Galaksija,mnogo brate mutis vodu. Te ovi kazu ovo,te oni kazu ono,te John K i AI te Gurdjiev te.... Iskuliraj malo i nemoj terati pricu na haos.Svi smo mi manje-vise iscitali sve to cega ima ovde i plus jos po nesto sa strane.I svako ima neko "misljenje" o svemu tome.I kad razmislim o svemu sto se nudi dodje mi kao DRNC,ko je bio u vojsci zna sta je to i jedini nacin,sa neke "moje" tacke gledista ,da se dodje do nekog konkretnog odgovora i resenja ove enigme je da se umre. Fizicki. Ako ni tada neuvidimo poentu svog ovog haosa znaci da smo dzaba ziveli.Ako svest-svesnost-dusa ili sta vec u tom trenutku uvidi da vise nije u zivom fizickom telu i mi kao to sto ostane ili ne, nakon smrti, mozemo da odlucimo sta cemo dalje,onda ja odoh u 3 lepe picke materine,da izvinu deca,a verujem i svi ostali tako ce odluciti.A ako se posle smrti nista vise nedesava znaci da smo dzaba krecili,jer neko rece ,mislim Din Huan :

"Na ovom svetu nema spasenih"

Ziv bio i veliki porastao prijatelju moj nepoznati

Pitanje je dal se zaista side sa pozornice ili udes opet u novo njesra, pa sve opet nanovo...
Ovo je teski zatvor. Nema se gdje.

Sam koncept kojeg sam tu prezentirao nije toliko komplikovan. Jedini problem je u tome što ukoliko bi on bio i istinit, malo ko od nas bi ga mogao i razumjeti kao takvog, iz već navedenih razloga. (Koliko će to nas, čitajući priču o Pinokiju, vidjeti odmah sebe u njemu?! Nekolicini će to, možda, nekad u životu, poći za rukom dok velikoj većini, neće nikada.) Odatle bi njegovo shvatanje kao neko „mućenje vode,“ bilo sasvim razumljivo.

..

Za onog koji radi na sebi nema nikakvog mućenja vode, on zna tačno o čemu govoriš.

Onaj koji samo čita o tome već ima problem jer informacije koje imaju prirodu B uticaja prima kao A uticaje i tu onda dolazi do nerazumevanja i njemu liči na mućenje vode.

Žuta...



Lako je mrijeti - fizički. To sve čeka i sve to stigne.
Probaj mrijeti za života, svako veče umri za dan koji je prethodio.
Mrijeti sada, danas, za "jedini način", za "moju točku gledišta", za koncept "konkretnih odgovora i rješenja", šta je uopće "enigma"? - ako ima odgovora i rješenja, onda nije enigma...
Enigma se uvijek iznova rađa i živi dan svaki kao da je prvi, kao da je zadnji, kao da je jedini, kao da traje 24 sata, kao da traje vječnost cijelu.
Tko je taj koji je uveče umro zaboraviviši jučer a ujutro iznova oživio?
Nije problem "zaboraviti sebe do u smrt". Drugi te se ionako sjećaju, pa će te svakoga dana podsjećati. I od podsjećanja njihovih ti si praviš odjeću, pa ju upotpuniš vlastitim podsjećanjima. Ma nek se sruči! Ta i kišne kapi padaju kroz zrak. Kroz.
Zašto bi kaos morao imati poantu ikakvu osim sebe samog? Zar je nešto poput "uviđanja poante kaosa" smisao i svrha života? I da džaba živim - jes, bolje i džaba jer džaba je više u bescijenje nego striktno utvrđena cijena. Koja je cijena života?
Danas su mi pred vrata istovarili kamaru kaosa. Hm... čini mi se da su pogriješili adresu. Možda su mislili da ću ja izgubiti dan u traženju ispravnog uviđanja a) koja je poanta samog istovarenog kaosa?, b) koja je poanta istovarivanja kamare kaosa uopće? c) koja je poanta istovarivanja kamare kaosa baš na moju adresu?

Treba (ono, može neškoditi?) katkad se odmaknuti... Ček malo, otkud mi uopće ideja da je kamara istovarena uopće ona kaosa in d frst plejs? Svašta ionako pišu na deklaracijama. Svak istovara ono što ima. I hamburški kaos je nekome bio kaos, nekome je došao kao kec-na-11, nekome (poput meni :-o ) je posve promakao bio...

Znaš, uviđanje da vise nisi u (sad živom ili ne, možda i nije krucijalno ovdje - jer ionako nisi povezan s njegovom sviješću) tijelu, događa se manje-više često, katkad, ili rjeđe, ionako pri nekim doživljajima... pa ako onda može čovjek odlučiti "šta će dalje" - ne bira li i ne odlučuje onda sam kud će i šta će? A ako mu je već izletjela ona da će u mp3 - šta pomisliti osim da se odlučio ponovno "inkarnirati"? I to još uvijek za života...
A možda nam se čini da ćemo "posmrtno" imati neke druge izbore o kojima nikad ništa nismo imali prilike čuti ovdje i sada, dok smo to što jesmo? A možda je taj famozni "kaos" tek odraz gledača samog... I ako sam ja kaos koji je u meni koji je ja - sada, u ovom času... šta ću učiniti sa sobom (kaosom)?

Šta sve u životu bijah, a ništa od toga što bijah ne bješe ja. Divlji smjeh me hvata na neke od podsjećanja. Đe nestahu? Nisu nestali nigdje, sve sam ih predala natrag odakle su došli... I tamo, u području zore (ili sumraka, ovisno o perspektivi - umire li ili se rađa tek), na granici između dvije vremenitosti - uviđa kaos samoga sebe kao početak stvaranja. Neke ću okosnice zadržati, kao što slikaru treba okvir i platno, i boje... a ostalo će vjetar što oslikati što pobrisati.

Strijela je datost. Meta je datost. Putanja strijele u metu je datost. Ono što si ti je ODAKLE se ispucava. Lokacija. Nelokacija... Utopija. Stvarnost.

Kako ćeš sići s pozornice kad si sam pozornica?!

...minuta.

Ne, zajednica je tu, da čovek lakše podnese isprogramirani život...

Ako je zaista tako ...onda smo svi u zabludi ma šta radili i činili ako i išta možemo da činimo.



Da, živimo definitivno u kavezu...jedino nam preostaje da se čovek koliko toliko organizuje da bi stvorio neku slobodu u kavezu.

Dobro pitanje kao i pitanje o besmrtnosti i o cikličnom kretanju?

Jeste malo komplikovano jer mora čovek da dosegne to neko Ja, Ja koje će postati direktor pozorišta i tada može dati otkaz svima u pozorište i tada minirati pozorište i u velikom prasku sići zajedno sa pozornicom s pozornice sveta.

Da ne bi tupio reči bolje da citiram:

život je podnošljiv jedino sa idejom da ga možete napustiti kada god želite. On je nama na raspolaganju. Ta misao, umjesto da bude umrtvljujuća, deprimirajuća, ona je oduševljavajuća misao. U suštini, mi smo bačeni u te svjetove a da i ne znamo zašto. Nema nikakvog razloga da budemo tamo. Ali pomisao da možemo trijumfovati nad životom, da mi držimo svoj život, da možemo da napustimo tu predstavu kada zaželimo, to je egzaltirajuća misao.
Emil Sioran

Silazak s pozornice? ...Kad se sjetim sebe otprije 20 godina....Znam da sam naučila puno. Naučila sam tako puno da sve ono što sam tada smatrala uspjehom ili neuspjehom, sretnim ili nesretnim, pametnim ili glupim, sve što sam toliko ozbiljno držala sad je za mene samo igra. Igra koja se čini besmislenom, ali za mene je duboko smislena: okopavati kupus iako ga je tuča uništila, suprostaviti se autoritetu samo da vidiš da li možeš, prelazit svoje granice, učiniti ono što nikad prije ne bi učinio, fokusirati se na jednu fiks ideju i osvariti ju usprkos rodbini koja te sputava, omalovažava, pozvati policiju na susjeda koji te uvrijedio iako se policije bojiš još od vremena kad je bila milicija....Predivno! Tko bi želio umrijeti kad je život splet takvih boja i mirisa? Igra. Netko te uvrijedi, a ti se veseliš jutarnjoj molitvi, netko ti ne da jesti, a ti i tako postiš.

Pa sad neznam koliko to ima veze sa silaskom sa pozornice, jedino sa time da si dobila kuraza ili ti "muda" za nesto ili neku stvar, to netko dobije i sa 16 godina. To se moze reci da si zrelija ili prepredenija za neke stvari, sto bas nema veze sa temom. Ali i sa takvim nacinom se samo igras, na kraju opet ne vodi nigdje.

Bas mi palo na pamet nesto oko tog silaska sa pozornice, to je isto kao kad odjebes fejsbuk, jednostavno odes od tamo i tebe vise nema niti te se tice to vise, niti se identificiras sa time niti to za tebe postoji. Znaci siso si.. Isto tako i sa bilo kojom drugom stvari. Npr. vozis auto i kupujes bengu, pa ti odjednom sine da mozes ic pjesice i gradskim prijevom, a uz to ne moras vise kupovat bengu, pa te nakraju boli kiki kolko benga poskupljuje jer te se to ne dotice u bilo kojem trenutku nek se samo fino nasmijes. I tako za dosta stvari. Mozda ako nisi ovisan o puno stvari to bolje i odlazak je laksi, manje zakona se primjenjue na tebe. Sto manje to bolje i lakse...

Život je igra, s tim smo se složili. Ti smatraš da je to igra koja ne vodi nigdje, a ja smatram da je to igra koja nekamo vodi.

Upravo oni koji Rade na sebi, a smatram da svi na ovom forumu rade ili pokušavaju raditi na sebi trebaju godine i zapravo cijeli život da bi prevladao svoje djetinjstvo, okolinu, odgoj, očekivano ponašanje, da bi razbio neke svoje iluzije o braku, o ljudima, o novcu, o djeci. Zato onaj tko Radi na sebi želi sebi što duži život da bi poput filozofa promatrača promatrao igru i iskušavao sebe, svoju snagu, sposobnost, mudrost. Naravno, stalno pokušavaš promijeniti pravila igre i pobijediti u igri iako shvaćaš da je sve samo igra.

Zgodno, samo ja i gospodin Emil mogli bismo razmijeniti samo plezanterije. Jer ta njegova interpretacija i viđenje života kao predstave propušta cijeli smisao i svrhu PREDSTAVE, ne neko moje "sabđektivno mišljenje", "mišljenje moga nekakvog ja" ili šta ti ja znam već više kakvih izgovora si ljudi nabacuju. Predstavu ne čini predstavom to što će oni na daskama biti motivirani jedino idejom kako mogu sići s daske kad god hoće. Jer - to nije baš tako: silaze s dasaka tek kad se zavjesa spusti i PREDSTAVA ZAVRŠI. Pljesak ih motivira, buuu ih demotivira, ne?

Svrha svih naših postova, svakog od nas pojedinačno ovdje na forumu bi onda bila - hej, pa baš je super i baš nas motivira i egzaltira i osjećamo se tako trijumfalno s tim lovorikama na glavama - u slijedećem: hej, pa ja mogu i ne postati?! pa mogu i ne doći na forum?! mogu i odapeti i nitko neće znati zašto me nema (crni humor -.-)...

Sad, po ovome što si ti dao, svrha predstave je da lik odapne u predstavi i odmah i glavni glumac odapne skupa s njim. Pa sad, šta reći na to... Bzzz... Ako to gospodina Siorana egzaltira, takva ideja i misao - taj tek spava dublje nego što danas spavaju oni koji će tek za pet godina pronaći ovaj forum.

Ok je pozabaviti se s kojekakvim idejama i mislima, ali pobogu - TREBA RAZLUČIVATI i ODlučivati šta je bolesni sadizam, mazohizam ili oboje u klinču.

Je, ok, netko me je može bit (iz moje kadgodnje) perspektive bacio u ovaj svijet (i sve podsvjetove pokoje cjelodnevice ili dulje) i neću sporiti da može biti ne znam zašto. Ali riječ, pitanje zašto - ima dva kraja. Ono ZBOG (uzrok kao, ono što se percipira uzrokom uglavnom, što je kao prethodilo) čega, ono, šta napravih da zaslužih ovo sve? Najčešće snatrenje o ovome i u ovom smjeru ljude odvede u samooptuživanje, samookrivljavanje, samoosudu... i drugih pride i sljedno. Rečeno su leđa. Lice, lice pitanja "zašto?" je naprijed. Šta ćeš napraviti sa setom rekvizita, pa bili oni i drangulije i prah i pepeo, s kojima si se zatekao? RADI čega je to lice pitanja "zašto?".

Neću ni ja duljiti... čovjek padne, ok, svi mi padamo kao kegle svakodnevno. Ali fakat to što opet padnem, ne znači li to da sam se prethodno bila DIGLA na noge? Pa ne bi bilo naodmet slijedeći put osvijestiti baš taj moment. I ako nekoga egzaltira i motivira na podizanje ideja - hej, pa neću sad ostati ležati (ko mrtvac), neću iz inata jer eto baš neću - slobodan se samozavaravati dok "kaus get houm" jer i samozavaravanje može očito biti egzaltirajuće i motivirajuće.

Upravo se prisjetih jedne anegdote koju su prepričavali neki kršćani. Čovjek je nastradao u ratu i ostao u invalidskim kolicima trpjevši neprekidne bolove pola svog života. I svaki put kad bi se sreo sa svećenikom ili pastorom uvijek bi pitao: zašto? I ovi bi mu rekli nešto u stilu: i krist je trpio... Bog će te još više proslaviti zbog patnji koje sad trpiš... Čovjeku je jednom puknuo film, pa je odvratio: a kad će te slave biti dosta? ja toliko slave ne mogu po(d)nijeti.
Sad ide obrat, jer je čovjekova opaska ostala neprokomentirana, i popratio ju je samo onaj iskrivljeni osmjeh pastora, bilo koga od nas koji suosjeća u nemoći.
A obrat je u ovome: ako bi čovjek taj prihvatio gledište gospodina Emila (citiranog na početku) i u praksi primijenio ideju da se on može ubiti svakog časa i tako završiti tu "predstavu" boli i patnje - kako bi ga pobogu tako šta motiviralo i u šta bi ga egzaltiralo? (egzaltacija je uzdizanje) U šta ako bi jedna takva ubilačka misao bila njegova jedina nit vodilja? ŽIVI KAKO MISLIŠ. I čovjek misleći jedno, propušta otkriti po čemu on zapravo živi?

Malko se raspisah, ne zamjerite... (a ni ti Ostrov što sam se uhvatila tvog citata )

P.S. napustiti masu stvari u životu - nije isto što i THE END života, što, pretpostavljam jest tema ovog topika?

Kako nema razloga kada je sve lijepo objašnjeno kako stvari funkcioniraju i za što točno služimo. Ok, većini je to teško prihvatljivo ali to je druga priča.

Sintaxa...čovek je lepo govorio da svako od nas održava svet, što znači dalje ukoliko do kraja života kakvog poznaješ ne "zaustaviš svet" onda ne ulaziš u opciju evolucije energije koja je jedino moguća

Nije isto ne oženiti se / ne udati se i oženiti se/udati se i roditi djecu; - pa se onda ubiti.

Nije isto ostaviš li toplo oproštajno pismo u kojem moliš one koje tako naprasno napuštaš za oprost. I pri tome se stvarno potrudiš da postoji velika šansa da oni VIDE to pismo i eventualno se koliko-toliko utješe.

Nije isto ako ne ostaviš nikakvo pismo niti ikakvo objašnjenje.

Nije isto ostaviš li pismo u kojem kriviš sve po spisku za svoj naprasni odlazak, a posebno ako u pismu okriviš jednog pojedinca ili par ili nekolicinu osoba za svoj odlazak, pa da im tako zadaš osvetnički udarac.

Ako je ovo točno o zaposjedanju npr. onih koji piju alkohol, mislim da je onda duše utjelovljene u grubo tijelo najlakše zaposjesti putem seksa. I da je želja za seksom najteža sanskara (osim naravno gladi i žeđi) koju treba riješiti.

Osobe inkarnirane u grubi tijelima koje imaju seks, a seks je najintimnije moguće sjedinjenje dviju osoba; onda to znači da Egoi (Ahamkare) tih dviju osoba su u času orgazma najslabiji, obrana od napadača u njihovo suptilno tijelo je najslabija i ako neka neutjelovljena duša nađe baš pogodan trenutak, kad dvoe doživljava orgazam, može u tom trenutku zaposjesti nekoga od tih dvoje. I cap zadovoljila se je.