Leteći dijamanti
ili
Lančana reakcija čiji detalji nikome nisu posve znani?Ovo postaje sve "zanimljivije" (u svojoj uvrnutosti, naime). Ne znam da li je išta u ovom kontekstu rečeno ranije, nisam iščitala cijeli topik, daleko od toga.
Primite ovaj tekst s dozom soli... i tek je rezultat par preliminarnih kratkih sondiranja.
I.
Na uvodnom postu navedeni mikroorganizmi - malne svi (prva tri stoposto) su NEOPHODNI
U zemlji jer pomažu u stvaranju tla, onog zdravog, agrikulturalnog, zemljinog tla (soil) iz kojeg raste sve što je svemu živom potrebno, a bar jedan ima i funkciju detoksikacije tla. (Istina, navedeni mikroorganizmi su manje ili poprilično patogeni kad dođu u kontakt ili se nađu u ljudskom okruženju.)
1. Šta mi uopće znamo o nastajanju, rađanju, mikroorganizama?
Gledište da
raspad, svakako onaj biološki, sam od sebe generira ne samo mikroorganizme, već obične mušice (poput voćnih, vinskih...) iz "ničega", da ne kažem zraka - nije uopće novo, iako mu se uvijek pristupalo s porugom. Ključna riječ je
raspad.
2. Što vidim da je Galaksija već spominjao, nešto u tom stilu - gorivo koje koriste (šta točno sadrži), posljedice izgaranja (poput ispušnih plinova u auspuhu auta, samo u avionu), metali i materijali od kojih su sami spremnici za gorivo i ostale kerefeke neophodne za pogon aviona, lubrikanti, odmašćivaći, foameri i --- ja iskreno nemam blagog pojma o tim stvarima; ali čini se da bi mogli imati neke veze s temom, iako nisam sigurna u kojoj mjeri. Informacija do koje nije, pak, problem ovdje doći je da ti preparati sadrže organske kao i anorganske sastojke. Zašto bi se nekakav
raspad tih sastojaka mogao odvijati u zraku, druga je priča?
3. Metali (i spojevi) koji ne bi trebali tamo biti - otkud oni? Mogu li ipak nekako biti nusproizvod točke 2 iznad? Ne znam. Ali, da li je moguće da oni nisu u kontejnerima aerosola, već ili se generiraju "tamo gore" ili već postoje tamo gore, bilo je početno pitanje koje je i potaklo cijeli ovaj tekst u kojemu ću navesti samo dva posljedična sadržaja koja su mi gotovo odmah došla pod ruku.
II.
Čini se da neke informacije izbijaju na površinu. Dat ću citat za stroncij iz Atomskog samoubojstva W. Russella, jedan od brojnih iz novinskih članaka, intervjua i sl. koje je prikupio u knjizi:
"... zaključio sam da će do 1962 biti dovoljno radioaktivnog stroncija ubačenog u stratosferu da proizvede 100% "maksimalnu dopuštenu količinu" u svakoj osobi na planeti.
Zbog zadržavanja nevidljivih čestica u gornjem zraku -- čestice padaju na zemlju oko 10% njih godišnje [od jedne nuklearne eksplozije, u cijeloj godini će pasti na zemlju tek 10% čestica koje je generirala ta detonacija u atmosferi; a koliko ih je bilo i kumulativni efekt - nepoznato je] -- taj radioaktivni stroncij se neće u punoj količini pokazati u ljudskom tijelu sve do kasnih sedamdesetih.
Međutim, do 1962. kocka će biti neopozivo bačena."
Umjesto sporog ubrzanja, broj testiranja nuklearnih bombi potpuno je izmakao kontroli [preko stotinu detonacija otada, točan broj se zaista ne zna; postoji kratak dokumentarac koji je pokušao dokumentirati njihov broj].
itd itd itd
Kombinacija barij-stroncij-titanat pronađena ili u kiši ili kako je pala s neba, ne mora uopće biti ništa što je izašlo iz aviona, već bi mogla biti (?) ---
padanje na zemlju disolucijskog efekta radioaktivne prašine, trunja i čestica odaslanih u atmosferu tijekom Hladnog rata (koji je istini za volju očito bio najvrućiji od svih i vodio se jednako i protiv neba i protiv zemlje i podzemlja). Količina radijacije tada odaslana u više slojeve atmosfere jednako kao u biosferu i podzemlje je vjerojatno cifra koju nikad nećemo saznati, možda je nemoguće do nje doći. Kažu da se radijacija relativno brzo rasprši, ali čestice (poput neutrona itd... i daljnjih kataliziranja procesa raspada kojeg izazivaju na svemu s čim dođu u kontakt) - ostaje.
S jedne strane, kiše su nam neophodne. S druge strane - kiše spuštaju na tlo svo to smeće. S jedne strane treba spriječiti da ono pada na nas i zemlju, s druge strane moglo bi imati prednosti u kontroli padanja, kad bi se ono moglo "izkontrolirati" u nekoj mjeri pa da efekti detonacija, radioaktivnog raspada, "pomognu" detoksikaciji tla od pesticida, i ostalih poljoprivrednih agenasa neophodnih za profite i gladne želuce. ... Ali to je samo kap u moru ovog ludila... ili posljedica ludila koje i same, kakve mogu biti, ako ne još luđe? Kao možda, hajmo probati sijati nebo umjetnim poludragim mineralima koji još k tome imaju sposobnost apsorpcije neutrona i radijacije (poput barijum-titanata ili stroncij-titanata?)... Jest da radijacija od detonacija, kažu, nestane u relativno kratkom roku (pita se itko gdje?), ali fakat znaju da je s česticama malko drukčija priča...
Još jedan citat iz istog izvora:
"... pod novom legislativom, privatni proizvođači će biti ohrabreni razvijati komercijalne upotrebe fizijskog materijala. Tako, u ne-tako-dalekoj budućnosti, (nuklearno-industrijski) otpad će se odlagati u vašem susjedstvu. [iznad glava? ili metode da "kontrolirano" pada natrag na zemlju jer je kao sad zakonom okarakteriziran kao "bezopasan"?]
... razina radijacije "najvrućih stvari" je fantastično visoka: zakopani su cijeli tankovi smeća koji sadrže nekoliko milijuna puta više radioaktivnosti od cijele svjetske komercijalne količine radija.
Samo jedan element korišten u proizvodnji plutonija -- stroncijum 90 -- 60 je puta radioaktivniji od radija."
Pa ga treba "razrijediti", "razvodniti"... ali "u hipotetičnom događaju da bacite element u Kolumbija rijeku .... trebalo bi osam sati punog tijeka rijeke -- 53 bilijuna galona vode, da se razvodni jedan gram čistog stroncijuma 90 pa da voda bude sigurna za piće, prema AECovim dopuštenim granicama. Ili, drukčije rečeno, ako biste po tri grama elementa nakapali u istu rijeku svaki dan, voda šeste najveće rijeke u SAD ne bi više bila za piće."
Uz Sr90, lančana reakcija izbacuje oko
40 drugih radioaktivno-otpadnih elemenata s vremenom poluraspada od par sekundi do milijuna godina.
A da ironija bude veća, čovjek koji je bio direktor odjela za radiološke znanosti na Hanfordu i faca u General Electric-u, izjavljuje doslovce: "Nismo sigurni kakvi bi trebali biti efekti tog radioaktivnog smeća."
Onda su se dosjetili bacati te radioaktivne tankove u oceanske dubine daleko od oka. Ali ono što nisu - nisu još tada bili našli je: "ultimativno rješenje" tog problema - kuda sa (tim) smećem?
By-the-way, jeste primijetili koliko se zadnjih godina zahuktale direktive i "legislative" po pitanju kojekakvih sortiranja i odlaganja smeća? Ako bacite krivo smeće u krivo-obojanu kantu - slijedi vam kazna! Čudno kako je cijela priča na temu SMEĆE, i kud s njim započela nekako kad i samo kemtrejliranje (kad je "izvezeno" iz Amerike), ili to što zovemo njime. Da li oni "prskaju" kemikalije ili je padanje kemikalija posljedica kojekakvih reakcija nečega s nečim u zraku već (poput ovih stvari ranije opisanih za Sr u prvom citatu) - ne znam, ali fakat znam jedno: ONI NE MOGU (i u određenim konotacijama ne smiju posve) ŠUTJETI, već im je odlaganje
smeća moralo izaći, na već neki način. Morala je ideja, "opsjednutost" smećem izaći u eter, u javnost. Kao može biti i kojekoje druge "ključne fraze"...
Još jedan stari članak:
"Zrak nad Washingtonom je radioaktivan više od 70% vremena počevši od 1951, kaže izvještaj Mornaričkog Istraživačkog Laboratorija (NRL). 1953. godine Washingtonski zrak je bio "pred-atomski" [tj. čist] samo 60 dana [u cijeloj godini]."
Ako je tadašnja doza bila tek dvije desetine Rentgena - daleko od neposredno opasne - nitko ništa tada nije znao (zna li sada?) o kumulativnim efektima na čovjeka i okruženje? 500-600 Rentgena dostatno je za usmrtiti čovjeka na licu mjesta. Posljedice disanja čak i neznatno radioaktivnog zraka tijekom duljeg vremenskog perioda - su nepoznate, ali ono što se zna(lo) je da neki izotopi tamo gore ne čine stvari ništa boljima, naprotiv.
Sve to smeće padalo je tada (odtada), pada i nastavit će padati. Teže čestice počele su padati natrag na zemlju prve, lakše ostaju u zraku duže i nitko ne zna kad će sve to nestati odatle, predviđali su četrdesetak godina [neke druge procjene su bile i do osamdesettak]. Vjerojatno od momenta kad prestanu s testiranjima bombi, uranijumskih, hidrogenskih, kobaltnih, ovih, onih ju-nejm-it (što su mahnito radili sve tamo od pedesetih i najmanje do osamdesetih).
Posljedice Hladnog rata ispadaju "vrlo vruće", čak neka vrsta globalnog zatopljenja, da upotrijebim medijsku frazu. Gori nad glavom, gori pod nogama, gori im svuda naokolo.
Fall-out je uglavnom popadao, popada u vrlo kratkom roku nakon eksplozije, kažu.
Od tog časa, pa na dalje, se odvija padanje tzv. "hold-up"-a.
Predviđanja su bila, kao što je rečeno ranije, da će taj "hold up" (ono što je izbačeno tada i ostalo u atmosferi) padati razinom oko 10% količine godišnje (od jedne eksplozije koja je detonirana te godine, a koliko ih je bilo sve skupa?).
"Već pretežak "hold-up" prekrit će atmosferski sloj i polako ga nagrizati, polako ali neopozivo i tako stanjiti živodajnu zaštitnu omotnicu plavetnila."
III.
Radijacija, ali primarno nuklearne čestice, --- a direktna su posljedica konstantnih nuklearnih "napada" (detonacija Hladnog rata prvenstveno tj. u najvećem omjeru) na zemljinu atmosferu (i ne samo nju), unatoč nepriznavanju ove nove službene znanosti da se tako šta ikad dogodilo (i događalo tijekom zadnjih decenija prošlog stoljeća, sve tamo od Drugog svjetskog rata, pa koliko se zna po sokacima, do duboko u osamdesete), kao u ovom, inače iznimno informativnom tekstu o efektima i koječemu drugom što se tiče rezidualne nuklearne radijacije, fallouta, a očigledno i prethodno spomenutog "hold-up"-a, --- u abnormalnim količinama koje u zraku ne bi trebale biti, čini se da su ipak tamo, još uvijek traje njihov daljnji
raspad i posljedice istoga.
https://www.fourmilab.ch/etexts/www/effects/eonw_9.pdfPlemeniti plinovi koji čine iznimno važan dio "omotnice plavetnila" iznad naših glava i razlog zašto nam je nebo tako lijepo obojano (sic!?), i nadasve neonski plavo, jednako kao i bilo koji drugi element su podložni radiaktivnom raspadu (iako se neki koriste u tehnologiji kao apsorberi neutrona, ni oni ne mogu biti bure bez dna). Pod utjecajem radijacije plemeniti plinovi bukvalno "proizvode" redom elemente u svojoj oktavi (a'la Russellova tabela periodnih elemenata, koji je plemenite plinove i tretirao kao neku vrstu "korijena" ili možda bolje rečeno "sjemena" ostalih elemenata u njihovoj oktavi).
Iz gornjeg linka (neću prevoditi; navode nastajanje i barija i stroncija kroz radioaktivnu dekompoziciju kriptona i ksenona; ne kao prve na redu, već kao "kćeri" koje slijede svoj poredak u tabeli elemenata. Sad već ozloglašeni aluminij koji pada odozgo je treća generacija raspada elementa koji nam daje plavet nebesku: neona):
Fractionation can occur, for example, when there is a change in physical state of the fission products. As a result of radioactive decay, the gases krypton and xenon form rubidium and cesium, respectively, which subsequently condense onto solid particles. Consequently, the first particles to fall out, near ground zero, will be depleted not only in krypton and xenon, but also in their various decay (or daughter) products. On the other hand,
small particles ["hold-up"] that have remained in the cloud for some time will have rubidium and cesium, and their daughters, strontium and barium, condensed upon them.
... ... ... itd itd itd ... ... ...
Kao što je rečeno na početku, detalji tog lanca nisu svi posve znani... a i dan danas, malo-malo neka, ako već ne nuklearna eksplozija, ono eksplozija (iz) nuklearke daje još jedan (sinkroni ili asinkroni) korak u maršu po mostu.... da ne kažem, prenošenju štafete bez kraja i konca, možda tek dok se cijeli taj proces posve ne vrati duboko pod zemlju gdje i pripada i posve ostavi na miru da tamo čini svoja dobra djela stvaranja neophodnih konstituenata za život i opstanak... S druge strane, upravo taj proces ima degradirajuće posljedice iznad tla, osobito na zbivanja u biosferi. Usput budi rečeno, s obzirom da su padavine primarni donositelj natrag na zemlju svog tog "postradioaktivnog (ali i dalje u nekoj fazi cijelog procesa dekompozicije tvari analognih truljenju) smeća", zato kiše ne smiju padati kako su padale nekad, da ne kažem "kako one hoće".
Koja je točno svrha kemtrejlsa u toj cijeloj priči, može zaista biti pokušaj "kontrole štete", upravljanja padavinama kako bi se "razvrstalo" ili "razvodnilo" padanje "hold-up"-a. Na žalost, njihove logike, baš kao i posljedice njihovih rezoniranja, su mačak u vreći. I, s obzirom na već sve kojekakve efekte koji se ljudima događaju kao posljedica kemtrejlsa, vreća bi mogla već biti dobrano bušna. Ako već i nije bila takvom zamišljena od samog starta (acceptable colateral damage).
Ako malko proučite link iznad, cijela hajka i na CO2 dobit će novi štih (str 20; točka 9.34).
Ne znam jesu li dovoljno jasne naznake ili tek "scenarij" iz ovog teksta. Da li je moguće da je svrha kemtrejlsa (kako god ih zvali) usko povezana s pokušajima saniranja posljedica Hladnog rata, a obujam kojih je tajan i nedostupan javnosti, te posljedično i metodologija samog saniranja? Jednako tako, i posljedice tog pokušaja "saniranja", tj metode u primjeni - sve su samo nit jasne nit poznate i potpuno su nesaglediivije u obujmu nego sam problem kojeg čini se imaju za svrhu sanirati.
Dok nas oni bombardiraju glupostima poput kako je netko nekog predsjednika nazvao "starim" da ne kažem jarcem, a ovaj lakonski uzvratio kako on ovog prvog neće nazvati "debelim i ružnim". Ili bliže kući, kako ćete platiti tristokuna ako posudicu od jogurta bacite u kantu zelene boje.
Dodajmo scenariju haarpova "zagrijavanja ionosfere" i možda još kakve druge aktivnosti - i ostajemo s korelacijama čije tek efekte treba istražiti... samo, nadam se da tom istraživanju ne pristupaju kao pod "reality-show" modusom.