Predavanje 4 Berlin, 19 svibnja 1905
Isti element koji je rodio egoizam, ljubav koja je sebična, sada rađa novi osjećaj, daleko iznad svega što je upetljano u fizičku sferu. Mudrost se povlači da bi porodila ljubav iz onih elemenata koji su još čedni i nevini. Ta ljubav je Krist, kršćanski princip. Nesebična ljubav suprotstavljena sebičnoj ljubavi, to je veliki proces evolucije koji se mora odviti kroz misteriozni involucijski proces smrti, uništenje fizičke materije. Kontrast života i smrti ocrtan je od Wagnera jasnim konturama.
Drvo križa simbolizira život koji je uvenuo, i na križu visi novi vječni život koji će donijeti novu epohu.
Novi duhovni život proizlazi iz Sumraka bogova. Težnja Richarda Wagnera, da u prvi plan stavi princip Krista u svoj njegovoj dubini, nakon njegova opisa četiri faze života sjevera, pojavljuje se u njegovom Parsifalu. To je peta faza. Pošto je Wagner tako duboko osjećao tragičnu notu sadržanu u koncepciji evolucije sjevernog svijeta, također je osjećao kao svoju dužnost da u prvi plan postavi glorifikaciju kršćanstva.
Parsifal
Što dublje prodremo u djela Richarda Wagnera, to više u njima ćemo nalaziti kozmičko-mistične probleme, zagonetke života.
Veoma je značajno da je Richard Wagner nakon opisa iskonskog doba germanskih naroda u četiri faze Prstena Nibelunga, kreirao eminentno kršćansku dramu, djelo s kojim je zaključio svoj život: Parsifala. Ako želimo razumjeti ono što živi u Parsifalu moramo prodrijeti u osobnost Richarda Wagnera.
Za Richarda Wagnera, karakter Isusa od Nazareta počinje poprimati konkretan oblik stalno od njegove četrdesete godine. U početku je namjeravao stvoriti potpuno drugačije umjetničko djelo, predstavljajući beskonačnu ljubav za cijelo čovječanstvo koja je živjela u Isusu od Nazareta. Kada je imamo pedeset zamislio je temeljnu ideju te drame, trebala je imati naslov, „Pobjednik“. Ovo djelo pokazuje nam duboku koncepciju svijeta koja je bila izvor intuicije pjesnika. Sadržaj drame je ukratko ovakav.
Arnanda, mladić iz plemenite kaste Brahmina, strastveno je voljen od Prakriti, Chandala djevojke, odnosno, niže, prezrene kaste. On tu ljubav odbacuje i postaje učenik Bude. Prema Wagnerovoj ideji, Chandala djevojka je bila reinkarnacija žene koja pripada najvišoj kasti Brahmina, koja je nadmeno odbila ljubav Chandala mladića, i kojoj je karmička kazna da bude ponovno rođena unutar kaste Chandala. Kada je ona dosegnula točku u njenom razvoju koja joj je omogućila da se odrekne ljubavi, ona također postaje učenik Bude.
Vidite, dakle, da se Wagner uhvatio problema karme u svoj njegovoj dubini, iz pravog duha budizma; kada je imao oko pedeset godina razvio se u toj mjeri da je mogao stvoriti dramu toliko duboke moralne snage i ozbiljnosti kao što je „Pobjednik“. Sve ove misli zatim utječu zajedno u njegovog Parsifala, ali u isto vrijeme Krist-problem stoji u središtu drame. Iz Parsifala struji cijela dubina ovog srednjevjekovnog problema.
Wolfram von Eschenbach je bio prvi koji je dao potencijalni oblik misteriji Parsifala. Kod njega nalazimo istu temu, kreiranu iz najdublje supstance Srednjeg vijeka. U najvećim umovima Srednjeg vijeka koji su bili prožeti duhovnim životom živjelo je nešto što su posvećenici nazvali veličanjem ljubavi. Prije i poslije, postojali su Minnesingers, trubaduri ljubavi. Ali postojala je velika razlika između onog što je ranije shvaćano kao ljubav u germanskim zemljama, i onog što se kasnije javilo u kršćanstvu kao pročišćena ljubav.
To je ilustrirano i predano nam u „Armer Heinrich“ (Jadni Henrik). „Jadni Henrik“ Hartmann-a von der Aue ispunjen je duhovnim životom koji su križari donijeli natrag s Orijenta. Postavimo pred sebe ukratko, sadržaj „Jadnog Henrika“: Švapski kralj koji je uvijek imao sreće u životu odjednom je pogođen neizlječivom bolešću, koja se može izliječiti jedino preko žrtvovanja i smrti čiste djevice. Nađena je djevica koja se voljna žrtvovati. Oni odlaze u Salerno slavnom liječniku. Međutim, u posljednjem trenutku, Henrik žali žrtvu i ne želi je prihvatiti. Djevica ostaje živa. Henrik u konačnici vraća svoje zdravlje, i oni su se vjenčali.
Ovdje imamo, dakle, čistu djevicu i njeno žrtvovanje u ime čovjeka koji je živio život pukog zadovoljstva i koji je spašen kroz njeno žrtvovanje. Misterija leži, u tome prikrivena. Sa stajališta Srednjeg vijeka, na Minnesinging se gledalo kao na nešto što može biti predano iz četiri faze drevnog germanskog života, kao što je sadržaj saga koje je Wagner stavio pred nas u njegovoj tetralogiji. Ljubav temeljena na životu osjetila smatrana je u to vrijeme za nešto što je prevladano; ljubav se trebala opet podići duhovno, povezana s osjećajem odricanja.
Da bi shvatili ono što se odvilo, moramo sakupiti sve faktore koji za nas rekonstruiraju izraz, fiziognomiju tog zadnjeg perioda. I onda ćemo razumjeti što je Wagnera potaknulo da postavi ovu legendu.
Najranije germanske rase imale su legendu koju možemo naći cijelom poviješću, to je jedna od korijenskih legendi koja se također može naći u ponešto izmijenjenom obliku u Italiji i u drugim zemljama. Predstavimo, okvirno ovu legendu: čovjek je upoznao zadovoljstva i radosti ovog svijeta, i prodire u vrstu podzemne kaverne. Tamo susreće ženu prekomjernog šarma i privlačnosti. Doživljava radost raja, ali ipak žudi za povratkom na Zemlju. Konačno izlazi iz planina i vraća se životu. — Ovo je legenda koju možemo naći svuda u Europi, i pojavljuje nam se veoma jasno u Tannhäuser-u. Ako proučavamo ovu legendu naći ćemo da je to, za početak, personifikacija ljubavi u germanskim zemljama prije velike prekretnice vremena. Život u svijetu vani je odbačen umirovljenjem u kaverni za radosti donesene od stare vrste ljubavi, od boginje Venere.
U ovoj formi legenda nema pravog smisla, nema mogućnosti za potražiti nešto više. Pojavila se prije nego je ljubav pretrpjela već spomenutu transformaciju. Kasnije, u ranim vremenima kršćanstva kada ljubav počinje uzimati duhovni oblik, ljudi su željeli razjasniti te ranije periode i na ovaj raj u spilji Venere, kao kontrast drugom raju kojeg su bili pronašli.
U ovoj točci moramo uzeti u obzir našu petu korijensku rasu. Kada su poplave pokopale Atlantidu, pod-rase pete korijenske rase postupno su se pojavljivale: Indijska, Srednja-Perzijska, Asirijsko-Babilonsko-Semitska, Grčko-Latinska rasa. Kada je Rimska kultura počela otjecati, pojavila se naša peta pod-rasa, germanske rase u kojima danas živimo i koje imaju poseban značaj za kršćansku Europu.
Nije to da je Wagner bio svjestan svih ovih stvari, ali posjedovao je nepogrešiv osjećaj za situaciju u svijetu i osjećao je koji su zadaci bili dužnost rasa; osjećao je to jasno kao da je poznavao znanost duha.
Znate da je svaka od ovih rasa bila nadahnuta od velikih posvećenika. Peta korijenska rasa pojavila se od drevnih semitskih rasa. Trag tog porijekla još uvijek živi u svim pod-rasama koje do sada sačinjavaju petu korijensku rasu. Znate da su nakon uništenja Atlantide od velike poplave narodi koji su emigrirali i tako sačuvani od uništenja bili vođeni od Manu-a, božanskog vodiča, u Aziju, u pustinju Gobi. Kulturalni utjecaju su odatle otišli u Indiju, Perziju, Asiriju, Egipat, Grčku, Rim, čak i u naše vlastite zemlje.
Kada kontemplira drevnu arijsku civilizaciju povijest više ne može ući u trag prvim semitskim strujama utjecaja na ljudsku civilizaciju. Taj utjecaj se jasnije javlja samo u trećoj pod-rasi, Egipatsko- Semitsko-Babilonskim narodima. Narod Izraela čak izvodi i svoje ime iz toga. Samo kršćanstvo može biti dovedeno natrag, kao četvrti utjecaj, semitskom impulsu. Ako nastavimo proučavati razvoj ovih utjecaja semitski impuls ćemo naći u Maurskoj kulturi koja je prodrla u Španjolsku, i proširila cijelom Europom utječući čak i kršćanske redovnike.
Dakle prvobitni semitski impuls doseže sve do pete pod-rase.
Vidimo impulse jedne velike struje kako pet puta prodiru u najranije civilizacije. Imamo jednu veliku duhovnu struju koja dolazi od Juga, kojoj u susret dolazi druga struja koja se pojavljuje na Sjeveru, koja prodire u četiri faze zemaljske sjeverne civilizacije i razvija se dok ne susretne prvu struju, tako tekući zajedno s njom. Djetinjasta, jednostavna nacija boravila je u Sjevernoj Europi i ti rani stanovnici pretrpjeli su utjecaj struje kulture koja dolazi s Juga na prekretnici 12-og i 13-og stoljeća. Ta nova kultura prodrla je u te oblasti poput duhovne struje zraka. Wolfram von Eschenbach bio je potpuno pod utjecajem ove duhovne struje.
Sjeverna civilizacija je simbolizirana u legendi o Tannhauser-u, koja također sadržava impuls s Juga. Svugdje nailazimo na nešto što se može označiti kao semitski impuls.
Postojala je jedna stvar, međutim, koja je, osjećana veoma snažno: naime, da su germanske rase bile posljednja karika u tom lancu razvoja i da će se pojaviti nešto sasvim novo, pripremajući nešto sasvim različito unutar šeste pod-rase: višu misiju kršćanstva. Germanski narodi žudjeli su za tim novim oblikom kršćanstva: kršćanstvo će biti uvedeno u život koji nema nikakve veze s onim što je preuzeto od Juga. Pojavio se kontrast između Rima i Jeruzalema; „Rim na jednoj strani a Jeruzalem na drugoj“ bio je ratni poklik pod kojim su se borili križari. Ideja da Jeruzalem mora biti centar nikada nije nestala.
Duhovni Jeruzalem, radije nego onaj fizički, imao se na umu: Jeruzalem kao duhovni centar, a u isto vrijeme kao predstraža budućnosti.
Osjećano je da peta pod-rasa mora služiti još jednoj svrsi, da mora ispuniti poseban zadatak. Stari impulsi su prestali, dolazi nešto potpuno novo, počela je nova spiralna krivulja u civilizaciji svijeta. Ono što je došlo od Juga bio je samo pokušaj; jezgru je sada trebalo oljuštiti od njene kože. Na prekretnici Srednjeg vijeka osjećalo se da nešto staro, što je doživljeno kao blagodat, zalazi i dolazi kraju, i da je težnja za nečim novim sadržavala novi impuls koji je postupno oživljavao. To su bili osjećaji koji su posebno snažno živjeli u osobnosti Wolframa von Eschenbacha.
Razmotrimo sada novi period. Zamislite ovaj osjećaj da se iznova diže u razdoblju dekadencije, i tada ćete u tome naći nešto od onog što je živjelo u Wagneru. U međuvremenu su se odvile mnoge stvari koje su ranije doživljene kao propadanje rase. Richard Wagner je to osjećao posebno snažno od kada je god započeo njegov svjesni život. Kaos koji nas danas u tako velikoj mjeri okružuje, kaos u kojem se mase gube kroz bolesti, sadrže i simptome propadanja i novog života.
Mizerija velike mase Europskih naroda, čiji duhovni život ostaje skriven u tami, koji su odsječeni od obrazovanja i kulture, nikada nije doživljena dublje nego od Richarda Wagnera, i iz tog razloga postaje revolucionar godine 1848, jer je sljedeća misao teško pritiskala njegovo srce: Unutar je naše moći da pomognemo u ubrzanju točka prema dolje, ili ga opet povedemo prema gore.
To je ideja Bayreuth-a. Događaji 1848 bili su samo beznačajni simptom dolazećeg duhovnog pokreta. Ako to dokučimo, trebali bi moći razumjeti kako je Richard Wagner došao do svog problema rase, kojim se bavio u proznim spisima. Izrazio se manje ili više ovako: U Aziji, kod Hindu rase, možemo naći nešto od iskonske snage Arijske rase. Neke od snažnih duhovnih snaga Arijske rase postoje za nekolicinu odabranih, kastu Brahmina. Niže kaste su isključene, a visoko duhovno stajalište je dosegnuto od Brahmina. Zatim na Sjeveru možemo naći djetinjaste rase (tako Wagner nastavlja), koje su prošle kroz četiri stupnja evolucije unutar same rase. Ti narodi uživaju u lovu; ubijanje je za njih radost, ali to zadovoljstvo u oduzimanju života simptom je dekadencije. Duboka je, okultna činjenica da je život čudno povezan sa znanjem, s razvojem čovjeka u smjeru višeg duhovnog znanja. Sve što čovjek vrši, na način okrutnosti ili destrukcije života oduzima mu čiste duhovne snage. Iz tog razloga, oni koji pojačaju snage egoizma, koji stupaju crnom stazom, moraju uništiti život. (U „Fliti“ Mabel Collins, priči o ženi koja se bavi crnom magijom, Flita uništava nerođenu egzistenciju, jer joj treba život da bi održavala svoje moći.)
Postoji duboka veza između oduzimanja života i života čovjeka. U vječnom tijeku evolucije to je lekcija koja mora biti naučena i doživljena. Ali druga je stvar ako tijekom izvjesnog perioda evolucije ljudi oduzmu život na naivan način. Jednom davno čin ubijanja učinio je da čovjek osjeća svoju vlastitu snagu. To se može reći za drevne germanske rase, lovačke narode. Od kada se god pojavilo kršćanstvo, ubiti je smrtni grijeh, i ubijanje je sada simptom dekadencije rase.
To su osnove gledišta koje je Wagnera potaknulo da postane strogi vegetarijanac. Po njegovom mišljenju, jedini način na koji rasa može jačati je preko prehrane koja ne uključuje ubijanje.
Osjećaj da je morao doći novi impuls u Wagneru je također proizveo ideje koje se tiču utjecaja Židova na našu sadašnju civilizaciju.
Nije bio antisemit na sadašnji, odvratan način, već je osjećao da je judaizam kao takav prestao igrati svoju ulogu, i da semitski impulsi moraju odumrijeti. To je izazvalo njegov poziv za emancipaciju od tih impulsa. Snažno duhovno usmjerenje učinilo je da osjeća da ranije utjecaje mora zamijeniti nešto novo. To je povezano s njegovim idejama o germanskim rasama. On radi jasnu distinkciju između razvoja duše i rase. Tu distinkciju treba napraviti govoreći: mi smo svi bili inkarnirani u atlantskoj rasi. Dok su se duše uzdizale gore, rase su degenerirale. Svaki korak kojim se uspinjemo povezan je sa silaskom. Za svakog čovjeka koji postaje plemenitijeg uma ima jedan koji pada niže. Postoji razlika između duše koja boravi unutar tijela rase i samog tijela rase. Što ljudsko biće više nalikuje rasi kojoj pripada, što više voli ono što je prolazno i povezano s kvalitetama njegove rase, više će s rasom degenerirati. Što se više emancipira, uzdiže iz osobitosti svoje rase, to će više njegova duša imati mogućnosti za višu inkarnaciju. Richard Wagner znade da se boreći protiv semitskog elementa mi ne bi trebali boriti protiv duša koje su inkarnirane unutar rase, već samo protiv rase kao takve, koja je prestala igrati svoju ulogu. Wagner dakle pravi distinkciju između silazne evolucije rase i uzlazne evolucije duša. Osjećao je nužnost ove uzlazne evolucije jednako entuzijastički kao srednjevjekovna duša, jednako entuzijastički kao Wolfram von Eschenbach, ili Hartmann von der Aue.
Moramo još jednom razmotriti što je sadržano u činjenici da je u „Armer Heinrich“ (Jadni Henrik) Heinrich izliječen čistom djevicom. Henrik je živio, za početak, život osjetila, njegov ego je rođen iz njegove rase. Taj ego počinje pobolijevati čim počinje čuti viši poziv, poziv koji je bio namijenjen čovječanstvu općenito. Duša postaje bolesna jer se povezuje s nečim što je ukorijenjeno samo u rasi. Sada se ta niža vrsta ljubavi koja živi unutar rase mora razviti u viši oblik ljubavi. Ono što živi unutar rase mora biti iskupljeno nečim višim, višom, čišćom dušom koja se spremna žrtvovati za dušu čovjeka koja stremi.
Znate da se duša sastoji od muškog i ženskog dijela, i da utisci osjetila koji ulaze u dušu potiskuju taj duševni element u pozadinu.
„Vječno žensko privlači k sebi!“ (Das Ewig-Weibliche zieht uns hinan!“ Goethe, Faust). Spasenje znači da život osjetila mora biti nadvladan. Ovo iskupljenje također nalazimo i u „Tristanu i Izoldi“.
Povijesni izražaj za nadvladavanje osjetilnog života je „Parsifal“. On je predstavnik novog kršćanstva. On postaje kralj Svetog Grala jer on iskupljuje ono što je jednom robovalo osjetilima i tako u svijet donosi princip ljubavi. Što leži u temeljima Parsifala? Kakvo je značenje Svetog Grala? Najranija legenda koja se pojavljuje na prekretnici Srednjeg vijeka kaže nam da je Sveti Gral vrč koji je korišten od Isusa Krista na Posljednjoj večeri, vrč u kojem je ponudio kruh i vino i u koji je Josip od Arimateje uhvatio krv koja je tekla iz Kristove rane. Koplje koje je prouzročilo tu ranu i pehar su odneseni od anđela, koji su ih držali da vise u zraku dok ih Titurel nije pronašao i na Montsalvatu (što znači: planina spasenja) izgradio dvorac u kojem bi mogao čuvati ta blaga. Dvanaest vitezova se okupilo da služe Svetom Gralu. Sveti Gral je imao moć da skrene smrtnu opasnost od tih vitezova i da ih opskrbi sa svime što su trebali za život. Kada god su na njega pogledali dobili bi novu duhovnu snagu.
Na jednoj strani imamo dvorac Svetog Grala sa svojim vitezovima, a na drugoj, čarobni dvorac Klingsora s njegovim vitezovima, koji su, zapravo, neprijatelji viteštva Svetog Grala. Suočeni smo s dva oblika kršćanstva. Jedan je predstavljen vitezovima Svetog Grala a drugi Klingsorom. Klingsor je čovjek koji je sebe unakazio da ne bi bio plijen osjetila. Ali on nije prevladao svoje želje, samo je sebi uskratio mogućnost da ih zadovolji. Dakle on živi u sferi osjetila. Djevice čarobnog hrama mu služe, i sve što pripada sferi želja na raspolaganju mu je. Kundry je prava zavodnica u ovom carstvu: privlači svakog tko pristupa Klingsoru u sferu senzualne ljubavi. Klingsor nije uništio žudnju, već samo organ žudnje. On personificira oblik kršćanstva koji dolazi s juga i uvodi asketski život; eliminira senzualni život, ali ne može uništiti želju; može zaštititi od zavodničkih moći Kundry. Viši element je percipiran u moći duhovnosti koja se diže iznad senzualnog života u sferu pročišćene ljubavi, ne prinudom, već kroz više, duhovno znanje.
Amfortas i vitezovi Svetog Grala teže za tim, ali ne uspijevaju utemeljiti kraljevstvo. Dok god nedostaje prava duhovna snaga, Amfortas popušta iskušenjima Kundry. Viša duhovnost personificirana u Amfortasu plijen je nižih osjećaja.
Tako smo suočeni s dva fenomena. S jedne strane, kršćanstvo koje je postalo asketsko i ne može doći do višeg duhovnog znanja; i s druge strane, duhovno viteštvo koje je plijen Klingsorova iskušenja dok se ne pojavi iskupitelj koji svladava Klingsora. Amfortas je ranjen i gubi sveto koplje; mora čuvati Sveti Gral kao kralj bremenit tugom. Više kršćanstvo je stoga bolesno i pati; misterije kršćanstva mora čuvati u tuzi dok se ne pojavi novi spasitelj. I taj spasitelj pojavljuje se u Parsifalu.
Parsifal najprije mora naučiti svoje lekcije, on prolazi kroz testove; zatim postaje pročišćen i konačno stječe duhovnu moć, osjećaj velikog jedinstva sa svom egzistencijom. Richard Wagner tako nesvjesno dolazi do velikih okultnih istina. Najprije do suosjećanja. Parsifal u početku prolazi kroz stupnjeve iskustava koja ga ispunjavaju suosjećanjem za našu stariju braću, životinje. U njegovoj nasilnoj žudnji da prigrli viteštvo napustio je svoju majku Herzeleide, koja je umrla slomljenog srca. On se borio i ubijao. Umirući pogled životinje potom ga je podučio što znači: „ubiti“.
Drugi stupanj sastoji se u dizanju iznad želje, bez da se želju ubija od izvana.
Tako on doseže utočište Grala, ali još uvijek ne razumije svoj zadatak. Kroz život uči svoje lekcije. Pada u iskušenje preko Kundry, ali izdržava test. Upravo kada će pasti, podiže se iznad želje; nova čista ljubav sjaji unutar njega kao izlazeće Sunce.
Planulo je nešto što smo već otkrili u Sumraku bogova: „Incarnatus est de spiritum sanctum ex Maria Virgine“, rođen iz Duha kroz Djevicu (viša ljubav, koja nije ispunjena senzualnim osjećajima).
Ljudsko biće u sebi mora probuditi dušu koja pročišćava sve preneseno osjetilima, jer djevičanska supstanca, djevičanska tvar, roditi će ego Krista. Niži ženski element u ljudskoj duši umire i biti će zamijenjen višim ženskim elementom koji ga podiže do Duha.
Viša djevičanska moć suočava se sa zavodljivom Kundry. Kundry, drugi ženski element koji se tiče seksa koji čovjeka povlači dolje, koji ga teži povući dolje, mora biti prevladan.
Kundry je već živjela jednom kao Herod koji je zahtijevao glavu Ivana Krstitelja. Bila je na sličan način poput Ahasvera kao lik koji ne može pronaći mir i svuda traži senzualnu ljubav, ta sila uzima oblik ljubavi koja najprije mora biti pročišćena, pretrpjeti transformaciju, kao Kundry. Emancipacija od ljubavi ovisne o osjetilima — to je misterij kojeg je Richard Wagner utkao u svog Parsifala.
Ta misao prožima sva djela Richarda Wagnera. Čak i u njegovom „Letećem Holanđanin“ intuitivna snaga njegove prirode vodi ga do istog problema, jer u tom djelu nalazimo da se djevica voljna žrtvovati radi Holanđanina, tako ga iskupljujući iz njegovih dugih lutanja. A isti problem je sadržan u „Tannhauseru“. Natječaj u pjevanju u Wartburgu postavljen je kao takmičenje između pjevača stare senzualne ljubavi, Heinricha von Ofterdingena, i Wolframa von Eschenbacha, koji je predstavnik novog, duhovnog kršćanstva. On nadvladava Heinrivha von Ofterdingena, koji je pozvao pomoć Klingsora iz Mađarske, ali Wolfram nadvladava obojicu. Sada možemo dublje razumjeti Tristana, jer znamo da ono što u njemu živi nije ubijanje ljubavi, već prevladavanje rase, ili pročišćenje ljubavi.
Richard Wagner se uzdigao od Schopenhauer-ovog „Poricanja volje“ do pročišćenja volje.
Wagner je ovo pročišćenje izrazio čak u svojim „Majstorima pjevačima“, gdje osjećaji Hans Sachsa prema Evi pretrpljuju pročišćenje kada je želi pridobiti za sebe. To nije toliko izraženo u tekstu, koliko u glazbi.
Sve je ovo skupa strujalo u njegovom Parsifalu. Richard Wagner je gledao natrag na drevni ideal Brahmina, i s tugom percipirao simptome propadanja kod sadašnje rase. Želio je potaknuti da se novi impuls rodi iz umjetnosti. U njegovim festivalima u Bayreuthu na umu je imao iskupiti rasu dajući joj novi duhovni sadržaj.
To je bio duh koji je naveo Nietzsche-a, dok god je bio povezan s Wagnerom, da piše o „Dionizijskoj umjetnosti“. Osjećao je da ovi festivali sadrže nešto od duha drevnih misterija. Misteriji su pridonosili razvoju ljudske rase sve do četvrte pod-rase. U misterijskim hramovima Dionizija bilo je moguće doživjeti ovaj ulazni impuls, a na Sjeveru, posvećenici, druidi, govorili su o sumraku bogova iz kojeg će izaći nova rasa, morati će izaći.
Naša civilizacija, s zadatkom uvođenja kršćanstva, stoji u samoj sredini tih ideja. Žalosno je grčki učenik u misterijima govorio o čovjeku „koji će doći ispuniti misterije“.
Richard Wagner je vidio kako se približava vrijeme kada bi se kršćanstvo, razvijajući se iz pete pod-rase, moralo ostvariti. On je također donio vjeru i onima „koji nisu mogli vidjeti“. Doći će vrijeme kada će se bog misterija ponovno dići iz ljudske u božansku sferu. Sumrak bogova drevnih sjevernih saga pokazuje nam taj uzlazak, u putovanju bogova do Walhalle duž mosta od duge. Približava se vrijeme i mora biti ispunjeno kada kršćanstvo počinje govoriti svojim vlastitim karakterističnim jezikom, kada će „oni koji su vjerovali moći ponovno vidjeti“. Bayreuth nam dakle pokazuje dvije struje civilizacije: obnovu misterija Grčke, i novo kršćanstvo — tako ujedinjujući ono što je postalo razdvojeno.
Richard Wagner i oni koji su ga okruživali to su osjećali, i Edouard Schuré je imao isti osjećaj u vezi ove umjetnosti. U njoj je vidio prolog koji uvodi uniju onog što je u prošlosti postalo razdvojeno.
Religija, umjetnost i znanost u drevnoj prvobitnoj drami bili su ujedinjeni: zatim dolazi do podjele i tri odvojene struje počinju teći iz jednog izvora u grčkim misterijima.
Svaka struja svoj razvoj duguje činjenici da je krenula svojim odvojenim putem. Tijekom vremena „religijski“ element nastaje za dušu, „artistički“ za osjetila, „znanstveni“ za razumijevanje.
To je bilo neizbježno, jer do savršenstva se može doći samo ako čovjek svaku od svojih sposobnosti razvije odvojeno dok ne postignu najvišu točku razvoja.
Ako je religija vođena prema najvišoj formi kršćanstva, onda je voljna ponovno postati ujedinjena s umjetnošću i znanošću. Umjetnost — poezija, slikarstvo, kiparstvo i glazba — dosegnuti će vrhunac ako postane prožeta pravom religijom. A znanosti, koja je svoj puni razvoj dosegnula u modernom periodu, zaista je dan impuls za ponovno ujedinjenje ove tri struje.
Richard Wagner, jedan od prvih koji je osjećao impuls koji vodi do ponovnog ujedinjenja umjetnosti, znanosti i religije, ovo je dao čovječanstvu kao novi dar.
Osjećao je da je kršćanstvo ponovno pozvano da sve ujedini. I to novo kršćanstvo je ulio u svog Parsifala.
Glazba Velikog petka, izražavajući Wagnerove vlastite osjećaje Velikog petka, odzvanja u našim ušima kao da je velika struja nove civilizacije. Doživljaj Velikog petka otkrio mu je da individualni razvoj duše i razvoj rase moraju ići odvojenim putevima, da duša mora biti podignuta i spašena, da je naš zadatak probuditi dušu u novi život, unatoč tragičnoj kobi povezivanja tijela s rasom, sa snagama koje su osuđene na propast.
Ispuniti svijet tonovima koji pokazuju na novu budućnost, to je ono što je Richard Wagner želio postaviti u Bayreuthu, to je nova zvijezda u usponu na koju nam je ukazao. Barem mali dio čovječanstva treba slušati tonove budućeg doba.
Wagnerovo životno djelo završava apokaliptičnim riječima, apokalipsom koju je želio objaviti svom periodu, kao pravi prorok koji je znao da će novo doba osvanuti veoma brzo:
„Die Gesichte, die ich sehe, Will ich Euch Künden!“
„Vizije koje vidim, Želim vam objaviti!“
_________________ http://www.rudolfsteiner.com.hr/
|