"Početak prelesti je uvek preterano poverenje u sebe. Na primer, poverenje prema svojim subjektivnim doživljajima i njihovo kultivisanje; usled toga kod čoveka mogu da se pojave izvesne vizuelne i auditivne slike. Slike svoje fantazije i demonske pojave takvi ljudi često doživljavaju kao Božansko otkrivenje ili posetu Anđela.
Osnova prelesti, kao i osnova svakog greha, jeste gordost i nadmenost. A sama gordost ima nekoliko aspekata, nekoliko oblika. Gordost pred ljudima – svetovna gordost – jeste ono što nazivamo ohološću. Drugi oblik gordosti jeste gordost duhovna, gordost pred Bogom, kada čoveku izgleda da ima punotu vrlina i sve što mu je potrebno za spasenje, da mu niko i ništa nije potrebno. Gordi čovek u prelesti je uveren da mu nije potrebna čak ni pomoć blagodati Božije, već da sve sam može da postigne, svojim umom i podvigom svoje lične volje. Ovde započinje premeštanje centra duhovnog života od Boga na samog sebe, ovde započinje duhovni egocentrizam. Čovek želi da crpi duhovne snage u sebi samom, u svojim mističkim doživljajima i svojim ličnim otkrivenjima. Slično se sličnim privlači, to je zakon duhovne simpatije. Zbog toga gordost dovodi čoveka u vezu, odnosno u naročitu bliskost sa duhom gordosti – satanom. Duša gordog počinje da prima informacije od demona, informacije od sveta palih, odbačenih, tamnih duhova; informacije u vidu blistavih ideja, koje on doživljava kao duhovna otkrića i smatra da još nijedan podvižnik nije imao takva poznanja kakvih se on udostojio.
U oblasti osećanja i emocija satana mu daje nekakve čudne ekstaze. One mu izgledaju kao blagodat Duha Svetoga, kao najviše duhovno stanje, raj njegove duše. A u stvari ove ekstaze predstavljaju samo lukava dejstva strasti koje rađa i preobražava demonska sila. Dakle, sličnu nervnu uzbuđenost, uzbuđenost ploti i krvi on doživljava kao duhovna, Bogom data stanja. Međutim, treba reći da ova satanska nadahnuća i ekstaze u dubini svoje duše on ipak oseća kao nešto strašno i tuđe. Zbog toga se kod duhovno obmanutih, tj. prelešćenih ljudi prilivi „radosti“ smenjuju padom raspoloženja i očajanjem. Gotovo kod svih obmanutih ljudi periodično nastupaju stanja paklene teskobe kada oni žele da završe život samoubistvom.
Prelašćeni čovek dobija informacije i na nivou osećanja. On može da ima nekakve čudne vizije koje liče na vizije narkomana: ponekad su to haotične slike, a ponekad – čitave scene koje pred njim prikazuje demon. I za vreme molitve on, takođe, često zamišlja na vizualnom planu ono za šta se moli, zamišlja slike raja i pakla. (Fantazija i vizualne predstave za vreme molitve već predstavljaju patologiju molitve, a često, premda ne i uvek – jedan od simptoma prelesti). Ponekad on čuje glasove koje doživljava kao glasove Anđela-čuvara ili kao Heruvimsko pojanje. I na kraju dolazi do zaključka da mu više niko nije potreban: ni učitelj, ni knjige, ni iskustvo Crkve, da ga je Bog izabrao za proroka, za Svog sabesednika, i da on dobija sve svoje sugestije i misli neposredno od NJega. Tada ovaj čovek potpuno prestaje da prihvata ono što mu drugi govore. Ukoliko ga uveravaju da on protivreči Svetim Ocima, to za njega nije argument, jer on u dubini duše smatra da su Sveti Oci možda i dostigli izvesnu visinu, ali da se on uzneo iznad njih i da vidi više nego oni. Ako ga ubeđuju da je to od demona, on smatra da sa njim govore neprosvećeni ljudi, koji jednostavno ne shvataju njegovu duhovnu visinu, jer govore s pozicija svog neznanja i ništavnosti. Zbog toga prelašćeni u svom srcu duboko prezire one koji pokušavaju da mu otvore oči i da ga izvedu iz ovog pogubnog stanja.
Često su u prelest padali ljudi koji su brzo napredovali u duhovnom životu i zatim „se oduševili“ sami sobom. Do ovog stanja obično ne dolazi odmah; ono započinje, po pravilu, od protivrečenja, a zatim – neposlušanja onim licima koja su postavljena iznad nas; za mirjanina je to crkvena jerarhija, za monaha – iguman i duhovni otac. Zatim neposlušanje prelazi u potpuno preziranje svih saveta i mržnju prema onome ko razobličava čoveka. Čovek sam postaje sebi idol, ne može istinski da se moli Bogu, makar i veoma dugo molitvoslovio. Jer prava molitva podrazumeva osećanje sopstvene nemoći, a on obraćajući se Bogu, podsvesno smatra da već ima sve što mu je potrebno za spasenje. I Bog za njega postaje suvišan i nepotreban. Prelešćeni čovek u molitvi stalno traži nova „zapanjujuća“ otkrivenja, „snažna“ duhovna osećanja. On kao da postaje gurman svojih sopstvenih strasti koje mu đavo pokazuje u vidu visokih duhovnih osećanja. Mračni duhovi idu u susret njegovoj duši koja je za njih otvorena, idu ka njegovom unutrašnjem zovu, i čoveku izgleda da on ovde, na zemlji doživljava isto što i Anđeli na nebu; ovde na zemlji on zna i vidi ono što u raju sozercavaju horovi Svetih.
Ovakav čovek sebe postepeno bogotvori, postepeno počinje da oseća da je on nekakav centar celog sveta. On ne može da voli druge ljude, jer voli samo sebe i to i te kako sebe voli. On voli sebe sa nekakvim religioznim strahopoštovanjem i zato ga nerviraju oni koji se ne odnose prema njemu isto tako. Često čovek koji se nalazi u prelesti kao da je u neprijateljstvu i ratu sa svim ostalim ljudima; on može da prizna samo onoga ko poveruje u njegove umišljene vrline i njegovu navodnu svetost. Ovi ljudi degradiraju i umno, i duhovno; za okolinu oni često postaju predmet smeha. Kod njih ponekad za vreme molitve u nervnom, strasnom uzbuđenju počinju konvulzije, grčevi, curi im pena iz ustiju; oni prekidaju molitvu nekim stranim usklicima i kricima. Međutim, bez obzira na ovako teško stanje oni se ipak ne otrezvljuju. Čini im se da je svet nepravedan prema njima, progoni ih i muči kao sve proroke.
U žitijima Svetih čitamo o slučajevima prelesti, o vizijama koje su duhovno obmanuti, prelešćeni ljudi smatrali za pojavu Spasitelja, Majke Božije i Anđela; o zahtevanju okoline da ih poštuje. Obično oni koji padnu u prelest, kao oni koji upadnu u vučiju zamku, ostaju u njoj, ne mogu da se iščupaju; čoveka od prelesti može da spasi samo naročita blagodat Božija. Samo neki snažan i strašan potres može da vrati čoveku izgubljeno smirenje i da vaspostavi usmerenost njegove duše ka Bogu. Upravo zato, ako se i dešavaju slučajevi isceljenja, ono se odvija kroz ogromne patnje, dugotrajne bolesti ili neki očigledan upliv Božanske sile. Zbog toga na duhovnom putu gordost predstavlja najveću opasnost. Da, svi gresi udaljavaju čoveka od Boga, svaki greh je tajni savez sa demonom, ali je gordost najstrašnija od svega. Ona čoveka čini svojim među palim duhovima; čini ga jedinstvenim duhom sa satanom.
iz knjige: „Sa Hristom ka visotama oboženja“
Arhimandrit Rafail (Karelin)
|