala spojna linija. Istina, na svega nekoliko (dugih) trenutaka...
MANNA!? - šta je sad pa TO!?

Snovite scene u ovoj drugoj fazi nisu toliko preplavile fokus svijesti kao što se zbivalo u prvoj (2008) fazi s vrlo ugodnim i radosnim energiziranjima, fazi koja je i sama završila ili kulminirala "ruđenjem zore u srcu". Povezano ili ne, uzročnost, sinkronicitet ili puka koincidencija...


Zapravo, nije to bilo baš prvi put ili bolje rečeno, postojala je preteča, predokus. Prvi doživljaj nečeg sličnog zbio se ranije, 2005. Bila je to nekakva snažna senzacija i poimanje neke vrste zlatnobijele svjetlosti u obliku zvijezde koja se protegla u nevidljivu ali kinestetičku pojavnost iz područja srca (kad kažem područje srca, mislim na područje timusa). Zvijezda je sa sobom bila donijela tako blag i nježan osjećaj i cijela se ta senzacija proširila cijelim mojim bićem.

Ono "svitanje" 2008. bilo je kao neka vrsta kulminacije i dovršenja jednog puno kompleksnijeg iskustva koje je bilo trajalo nekoliko dana. Tek nekoliko minuta prije "svitanja" prethodila je samo ta velika deka, prostirka MIRA, smirenosti i dovršenosti, deka (od) iste "(s)tvari", supstance, suštine, od iste prirode od koje je i ona već spomenuta ranija implozija točke u glavi. Samo ovaj puta je sa sobom nosila i puno razumijevanje i spoznaju (po prvi puta!) onoga što je to bilo i što to jest. Opisujem vam sve to više energetski, energo-fizički - onako kako se osjećalo i osjeća, koje senzacije donosi. Tko zna, možda i da prepoznate ako vam se desi i ne ustrašite se. Čak i ako bude retrospektivno i već vam se zbilo... Uglavnom, ta kao deka, nevidljiva pokrivka je došla (kao) odozgo i prekrila me i prožela posvema. Uronjenost...

Međutim, ovdje nije bilo nikakve realizacije kundalini, ništa niti slično, ni na kraj pameti. Nije također postojala niti ikakva kognitivna poveznica s bilo kakvim sanjanjima niti svjetovima sanjača. Ovo je nešto potpuno, potpuno drugo i drukčije. I stvarno, realizacija stvarnosti, Stvarnosti koju je moguće prozvati jedino duhovnom, stvarnoća punine svrhovitosti, ljubazne i uvažavajuće svrhovitosti svega, svih, svakog od nas ponaosob.

Novo dolazi. Staro je trebalo odbaciti. A to je za mene bio problem. Dočekati novi balans ovdje je vrlo nalik učenju bebe da prohoda, učenju da govori. Ali ja ne bjeh beba već odraslo ljudsko biće s gomilom egzistencijalnih nebula, kao i većina vas. Rastrzanost je ovdje rezultat "interakcije s okruženjem" koje u društvu u kojemu živim(o) niti najmanje ne podržava doživljavanje ovih stvari. Možda je tako i bolje, unatoč svemu... bar nije bilo "presretača i skretnica" koji bi sve ovo odvodili na svoj mlin.

Sekcija 2 - Bilješka 8

NAPOMENA ČITATELJU: Imajte u vidu, molim vas, da mi je nemoguće prenijeti sve i svaki detalj... osobito ne sva iskustva. Ova koja jesu opisana - primite ih s oprezom. Uvijek je mjesecima ili godinama prije bilo nekih drugih koji su prethodili, neki drugi su slijedili godinama poslije... I jedino u momentu doživljavanja samog otkrila bi se veza s nekim od ranijih događaja.


Još se jedna stvar zbila: rad sa snovima iz 2011, ona druga faza... bila je drukčija od prethodne iz proljeća 2008. Snovita realnost je ovaj drugi put potpuno prodrla u i preuzela moju budnu svjesnost, na nekoliko sekundi - što je, usput budi rečeno, JAKO DUGO za ovu vrstu doživljaja. Rezultat toga je bio nekakav kao produljeni efekt reverberacija nje same koji je trajao mjesecima poslije.

Ovo spajanje (sna i jave) je imalo nekakvo magnetno ozračje upravo na onoj ranije spomenutoj točki u glavi. Ali ono što u magnetima odbija, ovdje se naprotiv UJEDINILO, spojilo u nekoj vrsti implozije. Potom se sve smirilo. Naš doživljaj jave ispada tek čvršće ustabiljen doživljaj sanjanja, ustabiljen ili gonjen onim neosjetnim vjetrovima što pušu od iz one strane nedovidnica...

:

Valna funkcija će kolabirati onog časa kad iz imaginarnog prostora prijeđe u realni prostor.

Točka prijelaza imaginarnog prostora u realni prostor se zove prevedeno bukvalno s engleskog "TOČKA IŠČEZNUĆA" (nedovidnica). Točka iščeznuća je također i točka uvođenja u realnu pojavnost U PERSPEKTIVI - time u perspektivu i u percepciju, proporciju. Djeluje dvostrano, recimo poput kapija ili PORTALA. Ili Obzora Događaja - event horizon. Tako je to OBZORNICA - cijeli obzor skupljen u jednu točku, pa drugu, sve odreda jedna do druge "zamišljene" točke u kojima sve u perspektivi konačno "nestane" kao u crnoj rupi.

Da li je PERSPEKTIVA = SVIJEST/SVJESNOST?
Da li je PERCEPCIJA = IMAGINACIJA?
Ili ćemo ukrižati?
Ovo bi mogla biti važna pitanja, ali još je važnije NE ODVODITI PREDALEKO potencijal implikacija. Jer vrlo lako se Točka Obzornica može kao čarobnim štapićem pretvoriti u ĆORSOKAK. Naime, izjednačavanje rečenih koncepata postoji samo S ONE STRANE Obzora Događaja, Točke Iščeznuća. Ili ako ćete - do momenta prolaska kroz nju. Ili ako ćete - SAMO I JEDINO SAMO U SAMOJ TOČKI, na način da se tu događa "KONVERZIJA". Sve ostalo je "zamišljajna inverzija". Na određeni način živimo u INVERZUMU koji je zaista KONVERZUM. Lol, malo iznenađenja za uspavanog čitatelja.

Međutim, ima i kvaka jer svaka vrata imaju kvaku, pa i bravu a i ključanicu. Dakako i ključ.
Točka iščeznuća je (bar) DUALNA. Ona REALNO postoji tamo negdje vani, jest da se može micati i miče se, može se kretati - ovisno o. Iako se kaže da je ona "zamišljena", njeno REALNO postojanje je PERCEBILNO. I ni na koji način nije zamišljeno, ono je PERCEBILNO. Dostatno je stati među tračnice - i vidiš svojim očima. To se zove realno, kao što vidiš i tračnice i stabla pored njih. Jednako tako vidiš i Točku Iščeznuća u kojoj konvergiraju dvije paralelne ravne linije. Da, to je BESKONAČNOST u kojoj se dvije paralelne linije sijeku ili spajaju.

Njeno IMAGINARNO postojanje, postojanje "s one strane", postojanje gledano iz i od "prijeko" u imaginarnom prostoru NIJE tamo vani. Ono je "tu unutri" - u konvergenciji perceptivnog senzora kojeg imamo i ZAMIŠLJAJNOSTI, IMAGINARNOSTI naše spoznajnosti.

Svijest/svjesnost ili SPOZNAJNOST je (zasad) dvostruka: njene dvije komponente bivajući:
a) percepcija koja je realna zbilja
b) zamišljajnost koja je imaginarna zbilja.
To mu dođe kao prva i druga pažnja.

Mi u zamišljanju možemo "percipirati". Mi u percipiranju možemo imaginirati.
Jedno je statika, drugo dinamika.
Jedno je "čestica", drugo je "val".
Jedno je kolaps, drugo funkcija. I neprekidno inverziraju.

:

No, dosta s tim . Slijedeći put se čujemo s... odmornijim temama.

U nastavku: Krijes - Između čekića i nakovnja

Razmještaj


Legen: Ogledam se


Život je jedan.
Um je jedan. Um koji imaš je samo jedan. Nisu dva, niti tri niti bilo koji drugi broj - samo jedan. Imaš samo jedan um. Ili ulaz, pristupnu... ne, neću komplicirati. Imaš samo jedan um.

Negdje... u priči... um je uspoređen s vrtom. Imaš taj vrt na čijem ulazu stoji natpis: um. Taj vrt je tvoj, taj um je tvoj. Samo tvoj. Zemlja je u njemu plodna, uvijek samo plodna jer to je zemlja životnica. Sve što zasadiš i zasiješ u njemu, raste, cvjeta, rađa kakofonijom boja i oblika. Samo to. Samo to i ništa drugo.

Samo ono što ti sam zasadiš i zasiješ u njemu raste. Nitko drugi nema pristup tvome vrtu - osim onaj koga sam u njega uvedeš.

Zemlja je u njemu plodna i zaista sve što se zasadi i zasije - izrast će. Sve. Izrast će samo, kao samo od sebe.

Ima i kvaka. Zapravo, nekoliko njih.
Jedna kvaka na kapijama je već opisana, možemo ju nazvati: tvoj izbor. Tvoj je izbor što ćeš uvesti, zasijati ili zasaditi u svoj vrt. Samo svoj!
I to je jedina kvaka.
Ostale kvake su lažnjaci.