Do informacija o letećim tanjurima, o suptilnim energijama, o stolovima koji lebde, o tragovima u žitu, o parapsihologiji, telepatiji, telekinezi ali i temama iz "prave" znanosti, o fizici, o Ajnštajnu, o Jungu, o Nitcheu, dolazila sam preko mog starijeg brata, koji je inače bio lumen u školi, i stalno nešto čitao i donosio literaturu, i često mi o tome pričao . On je puno stariji od mene, a te priče su počele kad sam imala desetak godina. Jest da sam bila napredno dijete ali mislim da je moj brat mislio da sam još naprednija nego sam stvarno bila. Možda mi je pričao i zato jer ga drugi nisu htjeli čuti, jer su te teme većini ljudi tada bile još dalje i zamršenije nego što su sada. Govorim o sedamdestima prošlog stoljeća..Svi smo pratili misije Apola, rat u Vijetnamu je još trajao...Tada je Daeniken tek bio objavio svoje knjige, Ratovi zvijezda su se čitali kao knjige SF, a na TV-u se vrtila prva serija Zvjezdanih staza u kojoj su se teleportirali i tek su bili smislili warp pogon. Izlazio je časopis Vikend s temama o vidovitim ženama i tragovima u žitu, te časopis Galaksija s temama sličnim kao ovaj forum, naučnima i s ruba nauke, naravno, u skladu s onim vremenom. Sve se to tada meni sviđalo i osjećala sam divljenje i strahopoštovanje prema tim misterijima. Sve sam prihvaćala kao zdravo-gotovo, i imala neki nejasan osjećaj da ću jednog dana to malo bolje proučiti, da tu još nečeg ima, ali, tada sam se morala baviti domaćom lektirom i svim i svačim. Ne znam tko mi je usadio ideju da je sve moguće, i da se sve može, da li brat i roditelji. Smatram da je bitan takav stav. Ideja da ti to možeš i smiješ isprobati o čemu god da se radilo. Tako su moji roditelji shvatili da ja s devet godina vozim auto, upalim ga i premjestim na drugi parking ali su pustili sve dok nisam pretjerala, pa su tek onda uskočili u priču. Tata me naučio raditi sve što je smatrao da bih ja mogla. Mijenjati osigurače, piliti drva, bušiti bušilicom, a mama me naučila plesti, šiti, kuhati, podizati novac s knjižice u pošti, sve to do sedmog razreda. Zato mi nisu bile zanimljive dječje igračke. Lutke su bile za ukras i s njima su se igrale male djevojčice, ja ne. Ja sam se igrala za ozbiljno. ( Zato sam valjda ostala djetinjasta... ) Nevolja je bila u tome što mi se majka teško razboljela kad sam ja bila stara desetak godina, i tu smo se svi zajedno borili i izborili. Ja sam htjela biti od koristi pa am potiskivala svoje emocije, progutala ogromnu količinu suza, straha, tuge i brige. Tada sam prvi put imala problema s glavoboljama i vidom. Od straha. Imala sam stare bake kojima je trebalo pomagati o mene je to dopalo pošto sam bia najmlađa ali ja to nikad nisam osjećala kao teret. Voljela sam svoje bake. Moja majka je prebrodila opaku bolest, što je meni tada bilo kao normalno, nije si ni pomišljalo da bi moglo biti drugačije. A ja sam svoj dio odradila, da ne gnjavim roditelje koji su imali svojih briga oko kemoterapija, zračenja, operacija, gradnje kuće, ja sam se trudila biti savršena, što su oni primjećivali ali nisu baš previše hvalili jer to se očekivalo, nije se ni pomišljalo da bi to moglo biti drugačije, a i zato jer se u mom kraju pohvala smatra jako lošom. Kod nas je običaj u narodu da nitko sebe ne hvali i ne hvali svoje. Da ga ne urekne. I da mu to sve ne propadne. A kad te netko drugi pohvali, prvo na što moraš pomisliti je basna o gavranu i lisici. Zato u mom narodu nema pohvala ni u kom smjeru, ovamo da ne urekneš a onamo da ne misle da laskaš s namjerom da prevariš. Moj stari je bio jako vjeran narodnim običajima. Iako me nisu hvalili i posebno slavili, ja sam se svjedeno sjećala važno, bitno, voljeno. Znala sam da su roditelji bili ponosni na mene. Bila sam među najboljim učenicima u generaciji, bavila sam se sportom, svirala, pjevala, recitirala, kemijala, stalno seu me za nešto predlagali i birali, stalno sam bila angažirana. I domaćinski i praktični poslovi išli su mi "kao velikoj". Braća, njihove žene i djeca, sa svima sam bila u toplim odnosima, svi su me voljeli a i ja sam njih silno voljela. Imala sam širok krug prijatelja i imala sam osjećaj da me vole i ja sa voljela njih. U svemu čega sam se dotaknula imala sam velike uspjehe i ni za što se nisam morala posebno mučiti. Sve je dolazilo kao da je samo od sebe padalo s neba.
Sve do jednog dana ....
_________________ Bitno je očima nevidljivo
|